Edin Latić je jedan od najvećih donatora za svoj Bihor i ako bi pravili listu najhumanijih Bihoraca, Edin bi zasigurno zauzeo sami vrh.

Piše:
Remzija Hajdarpašić

Edin Latić, rođen je 1975. godine u selu Lagatore, u petnjičkoj opštini, na sjeveru Crne Gore od oca Fehima i majke Vahide rođ. Kalač.
Osnovnu školu završio u Petnjici, gdje je takođe nastavio i srednju školu metalskog smjera, gdje je stekao prva znanja vezano za ono što će mu biti životno oprjedeljenje.
Bilo ih je četvoro djece u porodici; jedna sestra i tri brata. Edin, ili kako ga mnogi zovu Medo, bio je najstariji brat, a to je značilo da je vrlo mlad morao početi radit i najteže poljoprivredne poslove; bez ikakvih pomoćnih mašina, moralo se naporno raditi od jutra do sutra, te tako, vrlo mlad, stiče radne navike, koje će mu, itekako, pomoći da se lakše snalazi kroz život.

Godine 1993. odlazi na odsluženje vojnog roka. Vraća se 1994. kada odlučuje da napusti zavičaj i dođe u Luksemburg. Tada je već u Luksemburgu bilo puno ljudi iz njegovog kraja; neki od njih – bili su mu bližnja rodbina.
Odmah po dolasku u Luksemburg, vrlo društven, stiče veliki krug prijatelja gdje postaje vrlo omiljen. Dane i noći provode po kafanam i diskotekama.
Njegova sestra Enisa koja je već, sa svojim mužem – Ademom Klicom, živjela u Njemačkoj, poziva brata Edina da dođe i da tamo pokrene postupak za boravak. Na taj način, kao starija sestra, vjerovala je da će mu pomoći. Međutim, Edin boravi nekoliko mjeseci kod svoje sestre i ne miri se sa činjenicom da se svakodnevno ne sreće sa poznanicima iz zavičaja, kojih je tada, u tom dijelu Njemačke, bilo vrlo malo – te on, unatoč velikoj sestrinskoj brizi i pažnji, odlučuje da se vrati u Luksemburg.
Bilo je to vrijeme kada je Luksemburgu bila itekako potrebna radna snaga, pogotovu su bili dobrodošli mladi i zdravi ljudi.
Pošto još uvijek nije bio sredio boravak, a to je značilo da bez boravka ne može ni sanjati o nekom boljem radnom mjestu – zapošljava se na farmi krava u mjestu Folschette, gdje radi blizu dvije godine, do 1996. i gdje se susreće sa svom gorčinom rada i života u tuđini. Gazda kod kojega je radio uspijeva da mu izdjejstvuje boravak i od tada se za Edina Latića širom otvaraju vrata uspjeha.
Brzo po dobivanju boravka, radi bolje zarade, zapošljava se kao šumski radnik, gdje ostaje godinu dana. O težini rada u šumi, Edinov zemljak i tada radni kolega Mujo Hajdarpašić, porijeklom iz sela Vrševo u petnjičkoj opštini, slikovito je objasnio da je neke alatke izmislio lično Hitler, radi mučenja robijaša. Zato, Edin ne propušta ukazanu priliku da se zaposli u Belgiji u preduzeću koje se bavilom montiranjem grijanja i sanitarija, zašta se, uostalom, i školovao.
Godine 2000-te, sa rođakom Fejzijom Latićem, ide u Francusku gdje, poslije velikog nevremena koje je devastiralo veliki broj šumskih predjela, radi godinu dana na raščišćavanju šuma i izvlačenju polomljenih stabala.
A onda se vraća svojoj struci.
Vidjevši da i sam može pokrenuti vlastito preduzeće – nije dugo radio za svoga gazdu. Zajedno sa kolegom, porijeklom iz Portugala, 2006. pokreću svoje preduzeće. Nisu se slagali – Portugalac je stremio što bržoj i što većoj zaradi, a Edin je preferirao kvalitet i strogo čuvao svakoga kllijenta.

