Sjutra (petak, 13. decembar ) gost studija Radija Petnjica je Zeid Škrijelj, šef kluba odbornika Socijaldemokrata Petnjice i odbornik u lokalnom parlamentu.
Slušaoci i pratioci Radija Petnjice imaće priliku da slušaju stavove Socijaldemokrata u Petnjici na temama o učinku lokalne vlasti u protekloj godini.
Emisija počinje u 10:15 časova.
E.K.
Jedna od najvećih mjesnih zajednica u istanbulskoj opštini Bayrampaša je Mahala Yildirim koja broji 60.000 stanovnika, a od tog broja oko 30.000 su ljudi čiji korijeni potiču sa prostora bivše Jugoslavije, pretežno Sandžak, Bosna i Hercegovina, Srbija, Makedonija…
Sa mnogo uspjeha i predanosti, predsjednik, odnosno muhtar Mahale Yildirim je već 25 godina Adnan Ličina.
Adnan Ličina rođen u Kruščici od oca Dauta i majke Ibrime, dedo Fazlija Ličina iz Krušcice.
Adnan je otišao kao dijete od nekoliko mjeseci u Tursku.
Član je glavnog odbora brastva Ličina, predsjednik odbora bratstva ličina za Tursku i predsjednik organizacionog odbora za osmi skup u Turskoj koji će se održati 8. avgusta u Istanbulu
Predsjednik organizionog odbora bratstva Licina i ove godine će organizovati prijem svih brastvenika svijeta zajedno sa svojim odborom iz Turske. Svi koji zele doći iz Petnjice biće organizovan autobuski prevoz do Turske.
Kako kaže Adnan udruženje Sandzak Bosna je jedno od najpriznatih udruženja u Turskoj.
Obajvljujemo sedmi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
VII
Rifet i Sifet su porasli. Rifet se oženio, stekao djecu, proširio lozu Šećeragića (tako su vremenom počeli da se prezivaju Skopljaci) onda kada je ona bila otanjila i visila o koncu.
A Sifet je i dalje živio sam, na donjem boju, u sobici na lijevoj strani Zuhdi-bàbina odžaka, odmah uz kulu. Ulazio je u one godine kada se za takve neženje počne govoriti da su „stari momci“ i kada i šale na njihov račun zbog toga postanu otrcane i suvišne.
Sve više je napuštao momačka društva, u kojima je nestajalo njegovih vršnjaka, povlačio se u svoj „halvat“, na svoj požutjeli stočić na kome je povazdan pušio i odakle je buljio kroz prozor diveći se beskrajnoj igri oblaka iznad Đanuša. Od sebe je odgonio kolutove dima, a sebi prizivao jedna te ista sjećanja od kojih ga je mogao odvojiti samo Tetkin zov iz avlije:
-Sifeteee, gdje si, bolan ne bio?! Ti opet svoje pa svoje?!
Onog prvog jutra nakon večeri kada se Rifet oženio, ona ga je – ovim istim, promuklim glasom koji je i ljubazan i prijeteći, koga voli i od koga bježi! – pozvala u čardak da ga predstavi mládoj:
-A ovo ti je djever Sifet, kćeri!- rekla je sa suzdržanom radošću ( tada je to bio samo ljubazan, dragi glas!), pod nevidljivom sjenkom one misli koja joj se javi uvijek kada jē najmanje želi, a koja joj je rila u duši poručujući joj da je ona ovdje ipak samo maćeha i žena koja nikada neće ženiti ni udavati kao ostale žene.
Mláda, koja je upravo ispijala đul-šerbe, spusti maštrafu na stolić postavljen do njezine bijele skemlije u vrhu čardaka i ustade pred djeverom. Nije mogla sakriti svoje oduševljenje pred mladićevom sličnošću sa njezinim đuvegijom: i on visok, plavokos, sa tugaljivim zelenim očima, stidljiv i ponizan kao i Rifet.
