Stanica policije u Petnjici je u prethodnom periodu imala niz akcija u cilju sprečavanja krijumčarenja robe na prutnom pravcu Tutin – Petnjica.
Zahvaljujući sprovedenim akcijama i zapljenjivanju robe bez carine, službenici policije su sakupili određenu količinu neocarinjene robe i predala je, shodno zakonu, carinskoj ispostavi u Beranama.
Odlukom nadležnih organa ove ustanove i Stanice policije u Petnjici, neocarinjena zaplijenjena roba, biće uručena kao donacija opštini Petnjica.
Tim povodom, krajem prošle sedice, upriličen je sastanak u prostorijama stanice policije na kojem su prisustvovali predstavnici carine, policije i opštine Petnjica gdje je uručena donacija.
Kako saznaje portal radija, roba će biti donirala socijalno ugroženom stanovništvu na području opštine.
Regionalno udruženje pisaca “Teuta”, koje je osnovano od pisaca sa Kosova, Albanije i Crne Gore, organizovalo je osmu trograničnu književnu manfiestaciju “Muzat e Alpeve-Alpske Muze 2020.
Nagrada za životno djelo “Teuta”, koja je prošle godine dodijeljena doajenu crnogorske književnosti Zuvdiji Hodžiću, dok ove godine u Petnjici nagrada je pripala eminentnom piscu Xhevahiru Spahihu, istaknutoj ličnosti albanske književnosti iz Albanije.
Priznanje za doprinos u organizaciji književne manifestacije dobila je Opština Petnjica i JU “Centar za kulturu u Petnjici”.
Manifestacije su održane 30 i 31 oktobra i opštini Klini i opštini Petnjici.
Prvi put Petnjica je bila domaćin regionalnih pisaca i bila je to prilika da se razmijene mišljenja i promovišu djela stvaralaca iz ovih država.
Učesnici na književnoj manifestaciji govorili su o različitim aspektima književnih djela Xhevahira Spahiu.
Petnjica kao i do sada pokazala je da može biti izvrstan domaćin Regionalnih razmjera kada su u pitanju književna stvaralaštva.
Dijana Tiganj rođena je 1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje.“ Bihorska pjesnjikinja Dijana Tiganj, zaposlena u gimnaziji “Panto Mališić” u Beranama priprema magistarski rad na temu ,,Interkulturalni prostori u djelima Ćamila Sijarića.” Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala. Promoterka i jedan od najljepših kultrnih poslenika Bihora, Petnjice, i same Crne Gore.
Dijana Tiganj
Savremena poezija mladih stvaralaca sve manje govori o težnjama pjesnika da u okvirima i (okovima) poezije pronađu sebe. Nekada je ljubav bila jedna od najvažnijih tema poezije, danas treba pronaći sebe u hiper-modernom svijetu u kom dominiraju lažni tabui i idoli. Dijana Tiganj je i svojom prvom zbirkom (,,Ulica starih koraka“) ali i svojom ukupnom poezijom itekako uspjela. Vodeći se neskrivenim emocijama svoje ličnosti, ona u poeziji razotkriva i sebe i druge. Kulturni milje u kom je odrastala inspirisan zavičajnim ali i ruskim piscima daje posebne tonove njenoj poeziji. Očigledno je spojila duh tradicionalnog sa modernim. Stim što modernost u njenoj poeziji dominira i daje joj lični i autentični pečat. Dijana Tiganj veoma obazrivo ulazi u poetske vode ne dozvoljavajući sebi bilo kakvu inprovizaciju. Autorka je glasnogovornica očuvanja iskustva u riječima i prihvatanju sebe ali ,,ženskog svijeta“ kojim dominiraju različite stigme. Iako je riječ o poeziji koja na momente može da nam zvuči tematski je vrlo kompleksna. Autorka ipak kroz stihove svoje poezije govori o vrlo složenim i univerzalnim pitanjima, njena poezija vlada diskursom unutrašnjeg alter ega u sebi. Veoma je važno istaći da poetski performans autorke bez obzira na to o kojoj temi da se govori, da li je riječ o ženama, ljubavi, Jeseni, Miljacki mjestima za koja se sama pjesnikinja snažno i veoma emotivno veže, ili da govori o drugim ljudima i njihovim životima, makar oni bili i njoj sasvim nepoznati poezija je racionalna, jasna sa jakim unutrašnjim nabojem.
