U organizaciji Šahovskog kluba „Bihor“ iz Petnjice održaće se „Prvenstvo Petnjice u šahu“. Turnir će se održati u utorak, 10.decembra 2019. godine. Početak je zakazan u 17:00.časova u restoranu „Merak“ u Petnjici.
„Šahovski klub „Bihor“ organizuje treće po redu Prvenstvo šaha u Petnjici. Pokrenuli smo školu šaha za mlade u Petnjici i evidentno je da za razvoj šaha su potrebni mladi šahisti, pa su potrebna i takmičenja ovog tipa na kojima će mladi osjetiti takmičarski duh. Pravo nastupa imaju svi građani Petnjice.
Potrudili smo se da obezbijedimo novčane nagrade, pehar, diplome i želim dodati da ćemo uručiti specijalnu nagradu za najboljeg omladinskog pobjednika.
Koristim ovu priliku da pozivem prvenstveno omladince da se prijave i osjete čari šahovske borbe“, izjavio je za portal Radija Petnjica Almir Ramdedović, sekretar šahovskog kluba „Bihor“.
Igra se po švajcarskom sistemu 9. kola, dok je tempo igre 10. minuta po igraču.
Kotizacija za učešće na turniru je tri eura, za više informacija svi zainteresovani se mogu javiti na boj telefona 069-525-292.
ENKO KORAĆ
Zbog planiranih radova na mreži, danas će bez napajanja električnom energijom ostati:
Petnjica
– u terminu od 08 do 15 sati – kompletno područje opštine Petnjica.
Berane
– u terminu od 08 do 15 sati: Babino, Zagrađe, Dragosava, dio sela Goražde i fabrika Polieks.
Navedeni radovi se izvode u cilju kvalitetnijeg i sigurnijeg napajanja električnom energijom. U slučaju loših vremenskih uslova radovi će biti odgođeni.
Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović, je u emisiji “Hronika Petnjice” saopštio da zadovoljan dinamikom rada lokalne uprave i Vlade Crne Gore na pomoći u podizanju kvaliteta života na području Bihora u protekloj godini.
„Definitivno ovo je jedna od najboljih godina na polju onog što smo postigli u infrastrukturi, kulturi, socijalnoj pomoći i svega onog što je važno za bitisanje lokalne uprave i dostojnog života građana naše opštine. Rezulati se sumiraju, ja sam zadovoljan sa onim što smo uradili, naravno mogli smo više, ali okolnosti čine svoje.
Najveći uspjeh je realizovanje magistalnog putnog pravca Podvade-Budimlja, koji povezuje Petnjicu sa Beranama, u narednoj godini biće završena i spojena dionica od Budimlje do uključenja na magistralni put. San je pretvoren u realnost, Bihorci će dolazit u svoj kraj savremenom saobraćajnicom,“ saopštio je predsjednik Samir Agović.
Osvrt na lokalnom nivou, putna infrastruktura, vodovod, rješavanje užeg jezgra Petnjice i ostale aktivnosti su u poodmakloj fazi dok neke nisu ni pokrenute.
Modernizacija opštine Petnjica je dugotrajan proces koji traži ogroman napor, rješavanje nagomilanih problema dok je pritom potrebno vrijeme i strpljenje
„Nije realno očekivati da sve možemo uraditi za šest godina ali uradili smo više nego što je očekivano. Asfaltirali smo 10.km lokalnih puteva, 62.000. eura po kilometru, 620.000. eura uz pomoć Uprave javnih radova, naših građana i lokalne uprave. Trudićemo se da u kraćem periodu u ostalim mjesnim zajednicama rješavamo problem asfaltiranja lokalnih puteva. Nastojali smo da kroz nadzor i lično prisustvo kvalitet u izradi bude mnogo bolji.
Vodovod u Savin Boru nakon 35 godina je pri kraju sa 25.000 eura uz pomoć Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja sa 15.000 eura, loklane uprave sa 10.000 eura i pomoć građana i time doprinijeli da se završi projekat koji je dugo trajao i nadamo se uskoro svečanom otvaranju. Građevinsko preduzeće „Bihor“ je izvanredno izvelo realizaciju projekta, kojeg moram da istaknem.