-Što je lijep, mašalla! Ne urek'o se!- izustila je prostodušno, okrećući se u nevjerici oko sebe, i naklonila se djeveru s desnom rukom na prsima.
-K'o i Rifet!- povikale su jengije i obikuše poredane po ćoškovima čardaka, šarene i okrugle kao ibričići.
Mláda na ovu umjesnu doskočicu nejmade šta reći, zbuni se i zakikota, a iz nje, onako ozarene, zarumenjele, izletje:
– Tamam za moju Hedu!
Dva mjeseca po Rifetovom nićahu mladić je maštao o toj svojoj priji Hedi, koja je sigurno razgovorna, visoka i lijepa kao i njihova snaha, Hamzakadićka, ako ne i ljepša. A i do mládine kuće u Kovačevu Polju stizale su vijesti o njezinom novom domu, ukućanima i „zgodi“ u koju se udala, posebno o njezinom lijepom, plavokosom djeveru. Dva mjeseca je Heda, kad god je stizala (i kad jē niko nije vidio), uzlazila na čardake, do gornjih prozora svoje kuće, i poglédala preko šuma i dolina, kuda su svatovi, u ikindije, na konjima, uz krisku i pucnjavu kao da su se dokopali nekog velikog plijena, odveli njezinu sestru …, i zamišljala prvi susret sa njom – udatom i sretnom…, i pogled u njezina djevera.
Za to vrijeme Zuhdi-bàba i Tetka su se pripremali za doček prijateljā na čelu sa Lutvi-begom Hamzakadićem, čuvenim na čitavoj gornjoj Hercegovini.
I dođe taj dan. Dođoše Kovačipoljani na šest osedlanih konja, mládin babo i majka, i dvojica amidža i dvije strine, sa tri baule i šest bisaga, i donesoše ruho svojoj kćeri i bratični Sevliji, novoj mládi u lozi Šećer-aginoj!
I dođe sa njima Heda, mlada prija, upis Božiji! Pod bijelim čemberom, uspravna i vitka, ličila je na jeliku pokrivenu snijegom koju nevidljive vile nose prema zadatom cilju. Gledala je preda se, a iz svakog njezinog pokreta izbijao je onaj urođeni ponos naših begovica koji nikad, ni najmanjom gestom, riječju ili šutnjom ne prelazi u uobraženost. „Zar takva salivena i mila stvorenja žive na zemlji i izlaze na sunce?“ pomisli Sifet stidljivo jē posmatrajući iz prikrajka. Pratio je samo nju i sve što je ona obasjavala, nju zbog koje mu srce zaigra kao da se tek rodilo. U tome kalabaluku on ništa nije čuo niti je vidio ikoga osim nje – mada to ni samom sebi ne bi priznao.
Trže se iz svojih misli i naglo priskoči za uzde prijateljevom konju (Kovačipoljani su sjašili ispod sela i u Šećeragiće ušli vodeći konje na povodcu). I ne htijući, ne znavši ni zašto, izdera se na ni krivu ni dužnu „vižlad“ koja su se gurala između odraslih i jagmila da ponesu musafirske korpe. Priđoše rodijaci i momci iz sela i otpremiše konje u obližnje štale.
Mláda, koja je sišla na dno mahale, nije znala kud udara od sreće: najposlije, razigrana kao lastavica, prileti svome bábi, poljubi ga u ruku i izgrli, pa istu počast ukaza i amidžama, pa se, sva u suzama, izljubi sa majkom i strinama.
Šećeragići su čekali pred kanatima: Zuhdi-bàba, Tetka, Rifet, Zuhdi-bàbine sestre i zetovi i ostala svojta koja je došla iz sela i okoline.