Dijana Tiganj u svojoj poeziji jasno nam definiše ,,realni svijet“ koji na momente djeluje potresno kao u pjesmi ,,Urgenntni centar. Koševo“ u kojoj je zapisala:
,, Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu. “
U fokusu autorkine poezije su često zastupljeni sasvim obični ljudi sa svojim životima koje je vješto oko autorke zapazilo i sasvim svjesno su se našli u njenoj poeziji. Humanizam autorke u poeziji ima svoju sublimaciju u odnosu prema savremenim temama u društvu. Sudbina njihovih života sasvim slučajno spaja čsto opsesivne teme kojima istaknute pjesnikinje pišu i danas a to su: bol, nada, grijeh krv, požuda. Intimnost je veoma vizuleno uspjela i deskriptivnost pjesničkih slika uspostavlja posebnu vezu autorke sa čitaocem, pokazujući ne samo svojevrsnu empatiju već i iskreno suočavanje sa lirskim subjektima. U pjesmi ,,OH, JESEN“ autorka je zapisala:
,, I poljubac koji je prigušio smijeh.
I izdajničko lupanje srca.
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:” Bio sam jednom novembar…”
Ukus pečenog kestenja i hladni dah novembra,
i moja ruka u džepu tvog kaputa,
i usne uz tvoje rame. “
(odlomak)
Posebno je dominantan jedan motiv koji predstavlja manir istaknutih pjesnikinja a to je ljubav kao stvaralačka snaga i esencija koja djeluje iz samog mikrokosmosa tajanstvenosti kojim autorka želi sačuvati onaj trenutak intimnosti iz nekog prošlog trenutka i vremena u kom preispituje i sebe. Dijana Tiganj želi da napravi psihoanalizu svih poetskih likova predstavljajući ih sasvim precizno. U poeziji otkriva u njima ono intrigantno. Poetska složenost stihova autorke toliko je hiperrealistična da se onaj ko čita poeziji može u ovim pjesmama prepoznati i dio sopstvenog bića i trenutka postojanja. U poeziji Dijane Tiganj koja je savremena (vanvremnska) ističu se univerzalne vrijednosti poezije. Mlada heroina Bihora i Petnjice uspijeva da kroz bogastvo, svojih poetskih seansi objasni sve tabue i poteškoće balkanskog društva, ali i mentaliteta a da pritom u poeziji nema patetike niti klišea u vremenu kada je nažalost mnogo hiperprodukcije. Siguran sam da će vrijeme koje dolazi pred ovom autorkom svrstati je u sam vrh Evropske poezije jer joj Dijana Tiganj sa punim pravom pripada.
URGENTNI CENTAR. KOŠEVO
Dimom cigarete varam bol,
um mi pomračuje.
Tamni ugrušci se kidaju,
Svježa krv niz nogu kaplje.
Sestra sa crvenimkarminom
Rukom znak pokazuje:
Zabranjeno pušenje.
Bacam cigaretu, zdravom nogom
Je gnječim.
Ostaci njeni miješaju se sa mojom krvlju.
Liče mi nazgnječeno tijelo i zamalo
Izgovorih molitvu.
Red ispred praznog šaltera sve je duži.
Pauza, šapuću.
Dva sata?!
Bio je to vapaj umjesto pitanja.
Žena Ispredmene bebu smiruje.
Dječak je, deset mjeseci.
Temperatura već treći dan ga mori.
Rukama ga ljulja u dronjcima,
pjeva mu uspavanku na čudnom jeziku.
Poljakinja je, kaže.
Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu.
Ispred je čovjek u radničkomo dijelju,
U rukama prljavim od maltera drži knjižicu.
Bolna grimasa mu je nalicu, a rame u zavoju.
Probilo mu željezo mišić.
Zašili mu bez anestezije.
Zaboravila sestra kaže, sad čeka potvrdu za bolovanje.
A zna da mu gazda neće dozvoliti.
Sjeća se kući sirotinje koju treba da nahrani
I rukom sivom briše oči.
Malter peče sluznicu oka.
Pored mene sjede žena sa maramom.
Modre oči sanjivo gledaju prema šalteru.
Usne se pomjeraju. Broji ljude u redu.
Dolazi već treći dan zaneku potvrdu.
Mršavim rukama skida maramu sa ćelaveg lave.