U vodovod „Murovsko vrelo“ uloženo je ove godine 200.000. eura, voda je došla do Koraćkog krša i Radmanaca. Snažni napori su uloženi pored poteškoća da ova godina bude krunisana vodom za građane mjesnih zajednica. Sljedeće godine očekujemo vrlo realno završetak najvećeg vodovoda i svih radova na ovoj investiciji koja će biti veća od milion eura i svečanost povod okončanja ovog velikog projekta na dobrobit svih građana,“ kazao je Agović.
Projekti za unapređenje životnog standarda su izrazito bitni za ostanak i osnivanje životnog cilja svakog mladog Bihorca. Sa nule, ili ispod nule je teško krenuti ali proces je pokrenut u intezitetu je koji traži dodatnu efikasnost.
„Želim da kažem da smo tretirali putne pravce i intervenisali smo sa cifrom od 60.000 eura sa nasipom, ugradnjom cijevi, radom na propustima i izradnjom kanala i možemo zaključiti da je ova godina bila rekordna u realizovanju projekata. Predstoje nam zimski dani, spremni smo za brzu reakciju na terenu jer smo nabavili mehanizacije za čišćenje snijega i spremni smo da brzo reagujemo nasipanjem putnih pravaca sa materijalom koji će spriječiti olakšati saobraćaj u zimskim danima.
Ulažemo u poljoprivredu i želimo da napravimo ambijent za bavljenje poljoprivredom i pomognemo poljoprivrednim proizvođačima,“ istakao je predsjednik Samir Agović.
Priprema budžeta je u toku, sjednica lokalnog parlamenta se očekuje vrlo brzo i tom prilikom će biti definisano koji će sredstava biti obezbijeđeno za funkcionisanje lokalne uprave u narednoj godini.
„Vjerujemo da će budžetskim sredstvima biti pokriveno ono najbitnije za sljedeću godinu, predlagač budžeta je predsjednik, a predsjednik ima uvid o svakom detalju na području naše opštine i apsolutno će biti ravnomjerno raspoređen.
Naš budžet je iz godine u godinu sve veći, ove godine će biti blizu dva miliona eura i direkto je razvojnog karaktera jer preko 40% je opredijeljeno za investicije.
Budžetom smo prevideli smo 140.000 eura za izradu raznih projekata.
Ogroman procenat je predviđen za uređenje užeg jezgra Petnjice, uređenja ulica, uređenje našeg zemljišta u vidu parka koji nam nedostaje, posebne zone koje investitorima možemo pružiti za biznis.
Konketno putna infrastuktura nam je najbitnija i tu ćemo najveći dio sredstava izdvojiti, nova rasvjeta u gradskoj zoni i školskim dvorištima pored ovoga tražićemo rješenje za vodovod u Javorovoj, zatim Bihorski ćilim, naše nematerijalno blago kao i za žensko preduzetništvo.
Bavićemo se valorizacijom turističkih potencijala kroz izletišta, markiranje staza i obezbjeđivanje drugih sadržaja,“ rekao je Samir Agović.
„Socijalna svera nam je u protekloj godini bila jedan od glavnih preoriteta. Pokazali smo socijalni senzibilitet za socijalne grupe, pritekli smo u pomoć ljudima koji nisu imali stambeno pitanje, učenicima i studentima kojima je bilo potrebno. Riješili smo trenutno problem romske populacije u Petnjici i preuzeli smo obavezu finansiranja dok se objektom konačno riješi njihovo stanje.
Sport i kultura su nam prioriteti, imamo projekte za spotrtske aktivnosti, imamo Bihorsko kulturno ljeto na kojem je okusnica kulture. Turistička organizacija je imala sjajnih projekata, popularna džipijada kada se Petnjica osvježi i bude centar aktivnosti.
Svake godine smo aktivnji i odgovornoji, zdrava smo opština i nemamo dugova, to je rezultat zaposlenih u našoj lokalnoj upravi.
