Juče je oko 18 časova u Petnjici u požaru izgorio krov i sijeno na štali Feka Muratovića
Požar je u kratkom vremenu uništio krov i 1.500 bala sijena, koje je ovaj poljoprivrednik skladištio u ovom pomoćnom objektu.
Na svu sreću nije bilo povrijeđenih, a kako nezvanično saznaje portal Radio Petnjica razlog požara su elektro instalacije.
Muratović nam je kazao da su se u tom momentu u štali nalazile tri junice, koje su brzom reakcijom spasili. Takođe nam je kazao da će nastojati da u narednih nekoliko dana sanira posljedice
Služba zaštite i spašavanja Petnjica i Berane su brzo reagovale, ali nijesu mogle suzbiti požar koji je već bio dovoljno jak u tom trenutku. Ono što su uspjeli, to je da ga lokalizuju kako se ne bi proširio na objekat koji se nalazio pored štale.
Istoričar i akademik dr Šerbo Rastoder je u razzgovoru za portal Standard rekao da veličanje četnika i četništva nije nije novina već samo beskrupulozno veličanje “zla” i potreba da se ideološki rehabilituje zlo, kao način života.
“Mnogi misle da se veličanje tog zla primarno tiče Bošnjaka. Zbog toga, što četnička ideologija nije sakrivala zločine počinjene nad “Turcima”. Zato je nepotrebno bilo šta istraživati u vezi sa tim, dovoljno je citirati samo ono čime se četnici hvale. U tom smislu, Pavle Djurišić ne laže kada obavještava koliko je i gdje pobio i protjerao “Turaka”. Uradio je to svugdje gdje nije bilo organizovanog otpora, poput sela u Donjem Bihoru, Foči, Čajniču i brojnim drugim stratištima.. Tamo,gdje su ljudi odbili da budu pobijeni uzevši oružje u ruke ,tamo četnici nijesu mogli vršiti zločine. Istorija ima svoju analogiju, koja nije ponavljanje, nego služi za pouku. “Ništa nijesmo izgubili što smo organizovano branili “. I to se ne tiče samo Bošnjaka, nego i Crnogoraca, antifašista, jer se njemački okupator zgražavao nad četnjičkim zlodjelima (slučaj u Bjelopavlićima) i opominjali ih da su pretjerali u revnosti prema antifašistima..”, rekao je Rastoder.
Dakle, kaže sagovornik Standarda, nakon svega je “partizanska” (1941) potom “četnička” (1942-1943) Crna Gora, i na kraju “partizanska” (1943-1945) “Crna Gora detektovala promjenu ideološke paradigme na ovom području, koja je očigledno “ukorijenjena “ u narodu.
STANDARD: Kako se oduprijeti reviziji istorije?
RASTODER: Ako bi se tako posmatrao proces onda bi period od 1989-1997 bio period “ rehabilitacije “četničke” Crne Gore, period od 2006-2020 “ partizanske” Crne Gore i nakon tzv “ tridestoavgustovskog oslobodjenja” ponovo imamo rehabilitaciju “ četničke” Crne Gore. Jednostavno, ovo je pitanje za čitavu Crnu Goru. Ne mogu da vjerujem da je njena partizanska i antifašistička tradicija poražena od retrogradne, nazadne i profašističke ideologije, ali uočavam da se partizanska Crna Gora ućutala. Možda neko ponovo očekuje da će četnici, poput onoga iz septembra 1944, ponovo masovno preći u “partizane,” uzeti boračke penzije i privilegije, ali to ne znači da su promijenili i ideologiju.
Ideologija se nažalost, ne može poraziti, ali njeno pojačano prisutstvo u javnom prostoru, ne znači da je na sceni revizija istorije, nego samo da je promijenjena ideološka paradigma njenog tumačenja. Jer istorija se ne može promijeniti (ono što je bilo, je nepromjenljivo) moguće je samo mijenjati mišljenje o njoj. Ako je slavljenje zločina i zločinaca nova politička kultura političkih i duhovnih ellita, samo je pitanje vremena ,kada će njihovi nosioci preći na stranu pobjednika (antifašizma i demokratije). Za razliku od mnogih, za mene je jedino iznenadjujući ideološki transfer tzv “lažnih partizana”, koji ne misle da ovo nije prolazno i da je pitanje vremena, kada će se ponovo desiti ideološka konverzija “četnika“ u “partizane”.
Umješnost je znati to preživjeti i odoljeti raznim iskušenjima i provokacijama. Četnička ideologija je autistična, objektivno poraŽena u ratovima devedesetih, intelektualno svedena na tvorce bajki koji misle da se danas od toga može živjeti, bez saveznika i u regionu i u svijetu, te je pitanje dana kada će ponovo zapjevati – “Mi za kralja, oni za Tita, šta je ovo,Bog te pita”. Uostalom, niko drugi do glavni ideolog četničkog pokreta dr Stevan Moljević, član Centralnog komiteta četničkog pokreta Jugoslavije, novembra 1944. kaže: “ Što smo mi u ovom ratu pokazali srpskom narodu? Svoje kame, brade i pijane komandante koji štipaju snaše. Krv, seks i gibanice, to je bio naš program, to je bila naša zastava…Rulje koje zaudaraju na rakiju, to smo bili i ostali”!