Ubrzo se rastaju i Portugalac osniva svoju firmu koja ne traje dugo. Edin Latić pravi korak po korak, ali svaki korak bio je stamen. Godišnje je povećavao broj zaposlenih za dva radnika i danas ih ima dvadeset i tri i važi za jedno od najuspješnijih preduzeća te vrste u Luksemburgu.

Nije samo korak po korak napredovao u poslu, već i u duhovnom sazrijevanju. Svoja prva znanja u vjeri spoznaje još kao dječak, u svojoj Petnjici, gdje je pohađao mejteb.
Prije šesnaest godina počeo je sa postom i ne prekida ga ni danas.
Prije deset godina počeo je redovno ići na džumu, a od prije  pet godina klanja svih pet vakata namaza.
Neizmjerno je zahvalan svom rođaku Isadu Latiću, koji živi u Holandiji, a uveo ga je u prvi post, a evo kako:
Uoči ramazana, te godine, Edin je bio u gostima kod Isada u Holandiji. Ovaj mu predlaže da obavezno posti i da je to veliko telesno i duhovno pročišćenje. Edin se u početku opire, tvrdeći da zbog velikih obaveza i napornog rada ne bi mogao izdražati.
– A kako znaš da nećeš moći, ako ne pokušaš?!
– Pokušat ću – obećava Edin.
Uoči prvoga dana ramazana – Edin zanijeti, ali ipak nesiguran u sebe nosi sa sobom gamelu – ručak koji je svakodnevno nosio na posao. Nije ga načeo. Izdržao je do kraja. Ne samo taj dan, već i cijeli ramazan.
Poslije prvoga dana posta razmišljao je kako mu lako pade post i da je s lakoćom radio kao da su mu dvojica ljudi cijeloga dana pomagali. U tom trenutku zvoni mu telefon – zvao ga je rođak iz Holandije i pitao:
– Jesi li ispostio dan?
– Jesam – odgovorio je Edin, sav sretan.
– A je li ti lako prošao danas rad kao da su ti dvojica pomagali? – Edin je sav uzdrhtao:
– Pa, nećeš mi vjerovati, ali upravo o tome razmišljam.

***
Priča o Edinu Latiću bila bi nepotpuna bez osvrta na suprugu Hajriju, rođ. Ramdedović, koja mu je od samog početka bila velika podrška u svim planovima i poslovima. Sa njom ima tri kćerke: Amru, Aidu i Silviju koje su, zahvaljujući njenom predanom roditeljskom staranju, besprijrkorno odgojene. Odlične su učenice i služe za ponos svojim roditeljima.
Moramo naglasiti da je Edin Latić predsjednik FK „Petnjica“, finasijski ih pomaže i vrlo često odlazi u zavičaj kako bi se na licu mjesta upoznao sa situacijom u klubu i dao podršku rukovodstvu i igračima ne bi li se domogli višeg ranga takmičenja – Druge crnogorske lige.
Jedan je od najvećih donatora za svoj Bihor i ako bi pravili listu najhumanijih Bihoraca, Edin bi zasigurno zauzeo sami vrh.
Predug je spisak njegovih humanih djela od donacija za pojedine porodice lošeg materijalnog stanja, vjerskih objekata, pomoći novoosnovanoj opštini Petnjica, školama, sportskim klubovima i mnogim drugim.
Edin Latić je član UO ZK „Bihor“ iz Luksemburga, gdje je vrlo aktivan i izuzetno cijenjen kako od kolega iz UO, tako i od cijelog članstva.
Ovo je samo dio onoga što smo imali kazati o čovjeku sa zavičajem u srcu – Edinu Latiću, mnogo je ostalo nerečenog.