Svako ko voli ovaj kraj neka se okrene poljoprivredi, Vlada Crne Gore pomagala je i pomagaće direktim investicijama naše proizvođače sa konkretnom pomoći u vidu grantova sa po deset hiljada eura i do sedam ipo hiljada eura za početak svog biznisa“ istakao je predsjednik Agović.
Projekat realizacije užeg jezgra je od izuzetnog značaja za vlasnike parcela i za lokalnu upravu zbog ljepše slike, lakšeg odvijanja saobraćaja i kretanja pješaka u centru Petnjice.
„Akcenat stavljamo na uže jezgro Petnjice, moraće se riješiti, ili će se realizovati ili će se projekat povući sa neriješenim ishodom pa će potrajati realizacija. Mi želimo u realnom obimu da riješimo nagomilane probleme.
Predsjednik Opštine Petnjica vjeruje da će u narednoj godini biti riješen problem trotoara od Petnjice do Gusara.
„Mi smo nakon što je urađena moderna saobraćanica uočili problem za pješake i zbog toga učinili smo veliki napor kako bi što prije realizovali projekat trotoara, pritom smo izdvojili sredstva za projektnu dokumentaciju.
Svjesni smo da smo napravili propust, uputili smo zahtjev prema Direkciji za saobraćaj ali su nas za sada odbili. Mogli smo da vršimo pritisak sa većeg nivoa, ali smo bili svjesni da smo mogli izgubiti investiciju koju imamo sada”, zaključio je predsjednik opštine Petnjica Samir Agović.
ENKO KORAĆ I DENIS BOŽOVIĆ
Obajvljujemo drugi nastavak priče Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
II
Otac mu je imao četiri sestre, sve ljepšu od ljepše. Svaka bijaše sa mutnozelenim očima. I sve se dobro poudaše po Suhodolu i u obližnje čaršije, za imućne age i begove. One, kada su se dijelile, svoj pâj ne prenesoše u rodove svojih muževa, nego ga ostaviše u rodu svome, na Suhodolu. Tako je Bož'ja tevećelija Zuhdi-bàba još u mladosti postao imućan nasljednik svoga babe, i tako je zapao za oko najboljih udavača.
Majka, iz nekog svoga razloga, do koga pripovjedač također nije mogao prodrijeti, nije željela da ga ženi iz Suhodola, nego ga oženi iz Jesenika, dalekog sela ispod Lisína, onog planinskog vrha odakle se može vidjeti bijelo šeher-Sarajvo u dalekoj kotlini.
-Onako mlad, a već mu kašika upala u med – govorili su prijatelji i dušmani ove kuće, i jedni i drugi brzopleti u pameti i još brži na riječi. Jer kada njegova lijepa žena Badema, koju nisu vidjeli ni Sunce ni Mjesec, zauvijek zaklopi oči na porodu ne napunivši ni dvadeset godina, pred ovim taksiratom zanijemiše i prvi i drugi, čitav Suhodo i čitav naš kraj. Ne da se hudom insanu!
Ukopaše je nasred suhodolskoga greblja, u pristranku, ispod lipe, zajedno sa njezinim djetetom koje nije ni došlo živo na ovaj svijet, ni trenutka se nije odmaklo od svoje majke a Zuhdi-bàbine hanume, Jeseníčke.
I kada bi nalunjaj pored greblja – a uvijek je grabio priliku da tuda naiđe kada nejma nikoga u blizini – mladi, rumeni suhodolski hudovac s kratkim brčićima, u šalvarama i pod kapom bjelicom, uvijek sa štapom u desnoj ruci, erváhī hazreti Hizir – stani bi na dnu, ispod njegovih vratnica, i, hunjkajući, sa očima zamućenim zaustavljenim suzama, uči Fatihu, dugo gledajući pod lipu. Zbunjeni zvonar stada, bikan s velikim rogovima, ne želeći ići dalje bez svoga vodiča i čuvara, vraćao bi se ispod plota, dizao glavu i, zabezeknut, posmatrao Zuhdi-bàbu s nekom posebnom poniznošću i mudrošću u očima, nakon čega bi se čitavo stado smiri i utišaj štropot svojih papaka – gledajući pod lipu i sjećajući se glasa koji ih je sve donedavno, ispod peče i feredže, vabio pred mužu, a koji se više ne javlja.