Kada govorimo o karakteru četničkog pokreta, dovoljno je samo citirati ono što oni kažu o sebi. Ako je to nekome na čast i ponos, to je već problem za medicinu. Treba biti strpljiv i shvatiti da ni četnici, a ni partizani nijesu bili “andjeli“ u istoriji, te da je skrivanje njihovih “grijehova“, bez obzira što ih ne možemo izjednačavati, dovelo do ideološke konfuzije, koja se dnevnopolitički ekspolatiše na najprimitivniji način unutar tzv “kulture pamćenja“ koju treba ostaviti istoriji.
STANDARD:U posljednjih par godina raste netrpeljivost prema drugačijem, a usta vladajućih struktura puna su priče o pomirenju. Što više pričaju o tome sve je dublji jaz. Komentar?
RASTODER: Netrpeljivost prema drugačijem je stvar opšte kulture i ne bih to politizovao. Medjutim, to postaje stvar politike onda kada ona to prepozna.
Priča o pomirenju je klasična politička priča. Zašto? Zato što ne moźeš pomiriti ono što je bilo. Dokaz tome su komunisti koji su skoro 50 godina mirili i na kraju doživjeli da ih protjeraju pomireni. Zašto? Zato što su mirili na ideologiji, a ne na istini. Pomirenje je moguće samo istinom, a to nije posao političara. Afirmacijom načela da je ubistvo svakog nevinog čovjeka zločin, da ne postoje moji i tvoji zločini, niti moji i tvoji zločinci. Da veličanjem zla i zločina, društvo ide ka animalizaciji kulture i negaciji civilizacije. Nije Vili Brant kleknuo ,pošto se predhodno sa nekim pomirio, nego je kleknuo shvativši da se samo istinom moźe doći do pomirenja. I najvažnije, politika nema interesa da miri ljude, jer bi za mnoge izgubila smisao, politika u biti teži proizvodnji razlika i kao takva je vid društvene destrukcije. Pomirenje je moguće samo afirmacijom istine i principa koji su superiorni u odnosu na političku svijest koja se proizvodi na suprotnom od toga.
STANDARD: Zašto država ćuti na ove pojave i smatra ih izolovanim incidentima?
RASTODER: Prvo, država i treba da ćuti. Ali je država dužna da prepozna govor mržnje kao krivično djelo koje vodi destrukciji društva. U komunističkoj Jugoslaviji imali ste sličan zakon, koji je sankcionisao nacionalnu i vjersku netrpeljivost ali je odbijanje države u primjeni tog zakona na kraju završilo u brlogu ratova, kojih se danas stide ili bi bar trebali da se stide i njegovi akteri.
STANDARD: Da li su to uopšte izolovani incidenti ili Crna Gora trasira put ka krajnjoj destruktivnoj desnici?
RASTODER: Prvo incidenti ne mogu biti izolovani, jer je njena ideološka matrica regionalno prisutna. Drugo, desnica jača širom Evrope. Ali ne zato, što nudi prosperitet i nešto bolje, nego zbog toga što je ljevica pokazala brojne slabosti u kriznim situacijama i otvorila put desnici. Desnica ne mora a priori biti destruktivna iako je njena istorijska percepcija takva, ali mora imati na umu istorijsko iskustvo o tome, kuda su vodili pojedini procesi.
STANDARD: Ima li CG snage da se odupre tome?
RASTODER: Ne da ima snage, nego je iznenadjući njen potencijal. Trenutno vidljivi defetizam nije samo njena prolazna slabost, nego je nužan intermeco u promišljanju smisla. Dakle, duboko vjerujem da se antifašistička, multietnička, demokratska i tolerantna Crna Gora mora probuditi, a ko će biti njen budilnik to ne mogu da predvidim, osim što sam siguran da je u pitanju i nova ideologija i nova politička elita.
STANDARD: Čini se da je Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori neko ko u najmanju ruku ima veliki doprinos u razijanju netrpeljivosti?
RASTODER: I crkva i politika se bore za duše glasača (vjernika). Nekada je to u savezu nekada u rovovima. Dok postoji saglasnost, društvo je u opasnosti (tako govori istorija). Ali nije ni pravo rješenje u nesaglasnosti. Rješenje je kada svako radi svoj posao. Crkva, da se zanima, duhovnim angažmanom i vjerom, politika političkom stranom źivota. Ako u tome nema konflikta onda i jedni i drugi izvorno imaju interes da se bore za sve ono, suprotno od netrpeljivosti. U protivnom, niti je to vjera, niti politika.
STANDARD: U Vašem Baru djevojci sa hidžabom zabranjeno je da se kupa tamo gdje i ostali. Nedavno je, takodje u Baru pretučen maloljetnik iz BiH, a čule su se i najšovinističkije izjave na društvenim mreŽama od visokopozicioniranih javnih radnika. Šta se dešava, zašto Bar?
RASTODER: U jednom ste u pravu. Da Bar je moj. Crnogorska prestolnica multikulture, jedina opština u bivšoj Jugoslaviji kojom nije mogao da ovlada Milošević, jedina opština u kojoj su mlade, lijepe i pametne satrape Miloševića, pobijedili reformisti i ako hoćete jedino slobodno crnogorsko intelektualno ostrvo u Crnoj Gori početkom devedesetih. Takav je Bar i danas, u to sam čvrsto uvjeren. Nijesam siguran da takvu sliku o Baru, mogu narušiti incidenti koje pominjete. Prvo, mislim da je priča o devojčici s hidžabom malo pretjerana, jer lično poznajem tu porodicu (vlasnika bazena) više od 50 godina i siguran sam da navodno izgovorene riječi Meda Đurovića nijesu onakve (u kontekstu) kakvim su prikazane. Drugo, veoma je bilo uvredljivo čitati u medijima, zamjerke na reagovanje reisa IZ, usporedbom sa popovima i topovima, a posebno optužbom da nikada nije reagovao na slične stvari dok je neko drugi bio na vlasti.