Prema njima je, odozdo, uz mahalu, krenuo najprije Lutvi-beg, na čelu mládine svojte. Vedra, rumena i njegovana lica, s kratkim crnim brčićima, neobično visok u stasu, još mladolik, on sada malo ubrza svoj inače odmjereni, gospodski korak. Kod njih, u Hercegovini, proljeće grahne prije nego kod nas, pa se obukao malo lakše i izgledao još svečanije u bijeloj košulji skopčanoj sve do pod vrat i sa širokim rukavima, sa gustotkanim crnim fermenom čvrsto prionulim uz nju, sa duguljastim bensillahom nakošenim preko pasa, u crnim širokim čakširama i sa crnim kundurama, dok mu se na glavi isticala svijetlocrvena lala fesa. Iza njega su išli ostali prijatelji nespretno noseći između se teške baule i pretrpane korpe.
Sifetu za oko zapeše dugi crvenoplavi jastuci – naslonjači za mindere, podšiveni debelim koncima plavljim od plave podloge kojima je ona bila iščetvrtana i nekako nabubrena. Kao da su baš iz njih, iz tih bezbrojnih uboda manjim i većim iglama, čuvaldijama, nožićima i makazama, iz tih pažljivih opšivanja, obruba, skraćivanja, pritezanja i zatezanja izbijale sve one najljepše misli, želje i sjećanja ove porodice na svoje „dijete“ koje su s draga srca, a ipak u teškom rastanku i uz plač dali u tuđu kuću, na daleko. Njih, te raskošne naslonjáče, preuzela su dječurlija, koje je Sifet još jednom visokim tonom upozorio da pripaze da im oni ne bi ispali na zemlju.
Metar-dva pred kanatima Lutvi-beg, podigavši ruku do pod fes, viknu selam, a uzvrati mu njegov prijatelj Zuhdi-bàba, na isti način podigavši ruku do svoga saruka, pa se najprije njih dvojica pozdraviše, stavivši jedan drugom ispruženi dlan na desno rame, i ispitaše za zdravlje, a onda to isto učiniše mládine amidže. Príje se također razdragano poselamiše i izgrliše na svoj ženski način, prislonivši lice i jemenije jedna drugoj.
-Bujrum, bujrum! Hoš geldiniz, dobro nam došli, prijatelji i prije – učtivo je pozivala Tetka još više pomjerajući ustranu vratnice koje su inače bile raširene za tu dugo čekanu priliku.
U čitavoj Zuhdi-bábinoj kući već jutros je bila naložena vatra. Po sobama su visoke bijele peći, sa zelenim lončićima, bile tople od žara, koga je posluga u mašicama donosila iz mutvaka, gdje je vatra gorila čitav dan. Na banjicama su bili poredani ibrici napunjeni umlaćenom vodom. Miris pirjana, halve i bejturana miješao se s mirisom prge, samljevenih oraha, luča i anduza po čitavom odžaku.
Tetka je napravila ovakav raspored: u glavnu i pobočne sobe na donjem čardaku smjestiše Lutvi-bega i mládine amidže, u gornji čardak glavnu priju i mládine amidžinice, dok je ostala rodbina dobila sobe na najdonjem boju ili je bila raspoređena u mahali kod ostalih Šećeragića. U avliji su bile postavljene klupe za djevojke – da imaju gdje sjesti kada večeras, iza jacije, dođu sazlije i momci i kada se, na sred odžaka, zametne kolo i zapjeva Trepetljika.
Sifet uze mládinog brata Zijada, dvanaestogodišnjeg dječaka bijele puti i k'o ugarak crnih očiju (kao u príje Hede), i smjesti ga u svoju sobu na najdonjem boju. Dječak se najprije snebivao i nećkao na sve što bi mu ponudi, ali najposlije se otvori i zapriča sa njim. On mu odmah pokloni svoj nožić od specijalnog čelika, u tamnim koricama sa postavom i kožnoj futrolici koja se zavezivala na vrhu. Zatim ga, pred akšam, izvede na kulu – da odozgo sejre čitavo selo, rijeku, polje i prve behare po voćarima.