Uskoro je pod lipu legao Zuhdi-bàbin babo, pa njegov doživotni pîr – majka. Zuhdi-bàba ostade sam sa svojim stadom, svojim razgovorom. I sa svojim vodama.
Jednu od najuspješnijih godina od osnivanja članovi Kulturno umjetničkog društva „ Bihor „ iz Petnjice su zaokružili učešćem na tradicionalnim X Danima Bošnjačke kulture koji su proteklog vikenda održani u Luksemburgu u organizaciji Zavičajnog kluba Bihor .
Kako i priliči kada su ovakvi jubileji u pitanju organizator se potrudio da publici koja je oba dana napunila salu priušti raznovrstan program . Pored promocija monografije Bihor u kojoj su sublimirani svi kulturno umjetnički programi , naučni skupovi i humanistički rad, udruženje koje okuplja veliki broj naših dijasporaca i koje je dobitnik najvećih priznanja , i promocije naučnog časopisa „Glasnika Bihor 4“ publika je bila u prilici da čuje pjesme : Sretena Vujovića, Safeta Sijarića, Dina Burdžovića, Ivane Đukić, prof. dr Džemaludina Latića i Murata Baltića. Glumac Zijah Sokolović je sve prisutne na drugoj večeri nasmijao do suza.
Drugog dana manifestacije kojoj su prisustvovali ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić sa saradnicima i otpravnik u ambasadi Crne Gore u Belgiji Predrag Stamatović održana je promocija Glasnika Bihora 4 . Na promociji pored direktora Centra za kulturu Sinan Tiganja govorili su dr Ismet Latić i Džemil Skenderović , koji su istakli značaj izlaska ovog časopisa i vezu naših dijasporaca sa institucijama kulture opštine Petnjica ,uprave za dijasporu i Vlade Crne Gore.
No, najveći aplauz su izmamili članovi Kulturno umjetničkog društva „ Bihor “ koji su u Luksemburgu nastupili nakon 7 godina , tako da je svim igračima ovo bilo prvo putovanje i gostovanje našim zavičajcima, koji su aplauzima nagradili svaku koreografiju koju su izveli mladi folkloraši. Iako umorni od puta dugog 2000 km, oni su direktno iz autobusa prvog dana izveli 4 koreografije, a drugog dana su publiku počastili sa još 4 koreografije . Posebno je bio dirljiv završetak koreografije „ Ličinsko Kolo „ kada su svi u Sali zapjevali “ Evo ti se vraćam rode . moj Bihore vrelo vode, dušu svoju da napunim ,pustu želju da ispunim „ mnogima je zaiskrila i pokoja suza .
Predsjednik KUD-a je ovom prilikom uručio plakete predsjedniku Zavičajnog kluba Esku Haliloviću, sekretaru Hamdiji Rastoderu , sponzorima Edinu Medu Latiću i Enisu Ćosu Muratoviću, kao i članu ZK Ruždiji Kočanu .
Aktivisti ZK Bihor : Fahrudin Faka Rastoder , Smajo Frljukčić, Edin Medo Latić, Ernad Ero Muhović ,Elvis Eko Duraković, braća Halilović Esko ,Harun i Hajro su se potrudili da djeci ovo putovanje ostane u najboljem sjećanju pa su svim članovima koji su putovali i igrali podijelili i dzeparac u vidu novčanog iznosa od 50 eura .
Troškove putovanja ćlanova KUD-a je snosio organizator, a prevoz je vršio Simon Voyages čiji su vozači Besim Erović, Rešad Adrović i Hajrudin Adrović još jednom opravdali povjerenje uprave KUD-a i organizatora .
KUD se ovom prilikom zahvaljuje KUD „Bihor“ se ovom prilkom zahvaljuje i predsjedniku Bošnjačko donatorskog Fonda Iljazu Rastoderu koji je donirao 200 eura u ime BDF-a.
