Ovih dana Muratović izdaje svoju treću knjigu poezije „Jorgan od kamena“ gdje je pjesničkim iskazom, sistemom slika i jezičkom svježinom proširio svoje poetsko polje ograđeno svojim vizijama u prethodno objavljene dvije knjige: Spremište za moju tugu i Pjesme noći.
Ako pažljivije iščitavamo poeziju Ferida Muratovića primijetit ćemo da je ona za njega most između vremena i prostora.
I previše je simbolike u naslovu ove knjige; možda da pjesnik ne osjeća kamenu težinu i studen onoga što ga okružuje i onoga čime su impregnirana njegova čula – i ne bi bilo ovoga naslova, koji je, priznaćemo, poetski vrlo zahvalan.
I u ovoj knjizi dominira rodoljubiva ili zavičajna poezija što nas vraća u davnu prošlost i povezuje sa nekim pjesnicima – romantičarima koje smo već počeli zaboravljati, i on postaje svojevrsni rizničar i poetski hroničar koji svaku promjenu u svome kraju pakuje u stihove i odlaže u pjesničku seharu.
Ali nije ovdje prisutna samo ta vrsta poezije, imamo i socijalne pjesme koje govore o zavežljajima i napuštanju zavičaja i ponovnom odlasku mladih Bihoraca u Bijeli svijet. Imamo nekoliko misaonih pjesama u kojima se pjesnik duboko unosi u svoj vlastiti usud i usud cijeloga kraja kome pripada – do onih duboko intimnih kada nam posredstvom stiha saopštava svoja najintimnija osjećanja, razgolićujući ih i tako praveći uvjerljivijim.
Ali da bi pjesnik bio uvjerljiviji na svim prostorima on de fakto mora da prevazilazi granice svog lokalnog bistvovanja i osjećanja i da zalazi van granica ličnog, što Ferid često i čini podastirući nam i zbilju Luksemburga gdje u jednoj pjesmi kaže:
„ I ove magle i ove kiše
nebo je teško jedva se diše…“
Kao zajednička pjesnička osjećanja kod njega se konstantno prepliću bol i radost sa znatno intezivnijim osjećajem prvog.
I ovdje se neminovno moramo prisjetiti engleskog pjesnika i osamnaestog stoljeća Persdi Biš Šelija (Persy Bysshe Shelley) koji kaže:
„Poezija je zapis najboljih i najsrećnijih trenutaka najsrećnijih i najboljih umova“ ovime nas slavni Englez upozorava da izvariramio misao o značaju poezije za upoznavanje značaja iskustva.
Instiktivnim osjećanjem Ferid Muratović zbija svoja iskustva u stih, u žižak koji traji.
S kritičkom budnošću Ferid razmišlja i zapisuje, isturajući zavičaj na prvo mjesto kao mjerilo životnih iskustava i svjestan prolaznosti i kruga u kojemu se svi krećemo – on ponovo priziva zavičaj, kao posljednje utočište.
I da naglasimo: knjiga poezije Ferida Muratovića izlazi u izdanju Literarnog kluba „Husein Bašić“ iz Luksemburga, a štampa je renomirana štamparija Merkator u Bijelom Polju (Crna Gora). Urednik knjige je Faiz Softić, recenzenti: Sead Ramdedović i Remzija Hajdarpašić, a predgovor potpisuje prof. dr Redžep Škrijelj.
Prva promocija ove knjige biće organizovana u Luksemburgu, a očekuje se prisustvo velikog broja doseljenika iz Crne Gore i drugih krajeva ex-YU, uglavnom Feridovih prijatelja i prijatelja knjige.
F. Softić