Sifetove muke počele su tamo iza ponoći, kada se rasu i muško i žensko sijelo, kada se ispratiše djevojke, sazlije i šarkijaši, a kuća i cijela mahala smiriše i utonuše u san.
Ponekad bi se sa jednog ili drugog čardaka čula škripa vrata ili kašalj staraca, negdje je neko mijenjao abdest za noćni namaz i hlupao nanulama, žene su otvarale pendžere i provjetravale sobe pred lijeganje…
Zijad je već u prvom, najtvrđem snu, ali Sifet ne može da zaspi što od straha, što od od Hedine slike pred očima dok je večeras sjedila među djevojkama. Zbog nje su se zbunjivale mlade sazlije i šarkijaši na svojim instrumentima, zbog nje su se momci iz sela i okoline načičkali po čitavoj avliji i penjali na kanate, zbog nje su ostale djevojke gutale pljuvačku i sijevale očima od zavidnosti, udate žene i nene se sašaptavale…, ali ta hercegovačka zvijezda, sve dok su se igrala kola i zavodile pjesme, nijedanput ne podiže svoje dugačke trepavice, nikome ne pokloni nijedan jedini pogled i nijedan osmijeh sa svoga neba osim dvjema Sifetovim rodicama među kojima je, vitka i bijela, u pozlaćenim papučama, sjedila na šiljtetima.
Čim se ugasiše posljednje svijeće na odžaku, momci preskočiše kanate i počeše bacati piljčiće u prozore. Ne znaju u koju je odaju legla Heda, a traže da se pomoli iza mušebaka i izabere s kim će ašikovati. Sifet ču kako neko otvori prozor. Krv mu pojuri u glavu, i on prosihnu: „Šta ako je to ona, šta ako je…“?!–Otvori prozor da čuje.
-Momci, bez zamjerke – prepozna mládin glas i odahnu – nemojte bihuzuriti kuću, moja sestra je još dijete, nije ni za kakvog ašikluka, slobodno hajte pod druge pendžere!
-Nek ona izađe pa neka nam to kaže, a nemoj ti, mláda! – pobuniše se momci.
– Mi ne idemo odavdje dok nam se ne javi to tvoje dijete, Rifet-aginice!
„Lijepa naša mláda, “ mislio je Sifet u sebi, „to ona ne da Hedu, čuva je za mene!“
Kasnije je Rifet izišao na avliju i molio momke da se raziđu, ali oni ne poslušaše. Dvojica se popeše čak na jablan i s njega bacahu grančice u pendžere. Heda se ne odazva.
A ujutro, nakon doručka, dok se svijet nije počeo ponovo iskupljati na odžaku, mláda iskoristi priliku da podijeli darove: svekru i svekrvi, Rifetovim tetkama i tetcima, sirotama u Šećeragića lozi… Najposlije, ostavivši ga za kraj, pozva Sifeta na donji boj, u haremluk, gdje je čekala Heda. Mláda se nasmiješi i reče:
-A mome jedinom djeveru darove će predati moja jedina seka!
Gleda u oblake koji se gonaju ispod nebesa, puši, odbacuje kolutove dima od sebe i smiješi se: sjeća se jedine žene koju je volio i onih trenutaka u svome životu kada je u njemu provrio ljubavni zanos. Kakva žena i kakav zanos! Žena od mliječne bjeline, sa crnim očima ispod obrva koje su se izvijale kao dvije nove novcate kose varcarke.
Omamljeni pogledi, poput raspojasanih plamenova, prolomiše sve zabrane, jurnuše jedan drugome u susret, hrvaše se i nestajahu jedan u drugom. Zaboraviše i na mládu, jedinog ključara njihovih tajni i stražara na njihovim kulama, poobaraše se pa se povukoše sa bojnog polja.
