OTMICA U ŠTRPCIMA – ZLOČIN U NASTAVCIMA

0

Tri decenije crnogorske vlasti ignorišu zločin u Štrpcima, a porodice žrtava ni danas nemaju status civilnih žrtava rata. Rezolucija o zločinu u Štrpcima, koji su inicirale porodice žrtava, čeka od maja u Skupštini Crne Gore da dođe na red za raspravua zaboravljaju se i oni ljudi koji su sebe žrtvovali da bi pomogli žrtavama“ poručeno je, između ostalog, na konferenciji „Otmica u Štrpcima – zločin u nastavcima“ koju su danas organizovali Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Centar za građansko obrazovanje (CGO).

Konferencija je okupila pravnike, svjedoke, građanske aktiviste i analitičare koji su iz različitih uglova govorili o okolnostima i ovom zločinu nad civilima, posljedicama i mogućim ishodima približavanja pravdi, ali i obavezama državnih institucija i pravosuđa u dijelu humanitarno-socijalnih mjera zbrinjavanja žrtava i porodica.

Bošnjaci ne mogu i nikada neće zaboraviti žrtve otmice iz voza u Štrpcima, kao ni druge civile stradale u bezumnim, genocidnim ratovima 1991-2021. Pamćenjem i sjećanjem moramo poštovati i žrtve i sebe, pa i one komšije koje tek treba da shvate ko je činio teške zločine u njihovo ime poručio je Mirsad Rastoder, predstavnik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori na otvaranju današnje konferencije. On je podsjetio na hronologiju ovog ratnog zločina navodeći da je to bila planirana kacija državnih i vojnih centara ondašnje države, za koji su do danas kažnjeni pravosnažno samo dvojica saučesnica u zločinu – Nebojša Ranisavljević i Mića Jovičić, dok 12, nedavno prvostepeno osuđenih u Sarajevu i Beogradu, čeka pravosnažnu presudu, a kolovođa otmičara Milan Lukič, osuđen je u Hagu na doživotnu robiju za druge zločine, a za Štrpce ga tek od 2015. godine tereti Sud BiH. „Otmica u Štrpcima nije slučajnost već dio strategije etničkog čišćenja koju jugoslovenski narodi početkom 90ih godina nijesu prepoznavali. Onda je bilo kasno, pa su to skupo platili i plaćaju. Zbog toga moramo i danas i drugim povodima podsjećati na etničko čišćenje Bukovice, deportaciju izbjeglica, Logor Morinj i likvidaciju civila u Kaluđerskom lazu kako bi mlađe generacije znale da prepoznaju zlo u začetku i da braneći druge mogu odbraniti sebe i svoj trani mir. Zlo je realnost, a suočavanje sa prošlošću prvi korak da jedno društvo nadvlada zlo u sebi“, kazao je on. Rastoder je podsjetio i da su porodice otetih i danas u agoniji čekanja i emotivne torture. „Kontinuiranim prikrivanjem dokaza i svjedoka, planeri, nalagodavci i njihovi pomagači ostali su izvan domašaja pravde, a jezero Perućac je masovna grobnica“, naglasio je on.

Demir Ličina, predstavnik rodbine, koji je u zločinu u Štrpcima izgubio oca Iljaza, decidan je u stavu da je ta otmica državni zločin. „Svi oteti bili su nosioci porodica, ljudi koji su doprinosili i izdržavali porodice, koje su nakon gubitka najmilijih društveno marginalizovane, ostavljene bez sistemske brige koja bi im olakšala status. Veliki dio njih je zbog toga bio prinuđen da napusti državu. Trideset godina je prevelik period, pa mi se čini da se nije htjelo pomoći ni žrtvama ni porodicama ni zadovoljenju pravde“, kazao je on. Nastavak istrage sa akcentom na otkrivanje i proceruiranje nalogodavaca, nastavak potrage za posmrtnim ostacima svih žrtava, socijalno zbrinjavanje porodica kroz priznavanje statusa žrtava rata su zahtjevi porodica žrtava koji ostaju neispunjeni i nakon tri decenije. „Borba za spomen obilježje trajala je sedam godina, a napravljeno je zahvaljujući izuzetnim pojedincima koji su svoj život velikim dijelom predodredili ovom događaju“, naveo je on. Ličina smatra da se nakon tolikog protoka vremena ne može više govoriti o pravdi. „Ćuti se o zločinima, a neki su na njima i politički profitirali. Kako nijesmo dobili adekvatan odgovor vlasti, zahtjeve smo pretočili u Rezoluciju o zločinu u Štrpcima koja je predložena Skupštini Crne Gore, a ona sadrži sve naše zahtjeve. Skupština tu rezoluciju još nije ni stavila na dnevni red iako je predana u maju prošle godine. Nadam se da će se ipak o njoj nekad raspravljati, jer želimo da čujemo glas države prema ovom zločinu. Morali bi kao društvo biti zreli da prema ovom zločinu zauzmemo jasan stav kako bismo spriječili da se ubuduće slično nekome desi“, poručio je Ličina.