“Takođe zahvalnost dugujemo i aktivistima, kao svim članovima ZK Bihor što su nam omogućili da zaokružimo veoma uspješnu sezonu , rodbini koja je prihvatila djecu i bili uz njih, kao i Almiru Muratoviću i Elvisu Drlu Ajdrapašiću koji su uoči polaska sponzorisali osvježenje za put”, naglsio je predsjednik KUD-a Sinan Tiganj.
U ime opštinske kancelarije za saobraćaj Anita Muhović je za portal radija saopštila da je nadležni organ izdao rješenje taksi firmi vlasnika Arnesa Latića o lokaciji taksi stajališta u Petnjici i da se ona nalaze pored zgrade Opštine, na Koraćkom potoku i ispod marketa „Franca“.
Iz kancelarije sektora za urbanizam portalu je saopšteno da je u proceduri i vrlo brzo se očekuju obilježja i taksi table na mjestima gdje je to određeno.
Arnes Latić kaže da već tri godine postoji taksi prevoz u Petnjici, koji je, kako kaže, uredno registrovan deset mjeseci ali da još nema obilježja i table na tim mjestima na kojima je odlučeno da budu taksi stajališta.
Sa druge strane, kaže Latić, postoji određeni broj nelegalnih taksi prevoznika.
“U rješenju koje mi je dostavljeno stoje taksi stajališta kod mjesne kancelarije (preko puta marketa Franca), pored saobraćajnice do potoka i pored centralne saobraćajnice u blizini restorana „Merak“”, rekao je Latić.
ENKO KORAĆ
Već odavno je prošlo dvanaest sati. Magla se kroz mraz probija petnjičkom kotlinom. Miris žgari se navukao na decembarsku noć. Ledno je. Lavež pasa prekida tišinu. Ja se hrabro držim u svom naumu da napišem tekst. Moj prvi. On je posledica obećanja datom Enku i moram da ga ispoštujem.
Dok sam hodao u noćnu šetnju petnjičkom džadom, razmišljao sam o čemu bih ja to pisao.
Malo ko od se upitao i razmišljao kako se grije jedna džamija i zašto bi baš to koga interesovalo.
Almir Ramdedović mi je objasnio sistem.
“Nova ložiona je posebno odvojena u kojoj je velika peć na drva. Sistemom cijevi toplota se prenosi do džamije i gasulhane. Optimalna temperatura se održava konstatnim nalaganjem peći. To je skoro urađeno”, dodade Almir.
– I šta ćeš, cijelu noć ćeš da nalažeš ovim sirovim drvima?
– Šta ću, slegne ramenima Almir.
Život u varoši se sastojao iz dva izbora – kafana ili džamija. Kafane su bile toplije a i po brojnosti su prednjačile. Hrabrost je bilo otići i pomolit se Bogu. Uvijek je to bila manjina koja je prkosila svim, ovo i ono zemaljskim zakonima. Treseš se pred Bogom, a odolijevaš hladnoći. To je duhovna vertikala kojom se Bihorac u tišini i u suprotnosti sile gravitacije, pokušavao uzdići. Biti bolji. Vjerovatno bi ljudi jedva čekali da se završi i da idu neđe da se ugriju na toplo.
A đe bi?
Uz kahvu i ono što se nekada zvalo muhabet, a sada internet.
Zabrana korišćenja duvana u javnim prostorijama je čovjeku vratila nadu. Nekada je to bilo nezamislivo. Sada su pušači ti koji moraju vani. Vjerovatno je broj pušača smanjen makar u zimskom periodu. Ali ne bih o njima – draži su mi klanjači. Ti hrabri Bogobojazni i Bogoljubivi malobrojni ljudi zbijeni u safovima, njih grije božja ljubav te njima nije hladno. Njihova iskra vjere ljubavi i istrajnosti u traganju za Svevišnjim i smislom nikada ne prestaje. Naprotiv, sve je jača! Ali sjutra će biti drugačije. Biće im toplo u džamiji…
I zato žurim da ispunim i drugo dato obećanje, ovog puta dato Almiru i umjesto njega naložim ložionicu naše petnjičke ljepotice.