-Uzmi…, od nas… – uspjela je izmucati Heda pružajući mu uvezan dar: čakšire, dvije košulje, fermen, bensillah i pošu, i još jednom – i zauvijek, mislio je sada Sifet – navukla kapke preko očiju.
Sifet uze dar, iz koga je izbijao miris tunja, pa reče:
-Nije trebalo…Što ste se ovoliko trošili?!
-Za takvog djevera ništa ne može biti skupo! –uključi se mláda. – Bože, kako ste lijepi, ne mogu vas se nagledati. Nek Allah da pa da vam se podudare zvijezde.
Uze za ivicu fermena na sebi, fermena iz koga mu je i sada izbijao miris tunja – miris Hedina čistog, podahlog tijela, poljubi ga i uzdahnu.
A Tetka je zvala:
-Sifeteee, gdje si, bolan ne bio? Što se ne javiš?
(nastaviće se)
Danas je na području Opštine Petnjica Policijska uprava u Petnjici realizovala aktivnosti na terenu i provjerava zimsku opremu i neregistrovana vozila u centru Petnjice i na putnom pravcu prema Rožajama i Beranama.
U narednom periodu očekuju se slične akcije.
ENKO KORAĆ
Sjutra ( četvrtak, 12. decembar ) gost studija Radija Petnjica je Almir Muratović, odbornik Stranke pravde i pomirenja u lokalnom parlamentu.
Pratioci facebook portala Radija Petnjica i slušaoci radio stanice će imati priliku da čuju iz ugla Stranke pravde i pomirenja učinak lokalne vlasti u protekloj godini.
Emisija je zakazana u 10:15 časova.
Esko Adrović, pobjednik je trećeg Prvenstva Petnjice u šahu koje je organizovao ŠK “Bihor”.
Turnir se igrao po švajcarskom sistemu u devet kola sa tempom igre 10 min po igraču, a učešće je uzelo 18 takmičara. Drugo mjesto osvojio je Almir Ramdedović. Treći je bio Muzafer Halilović.
Za prva tri mjesta i za omladinsku konkurenciju organizator je upriličio prigodne novčane nagrade, pehar i diplome.
Za portal Radija Petnjica, pobjednik Prvenstva Petnjice u šahu Esko Adrović kaže da je najvažnije od svega druženje.
“Konkurencija je bila veoma jaka i zadovoljstvo mi je što sam učestvovao i pobijedio na jedom ovakvom turniru. Pozovam, prije svih, mlade da igraju šah, jer imamo školu šaha u Petnjici, i nadam se da će u buduće mladi zavoljeti šah”, zaključio je Esko Adrović.
Najbolji omladinski šahista je Adin Šabotić, dok je u ženskom nadmetanju najbolja Ajša Šabotić.
Sudija turnira je bio Obadović Željko.
ENKO KORAĆ
Naselje Spasovice u Godočelju je jedino naselje koje ima uličnu rasvjetu u Bihoru.
Svjetlost sa uličnih stubova devet godina obasjava putne prilaze u tom dijelu zahvaljujući mještanima koju su se neumorno borili da njihov zaseok dobije potpunu infrastrukturu, asfalti put, vodu, električnu enegriju i ulično osvjetljenje.
Dok je Petnjica bila u zajednici sa opštinom Berane, opština Berane je plaćala potrošenu električnu energiju za uličnu rasvjetu.
Mještani od osamostaljenja opštine Petnjica plaćaju samostalno električnu energiju za uličnu rasvjetu.
Osim ukrasa rasvjete koja obasjava prilaze kućama, takođe služi za nesmetano obavljanje poljoprivrednih ativnosti dok u zimskim danima služi za noćno klizanje djece, jedino noćno klizanje u Bihoru.
Na veliku odgovornost mještana rasvjeta se uključuje sa prvim mrakom i isključenjem oko ponoći, dok takav slučaj nije ni u centu Petnjice.