Tu ima jedan mali, ali bitan detalj: reagovao je uvijek dok je ta vlast ličila na ovu danas, a istina je da se ćutalo kada se promijenila. No priča o djevojčici i hidžabu zaslužuje da se izvede iz prizemnih odaja politike i situira u sferu ozbiljnih pitanja kulture u jednom dijelu naroda. Da se reazumijemo, u startu, pitanje hidžaba spada u domen ličnih prava i sloboda i isključivo je pravo izbora. Ovo zbog toga, da mi neko ne bi spočitao da ne znam i ne štitim slobode vjere i ličnosti. Ali je za mene zaista ostala dilema, da li je pogrešno korišćenje slobode ili pravo na izbor djevojčice od 12 godine pravo izbora ili nametnuta obaveza?
Ovo zbog toga, što čitam da porodica živi u Belgiji slobodnoj zemlji, a da joj majka navodno nije pod hidžabom? Dakle, iz iskustva znam, a i bio sam u prilici da se mnogo puta uvjerim da pravo slobodnog izbora naših ljudi koji žive u zapadnoevropskim državama, nekada zna biti korišćeno, bar za mene, na vrlo sporan način. To ne znači da opravdavam, po meni prenagljeno reagovanje, vlasnika bazena, ali mislim da nikuda ne vodi, ni svodjenje ovog incidenta na medjunacionalni i vjerski problem. Drugi problem koji navodite, je takodje sociološki fenomen koji zahtijeva ozbiljniju raspravu. On je posljedica indoktrinacije najmladjeg uzrasta kulturom mržnje i zločina i za takav incident, pored djece, krivicu snose i promotori ovakvih vrijednosti iz redova duhovne i političke elite. Djeca samo kopiraju obrazac ponašanja, nas starijih, da li iz porodice ili javnog prostora, to je manje bitno.To što se to desilo u Baru, govori samo o tome, da to nijesu Barani pri tome ne mislim na mjesto rodjenja, nego na kulturni obrazac koji nije svojstven ovom gradu.
STANDARD: Veličanje četništva, ratnih zločinaca sa prosrpskih portala je postao meinstrim. Sloboda govora ili krivično djelo?
RASTODER: Mislim da nije ni jedno ni drugo. Posebno, nije sloboda govora koliko potraga za samim sobom u prošlom i izbora najgorega iz nje. To što se ljudima nudi ono najgore je politika, a oni koji to biraju nemaju potencijal da to prepoznaju kao problematičan izbor. Dok god to bude tako, politika će nuditi zločin, zločince, netrpeljivost kao izbor i uslov opstanka sebe, kao društveno bitnog činioca. Sloboda govora ne postoji u jednoumlju portala, koje pominjenete izuzev ambicije da političkom propagandom ubijede konzumente da su oni vlasnici istine. Ponavljam, taj govor, danas u regionu svi ozbiljni ljudi posmatraju kao politički folklor i ostatak taloga objektivno poražene ali ne i pobijedjene politike.
STANDARD: Gdje je bivša vlast pogriješila u periodu kada je vladao DPS jer su se klice ovih pojava rađale u tom periodu a činilo se da imamo tolerantno društvo?
RASTODER: Najveća greška bivše, a i svake vlasti je neshvatanje da je sve prolazno. U tom neshvatanju je odsutstvo neodgovornosti, bahatosti i mnogo toga o čemu se može raspravljati. Lično, najveća greška te vlasti je porazna činjenica da narodu nije ostavila ništa, što će je nadŽivjeti (ovdje ne mislim na materijalna dobra) u ideološkom smislu, što samo dokazuje da je ta vlast samo gradila sebe ali ne i institucije koje će svjedočiti o tome da je nekad postojala. Ako institucije nijesu osposobljene da brane pozitivne tekovine neke vlasti to je samo dokaz da jalove priče ne proizvode trajne vrijednosti.
STANDARD: Zašto ćute takozvane građanske partije, poput GP URA, Demokrate….
RASTODER:To vjerovatno, najbolje oni znaju i njih treba pitati. Ono što ja mogu reći je da ne ćute kada se njih tiče, iz čega izvodim zaključak da ih se ovo možda ne tiče ili smatraju perifernim pojavama. Ima jedan problematičan stav u tome, a to je onaj, po kome navodno donijeta “sloboda” je omogućila svakome da kaže ono što misli. To je u načelu dobar stav, ali za ova društva poguban, iz razloga što se zloupotreba tog stava brani demokratijom, a odsustvo reakcije potrebom odbrane slobode. Nevidjena glupost koju je Hitler iskoristio da dodje na vlast.
Opština Petnjica obavještava građane da će se dana 14.08.2023. godine sa početkom u 20:00h u okviru sprovođenja preventivne dezinsekcije vršiti uništavanje odraslih formi komaraca metodom zamagljivanja iz dimnog generatora.
Tretman će vršiti izabrani ponuđač ” PREDUZEĆE ZA SANITARNO-EKOLOŠKU ZAŠTITU DEZINFEKCIJU I DERATIZACIJU ‚‚EKO SANITEKO MD“ D.O.O., “ d.o.o.