Tumor. Poslednji stadijum.
Rukom mi pokazuje na uvele dojke,
A pogledom broji ljude.
Jedan manje, uzviknu sa nadom,
A njen glas me opeče.
Konačno se otvori šalter.
Hodnicima se razli metež, graja i miris uvele nade.
Dva policajca dovedoše nekog sa rasječenom rukom.
Kriminalac,
Kriminalac ima prednost, govore
I pomjeriše Poljakinju sa bebom,
Povrijeđenog građevinskog radnika sa malterom na rukama
I ženu koju jede rak.
Gledam lokvu krvi i razmišljam
Koga je potrebno ubiti da bih konačno
Došao na red?
JELOVNIK ZA LJUBAVNIKE
Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.
Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.
Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane
U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.
Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene.
OH, JESEN
Uvelo lišće na stazama Vilsonovog šetališta svjedočiće
da smo nekada postojali i neki
Mi.
I ozeblo miholjsko sunce zbog kojeg mi je rumen lice oblilo.
Ili je to bilo zbog blizine tvog daha.
Neki glas koji je govorio stihove Gorana Tadića i
“teško mi je jer znam da je i tebi teško…”.
I imigranti čije su nesrećne oči čeznjivo našu sreću gledale
s one strane Miljacke,
vidjevši u našim koracima duh slobode.
Domovinu. I nadu.
Ulični prodavci nakita i smaragdne naušnice koje si mi stavio na uši i riječi:
” Za nju.”
I trag zuba na lijevom obrazu.
Zbunjeni pogled kontrolora nakon bijega iz tramvaja jer nijesmo kupili kartu,
ne jer nijesmo imali,
već jer smo voljeli jurcati držeći se za ruke,
I poljubac koji je prigušio smijeh.
I izdajničko lupanje srca.
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:” Bio sam jednom novembar…”
U okviru 10 kola Sjeverne fudbalske regije ekipa FK Petnjice će gostovati ekipi FK Gusinja.
Fudbaleri Petnjice trenutno zauzimaju prvu poziciji na tabeli Sjeverne regije, uz isti broj bodova sa drugoplasiranim, ali uz bolju gol razliku koja iznosi pet bodova.
Dok ekipa Gusinja zauzima peto mjesto na tabeli.
Ekipa Petnjice pokazala je da je ozbiljan konkurent za prvu poziciju i plasman u baraž za popunu Druge crnogorske lige.
Utakmica sa Gusinjem biće dobra uvertira za posljednju utakmicu u jesenjem dijelu sapionata u kojem fudbaleri Petnjicu dočekuju ekipu FK Pljevlja.
Povodom objavljivanja knjige “Od bešike do kabura”, gost Radija Petnjica bio je Latif Adrović Starkin.
Latif Adrović je iz Petnjice otišao u Beograd da studira geografiju i tamo je ostao do danas. Profesionalni je fotograf, a njegove fotografije krase mnoge naslovnice.
Pisao je za Intervju i dobio posao stalnog foto reportera.
Radio je u Politici 27 godina, nakon toga počeo je da se bavi privatnim poslom.
Objavio je monografiju “Beograd svetla velegrada”.
U Beogradu se nije ugasila žeđ za svojim Bihorom.
“Vukla me je nostalgija poslije četdesete godine prema zavičaju i posedcima. Kada bih došao u Bihor počeli bi da razgovaramo kako je bilo nekada, šta je bilo, kako se živjelo.
Razlog pisanja ove knjige je ta želja da se sazna ko je, odakle je. U pisanju knjige, mnogo su mi pomogli stariji ljudi. Od mnogo ljudi dobijem bezbroj informacija, pa se i sjetim kad neko pomene neki pojam”, kaže Adrović.
On pojašnjava zašto knjiga nosi naslov Od bešike do kabura.
„Djetetu kad se rodi, uči mu se ezan i svako ima svoju sudbinu kako je je proživjeti ali sve nas čeka kabur, odnosno grob.
Naš život se sastoji od rada, stvaranja, pjevanja, igranja, proizvodnje, rađanja djece i sve teme koje se tiču jednog čovjeka, njegovog stasavanja i starenja, obuhvaćene su ovom knjigom“, kaže Adrović.