ENKO KORAĆ
Obajvljujemo šesti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
VI
Bio je odlučio da se više ne ženi, ali se sažali nad svojim mališanima i rodicama koje su ih, mimo svih svojih poslova, njegovale, ali nekako nasilu, samo jesi l’ jesam, pa im dovede „tetku“, hudovicu iz nekog dalekog sela od Travnika koja nije imala djece.
Ta visoka, mršava žena, Kademlija Bojičić, bila je sirotica sa svake strane: malo nakon smrti roditelja, komite su joj zaklale jednog brata, a drugi brat joj se propi od žalosti i nemoći da se osveti „karavlasima“ pa poharči imanje, sebe i jedinu sestru dovede na prosjački štap. A samo tri godine nakon što se bila udala, vlast joj mobilizira muža na vojni pohod na Krim, odakle se nikad nije vratio.
Samovala je i trovala se tugom i očajem pet-šest godina. Kod brata pijanca nije se imala gdje vratiti, a svekru i svekrvi, kao „tuđa krv“, postala je teška i suvišna. Nikud prispjela, živjela je među četiri zida od jutra do mraka bez ikakve želje da izlazi na bijel dan. I kada je, preko amidžične udate u Vinču, blizu Suhodola, dobila Zuhdi-bàbinu ponudu, bez dvoumljenja jē prihvati.
Zuhdi-bàba je poznavao Bojičiće, njezina babu i braću, i neobično ih poštivao zbog njihove hrabrosti i aginluka; u travničko selo poslao je samo dva prosca, rođaka, i Kademlijinu amidžičnu, i to su bili svi svatovi.
-Eto da i mene Bog jednom pogleda! Ako hoćete, halalite, a ako nećete, vama halal bilo!- rekla je Kademlija svekru i svekrvi kada se rastajala sa njima, kaharnima. Izađe na sporedni izlaz kuće, kao lopov, noseći u zavežljaju svoju opremu…
I napusti svoj „zindan“ ama i ne okrenuvši se za njim.
Nije se mogla nagledati velikog i toplog Zuhdi-bàbinog odžaka: kuće s magazama i na dva boja, s divanhanom, londžama, mutvakom i okućnicom, s visokom kulom na četiri voda, višom od dvaju jablana s njezine dvije strane, a još više: dvojice plavih dječaka, sinova Nazinih. Jedan je imao četiri, a drugi samo dvije godine. I ta žena kojoj su godine očaja bile ispile sve sokove života, kod Zuhdi-bàbe povrati dušu, razvedri se i podmladi. I svu tu svoju radost, snagu, urođenu žensku nježnost i neiskazanu, zapretanu ljubav izli na ta dva mala „arslana“, Rifeta i Sifeta.
Tako su Zuhdi-bàbi ponovo zarasle rane na srcu i život mu proticao u duševnom miru i samoći.
Obajvljujemo peti nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”. Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
V
Nekoliko godina Naza nije mogla zanijeti, prema njegovom tumačenju – sve zbog njegova prekršaja, i tek kada se oslobodio zova svoga nefsa, kada je smirio dušu i s draga srca prihvatio i ovaj Božiji emer, Bog mu ispuni želju: ona mu rodi jednog, pa onda, samo dvije godine kasnije, i drugog sina. Rifeta i Sifeta.
Njihovi sinčići bijahu kao dva blizanca, kao dvije jabuke. Plavokosi, pirgavi, i tužni. Nije ih se mogao nagledati – kao ni car Sulejman svojih sinova i hitrih vranaca „koji staju na tri noge“. Bojao se da ga Bog – ljubomorni Bog koji je jedan i jedini i koji ne trpi da se ikome i ičemu poklanja ljubav koja bi zasjenila misao o Njemu – ne opomene. „Ovol'ka sreća nije đaiz jednom muminu,“ danonoćno je ponavljao samome sebi.