U slučaju lošeg vremana ( kiša ili jak vjetar) najavljena aktivnost će se odložiti za prve naredne dane.
Ovim putem, pozivamo vlasnike pčelinjih društava da preduzmu mjere zaštite i obezbijede pčelinja društva, jer se tretman vrši duž lokalnih puteva kroz naseljena mjesta. Za dodatne informacije, građani mogu kontaktirati službu Opštine Petnjica na telefon 069/483-109.
U okviru X Bihorskog kulturnog ljeta, Centar za kulturu u Petnjici organizovao je književni susret sa prvom počasnom građankom Petnjice Brankom Bogavac, pod sloganom „Branka i mi“.
Bila je to prilika da petnjička publika ugosti viteza umjetnosti, nekadašnju profesoricu na Univerzitetu u Sorboni, gradu svjetlosti Parizu, ženu iz koje cvjeta ljubav prema rodnoj Crnoj Gori i svojoj Petnjici.
Dama, kulturni i prosvjetni uposlenik, promoter duha otmjenosti Pariza, koja zagovara i vrijednosti koje su vanvremenske, a uvijek u svojim riječima ističe svoj Bihor, zbog toga što je svoje djetinstvo provela na selu Bor.
Tokom proteklih decenija, Branku su zvali ambasadorom jugoslovenske a potom crnogorske kulture. Stvarala je i radila u velikoj prijestonici kulture, kakav je Pariz.
Pariski dekor je nije spriječio da na svom putu dođe do zacrtanog cilja i očuva sve ono što je ponijela iz Crne Gore sa sobom. Prezetovala je svim velikanima sa kojima je razgovarala našu kulturu, bilo da su pisci, ili slikari, ili pak neko iz druge oblasti. Te stoga, možemo kazati dok je slušamo kako govori o njenim uspjesima diljem svijeta, intervjuima sa poznatima, počevši od Pariza, Londona, Moskve, Budimpešte, Kanade, da je ostala naša, bez obzira kako će neko tu riječ danas protumačiti.
Šifra apsolutnog uspjeha, kojeg Branka numorno izgovara i svojim pisanim i usmenim djelima promoviše je riječ susret, koja sadrži moć razumijevanja i veliki senzibilitet koji trasira put zajedništvu i promociji zajedničkih vrijednosti.
Objavila je 14 knjiga u svojoj karijeri, pisac, prevodilac, novinar, publicista koja je decenijama objavljivala intervjue sa velikanima pisane riječi, zatim poznatim slikarima a posebno osobama koji su dobitnici Nobelove nagrade. Branka u svojoj arhivi posjeduje preko 4000 stranica, na kojima se nalaze intervjui sa slavnim ličnostima iz cijelog svijeta.
Selo Bor pomno čuva u svom srcu i sjećanja koja je rado vraćaju na djetinstvo koje zauvijek, neraskidivo čuva u njoj. U svoje biće, sjećanja iz djetinstva su utkana kroz vrijednosti koje ona baštini i promoviše, kao što su: skromnost, posvećenost, marljivost, upornost, merhamet.
Vrijednosti koje nosi sa sobom, trasirale su njen put od Bora do Pariza, te stoga možemo reći da je Branka ambasador kulture, svjetska a naša.
Branka je ostala skromna i mislila o svom zavičaju i dok je držala predavanja na Sorboni i kada je imala intervjue sa Borhesom, Ioneskom, Ekom, Diras, Kadere, Marison, Pamuk, zatim sa tim fascinantnim Sioranom, kojeg je izazvala na duhovni dvoboj i mnogim drugima.
Branka je objavila 14 knjiga i dobitnica brojih priznaja i nagrada a jedna od najvećih, pored posljenje počasne građanke Opštine Petnjica, je nagrada Ordena viteza umjetnosti i književnosti Republike Francuske.
Na večeri posvećenoj prvoj počasnoj građanki opštine Petnjica Branki Bogavac, govorili su: moderator i direktor JU Centar za kulturu Petnjica Sinan Tiganj, Amer Ramusović, Gordan Čampar, Jovana Došljak, Mirsad Rastoder i Ado Softić.
Emisiju posvećenu prvoj počasnoj građanki Petnjice Branki Bogavac, pogledjate na youtube kanalu.
Da u Petnjici postoje još uvijek ljudi kojima je stalo do životne okoline, govori činjenica da nakon reagovanja i pisanja portala Radio Petnjica o devastiranju i uništavaju javnog dobra, NVO aktivista Mirsad ef. Hadrović se samoinicijativno uključio i popravio nastalu štetu.
Prvo je uništena tabla na hajratu koji je podigla i sagradila Hajrija Adrivić svojoj majici u mjestu Borići na putnom pravcu prema Trpezima a onda je na red došla i tabla sa turističkom mapom Turjaka.
Da se radi o slučajevima koji su vrijedni pažnje nadležnih organa u prilog tome ide i činjenica da je na tabli koju su vandali položili na Turjaku u istu pucano i nekoliko puta iz vatrenog oružja. Primitivizam ili šenlučenje u svakom slučaju je ono što treba da nas brine ali i to da su su ovakve pojave u zadnjih nekoliko dana učestale na prostoru Petnjice.