“Na početku knjige, objasnio sam religijske pojmove, zatim kako su ranije pravljene kuće, koje su to vrste kuća, koji su materijali korišćeni, poljoprivreda, stočarstvo, svadbeni običaji zatim kako je održavana higijena…
Oskudni su bili uslovi, imućni su mogli da priušte sebi da naprave kupatila, da dovedu vodu, bilo je dosta neimaštine a i neumeštine.
Iskustva koja su dolazila obično kada bi neko otišao i vratio se, kao što je vojska. Nije tada imalo ni prevoza, jednostavno je taj narod bio daleko od civilizacije“, navodi autor.
Cjelokupan život Bošnjaka Latif je opisao u svojoj knjizi kazavši da je to jedini način kako bi se novi naraštaji upoznali sa načinom života kako je nekada bilo.
Adrović piše o običajima ishrani, dženaze, mobe, tkanje, predenje, narodnih vjerovanja, koji su sudovi korišteni, kako se sirilo, plastidba, kosidba, vršidba kao i pojam sofre i još mnogo drugih običaja.
Takođe, Adrović govori o “kutnjem pragu”, odvajanju od porodice.
„Čovjek mora da zna ko mu je porodica, ko sumu najbliži, rođaci, prijatelji, da ima nekoga i da se veže za nešto. Bihorci trebaju običaje čuvati za naredne generacije, upravo zbog toga da naraštaju znaju, ko smo, koja nam je vjera, nacija, jezik kao i istorijat života Bošnjaka“, kaže Adrović.
Autor je svoj tekst želio da potkrijepi dokazima u vidu fotografija, koje je on pravio kao i porodičnim fotografijama.
Adrović ističe da je cilj pisanja knjige dug prema zavičaju.
„Među koricama jedne knjige cilj mi je bio da se sabere što više iskustava, kako bi pokoljenja ili neki drugi istraživači imali mustru kako treba istraživati i naći put do istine šta je nekada bilo“, navodi Adrović.
Oktobar je Međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke. Tim povodom, za portal radija, dr Jasmina Garčević je istakla da je kod žena karcinom dojke na prvom mjestu po uzrocima smrti i da se javlja kod žena mlađih od 20 godina a najčešći je između 55 i 70 godina starosti kao i činjenicu da, ukoliko se na vrijeme otkrije bolest se uspjesno liječi u 90% slučajeva.
„Od raka dojke oboli svaka dvanaesta zena u Crnoj Gori. Veliki zdravstveni problem predstavlja kasno otkrivanje raka dojke. Uzrok nastanka karcinoma dojke još nije poznat. Jedan od glavnih rizika je genetska, porodična predispozicija dok se većina karcinoma dojki javlja slučajno kod žena bez pozitivne porodične istorije, 5 do 10% svih karcinoma dojke je nasledno i povezuje se sa mutacijama u BRCA1 i BRCA2 genima“, istakla je dr Jasmina i dodala koji faktori rizika utiču na pojavu karcinoma dojke kao što su: učestali stresovi, prekomjerno konzumiranje alkohola, konzumiranje cigareta, ishrana bogata mastima i proteinima, izlaganje jonizujućem zračenju i hormonalna terapija.
„U rizičnu grupu spadaju žene u čijim je porodicama bilo karcinoma dojke (majka, sestra) zatim nerotkinje i one koje su rodile nakon 35.godine života, žene kojima je menstruacija nastupila prije 12.godine života i koje imaju menstruaciju trideset i više godina, Žene koje su operisale karcinom dojke imaju četiri do pet puta veći rizik od karcinoma u drugoj dojci, žene sa benignim proliferativnim bolestima dojke. Karcinom dojke je u početnom stadijumu bezbolan i bez simptoma. Simptomi na koje žena treba da obrati pažnju su pojava bezbolne kvržice koja je nepomična i ima nepravilne ivice, otvrdnuća ili tvrda mjesta u dojci, novonastale promjene u veličini dojke, crvenilo dojke koje ne prestaje, uvlačenje kože ili izgled naranžine kore, promjene izgleda bradavice i pojava iscjedka, svrab i pečenje oko bradavice. Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkog pregleda dojki, mamografija, ultrazvuk, magnetna rezonanca i biopsija.. Od početka epidemije korona virusa u martu 2020. god značajno je smanjen broj preventivni pregleda za rano otkrivanje raka dojke. Preporučuje se da žene redovno rade samopregled dojki. Promjene na dojkama mogu ukazati na razne hormonske poremećaje ali i na ozbiljnije promjene. Samopregled dojki se radi jednom mjesečno i na sledeće stvari treba obratiti pažnju kvržice, borice izbočevine na koži, crvenilo, bol, osip ili otok, bradavice koje su promijenile položaj ili koje su uvučene unutra, tečnost koja izlazi iz bradavica- žućkasta mliječna, providna ili krv. ukoliko postoji bilo kakva promjena treba se javiti izabranom ljekaru.