I, jednoga jutra, dok se borio sa tim mislima, začu jecaje…
I logom leže njegova Naza, njegova evlija iz Dvadeset i sedme večeri šehr-i ramazana, kada se otvaraju nebesa…
I ne diže se više.
U pustoj kući ostadoše tri muške glave.
Zuhdi-bàba svoju evliju ukopa ispod lipe, na desnoj strani, na kraju niza, do svoje majke. Sada je morao dugo očima prelaziti preko mezarova pod ovim mirišljivim drvetom iz vremena bogumila dok je, u samoći, svima učio Fatihu i uzdisao: -Ne da se hudom insanu! Tamam kad dođoh do vrha, padoh na dno. Mi smo, belćim, uvijek sami; tek poneki dragi insan bahne u naš život i zakratko nam prekine tu samoću. I tada nam opet samo Bog ostane… Bog koji nikad ne umire i koga ne obuzimaju ni zaborav ni san. Ljubomorni a pravedni Bog…koga možemo samo voljeti, ali Njemu pitanja postavljati – to ne smijemo! To ne smijemo! Nejma toga insana koji može razmrsiti Njegovo klupko!… E, moja evlijo!
Aldin Muratović, član glavnog odbora Bošnjačke stranke u Crnoj Gori i odbornik u petnjičkom parlamentu je, gostujući u programu Radija Petnjica, rekao da je u prošloj godini lokalna uprava mogla mnogo više da uradi, iako je, kako kaže, “učinak vidljiv, ali samo na trenutke.
“Dobro je što je desetak kilometara puteva asfaltirano, i to zahvaljujući ministarstvima saobraćaja i poljoprivrede, ali moglo se raditi i na drugim putevima. Takođe, dobro je to da je Koraćki potok urađen, ali nije priveden kraju. Moglo se više uraditi i u administrativnom dijelu”, rekao je Muratović.
On tvrdi da lokalna uprava nije uspjela da stvori uslove za realizovanje mnogih projekta koje je Vlada obezbijedila, a to je rekonstrukcija ulica u centru sa kanalizacionom mrežom, kolektor za prečišćavanje voda i još neki projkti za koje su sredstva opredijeljenja već dvije godine. Iz gostovanja predsjednika zaključio sam da će se odložiti rješavanje problema užeg jezgra. Lokalna vlast nije imala snage da naš grad učini ljepšim i da obezbijedi više radih mjesta u realnom sektoru. Godinu smo na istom mjestu,“ istakao je Muratović.
Odbornik BS u loklanom parlamentu kaže da su potencijali opštine ogromni ali da se nedovoljno koriste.
“Odgovornost snosi lokalna uprava za svaki postupak. Puno su obećavali, a ništa nijesu uspjeli. Niko se nije zaposlio na radim mjestima u poljoprivredi, drvoprevradi, turištičkoj privredi, jer nijesu realizovani ni jedan odsto. Htjeli smo da pomognemo. ali vlast nije imala sluha, godinu dana smo potrošili u ništa”, kazao je Muratović.
On je podsjetio da nema pješačke staze i rasvjete do raskrsnice u Gusarama, da je to velika opasnost za pješake.
„Pješačke staze, odnosno trotoar i rasvjeta do Gusara je bila nešto na čemu je BS insistirao, ali je očito neko zaboravio to da uradi. Jedini odgovorni je predsjednik opštine i ne mogu da vjerujem u to da je to zaboravljeno”, smatra Muratović.
On dodaje da su kapitalni projekti od izuzetnog značaja za razvoj Petnjice, ali da bez pomoći Vlade Crne Gore nijedan projekat ne bi bio realizovan.