Igor Lakić, putnik voza i svjedok otmice, decenijama nosi u sebi sjećanje na voz u koji je ušao u Užicu. „U voz za Štrpce našao sam se zbog odlaska za vizu do Sofije. U povratku, tog dana, u moj kupe ušao čovjek koji je izgledao kao četnik iz partizanskih filmova. Sve je izgledalo kao da sanjam. Oni su nas sve identifikovali, a predstavili su se kao Srpska četnička vojska. Izveli su zatim neke ljude, a iz kupea sam samo čuo pitanje ”Šta ćete sa nama sada”, na šta je odgovor bio da će ih samo popisati i ukrcati u drugi voz. Njihovo obraćanje nije bilo grubo, a zapravo je to bio njihov način da bez otpora sprovedu akciju. Svi putnici voza su stojali, neki su bili i u hodniku voza, pa smo tako čuli šta se dešava, i da su ih ukrcali u kamion,“ prisjeća se Lakić. Izjavu o ovom zločinu dao je inspektorima koje je poslalo tužilaštvo Srbije pred crnogorskim nadležnim organima, a kasnije je i svjedočio i pred sudom u Sarajevu u procesu koji se vodio tamo. „U sud u Sarajevu uveden sam kroz posebna vrata, upoznat sa pravima i mogućnostima u slučaju nelagodnosti zbog prisustva osumnjičenih u tom postupku. Nakon kratkog razgovora sa sudijom, imao sam pitanja od strane tužioca, a zatim i advokata osumnjiičenih i samih osumnjičenih. To suočavanje je bilo vrlo teško, ali mislim da je važno govoriti što smo vidjeli i doživjeli. Drago mi je što je tim osumnjičenim licima iz sudnice izrečena prvostepena presuda“, kazao je on. „Moja ljudska dužnost je da pomognem u ovome bez obzira što je sve to bilo teško i ponovo bih isto uradio“, kazao je on.

Rifat Rastoder, autor knjige “Usud imena“, ističe da bi cjelovita istina o ratnom zločinu u Štrpcima i makar istinsko kajanje onih koji su na bilo koji način – činjenjem ili nečinjenjem – participirali u kreiranju svijesti i klime u kojoj se tako nešto moglo dogoditi svima bila najblagotovornija. „Nažalost, za tako nešto je premalo nade, jer suviše je onih koji i dan danas učestvuju u kreiranju javnog mnjenja po mnogo čemu sličnog onima iz devedesetih godina, poput odlazećeg premijera. Njihovoj iracionalnoj misiji nacionalnog, ili tačnije,  međunacionalnog pomirenja smeta „prečesto“ aktuelizovanje raznih godišnjica“, kazao je on. On dodaje da je iščezavaju realne šanse da se mnoge stvari riješe na adekvatan način. „Izgledi da se pronađu kosti žrtava su male. Premalo je još živih roditelja, a i potomci su već bliži drugoj polovini životne dobi i mnogo su toga sami prebrodili. Nikada im nije priznat status civilnih žrtava rata, ni prava po tom osnovu, tako da im ni samo bilo kakva naša nova saosjećajnost, objektivno, ne mogu značiti premnogo“, kazao je Rastoder. Iako je višetruko značajno to što je konačno na počinjen zločin stavljen kakav-takav  sudski pečat, te uprkos činjenici da i nema kazne koja bi bila primjerena učinjenom zločinu, Rastoder poručuje da izrečene kazne, kao i svi dosadašnji sudski procesi su bliži nastavku zločina ili bar ponižavanju u nastavcima, nego stvarnom iskazu pravde.

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka CGO, podsjetila je da treća decenija prolazi u znaku nevoljnosti institucija da adekvatno procesuiraju jedan od najbrutalnijih zločina počinjen tokom ratnih 90ih uz izostanak pravde za žrtve i njihove porodice. Tri decenije crnogorske vlasti ignorišu ovaj zločin. Promijenile su se i vlasti, ali ne i odnos prema ovom zločinu. Nemamo ni Zakon o nestalima, ni Zakon o civilnim žrtvama rata, ni Zakon o obeštećenju porodica nestalih kojima bi se regulisao status žrtava i njihovih porodica u Crnoj Gori i započeo proces okončanja dodatne viktimizacije koju žive“, navela je ona. Kao pozitivan iskorak je istakla podizanje spomen-obilježja posvećenog žrtvama ove otmice 2016. godine od strane opštine Bijelo Polje, ali i kao negativno što nema memorijalizacije na državnom nivou. „Ipak, naši napori nisu bez odjeka. Podsjetila bih da naše istraživanje iz 2021. godine ukazuje su četiri od pet građana u Crnoj Gori čuli za slučaj Štrpci, dok manje od petine navodi da ne zna za ovaj slučaj. Među građanima koji nisu čuli, značajno je manji udio onih koji su visokog nivoa obrazovanja (11%). Zato mi u CGO-u stalno ukazujemo i na značaj obrazovanja o ovim temama. Na žalost, zločin u Štrpcima ne postoji u našem formalnom obrazovnom sistemu, a kad nema ni činjeničnog zapisa tog tipa stvara se osnova podložna manipulacijama. Ratni zločini, nezavisno od toga ko su u njima žrtve a ko počinioci, nikada ne smiju biti zaboravljeni. Upravo se nama danas vraća naslijeđe nerazjašnjene prošlosti bude kao opterećenje savremene Crne Gore. Istovjetno pravo na istinu koju imaju žrtve i njihove porodice imaju i porodice nestalih. Njihove nerazjašnjene sudbine stoje kao opomena našoj nefukcionalnosti i neodgovornosti“,  zaključila je Uljarević.