Jedan od neumornih NVO aktivista Mirsrad ef. Hadrović je po ko zna koji put sanirao štetu. Riječ je o čoveku koji je veliki borac za očuvanje životne sredine u Petnjici. Da podsjetimo prije nekoliko dana je uz pomoć Vajber grupe ,,Dobro djelo” čije je administrator sanirao deponiju koja se nalazila u srcu prirode na putnom pravcu Vrbica-Trpezi.
On je na svom fejsbuk profilu podijelio objavu kako su izgledale polomljene table prije i poslije sanacije.
,,Dva dana i sklanjam objavu, da ne bih širio negativnu energiju. Samo da se skrene pažnja na to da nas “ima svakakvih” kako i reče Radio Petnjica. Polomljena je tabla sa turističkom mapom na Turijaku. U istu je nekoliko puta pucano iz vatrenog oružija.
Polomljena je i tabla na hajratu Hajrije Adrović u Borićima. I sve to u par dana.
Aktivisti viber grupe “Dobro djelo” će popraviti nastalu štetu. I za nas je ovo sitnica i zadovoljstvo da popravimo ali me zabrinjava insan/čovjek koji ne voli lijepo, koji puca u korisno, njemu je potrebna pomoc. Bog da ga uputi na dobro” kazao je Mirsad Hadrović.
U organizaciji Festivala Zavičajne staze i Kazivarta u Petnjici će se u petak 11. avgusta u Divan bašči održati promotivno-edukativna tribina “Alhemija sevdaha i veče nagrađenih pisaca”.
Organizatori su najavili učešće prof. dr Naka NIkšića, Braha Adrovića, hafiza Džankovića, Božidara Proročića, Safeta Sijarića, Refadije Abdić, Rebeke Čilović i mladih pjesnika.
Manifestacija je dio Bihorskog kulturnog ljeta a njen početak zakazan je za 20 časova.
Na Konkurs za upis u I razred srednje škole prijavljuju se kandidati koji su završili osnovnu školu i koji u vrijeme podnošenja prijave nijesu stariji od 17 godina.
Prijava na Konkurs podnosi se 14, 15. i 16. avgusta 2023. godine (od 0 do 24 časa) i 17. avgusta 2023. godine (do 15 časova).
Prijava na Konkurs podnosi se elektronski na adresu www.upisi.edu.me. Učenik koji prvi put koristi aplikaciju za upis potrebno je da se prethodno registruje.
U subotu,05.08.2023.godine odigrana je tradicionalna, revijalna fudbalska utakmica FK Petnjica – Evropa. Konačan rezultat je bio 5:5
Na terenu u Gusarama snage su odmjerile Kadetska selekcija Fudbalskog kluba Petnjica i takodje podmlađena selekcija Evrope, koju su činili fudbaleri porijeklom iz Petnjice, a članovi mlađih kategorija raznih fudbalskih klubova sirom Evrope i nekoliko iskusnijih fudbalera.
Da utakmica protekne u skladu sa pravilima fudbalske igre postarao se Isat Nane Muhovic, fudbalski sudija iz Švajcarske, inače bivši fudbaler Fudbalskog kluba Petnjica, a sada veliki navijač i prijatelj našeg kluba, koji je za ovu priliku donio simboličan poklon, fudbalsku loptu.
Ova utakmica je bila prilika da se naša publika upozna sa Kadetskom selekcijom Fudbalskog kluba Petnjica, koja će ove godine prvi put nastupiti u Drugoj Kadetskoj ligi Crne Gore, zajedno sa jos 16 klubova.
Biće to prava prilika da nasi dječaci pokažu svoje fudbalsko umijeće sirom Crne Gore, a i prilika za naše navijače da na domaćim utakmica daju podršku ovim mladićima za dalji napredak.
Premijerna,prva utakmica naših dječaka u Drugoj Kadetskoj ligi je zakazana za 21.08.2023.godine u Budvi, kada će naši fudbaleri gostovati istoimenom fudbalskom klubu.
U Centru za kulturu Petnjica, 4. avgusta, povodom Dana opštine održana je svečana sjednica SO Petnjica, kojoj su prisustvovale brojne zvanice iz različitih sfera društveno-političkog života.
Četvrti avgust je veoma važan datum za opštinu Petnjica, jer je u avgustu 2013. godine, referendumom odlučeno da Petnjica vrati samostalnost.
Na samom početku prisutnima se obratio predsjednik SO Petnjica, Mehmed Adrović koji je kazao da su u Petnjici nakon jedne decenije realizovani projekti u vrijednosti od 23. miliona eura.
Zatim je usljedio govor predsjednika opštine Petnjica Samira Agovića, koji je kazao da Petnjica, prije deset godina, kada je uspostavila status opštine krenula sa nule
,,Nije bilo lako i jednostavno boriti se sa izazovima, ali su posvećenost, odgovornost i vjera u uspjeh doprinijeli da pruzete obaveze izvršavamo hrabro i odlučno” kazao je Agović.
Nakon uvodnih obraćanja predstavnika Opštine Petnjica, usljedio je i govor gradonačelnika Komune Rumelanže Hajnirh Haina, koji je bio specijalni gost, a koji je spremio i održao svoj govor na crnogorskom jeziku na oduševljenje prisutnih.
Četvrti avgust je prilika da se uruče nagrade onima koji su dali najveći doprinos. Najveće opštinsko priznanje nagrada ,,4.avgust” dodijeljena je posthumno, rahmetli Rifatu Rastoderu, poznatom društveno-političkom radniku, novinaru i publicisti, velikom borcu za ljudska i manjiska prava svih naroda u Crnoj Gori, kao i čovjeku koji je mnogo pomogao Petnjici i ovom kraju.