„Vodovod je trebao da se završi ranije. Svakako je pozitivno to što je projekat pri kraju, ali zašto se ostavlja da se završi u toku izborne godine. Valjda je to tako da svaki veliki projekat mora da bude okončan u izbornoj godini“, podjeća Muratović
Govreći o rekonstrukciji užeg jezgra bihorskog centra, Muratović je rekao da krajnje vrijeme da se uđe u projekat jer je poražavajuće gledati ovakvo stanje ulica u centru. Očigledno predsjednik nema snage da ovaj projekat iznese do kraja”, smatra Muratović.
On dodaje da su debate u lokalnom parlamentu oštre ali se time dolazi do boljih rješenja za građane Petnjice.
„Pokušavam da budem aktivan povodom svake tačke dnevnog reda, jer one nose sa sobom značaj. Želim da budem odgovoran prema građanima i stranci kojoj pripadam. Posljednja sjednica je razočaravajuća. Upozoravao sam predsjednika Skupštine da vodi računa o vođenju sjednice, nije prihvatio to, jer način vođenja nije zabilježen u najnerazvijenijim svjetskim državama i krajnje je nekorektan prema odbornicima i slušaocima Radija Petnjica. Razumijem njegovo neznanje, ali se zato sa nekim mora konsultovati, čitati poslovnik, čitati Statut i učiti kako se vodi sjednica”, istakao je Muratović.
Izrada budžeta je u toku, vrlo bitna stavka za fukcionisanje lokalne uprave za narednu godinu.
„Učestvujem na javnoj raspravi, ukazali smo na primjedbe. Dosta je sredstava koja nemaju svoju namjenu, čak su i odbornici DPS-a kritikovali bužet i oni su uvidjeli da rukovodstvo opštine ne ide pravim putem i da se nešto mora mijenjati.
161.000. eura se prenose za sljedeću godinu, ne znamo od čega su, ni za šta su planirana. U prethodnom periodu se tako 250.000 eura pretvorilo u kupovinu petnjičkog Motela.
Priprema se još jedan projekat u kojem će se uložiti, a da građani neće imati koristi.
Stava smo da je apsoluti promašaj kupovina Motela, jer u protekloj godini nije prihodovao ni eura, samo imao troškova, izaziva veliko ulaganje i koštaće naše poreske obaveznike“, tvrdi odbornik BS.
Saradnja sa dijasporom je neminovna. Postoje različita mišljenja o principu i načinu te saradnje i koristi za građane Petnjice.
“Građani ne osjećaju korist od pomoći dijaspore. Saradnja lokalne uprave sa ZK „Bihor“ je usmjerena u nekom drugom pravcu. Naše dijaspore ima širom svijeta, ali akcenat je na ZK Bihor i nije slučajno. ZK Bihor nije mnogo uradio za Petnjicu, ali svakako im se zahvaljujem na donacijama prema određenim pojedincima”, kaže Muratović i poručuje im da pomoć bude konkrektna u pokretanju biznisa kako ne bi mladi krenuli njihovim stopama i napustili Bihor.
Muratović je dodao da dijaspora ima gdje da uloži u petnjičkom kraju.
“Treba iskoristiti kapacitete poljoprivrede, u proizvodnji i preradi voća i povrća, kao i drvoprerađivačkoj industriji. To je patriotizam, a ne samo za dan glasanja. Tako nam samo štetite. Ne pamtim ni jednog Bihorca koji je otvorio i jedno radno mjesto u našoj opštini”, kazao je Aldin Muratović.
On je na kraju rekao da su vidljive razlike na lokalnom nivou između BS i DPS.
„Predstavnici lokalne uprave su navikli da vuku konce kako njima odgovara, ali takav pristup ne odgovara građanima. Građani zbog pritisaka daju podršku ovoj vlasti, ali nadam se da će se svijest osloboditi i promijeniti vlast i da će Petnjica i Crna Gora krenuti novim putam”, zaključio je Aldin Muratović.
ENKO KORAĆ
(VIDEO) AGOVIĆ: NIJE REALNO OČEKIVATI DA MOŽEMO URADITI SVE ZA ŠEST GODINA