JASMIN KOČAN
U narednih deset dana u isto toliko nastavaka obajvljujemo priču Džemaludina Latića “Svarovice”.
Latić je rođen u mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.
SVAROVICE
I
Ovo što ćemo sada ispričati dogodilo se u našem kraju davno, prije više od dvjesto godina, u ona sretna vremena kada su ovom zemljom hodile evlije i kada je u njoj bilo mnogo ovaca i pčela.
Po svoj prilici, to je bilo u četvrtom- ili petom?- koljenu otkad je – odnekud iz Hercegovine, ili sa sjeveroistočnog zaleđa Jadranskoga mora, iz Like, ili sa bihorskih planina, ko će ti ga znati – u Suhodo doselio rodonačelnik našeg plemena i osnivač sela, Šećer-aga Skopljak.
Doselio je, kaže priča, oko Duhova, na konjima natovarenim sepetima iz kojih su virile mnogobrojne gologlave dječije glave.
On je jahao naprijed, pod bijelim sarukom i u dugom crnom kaputu, sa tek progrušanom kratkom žutom bradom, naoružan puškom i handžarima zadjevenim pod pasom, na prvom konju sedleniku, sa najstarijom od svoje četiri žene i sa mlađom djecom koju je dobio s njom. Dvojica najstarijih mu sinova od ove žene jahali su svaki svoga hata, isto tako naoružani i u aginskim sarucima, sa bijelim košuljama i bensilasima u zlatnim bojama. A iza njih su išla tri vranca, na svakom po jedna žena sa svojom djecom. Zapravo, četvrta, najmlađa, koja još nije bila zanijela, posudila je na ovom putu po jedno dijete od svojih dviju inoča, i jahala živahno i razdragano u tome osunčanom pramaljetnom danu razgledajući novi kraj gdje je vlast dodijelila čiftluke njihovom đuvegiji Šećer-agi („koji nije Bog zna kako lijep, ama jeste sladak,“ bila je česta začkoljica ovog šereta rodonačelnikove „čerge“).
Četiri budimke u Velikim baščama iznad sela, koje i danas cvjetaju i čiji plod miriše onim svojim prepoznatljivim mirisom (kojim – prema Rumiju i nekim drugim gavsovima – miriše Sâm Dženāb-i Hakk) svjedok su toga sretnog i raskošnog braka, a Skopljaci koji su izhmilili iz njega na svaki Bajram dolaze pod te jabuke – svaki pod svoju, pa onda i pod ostale – prisjećajući se svoga babe, babinog babe i babinog babe babe, svojih amidža, djedova i pradjedova po muškoj lozi, pa se onda, kako je i red, prisjećaju svoje ženske loze. I svi se, na kraju, nađu na jednom ušću – kod pra-pradéde Šećer-age i četiri pra-pranene.
Iz kôla onog Šećer-aginog sina čija se budimka razgranala na istočnoj strani Velikih bašča rodio se, kako rekosmo, prije dvjesto i kusur godina, Zuhdo sin Ibrahima Zukušina sina Mehmeda muhtara sina Ibrahima Čajdinušina sina hodže Metke miskina sina Šećer-agina.
Zuhdo je bio jedinac u svojih roditelja. Jedno od malih nogu tužno, tiho i svima drago dijete. I on je imao mutnozelene oči, po kojima je Šećer-agina loza poznata u ovom kraju i po kojima se i danas prepoznaju njegovi mnogobrojni potomci kad god se sretnu diljem bijeloga svijeta. Krhka zdravlja, od dječaštva povijen u leđima (zbog povrede koju je zadobio od pada na guvno, u snu, iz pojate), savijenog nosa na koga je hunjkao, Zuhdo je svoj vijek proveo u samoći, ibadetu i sa čudnim, ama istinitim bešaretima koja se i danas prepričavaju u našem kraju.