Velija Murić, advokat i pravni zastupnik porodica, istakao je da ove smrti, koje nas zbog potrebe sjećanja dugo okupljaju nijesu svakakve, nijesu tipične, a još manje razumne. „Podsjetiću, na pretresu ratnom zločincu Nebojši Ranisavljeviću, kao zastupnik porodica žrtava postavio sam jednostavno pitanje: „Objasnite nam, te ljude nijeste poznavali, nijesu vam ništa skrivili, zbog čega ih pobiste?“. On je to na to, bez oklijevanja, odgovorio: „Pa oni su Turci, rekli su nam da Turke treba ubijati“. Na takav odgovor, šta mi je drugo ostalo osim da mu kažem: „Nebojša, i ti si nečija žrtva“, kazao je on. Murić naglašava da je najbolnija tačka gnusnog ubijanje putnika otetih iz voza sa stanice Štrpci činjenica da su ubijeni samo zbog imena, vjere i nacije. „Narod Nebojše Ranisavljevića, umjesto da klekne i pokloni se humkama nevinih žrtava, u kontinuitetu slavi zločince. Zbog tako nerazumnog pristupa neće iznenaditi ako se u nekom budućem vremenu iz redova današnjih ekstremnih zidnih crtača murala i grafita rode novi Ranisavljevići, Lukići, Karadžići, Mladići, Miloševići i ini neslavnici „junaci“ ovog doba“, ocijenio je on. „Porodice tih žrtava, vremenom višestruko osiromašene, još uvijek nemaju status žrtava zločina, što se ne može drugačije razumjeti osim kao nebriga država čije su oni pripadnici. Kao i uvijek, verbalna obećanjana kojima se politikantski stane i ostane, posebna su priča koja se u konačnom svodi na kupovinu vremena ili na svojevrsnu logistiku onima kojima su žrtve zločina nacionalni i politički proizvod, a zločinci „razumije se“ istorijske ikone“, smatra on. Murić je komentarisao i spomen obilježje žrtvama, navodeći nije prikladno pozicioniran i da se stiče utisak da je namjera bila da bude skriven.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava (HRA), istakla je odgovornost vlasti koje su bile dužne da sve putnike i svoje građane u tom vozu čuvaju, a to nisu učinili. „Oni su izdali svoje građane manjinske nacionalnosti. To je opasnost koja i danas lebdi nad nama, u našoj multikulturalnoj, multietničkoj i multivjerskoj Crnoj Gori. Zato moramo raditi na suočavanju s tim državnim zločinom, koji je bio motivisan diskriminacijom i da sve one koji su ga dozvolili i sproveli privedemo pravdi”, kazala je ona. Ukazala je i da poslije 30 godina nisu procesuirani oni iz vrha vlasti koji su ga dozvolili, a ni svi izvršioci. “U otmici je učestvovalo između 25 i 28 počinilaca, od kojih je do sad 15 procesuirano. Insistiramo da svi koji su taj zločin omogućili budu kažnjeni“, navela je pročitavši i imena osoba koje se nalaze u sudskim spisima i svjedočanstvima, a koji još nisu procesuirani. Istakla je i značaj pronalaženja posmtrnih ostataka svih žrtava. „Tijela 16 otetih putnika još nisu pronađena i vlasti u regionu moraju da naprave zajednički napor da se ona pronađu. Možda je rješenje isušivanje jezera Perućac, ali agoniju porodica treba okončati”, smatra Gorjanc Prelević. Podsjetila je da HRA godinama apeluje i da se porodicama žrtava obezbijedi status civilnih žrtava rata i da su slali prijedlog izmjena Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti Vladi Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, koje su na to ostale nijeme. “Na kraju, želim da ne zaboravimo i one ljude koji su se istakli u pokušaju zaštite žrtava. Tu mislim, prije svih, na Toma Buzova, koji je zbog toga i stradao, i na Šefka Alomerovića, predsjednika Helsinškog odbora za ljudska prava u Sandžaku”, zaključila je ona.

U Štrpcima je 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika iz voza „Lovćen“ 671, koji je saobraćao na liniji Beograd-Bar: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifet Husović, Senad Đečević, Ismet Babačić, Halil Zubčević, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Favzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvezdan Zuličić, Jusuf Rastoder, zatim Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda, i jedno nepoznato lice.

SPORA PRAVDA – GOTOVA NEPRAVDA: OBILJEŽAVANJE 30 GODINA OTMICE U ŠTRPCIMA

0

Povodom 30 godina od otmice iz voza u stanici Štrpci, rodbina otetih i prijatelji, 27. februara 2023. godine položiće cvijeće kod spomen obilježja nevinim žrtvama, najavljeno je iz Bošnjačkog vijeća.

Podgorica: Kod spomen obilježja civilnim žrtvama na Pobrežju u 10 časova

Boijelo Polje: Kod spomen obeliska Sahat života u 13 časova

Pamtite da se ne ponovi.

Izašao novi broj ,,Glasnika Bihora”

0

JU Centar za kulturu Petnjica objavio je novi, sedmi, broj “Glasnika Bihora”, časopisa za nauku, književnost i kulturu, čiji je urednik mr Sait Š. Šabotić.   U ovom broju u okviru već ustaljenih cjelina časopisa  zastupljeno  je 13  autora. U cjelini Baština  objavljene su tri studije: Rade Brakočević : Prezime Biorac – Bijorac – Bihorac, Rifo-Rika Hadžić: Vjerovanja ili običaji, Sait Š. Šabotić: Umjetnik golubije duše., a u odjeljku Istorija zastupljeni su: Hivzo Gološ, Rovita Vata Mikeli, Murat Ajvazi: Upotreba arebice u potpisivanju uglednih Bošnjaka i Albanaca; i Sait Š. Šabotić: Prelazak odreda Vasojevića preko teritorije Bihora u Srbiju 1861. godine.