Pored samo pregleda ženama se preporučuje da održavaju zdravu tjelesnu težinu, da se bave fizičkom aktivnošću, da ne konzumiraju alkohol i cigarete. Rak dojke je prvenstveno bolest žena ali oko 1% karcinoma dojke se javlja i kod mučkaraca“, istakla je dr Jasmina Garčević za portal radija.
Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore je u programu Radija Petnjica rekla da osobama sa invaliditetom pripadaju sva ljudska prava u svim oblastima. Ona je saopštila da udruženje postoji kao odskočna daska osobama sa invaliditetom, kako bi kroz taj proces osnaživali sebe i druge.
„Situacija se promijenila kada je u pitanju položaj OSI, zaista bi bilo poražavajuće za jedno društvo da nije tako. Međutim, ako govorimo da se ljudska prava osobama sa invaliditetom trebaju uživati svaki dan, onda mi ne možemo biti zadovoljni dok god se ona svakodnevno krše. Mislim da osobe sa invaliditetom treba da prihvate mogućnost da oni mijenjaju stvari. Uvijek govorim da svi mi možemo da mijenjamo stvari na bolje“, kazala je Marina Vujačić.
Ona je istakla da odustajanje nije opcija, jer niko se neće sjetiti njih.
“Po prirodi stvari, država i lokalna zajednica su zatvoreni sistemi koji teško prihvataju neke promjene, posebno ako zbog tih promjena treba društvo da se promijeni.
U tom smislu, kada dovoljan broj osoba sa invaliditetom bude zagovaralo svoja prava, država i lokalna uprava će biti mnogo odgovorniji i mnogo aktivniji po svim pitanjima“, navodi Vujačić.
“Već određeno vrijeme planirali smo da posjetimo Petnjicu i organizujemo tribinu i stavimo fokus na teme koje smatramo krucijalno bitnim za OSI, kao i nešto što bi se trebalo raditi u Petnjici.
Stava sam da su male zajednice veoma zatvorene kada su u pitanju OSI, kad to kažem onda mislim da su OSI slabo vidljive u tim malim sredinama. Vrlo često u malim mjestima se dešava da mnogo više bude građana koji nijesu osobe sa invaliditetom, smatram da je to proces”, rekla je Vujačić.
Sa druge strane, dodaje Vujačić da smatra da je pozitivno da ostali građani prisustvuju tribinama i budu zainteresovani za teme kojima se oni bave.
„U posljednje vrijeme dešava nam se da se jave srednjoškolci, koji žele da se upoznaju šta mi radimo i da nam se odazivaju u velikoj mjeri na događajima, što smatram da je važno jer se zajednica mijenja. U Petnjici odaziv i aktivnost prisutnih je bila na visokom nivou
Dakle, imali smo razgovor i diskusiju o značajnim temama, kao što su pristupačnost, obrazovanje, zapošljavanje. Potrudili smo se da damo odgovore na te teme, kao i da podijelimo ono što su zajednički problemi. Isti problemi postoje kao u Petnjici kao u Podgorici, samo u drugačijoj i manjoj mjeri izraženo“, kazala je Vujačić.
Ona kaže da je dužnost osoba sa invaliditetom da budu kritični.
“Dok god je kritika sa dobrom namjerom u želji da se nešto promijeni na bolje a da niko od toga ne bude oštećen, smatram da je to naša prirodna pozicija. Podrška od svakog nam je dobrodošla. Treba imati u vidu da su i mediji značajan kanal podrške, bez njih se naš glas ne bi čuo, nebi došao do adresa gdje treba da dođe, niti bi vlast imala kontrolu praćenja.
U tom smislu, nikada neću reći da sam na nezadovoljavajućem nivou poštovanja osoba sa invaliditetom i ne treba očekivati da se samo OSI zalažu za svoja prava, ali dokle mi ne zagalamimo, niko se neće sjetiti“, navodi Marina Vujačić.