Pripovjedač nije mogao dokučiti zašto, ali želi istaći da se junak njegove priče još od dječaštva klonio ljudi i družio se samo sa svojim ovcama, kerovima, volovima i kravama na vani, u avliji sa pilićima, po kući sa mačkama…, i sa svima njima povazdan pričao kao da su oni insani.
Nijema Božija stvorenja toliko su se zbližavala sa njim da su, ve la havle, razumijevala njegov jezik i slušala ga: na Zuhdin blagi povik njegov Cvjetko bi dizao jednu pa drugu nogu i samo njemu dopuštao da ga u miru potkuje; šćenac koga bi naruži zbog nekog njegovog nestašluka prilazio bi mu, savijao mu se oko nogu i tako tužno zavijao da su i oni koji su gledali taj prizor znali da ga to on moli da mu oprosti njegov prekršaj, neki njegov pobješnjeli napad na nepoznatog putnika i sl.; njegovi volovi – kojima se, opet, obraćao gotovo strogo, ali sa nekim posebnim uvažavanjem, što je godilo njihovoj ćudi i silnoj džovdi – sami bi turali svoje velike glave u jaram u njegovim rukama; krave bi radosno mučale kad se on – pozdravivši ih uza spomen Božijeg imena- pomoli u štali i jedva čekale da ih počeše po vratu; mačke su ga sačikale pred kapijom, trljale ga vratom po uzglavlju čakšira i zaskakivale mu se na rukave dok im je on iz torbe -donosivši salavate na onoga koji je pohvalio samilost prema njima – vadio komadiće hrane koju su najviše voljele, a znale su da ga otprate i do džamije, sve do njegovog mjesta u jednom ćošku, gdje su mirno kunjale sve dok on ne bi sklanjao namaz i proučio zikir. A posebno su mu se radovala ždrebad; njih je, sjećajući se našeg mudroga kralja Sulejman-pejgambera, iz teočaka puštao vani s njihovim „materešinama“, zekama, dorušama i vranicama, pa ih, od dragosti, diveći se njihovom zdravlju i živahnoj igri, mamio na dlan, davao im po kocku šećera i mlada hrastova lišća i naticao im na vrat šarene ogrlice sa po dva-tri mesingana zvončića…
Bacio se, kažu, na nekog od peterice svojih daidža, onog za koga se govorkalo da je evlija (viđale su ga bosanske hadžije na Ćabi u isti dan kad je on bio u svojoj tekiji!), i to „iz Bosne,“ to jest, iz okoline Fojnice, kako se ovaj kraj u narodu zove, gdje su ljudi od pamtivijeka pobožni i učevni i gdje se i danas događaju kerameti. A Zuhdina je majka bila Zukuša, potomak Husejn-babe Zukića, osnivača nakšibendijskog tarikata u Bosni, rodom iz Tvrča, sela čija visoka brda, svezala za oblake, ujutro i podnoć obeharaju kad na njih šljegnu silna stada ovaca.
Najprije od nje, a onda, izgleda, i od njezina brata, kome je uoči petka odlazio na noge sve do Prokosa, izučio je vjerske nauke i „srkao dervišluka.“ Narod ga, stoga, još dok bijaše u mladosti, prozva Zuhdi-bàbom, mada se on nije volio tako predstavljati. Sve dok je bila živa, majka mu je govorila da ga je njegovo ime Zuhdī (Onaj koga dunjalučke čari ne mogu omesti od sjećanja na Allaha, dželle šānuhū) u potpunosti obilježilo „zāhiren ve bātinen“ – u vanjštini i u duši, mada je i njoj bilo drago čuti kada ga svijet oslovljava ovom velikom titulom i ne znajući šta ona znači i podrazumijeva.
Osim sa svojim životinjama, razgovarao je, i to nekim još zagonetnijim jezikom, i sa vodama. U našem kraju izvire bar jedna stotina manjih i većih vrela, kroz njega protiču dvije rijeke i pet-šest potočića, jedno veliko jezero se napuni na proljeće i ne presušuje do Kasuma, dok drugih dvoje-troje, manjih i dubljih, presuše već u rano ljeto i zatrave se u šaš. Odakle potiču, gdje nastaju, kuda teku, kako izviru baš u našem kraju i zašto presahnjivaju baš u ta i ta doba te mnoge vode? – ako iko, osim Boga, o tome može nešto znati, to bi bio on, Zuhdi-bàba, prijatelj njihov.