Arheologija je treća cjelina u ovom časopisu gdje se nalazi rad Nadgrobni spomenici u (H)Azanama kod Petnjice, čiji je autor Burhan Čelebić.

U cjelini Književnost čitamo prozu i poeziju Ulvije Mušovića, Faiza Softića, Radosava Minje Koprivice i Ljiljane Kilibarde.

U Prikazima su predstavljene knjige Mirsade Bibić Šabotić i Safeta Hadrovića Vrbičkog, od strane Čeda Baćovića i Braha Adrovića.

U časopisu je data i autobiografija  akademkinje Branke Bogavac, prve počasne građanke Petnjice.

Predmet  studije  Rada Brakočevića u ovom broju časopisa je razmatranje iseljenih rodova koji imaju prezimena Biorac, Bijorac i Bihorac. Autor ističe da se ova prezimena javljaju  kod pravoslavaca, muslimana i katolika i da je ovo jedno prezime sa različitom upotrebom i izgovorom samoglasnika i suglasnika. Tu je i izvedeno prezime Biorčević/Bijorčević.

U radu “Vjerovanja ili običaji, autor Rifo Rika Hadžić ukazuje na duboku ispreplijetanost paganstva i praznovjerja kod stanovnika Rožaja i njegove okoline, kao i to da mnogi običaji nestaju i odumiru.

Mr Sait Š. Šabotić u prilogu “Umjetnik golubije duše” pose o nedavno preminulom bihorskom slikaru Faizu Mehoviću. “Ako je umjetnost ogledalo svake nacije ili naroda, koji živi tu gdje živi, onda Bihorci i čitava Crna Gora mogu biti ponosni što su imali slikara kakav je bio Faiz Mehović koji je slikao prostom oku nevidljivo, a za um ono što je izazvano i što ne ostavlja ravnodušnim”.

Hivzo Gološ, Rovina Vata Mikeli i Murat Ajvazi u studiji Upotreba arebice u potpisima Bošnjaka i Albanaca navode da upotreba arapskog pisma u potpisima  bila vrlo raširena sve do početka 20. vijeka. U radu su predstavljeni prilozi iz Knjige zapisnika sa održanih sjednica Opštine novopazarske za period 1913 – 1941. godine.

Časopis donosi i rad  mr Saita Š. Šabotića  „Prelazak odreda Vasojevića preko teritorije Bihora u Srbiju 1861. godine“, u kojem autor govori o predmetnoj temi u periodu kada je kadiluk Bihor bio u sastavu Osmanskog carstva. Ovaj događaj ukazao je i na izuzetan strateški značaj Bihora. Naslovni događaj u kontinuitetu izazivaju pažnu naučne javnosti, stoga je ovaj prilog veliki doprinos rasvetljavanju ovog događaja.

U radu „Nadgrobni spomenici u (H)Azanama kod Petnjice“,  autor Burhan Čelebić je objedinio istorijat crkve u (H)Azanama sa nadgrobnim spomenicima. Svaki spomenik je objašnjen sa epigrafske i kulturno-umjetničke strane, a date su i njihove fotografije.

Prilozi, prozni i pjesnički, u odjeljku Književnost potvrda su da uredništvo pažljivo bira njihove autore, te je ova cjelina u svim brojevima na odličnom estetskom nivou.

Počasna građanka Bihora, akademkinja Branka Bogavac u autobiografskom tekstu „Bor je začetak mog životnog i književnog univerzuma“, na samo njoj svojstven način  piše o svom putu od čobanice sa bihorskog sela Bora do akademkinje. Ovo je lijep portret intelektualke koja je svojim knjigama zadužila Crnu Goru. Jer, Branka je „sav svoj život posvetila traganju za ljepotom, za novim saznanjima o ljudima, zemljama i kulturama“.

I ovaj broj „Glasnika Bihora“ potvrđuje dobar kontinuitet kvalitetnog sadržaja časopisa, čime se on svrstavava u red pouzdane naučne i stručne literature.

U ime izdavača JU Centra za kulturu Petnjica časopis potpisuje direktor Sinan Tiganj. Treba istaći da ovaj časopis od prvog broja finansijski podržava Ministarstvo kulture.

Časopis sadrži Album sjećanja – fotografije koje potvrđuju bogat kulturni program u opštini Petnjica.

PROF. DR DRAŠKO DOŠLJAK

 

Festival priče ZAVIČAJNE STAZE – Bihor 2023: KONKURS za PRIČU inspirisanu BIHOROM

0

Festival priče ZAVIČAJNE STAZE – Bihor 2023 raspisuje KONKURS za PRIČU inspirisanu BIHOROM.

Cilj konkursa je podsticanje i promocija autora koji stvaralačkim i autentičnim  rukopisom mogu postati sljedbenici Ćamila Sijarića, Mihaila Lalića, Ismeta Rebronje i drugih književnih velikana sa ovog prostora.