Da bi OSI bile na još višem stepenu razumijevanja od drugih, potrebno je da se promijeni svijest kod nosioca funkcija ili bilo ko ko može da promijeni situaciju.
„Diskriminacija je najskuplja u svakom društvu. Za nju može neko da ima razloge ali ne postoji opravdanje. Kad imamo suprotnost diskriminacije a to je uključenost svih građana u zajednici, samo može da ima benefite. Ne postoji izgovor da su ljudska prava skupa, ona nikako ne mogu biti skupa. Kad to shvatimo to za osobe sa invaliditetom, onda ćemo biti zrelije društvo“, kaze Vujačić.
Marina je istakla da ukoliko zna, prijavila bi svaku zloupotrebu kada su u pitanju iskorištavanje prava osobama lica sa invaliditetom a ne pripadaju toj osobi zbog toga što nije OSI.
“Mi prijavom zloupotrebe doprinosimo da druge osobe nemaju štetu od toga, kad shvatimo da ćemo time pomoć mnogim drugim ljudima onda će i naša odgovornost biti veća.
Sistem je odgovoran jer on kreira trlo za zloupotrebe“, ističe Vujačić.
Na kraju, Marina Vujačić je poručila osobama sa invaliditetom u Petnjici da se iteresuju za svoja prava, da aktivno traže da se ona ostvaruju, da budu informisani o svojim pravima i da ne postoji nikakav izgovor da ne zaslužuju dostojanstven život u kome sami moraju učestvovati.
U nekoliko navrata portal radija je pisao o mladom Bihorcu, Amaru Muratoviću, koji se u poslednje četri godine bavi poljoprivredom i tako svoj život vezao sa rodni kraj.
Da se radi o ozbiljnom poljoprivrednom proizvođaču koji razmišlja na duže staze, ide u prilog i činjenica da je odnedavno otpočeo proizvodnju domaćih cijeđenih sokova od voća i povrća.
„Zahvaljujući Regionalnoj razvojnoj agenciji Bjelasica, Komovi i Prokletije iz Berana, dobio sam ovu liniju za proizvodnju sokova, a taj proces se zove hladno cijeđeni sokovi. Na sjever Crne Gore su došle svega četri ovakve prese od toga je jedna kod mene.
Treći dan kako sam je pustio u proizvodnju i već imam zalihe a, ono što je najbitnije, imam već imam i mušterija pa čak i iz Bijelog Polja gdje su trenutno instalirane dvije prese iz istog projekta“, kaže Amar i pojašnjava na koji način dolazi do kvalitetnog, domaćeg cijeđenog soka, bilo li od kruške, jabuke ili mješavinom ove dvije vrste voća.
„Sokovi se dobijaju čisto od voća ili povrća koje se prethodno dobro opere. Zanimljivo je to što presa radi na vodu. Prelaskom iz jedne u drugu posudu, na kraju izlazi sok čija je temperatura oko 80 C ti to bez konzervanasa, bez šećera i bez emugaltora. Čist, prirodno cijeđeni sok koji pakujem u staklene ambalaže od jedno litra ili 200mil. Trenutno sam napravio sok od grožđa, kruške i jabuke kao i određenu količinu miksa ova dva voća ali su mogućnosti velike. Za porodice, koje žele domaći zdravi sok, najbolje je pakovanje od jednog litra. Od 100 kg voća, u prosjeku ispadne od 50 do 60 litara soka. Kruške može malo više a bobičastog voća, može da daju i do 70% soka od unesene i prerađene težine“, ističe Amar Muratović za portal radija.
Sirovinu, voće i povrće, pored toga što ima nešto svojeg, nabavlja isključivo sa teritorije Bihora a to mu je bio i cilj. Kada se radi o prizvodnji na biljnoj i prirodnoj bazi, onda čak i otpad, tzv.pulpa može da se iskoristi. Prema riječima Amara, nju daje kravama ali u manjim količina. Kao jedini i glavni problem u ovom započetum poslu, Amar navodi nabavnu cijenu staklene ambalaže koja je u Crnoj Gori, kod dobavljača, puno skuplja nego li u okruženju. Osim RA Bjelasica, Komovi i Prokletije, Amar je imao pomoć od strane IFAD-a koji su mu, preko projekta, pomogli oko izgradnje objekta gdje je smještena linija za proizvodnju sokova.