Predsjednik žirija Erol Muratović je saopštio odluku žirija.
,,Jednoglasno je donijeta odluka da nagrad ,,4. avgust” za 2023. godinu bude dodijeljena posthumno, Rifatu Rastoderu. Rifat Rastoder je dugi niz godina svojim ukupnim inteleftualnim, društvenim i kulturnim angažmanom plijenio pažnju šire društvene javnosti. Pomenuti angažman se paralelno pretakao u kontinuiranu političku istrajnost i stvaralački opus, kojim je on pokušavao obogatiti, osvježiti i dati puni doprinos stvaranju što boljeg životnog ambijenta, za sve stanovnike Crne Gore, bez obzira na njihova nacionalna i vjerska opredjeljenja.”
Nagradu je primila njegova ćerka Melita, ističući da je njen otac pripadao zavičaju i da se kroz svoj život trudio da njegova Petnjica živi životom dostojnog čovjeka.
Takođe na ovoj sjednici su nagrađeni i najbolji studenti, a to su: Elvisa Latić Lejla Latić i Kenan Muratović.
U organizaciji JU Centra za kulturu Petnjica je 1.8.2023 u okviru BIHORSKOG KULTURNOG LJETA održano književno veče pod nazivom “PODALPSKI FIDANI”. Gosti su bili mladi književnici iz Slovenije Sefadin Korać i Selma Skenderović. Oba autora su Bihorske gore list i svoje knjige su prvi put predstavili u Petnjici. Sefadin Korać je predstavio svoju prvu zbirku pjesama “POLA, POLA.” Pjesme opisuju bihorske ljepote. Čežnja za rodnim krajem je pretočena u stihove a najljepše rime su posvećene duhovnosti i ljubavi.
Promoter Šefka Begović Ličina je za Zbirku “POLA, POLA” Sefadina Koraća kazala :
– Mnogi pjesnici, pored osjećanja prema svojoj dragani ili dragom, majci kutnjem pragu, najčešće pišu o svom rodnom kraju, o livadama na kojima su prohodali, o zovu zavičajnih planina i lelujanju vjetra, lavežu pasa, o svim onim divnim melodijama koje su mu obilježile djetinjstvo i utisnule mu zavičajni pečat.
Tako je i naš Sefadin, svoju nostalgiju za rodnim krajem pretočio u stihove prve knjige sa naslovom „Popa pola“, gdje je u svakom stihu iskazao ljubav prema svojoj Petnjici, svom Misiru, tu gdje mu je od svježe posječene bukovine mjesni tišler izblanjao prvu kolijevku, odakle je odjeknuo njegov grlati plač za toplim majčinim prsima i prvim gutljajem podojenog mlijeka.
Kada sa vrhova bihorskih planina iznenada puhnu vjetrovi, autoru proključa neočekivana vulkanska inspiracija i niz lice potekne suza, tako da nikada nije kasno zaviriti u odaje sopstvene duše i iz nje iščeprkati one potisnute, daleke uspomene.
U svakoj Sefadinovoj pjesmi oslikana je ljubav i čežnja za rodnim krajem, za roditeljima i svojim najrođenijim, za onim divnim danima i vremenom, koji su ga kao mladića odaslali u svijet da ga tamo životni talasi polahko klešu i nemilosrdno šibaju.
Otrgnut od svog doma i majčinog krila, u tuđem svijetu gdje će sviti porodićno gnijezdo i začuti prvi plač svog tek rođenog djeteta, autor se prepušta sjećanju, daje peru slobodu da mu unazad vrati davne uspomene.
Poput bihorskog sokola, na krilima leti do petnjičkih vrleti, šeta proplancima i livadama, upija svu onu zavičajnu ljepotu, koje u novom domu nema, tu je sve sterilno, beživotno i pusto.
U jednoj pjesmi, autor nostalgično piše:
„Dolazim ti,oče moj, da pronađem samog sebe i da vidim zvjezda roj, u avliji tužnog tebe… pa nastavlja….
“Ruke tvrde, istrošene, nježnosti su one pune, za djecom ti život vene, što tabaju svjetske drume.“
Iz svakog retka i stiha ove knjige pište Sefadinovi jecaji i kapaju sjećanja, mirišu djetinji tragovi i uzdasi ostavljeni na onom toplom topraku odakle su ga najdraži ispratili.
Pročitala sam puno knjiga u kojima su pjesnici upakovali svoja najdublja osjećanja, ali mi se čini da je Sefadin u ovoj knizi svojim snažnim opisima postigao savršenstvo.
Njegovo pero najljepšim šerbetom zaliva zavičajne vrtove, onaj suhi komad hljeba pojeden sa glavicom luka pretvara u med, medovinom pretače izvorsku vodu, nanine kocke šećera mu se slašću otapaju.
Nema većeg zadovoljstva nego kada čitaoc spozna raspjevani ples pjesnika i zaviri u njegove inspirativne sehare. Uživaćete u ovim stihovima:
„Godine nek’ sad mi vrate!
Odmah, evo, naređujem!
Prošlost tešku i žalosnu
Danas i ja bih da sređujem.“
Autor Sefadin bi htio ujedno vratiti i sačuvati prošlost. On je ključar upečatljivih uspomena, čuvar nacionalnog i porodičnog blaga, koje će svojim nasljednicima ostaviti na amanet da ga do vječnosti pamte.