*

Književna nagrada Zavičajne staze – Bihor 2023 – dodjeljuje se za neobjavljenu (kratku) priču inspirisanu Bihorom, ali i zavičajem uopšte, migracijama, običnim ljudima, posebno ženama i traganjima kroz (sopstvenu) kulturu, prostore i vrijeme… Poželjno je da autori poštuju osobenost kratke priče i, sa tim u skladu, kandiduju rukopise do četiri stranice u Wordu (veličina slova 12, Times New Roman).

*

Konkurs je otvoren do 30. maja 2023. godine. Rezultati će biti objavljeni u medijima, a nagrade dodijeljene na završnici Festivala priče Zavičajne staze – Bihor 2023, u avgustu tekuće godine u Petnjici.

*

Stručni žiri (Imena će biti objavljena nakon završetka konkursa), ocjenjivaće književno-umjetnički karakter prispjelih rukopisa – dubinu i snagu pripovijedanja, misaonost, modernost, originalnost, inventivnost, stil …

Tri najuspjelije priče, po ocjeni žirija, biće nagrađene plaketom Festivala i novčanim iznosom od: I – 400 eura, II – 300 eura, III – 200 eura.

Nagrađeni i odabrani radovi biće štampani u zborniku Festivala.

*

Autori nagrađenih i odabranih rukopisa, samim učešćem pristaju da ustupe prava na objavljivanje njihovih priča u zborniku Festivala.

 

*

Konkurs je anoniman. Priče se dostavljaju poštom u četiri primjerka, pod šifrom. Šifra treba da bude ispisana na poleđini omotnice u kojoj se priča šalje, kao i na prvoj stranici priče.

U istu pošiljku treba ubaciti poseban koverat označen šifrom, sa zapečaćenim podacima o autoru: ime i prezime, adresa, broj telefona, e-mail.

*

Radove slati na adresu: Centar za seoski razvoj Petnjica bb, 84312 Petnjica – Crna Gora, sa naznakom: Za Festival priče Zavičajne staze – Bihor 2023.

*

Organizator Festivala, NVO Centar za kulturu „Bihor“, Petnjica.

Email: [email protected], kontakt telefon/waiber, 069 061 003

POMOĆ ZA TURSKU I SIRIJU: ZK BIHOR PRIKUPIO VIŠE OD 23 000 EURA

0

ZK Bihor iz Luksemburga još jednom pokazao svoju punu solidarnost sa unesrećenima širom svijeta. Za trinaest godina svoga postojanja ovo udruženje je organizovalo i sprovelo veliki broj sličnih aktivnosti prikupljanja pomoći za ljude u zavičaju, Crnoj Gori, ali i šire. Na taj način ono permanentno potvrđuje svrhu i cilj svoga postojanja.

Odmah po izbijanju zemljotresa u Turskoj i Siriji, te neviđene eleementarne katastrofe koja je odnijela preko pedeset hiljada života – UO ZK Bihor na svojoj hitnoj sjednici donio je odluku da se unutar udruženja – među članstvom i prijateljima kluba – pokrene akcija prikupljanja novčane pomoći.

Upravni odbor ZK Bihor sa članovima finansijske komisije

U vrlo kratkom periodu prikupljeno je, kako je obavijestio blagajnik udruženja Sabit Šabotić, preko 23. 000€ koje će koliko je sutra biti proslijeđene na račun za pomoć.

Na samom kraju akcije donatorima se obratio predsjednik UO ZK Bihor Hamdija M. Rastoder i izrazio zadovoljstvo odzivom i spremnošću da članovi udruženja i prijatelji kluba, po ko zna koji put, bez dvoumljenja, pohrle da pomognu.
„Nažalost, od samog postanka – čovječanstvo prate razne nevolje, ali, na svu sreću, uvijek postoje oni koji su spremni da pruže ruku pomoći bez koje bi se bilo mnogo teže nositi sa nevoljama“ – naglasio je Rastoder i dodao poznati slogan ovoga udruženja:
– Idemo dalje!

F. Softić

IPAK, IMA NADE ZA NAS: ANONIMNI EKO AKTIVISTA PRIKUPIO 200 VREĆA SMEĆA PORED PETNJIČKIH PUTEVA

0

Eko aktivista čiji identitet je poznat portalu Radija Petnjica, a koji je želeo da ostane anoniman, prikupio preko 200 najlonskih džakova smeća na teritoriji Opštine Petnjica.

Kako jedan čovjek može uraditi dosta, na polju očuvanja životne sredine i prirode, a samim tim učini dobro djelo i kroz taj vid smoinicijativne akcije pokuša da podigne svijest građana i društva primjer je neumornog eko aktiviste, koji već desetak dana unazad, bez ičije pomoći, volonterski, prikuplja smeće koje odlažu nesavjesni građani pored puta.

On je želio da njegov identitet ostane anoniman, jer kako kaže, želi da vidi našu opštinu u ljepšem izadnju i na ovaj način želi da skrene pažnju ljudima da i pojedinci mogu dosta uraditi na polju očuvanja životne sredine, samo je za sve potrebna volja.