Jutros se na putnom pravcu Petnjica – Berane, na 100 metara od Stenica, desila saobraćajna nezgoda. Tom prilikom nekoliko lica je lakše povrijeđeno.
Do direktnog sudara auta privatne firme “Tref” i službenog automobila Doma zdravlja Petnjica, prema prvim neprovjerenim informacijama, došlo je zbog velike količine motornog ulja prosutog na kolovozu.
Kako kaže jedan od očevidaca, vozač “lade nive” je u krivini izgubio kontrolu i direktno udario u kombi privatnog preduzeća Tref.
Povrede su zadobili službenici Doma zdravlja iz Petnjice i oni su zbrinuti u bolnici u Branama.
Vozač kombija je nepovrijeđen

U vezi članka objavljenog na sajtu Radio Petnjica 18.02.2016. god. gdje se moje ime pominje u negativnom kontekstu od strane autora teksta Dina Račića, te na osnovu dezinformacija koje moj rođak Sabrija Ramdedović svakodnevno širi, ne žaleći truda, novca i vremena, a sve u cilju kompromitacije moje porodice i mene – radi istine i objektivnog informisanja javnosti, želim iznijeti neke činjenice koje su jednom dijelu javnosti poznate i koje će najbolje demantovati njegove navode.
Već punih 10 godina moj rođak Sabrija, koji živi u Luksemburgu, pokušava putem suda osporiti jedini prilaz sa glavnog puta do moje kuće širine 3 metra, snagom novca i moći koju novac čini, bez ikakvih drugih zakonskih i imovinsko pravnih osnova i argumenata.
U dokazivanju nedokazivog da je put koji je glavni i jedini prilaz do moje kuće – navodno njegova zemlja, sud je odbio njegovu tužbu jer je neosnovana i neutemeljena.
Na osnovu podataka iz posjedovnog lista i premjera zemljišta na licu mjesta od strane službe za katastar iz Berana, utvrđeno je da sporna zemlja na kojoj je izgrađen kanal za vodotok i prilaz mojoj kući pripada meni, a ne mom komšiji i rođaku Sabriji kako je on tvrdio. Mjerenjem je utvrđeno, takođe, da tužitelj Sabrija Ramdedović nema 18 ari zemljišta, već samo 13 ari i da između spornog puta i njegove parcele postoji takođe opšte namjensko zemljište za vodotok u površini od 4 ara.
Namjera tuzitelja je bila da prisvoji ovih 4 ara koji pripadaju opšte-namjenskom dobru i 1 ar mog zemljišta i da mi zatvori prilaz do kuće.
Svi moji pokušaji da se spor riješi preko ljudi i svedoka i na osnovu ugovora koji smo Sabrija i ja, uz prisustvo komšija, braće i sinova, dobrovoljno potpisali 2005 g. prije izgradnje i betoniranja kanala za vodotok ostali su bezuspješni.demant
Njegove fotografije i navodi o zasađenim vrbama, koje su starije i od mene i njega, što se može primijetiti iz samih fotografija na najbolji način demantuju njegove navode da sam ja te vrbe sadio i ako smatram da i ja i on imamo pravo na svom zemljistu postaviti prirodnu zaštitu od nabujalih voda i skretanja vodotoka.
Smatram da niko nikoga ne može neosnovano iskompromitovati ako se sam ne iskompromituje. Moja porodica i ja po ovom i bilo kom drugom pitanju imamo čistu savjest jer ničim nijesmo izazvali ovakav odnos i ponašanje od strane rođaka i komsije Sabrije. Naprotiv moj sin Munir pomagao je istom Sabriji i njegovoj djeci da ostve određena prava u Luksemburgu.
Lično smatram da sve ovo što Sabrija radi već duže vremena je pretjerano i bespotrebno i samo ide na štetu dobrih odnosa nase djece u budućnosti.
Svoje navode želim dopuniti primerkom zajednickog ugovora od 2005, i fotografijama kako je izgledao put prije potpisivanja ugovora i kako izgleda danas, te vam sve to dostavljam da objavite kao sastavni dio ovog teksta.

Ćamil Ramdedović