Začuđujuće je što Sefadin svoj pjesnički dar ranije nije spoznao, ali vjerovatno je čekao svoju pjesničku zrelost. No, čim se odvažio i zagazio u taj književni svijet, odškrinuo je odaje pjesničkog blaga i nagomilane stihove propustio van. Posle pročitane knjige Pola Pola, čitaoci će znati ko je Senahid Korać i diviće se njegovom umjeću da ih perom povede do svoje Petnjice, gdje će se u hladu olistale šume odmoritim i na livadi taze sijeno omirisati.
„Sunce meni dušu budi,
Tjera sjene iz sokaka
Suši vlagu iz mog srca
Pune grudi od meraka. „
Sva ljepota Bihora i Sefadinova čežnja sabrana je skoro u svakoj njegovoj pjesmi, u svakom mu stihu žubore potočići, mirišu majčini vreli somuni, na krovu iz rodnog odžaka vihori dim, sunce se ogleda u poljskom cvijeću, ovce izvode najljepše arije, u vremenu i smiraju onog sna iz tuđine, uspomene se same kovitlaju.
„ Što si mi se, kućo, ušutjela?
Zatvorila i oči i usta
Je si li ljuta što te ostavismo?
Duša tvoja ostala je pusta.
Što otanji, studeni izvore?
Je li tebi ponestalo suza?
Mnogo li je čista voda tvoja
Pokvasila l’jepih ženskih bluza.“
Samo da se u ovoj knjizi nalazi ova jedna pjesma o njoj bi se mogao napisati roman, jer iz nje sva pitanja i odgovori govore više nego hiljade riječi. Kao što mi je u Selminoj knjizi „ Zašto šutiš, Hava? „ ostala upečatljiva priča „Ljuska od oraha“, tako mi je u Senahidovoj zbirci pjesama „ Pola Pola“ najupečatljivija ova pjesma „ Što si…“
Ako autor u svojoj knjizi makar jednom pričom ili pjesmom na čitaoca ostavi upečatljiv utisak i trag, postigao je književni uspjeh.
Zato vam toplo preporučujem knjigu „ Pola Pola“ autora Sefadina Koraća, koja će vas na petnjičkim proplancima napojiti najslađim bihorskim šerbetom spravljenim od divljih jagoda, jagorčevine i đurđevka i pokloniti vam raskošna krila bihorskog sokola.
Sefadinu u Koraću želim da iznjedri još ovako sjajnih knjiga, da njegovo pero dosegne najveće književne visine i svojim uspjehom obasja petnjičke doline .
Selma Skenderović je dobitnica ugledne Urškine nagrade za književnost za zbirku kratkih priča na slovenačkom jeziku Zakaj molčiš, Hava?. U organizaciji Bošnjačkog kulturnog društva Ruh Domžale i izdavačke kuće Lijepa riječ iz Tuzle knjiga je prevedena na bosanski jezik pod naslovom Zašto šutiš, Hava? Na čuvenom sarajevskom festivalu knjige Selma Skenderović dobija nagradu za najboljeg mladog autora.
O knjizi “ Zašto šutiš Hava “ Šefka je ovom prilikom istkla sljedeće :
-Sve vas selamim, pozdravljam i izražavam svoje zadovoljstvo što sam ovdje u ovom prelijepom zdanju ponovo vaš gost. Lijepo je doći u Petnjicu, Opštinu gdje neprestano pulsira kultura i obrazovanje, za šta ste zaslužni svi vi, a posebno gospodin Sinan Tiganj, čovjek koji svake godine na ovom mjestu okuplja uspješne umjetnike i iz zemalja izvan C. Gore i koji je zaslužuje veliko poštovanje i divljenje.
U današnjem internet vremenu, kada nam omladina malo čita, a još manje piše, zadivljujuća je pojava knjige „ Zašto šutiš, Hava?“ mlade autorice Selme Skenderović kojom nam ona najaviljuje svoj plodonosan književni rad.
Svaka napisana knjiga je najjači otisak inspirativne duše samog autora. Prije nego osmisli sadržaj nekog djela, vjerujem da se autor prvo mora podvući pod kožu svojih junaka i sa njima preživljavati bol, sreću i svakakva iskušenja. Zato nekada, iz njegovog pera kapaju suze, razliva se radost, osmjehuje sreća, na svakoj stranici je iskazan poseban osjećaj.
Do sada sam mnogim književnicima napisala recenzije, na promocijama im predstavljala knjige i prvenstveno govorila o njihovim vrijednostima. Nastojala sam da iz svake te knjige izvučem ono najbitnije, tj. poruku i pouku autora ili autorice, nastojeći da ne prepričavam njen sadržaj i time umanjim znatiželju čitaoca.
Zato ću se u ovoj knjizi vrlo kratko dotaći nekih priča i iz njih istaći ono najvažnije
Svih 16 priča tj eseja, knjige Zašto šutiš, Hava? na svoj način su specifične i imaju nešto zajedničko: žal za porodičnim korijenima, za kućnim pragom, za proteklim vremenom, ljubav prema svojoj vjeri i posebno je snažan prodoran krik autorice protiv nepravjednog odnosa prema doseljenicima.
To je posebno uočljivo kada je, djevojčica Hava, glavna junakinja ove knjige, da ne bi bila deskriminirana kao došljakinja, u svom očaju jednom poželjela da svoje muslimansko ime promjeni u kršćansko.