Još jedna lijepa priča iz Petnjice i dokaz da još uvijek postoje savjesni građani kojima je stalo da Petnjica bude čista…

ERIS BABAČIĆ

PREDSTAVLJANJE POETSKOG STVARALAŠTVA BOŠNJAKINJA CRNE GORE – SENKA RASTODER

0

Priredio: BOŽIDAR PROROČIĆ, književnik i publicista

U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” predstavljamo vam: Senku Rastoder. Senka Rastoder rodjena je 31. avgusta 1963. godine u Petnjici. Osnovnu i srednju školu završila je u Baru, a fakultet Politickih nauka u Beogradu. Živi i radi u Baru u Savezu sindikata Crne Gore.
Igrom slučaja nije upisala književnost jer je njena prva i najveća ljubav su bile knjige i pisanje. Lični kosmos, susret sa sopstvenom sudbinom, sa istinskim licem koji je nosila u sebi iskazala je kroz zbirku pjesama ,,S druge strane sjenke” koja je štampana u dva izdanja i izdata je 2008. godine. Roman toka svijesti,,Tajni pecat duše” izdat je 2010. godine i predstavlja nastavak neiscrpne i vječite teme o smislu ljudskog postojanja. Senka Rastoder je aktivan član književnih klubova u Baru. U jednom mandatu je bila i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara, a bila je učesnica Zavicajne manifestacije u Petnjici. Senka Rastoder priprema novi roman koji bio trebao da bude srž vremena u kom živi.

KRALJICA RUŽA

Miriše cvijeće i treperi lišće
Jorgovan buja
I zuji pčela
Svjetlost se prelama preko dječijeg čela
Ruže racvale
A vjetar nosi miris pokošenog sijena.
Bašta tvoja cvjeta
Dok dani lete
Godine se nižu
Života stazu vrijeme stižu STIZE
I prati,
I ćuti
Dok ne shvati
Život je samo tren
A mi samo gosti
U bašti ruža.

Okrenem se
Da vidim tvoje oči
U kojima spava more
Plave zore i duboki mir
I na tren pomislih
Još si živa
Još u rukama rvojim
Cvijeće cvate
I zlatne palate
A umjesto ove
Nebeska bašta osmijeh ti dariva.

U očima tvojim
I sad suza sija
Kao rosa na jutarnjem suncu
Prati te nebeska divizaja.

Dok sanak svoj snivaš…

SA SLIKE ME GLEDAŠ

Magle se dignu
Zaborav se kloni
Oči sjaje kao more bistro
I sada te vidim
I pitam se
Da li ti nebo zbori
Ono što je bilo
Najljepše i čisto?
Šta može biti od ljubavi veće
I ljepše od duginih boja
Latice ruža
I zvjezdanog sjaja
A put bez kraja
Dok se bude zore
Zavijene u odore od svile.

Ne sanjam te često
Al'sjećanja guše
I ponekad ruše sjaj ljubavi čiste.

Imala si tek šestnaest ljeta
Duge, crne kose, a bijela lica
I otišla si
Odletjela kao ptica
U svijet sunca
Da tamo živiš kroz plamene zore
I nebesko more…

Sa slike me gledaš
Čini mi se
Baš pravo u oči
I dušu mi znadeš
U srce zaviriš, putuješ krvlju
U san mi zađeš
A onda izađeš, pa te nema
Opet svratiš i
Kao da me pratiš
Ti mene s ove
A ja tebe sa druge strane.
Sa slike me gledaš
Sa slike te samo i znadem…

OD KRAJA DO POČETKA SVIJETA

 

Nabacam riječi
Ponekad bez
Prospem ih na papir
I
Ssvaka riječ značenje ima.
A onda je pogledam iz svakog ćoška,
Stavim, izvadim,
Potopim, pa osušim,
Istrgnem, pa vratim
I gledam
Gledam…
Neka se smije grohotom
Neka plače kao vrba žalosna
Druga viče – Jače, jače
Neka se trese
Kao okupano mače,
Jedna sniva riječ kao kosmos veliku,
A druga mala kao zrnce pijeska
Šro leti vjetrom
A neka napravi korak od stotinu milja.

U riječ stanu tuga i ljubav
I more i breze
U riječi
Stanu sve tamne noći.
I nečije oči
Mile, drage, ljubavi pune
I strune harfe
I poj ptica.
U riječi stanu sva naša htenja
I život
Mali i običan
Tužan i ironičan
I veliki kao planeta
Riječi
Od kraja do početka svijeta.

 

POSLEDNJI POZDRAV

Slušaj
Noćas su vjetrovi jezdili
Kroz talase mora
Uskovitlani, bučni i sjajni
Kao život tvoj.
Čuj,
U susret će doći neke
Nove zore
Ali taj put
Više neće biti tvoj.

Otvori oči, bar još jednom,
Još uvijek vjerujem
Da samo spavaš
Da je sve samo san
Pogledaj me
Očima smaragda
I nemoj reći
Da je sve prošlo
Kao bistri potok
Na planinskoj rijeci
.
Ne, nemoj reći
Ovdje ili tamo
Gdje god bio
Sve je to život
Početak i kraj
I sve što se rodi
Samo je tren
Života znaj…

Ne, nemoj reći
Jer
Koliko ljubavi
U srce stane
Toliko vrijedi
I naš
Životni trag.

PUTOVANJE

Sjećam se,
Noć je bila decembarska
U Beogradu, na Topčideru,
Stanici vozova iz Bara i Grčke,
Tad sam te posljedni put vidjela
Ti si mahao meni
I ja sam mahala tebi
Dok je voz kretao u noć gluhu.

Ne, nijesam ti rekla zbogom
I šta znače riječi
U toj noći
Dok još ne znam
Da sudbina iza ćoška vreba.

Posljednja slika uživo
A tvoje oči od saragda
Smijeha pune
Na topčiderskom peronu
Uz kišu koja sipi
I kvasi te
A ti si šetao gore, dole
Dok voz ne krene.