Semir Ličina, iz Radmanaca, jedan je od onih mladih Bihoraca koji svoju budućnost vidi u Bihoru.
Da bi sebi obezbijedio egzistenciju, u dva navrata je pokušao preko ZZZ CG i grant programa koje je ova državna institucija nudila.
Međutim, prvi put njegova aplikacije je odbijena, a na poslednjem konkursu, njegov biznis plan je prošao, ali na rezervnoj listi.
Zbog toga, kako kaže, njemu kao i svim mladima koji su sudbinu vezali za Bihor, ne predstoji ništa drugo nego da odlaze na zapad u potrazi za boljim životom.
„ZZZ CG ne sprovodi ispravnu politiku u dodjeli bespovratnih sredstava za ciljane grupe kao što su osobe koje su mlađe od 35 godina, koje se javljaju dugoročno na evidenciju ZZZ CG. Mislim da su mladi Bihorci na ovaj način diskriminisani i da im ne preostaje ništa osim da sele kao mnogi drugi ljudi koji se iz političkih razloga nisu mogli ostvariti u Petnjici. ZZZ CG odobrava mini grant kredite od tri i po do sedam i po hiljada samo onim koji imaju novca i bogasstva da kupe sve nas koji se borimo da opstanemo i da i mi osjetimo malo milosti ove trenutne vlasti koja ima za cilj da obogati bogate i ostavarene kao i porodice već uposlenih ili porodice funkcionera, a da osiromaši one koji se bore da ostvare svoje ciljeve u svom mjestu.
Mislim da se DPS preko Sulja Mustafića obračunava sa neistomišljenicima koji su podržali bilo koju drugu stranku pa i bošnjacku stranku na čijem je čelu Suljo Mustafić, direktor ZZZ CG. Pozivam sve koji misle da su odbačeni iz pomenutih razloga, da ne odustaju od svojih snova, jer je pravda spora ali dostižna i molim nadležne da ne gledaju procentulano po partijskoj pripadnosti kada su u pitanju ovakve stvari, jer ako ide procentualno onda su tu porodice direktora i ministara iz BS i tu je kraj. Kažnjavaju nas jer ne podržavamo DPS. Znam nekoliko ljudi koji se godinama bore za svoja prava i izigrani su na razne načine. Nećemo na koljena DPS-u, kaznite nas”, izjavio je Semir Ličina za portal radija.
Juče se u Petnjici održala tribina i info dan o pravima osoba sa invaliditetom sa posebnim fokusom na oblast zapošljavanja
Organizatori skupa bili su Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s NVU Lica sa invaliditetom iz Petnjice.
Na početku tribine, u ime nevladinog udruženja Lica sa invaliditetom Denis Ramdedović poželio je dobrodošlicu i ukazao na probleme lica sa invaliditetom.
U uvodnom dijeli, prisutnima se obratio predsjednik opštine Petnjica Samir Agović i iskazao Udruženu poštovanje za dosadašnji rad.
On je istakao da je problem osoba sa invaliditetom problem svih nas.
“Opština Petnjica se trudi da sugrađani koji imaju bilo koji invaliditet budu ravnopravni sa ostalim građanima”, rekao je AGOVIĆ.
Predsjednik je kazao da, iako je lokalni uprava mali sistem, u Opštini su rade tri lica sa invaliditetom.
Tribina je bila interaktivnog tipa. Učešće u debati su uzeli prisuti kroz pitanja i svoja zapažanja i razvila se veoma korisna i dinamična interakcija, koja je tribinu učinila veoma posebnom, zanimljivom i kvalitetnom.
Govornici su istakli da je potrebno konstantno slati poruke, pogotovo javnim ustanovama kada su u pitanju OSI, kao i svim poslodavcima u procesu integrisanja osoba sa invaliditetom.
Takođe, govorilo se o osobama koje imaju invaliditet a koje se skrivaju zbog određenih razloga i učesnici su poslali poruku osnaženja lica sa invaliditetom, da je svako lice treba da bude dio socijalizacije i pune integracije.
Na tribini je govorila Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, Anđela Radovanović programska menadžerka UMHCG i Milenko Vojičić, predsjednik Skupštine UMHCG.
Program je realizovan u sali Skupštine Opštine Petnjica.