No, čitaoci će shvatiti da je to bio samo jedan trenutak njene slabosti i bijesa, jer već u sljedećoj priči, iskazana je Havina velika ljubav i želja za rodnoim krajem, ponos pri odrastanju u bošnjačkoj sredini, izliva se nježnost prema njenoj nani i onim uspomenama ostavljenim na kutnjem pragu.
Hava se u Sloveniji i svom novom domu pokušava privići, najtanahnijim nitima veze bajramsko jutro, u kom joj sve odiše čistotom i ljepotom, sladi se baklavom iz šećerne agde, tu joj sve miriše na porodične adete i tabijate.
U Havinom pitanju: „ Mama, kako Slovenci za Božić ne idu u školu, a mi na bajram moramo ići?“, sabrana je sva nepravda, bol i gorčina muhadžirluka.
U toj majčinoj šutnji pokupljene su sve nepravde tuđine i zemlje u kojoj se doseljenički korijeni teško primaju. Iako je bajram opisan po svim muslimanskim običajima, djevojčicu Havu najviše boli spoznaja da njeni drugovi, komšije i nastavnici ne znaju kada ona slavi svoj praznik, niko od njih ne poznaju islamsku kulturu, ni njih kao ljude.
Kroz lik svoje junakinje Have, autorica Selma je prikazala svu surovost tuđine i potvrdila istinitost Šantićeve pjesme : „ Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovdje grije, grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije“
Ako autor u knjizi, čak i samo jednom pričom zainteresuje čitaoca i ostavi na njega izuzetan dojam, cijelo to djelo se može smatrati uspješnim.
Mene, kao čitaoca knjige „ Zašto šutiš, Hava?„ zadivila je rječenice iz priče „Ljuska od oraha“ gdje Havina drugarica Verica kaže:
„ Ja sam kao prazna orahova ljuska.“
„Kako to misliš?“
„Kada neko pojede orahovu jezgru, on ljusku baci. Slično je i sa mnom. Kada ljudi dobiju od mene ono što žele, ja ih više ne interesujem“
O ovoj jakoj poruci autorice i ovoj istini treba dobro razmisliti, zastati i nekoliko puta pročitati jer je itekako životna, vrijedna pamćenja i pouke.
Sve u svemu, autorica Selma vješto kleše Havinu ličnost, njenu djetinju dušu polahko utapa u novu sredinu, nesvjesno postajući njen dio. Ona tu djevojčicu polahko pretvara u odraslu djevojku, natovari joj jedno veliko breme puno svega: tuge, razočarenja, prkosa,vjere i nade…
Nije slučajno knjiga „ Zašto šutiš, Hava?“ U Sloveniji primjećana kao vrijedno književno djelo i autorica joj zaslužno nagrađena.
Poslednja priča „ Zašto šutiš, Hava?“ dala je odgovor na sve prethodne priče. U Havinoj šutnji, čitaoci će spoznati sve ono što njeno okruženje, Slovenija, zemlja u koju se doselila, prijatelji koji je tu nisu prihvatili, komšije koji nisu znali njen jezik, nisu vidjeli ni razumjeli njen svijet. Niko nije shvatio ni primjetio da toj pridošloj djevojčici treba samo ponuditi prijateljsko rame i ponekada joj se samo malo osmjehnuti. Zato se prkosna Hava odlučila da šuti, šutnja joj je bila pravi spasonosni izlaz i od okoline jedini bjeg.
Ovom pričom, Selma Skenderović završava svoju knjigu i čitaocima ostavlja zagonetku da nagađaju da li će se Hava i sa savladanim slovenačkim jezikom ikada u potpunosti primiti na tuđem tlu, da li će je društvo i ostalo okuženje prihvatiti kao svoju. Pitaćete se da li će ona moći iz svog srca u potpunosti potisnuti svoju domovinu, svoje rodno mjesto, naninu toplu sofru, hoće li u novom domu nastaviti obilježavati bajrame po ustaljenim porodičnim tabijatima i može li se oduprijeti vremenu da jednog dana, poput Verice i ona ne postane samo ona ljuska od oraha…
Selmini čitaoci će naći odgovor ili neka ga zamisle onako kako bi Havi najbolje odgovaralo i kako bi ona bila sretna.
Dragoj spisateljici Selmi Skenderović, koja je ovom knjigom pokazala svoju pripovjedačku zrelost, želim da joj ona bude podstrek za sva naredna djela i da joj svako bude jače, snažnije i za čitaoce primamljivije.
Svima vama toplo preporučujem da pročitate knjigu „ Zašto šutiš, Hava?„ sa Havom prošetajte Slovenijom i malo virnite u njenu djetinju dušu.
Hvala vam i živjeli.
Moderator večeri je bio izvanredni Sinan Tiganj, dugogodišnji kulturni radnik direktor Centra za kulturu Petnjica. Promoter večeri je bila eminentna književnica iz Novog Pazara Šefka Begović Ličina. Za recitaciju i čitanje zanimljivih dijelova knjige su se pobrinuli Amra Tiganj i Adin Korać. Iz Slovenije su bili prisutni predstavnici Javnog sklada za kulturu Republike Slovenije predvođeni Tatjanom Vidmar. Prisutan je bio veliki broj građana a u prvim redovima su bili književnici Safet Hadrović Vrbički, Braho Adrović, Latif Adrović… Manifestaciju su uveličali istaknuti članovi KSD Sandžak iz Kamnika te glavni imam u Petnjici Husejin ef. Ramčilović.