Idi, govorila sam,
Idi, ne kisni.
Ne smeta mi,
Ne smeta mi.
Govorio si…
I nijesi me ostavio
Dok voz nije krenuo
Sa stanice
Koja je zalutala u vremenu
I bespuću…

Putuj, putuj,
Sada govorim tiho i
Neka ti nebesko prostranstvo
Bude ogrtač
A sunčani plašt, pokrivač
Toplo kao tvoje veliko srce
U kom je bilo mjesta za sve ljude
Putuj… I zbogom….

 

TAKMIČENJE ZA NAJBOLJU FOTOGRAFIJU: KAKO UČENICI MOGU OSVOJITI POKLON ZA MAJKU POVODOM 8. MARTA

0

Kancelarija za dijasporu Opštine Petnjica u susret 8. martu, u saradnji sa dijasporom, organizuje takmičenje za najbolju fotografiju za učenike 7, 8. i 9. razreda osnovne škole.

Naime, tema konkursa je „Fotografijom do majčinog osmjeha“. Namjera je, da kroz ovakav vid aktivnosti djeca dobiju priliku da pokažu svoju kreativnost, maštovitost, da se afirmiše fotografija kao umjetnost, a da za svoju aktivnost dobiju nagradu u vidu poklona za svoju majku.

Zadatak učesnika je da, telefonom ili fotoaparatom, naprave fotografiju čiji sadržaj će odgovarati opisu teme na način da što slikovitije prikažu svoju ljubav prema majci.

To može biti fotografija sa detaljima prirode, koji će iskazati odnos prema majci na maštovit način,  a žiri će, prilikom razmatranja pristiglih fotografija, posebno cijeniti kreativnost, domišljatost i maštovitost.

Uz fotografiju, učesnici treba da pošalju prilog sa kratkim tekstom koji opisuje istu, ime i prezime učenika, razred i naziv škole koju pohađa.

Konkurs traje do 02. marta, 2023. godine, dok će nagrada za prva tri mjesta biti uručena na dan praznika, 8 marta.

Za osvojeno I mjesto, učenik će imati mogućnost da obraduje svoju majku ručnim satom;

Osvojenim II mjestom, učenik će imati priliku da, svojoj majci, pokloni parfem;

Za osvojeno III mjesto, učenik će imati priliku da, svojoj majci, uruči vaučer koji će moći da iskoristi za tretman u frizersko – kozmetičkom salonu.

Radovi se mogu poslati na email: kancelarijazadijasporu1@gmail.com

ERIS BABAČIĆ

Promocija bošnjačke kulture u Petnjici: Okrugli sto “Petnjica vas zove” (FOTO i VIDEO)

0

U cilju promocije bošnjačkog kulturnog stvaralaštva i upoznavanja sa bihorskom tradicijom, održan je okrugli sto pod sloganom ,,Petnjica nas zove“ u Bošnjačkom kulturnom Centru Sandžak Petnjica.

Nosilac ovog projekta je Hidajet Ćeman, koji je kazao da moramo sačuvati kulturno bogastvo Petnjice, a pored Ćemana na tribini su govorili: profesor istorije u penziji Avdo Korać, Mirsad ef. Hadrović, Enko ef. Korać i istoričar Edin Smailović.

Moderator večeri bila je Sanela Ćeman, a okrugli sto je održan u Bošnjačkom kulturnom centru Sandžak Petnjica.

,,Petnjica nas zove“ je projekat koji ima za cilj da probudi svijest kod građana, na poljima očuvanja kulture i tradicije Bihorskog kraja, pa je samim tim I ovaj projekat izazvao veliko interesovanje građana.

Poruke koje su poslati sa ovog skupa jesu da se treba fokusirati i staviti akcenat na očuvanju kulture i tradicije ovog podneblja, ono što su predavači kazali jeste da je kultura baština bošnjačkog naroda sa područja Bihor nije dovoljno istražena i da je treba potpuno istražiti i valorizovati.

ERIS BABAČIĆ

 

 

 

 

(VIDEO) DŽAMIJA U MZ TUCANJE USKORO U PUNOM SJAJU

0

U mjesnoj zajednici Tucanje 2016. godine započeta je izgradnja džamije za koju se očekuje da će sljedeće ljeto biti zvanično otvorena.  Tim povodom, u studiju Radija Petnjica bio je predsjednik Odbora za izgradnju džamije Muhamed Mule Šabotić.

On je govorio o ideji izgradnji džamije, koja datira kako Mule kaže  od kako zna za sebe. „Nekako uvijek se govorilo o tome da se izgradi džamija na mjestu gdje se nekada nalazio mekteb u Tucanjama i uvijek mi je to ozvanjalo u glavi da je važno za sve mještane da zajednički izgradimo džamiju.

„Dobra volja je postojala ali zvanično je donijeta odluka 2015. godine kad sam razgovarao sa Rustemom Šabotićem o poziciji gdje bismo mogli započeti izgradnju džamije. Na toj parceli je postojala stara kuća, koja je bila vlasništvo moje braće od amidže Hamza, Halila i Eleza Šabotića a obzirom da niko od njih trojice nije živ, onda su njihova djeca Ruždija Elezov, Mirsad i Mujo Halilovi sinovi dok je Rustem Hamzin, odlučili da daju parcelu i uvakufe za izgradnju džamije“, kaže Mule.

„Prihvatio sam da nosim ideju izgradnje džamije, shvatio je u potpunosti i prionuo aktivnostima. Stava sam da je džamija odlika našeg identiteta, bez obzira što ljudi odlaze sa našeg prostora i ona će biti svjedok da smo ovdje postojali. Takođe, nužnost izgradnje gasulhane je veoma važna zbog velikog broja ljudi koji dolazi na hatar i olakšavajućegfaktora prilikom dženaza.

Ideja je prihvaćena od velikog broja ljudi a takođe dio ljudi je vršio opstrukciju izradnje džamije. Meni je bilo važno da budemo složni i da zajedničku energiju koncentrišemo u jednom pravcu a ne u dva i da mnogo ranije džamija bude u funkciji“, navodi Mule.

„Na početku, ljudi su se odazivali da budu u Odboru za izgradnju ali vremenom u tom očekivanju za doprinos, ljudi su nekako odustajali iz nekih svojih razloga. Odbor se vremenom osipao i sada sam trenutno sam u namjeri da izganjam posao do kraja.

Naime, 09. Maja 2016. godine položen je kamen temeljac za izgradnju džamije u Tucanjama i toga dana prisustvovao je veliki broj ljudi, čelnici Islamske zajednice, Opštine i u tom danu, dobili smo obećanja o pomoći.

Od Opštine Petnjica smo dobili 1000. eura i to je sve. Bilo je drugih obećanja ali na tome je ostalo. Od Islamske zajednice u Crnoj Gori ništa nijesmo dobili, a očekivali smo mnogo i od pojedinaca i institucije i jako sam razočaran, ali Bože moj.

Mi smo se svima obraćali za donaciju, jer smatramo da je džamija naša zajednička kuća u kojoj se molimo jednom Bogu i nastojimo kroz te aktivnosti da budemo bolji ljudi“, kaže Mule.

Obratio sam se muftiji sandžačkom Kujeviću sa željom da ga obavijestim o izgradnji džamije. On me je primio i kazao da će nastojati da pomognu koliko mogu pa makar da posjete objekat u izgradnji. Podučen iskustvom, nisam vjerovao ali poslije nekog vremena, pozvali su me u Novi Pazar kada su mi uručili donaciju preko 6000. eura i zaista sam zahvalan na datoj riječi, koja je veoma važna u našim komunikacijama pa čak meni draža od same donacije“, istiže Šabotić.

„Želio bih istaći da su ljudi pojedinačno dali veliki doprinost u izgradnji džamije. Imam spisak od preko hiljadu donatora u prvom dijelu i uglavnom ljudi su iz dijaspore, naravno da ima ljudi koji ovdje žive, koji su donirali sredstva. Želim takođe kazati da su ljudi davali srcem svoj imetak za džamiju. Spomenuću jedan primjer žene, koja je dala 65. eura i ja sam siguran da je ona dala sve što je imala i ta donacija mi mnogo znači koja je prvensveno iskrena“, navodi Mule.
„U prvom dijelu sakupljana novčanih sredstava, sakupili smo oko 120.000 eura što nije bilo dovoljno da se u konačnici završi izgradnja. Želim da istaknem da je čovjek iz Švajcarske u potpunosti odnirao novac za izgradnju munare koje je vrijedno 14.000 eura“, kaže Mule.

„Izgradnja traje nekih sedam godina a mi smo mogli mnogo ranije da završimo ali u jednom momentu nestalo je novca. Kontaktirali su me iz  TIKE i dobili smo obećanje da će za kratak period biti završen ostali dio posla. Nakon obećanja, pokušao sam da kontaktiram TIKU ali nije bilo odgovora da realizuju obećanje i podvlačim, velike su opstukcije bile što ni dan danas ne mogu da vjerujem i da pronađem razlog zbog čega je to tako.

Veliki je pritisak bio na meni i nekada je malo falilo da odustanem, već sam gubio volju a i snagu. Onda sam rekao sebi, mora se ovo završiti i u drugom dijelu sakupljanja novca, sakupili smo preko 30.000. eura“, kaže Mule.
„Danas izgradnja džamije je završena. Molitveni prostor je potpun, gasulhana funkcioniše već dvije godine dana i naravo postoje prostorije u sklopu objekta, u kojima je potrebno postaviti inventrar.  U nekoj konačnoj cifri, ukupna investicija izlazi preko 200.000 eura i nastojaću da u narednom periodu, objavim u javnosti imena donatora“, navodi Mule.

„Ono što ja očekujem u narednom periodu to je da se završi enterijerski dio džamijskih prostorija a onda da predam ključeve Medžlisu Islamske zajednice Petnjica. Obavio sam razgovore sa ljudima iz Medžlisa i očekujem odgovor da oni preuzmu ključeve džamije i oni neka određuju način i termin zvaničnog otvaranja džamije. Moja misija i uloga je sa izgradnjom džamije završena“, podvlači Mule.

Uz to, na kraju Mule je podvukao da će džamija dobiti svoj potpuni sjaj kada se asfaltira putni pravac. Mislim da bi lokalna uprva trebala da se zabrine zašto do sada nije završeno asfaltiranje ali vjerujem da će u prvim proljećnim danima mašine za asfaltiranje biti na toj dionici puta i završiti taj posao, koji je prijeko potreban, ne samo zbog džamije nego zbog mještana, koji svakodnevno saobraćaju tom dionicom“, zaključio je Muhamed Mule Šabotić.

ENKO KORAĆ