Iz dana u dan, čuvajući ovce i izvodeći pčele, on obilazi i blagosilja svaku od tih voda na koju naiđe. I nijednu ne zaobiđe, svakoj se svrati i sa svakom vodi svoj slatki eglen-beglen.
Čim priđe nekoj od njih, nazove joj selam, otkopa busen ili uzme kamen, sagne se i koljeno položi na nj, ogleda se u njezinom ogledalu pa se tri puta napije, svaki put potegnuvši Bismillu i neku od svojih brojnih dova, a na kraju se zahvaljuje „Onome koji je dao i nadario.“
Dugo sjedi pokraj njih, šuti i nešta im govori, govori, uči dove, dlanom potire lice, púše nad njima pa, na kraju, progovori našim, ljudskim jezikom:
-Aaa, slađa si mi ove godine nego lani. Mašallah! Provaljanila se, he-he-he! Ama neka, i lani si ti bila slatka i valjana, nisam rek'o…Ne ljuti mi se, ja to onako…, od dragosti što se opet, evo u nekol'ko dana, belćim, viđamo… Ve selam!“ I digne se i ode od nje – okrenut prema njoj licem, i tako se natraške udaljava nekoliko koraka, kao što su naši preci nekada, dok su se čuvali stari običaji, izlazili iz džamije.
Prepoznavao im je okus do te mjere da je mogao pogoditi s kojeg je vrela koja donesena, pa čak, ako bi neko izmiješaj vode sa dva vrela ili potoka, on je, čim pomiriše sud, odgonetao koje su to vode:
-Kikuša! Kikuša, moga mi Boga!
-Aha?!…Kikuša i Bajramuša!
-Na moju dušu, ovo ti je voda sa Kaurskoga guvna, ispod onog trnka…
Znao je koje su zdrave, a koje štete zdravlju, i iznosio čudnu teoriju o odnosu njihove boje i okusa, na jednoj strani, i Sunca i Mjeseca, na drugoj strani, pa one koje izviru iz strana koje odmah po izlasku ogrije sunce i obasjava ih sve do navečer, kada ga, sa svojom prosijanom svjetlošću, smijeni hladna mjesečina, prema njegovom kazivanju, „veselije su, slađe i zdravije, i na njih slijeću i oko njih kruže meleci sa svojih sedam stotina dugih krila“, dok su one koje ističu ispod hladovitih strana „kiselkaste i, Bože mi oprosti, zločeste; oko njih ima više šejtanske plijesni nego čistih meleka.“ Nadalje, prema njegovim besjedama koje se i danas pamte u našem kraju, te i te vode liječe žive kraste, gluho bilo, sugreb, micinu i džigere, a od tih i tih se stvara kamenac; neke nadimaju i kvare mokraćnu bešiku, a neke liječe utrobu od svake zaraze, smiruju želdac i otklanjaju glavobolju; od nekih i konj može da se nadme, pa čak i da crkne ukoliko ih se vruć napije (od davnina je poznato više takvih slučajeva, a sve iz Zuhdi- bàbinih priča).
A kada bi ga put nanesi na Svarovice, koje izbijaju iz kamena u jednoj šikari u podnožju Crnog vrha i u koje tuku i sunce i mjesečina, uzmi bi pregršt njihove vode pa bi je, kao kakav pobjednik, polij po kamenu i ovako bi govori:
-Prvak dana u hefti je petak, kada je stvoren Adem-pejgamber; prvak mjeseci u godini je ramazan, kada je spušćen Musāf; prvak hajvana je ovca, jer je ona iz Dženneta, a prvak bosanskih voda ste vi, drage Svarovice – jer vi tečete iz kamena, u kamenu se varite, tople ste… i zdrave…, k'o što su iz kamena potekla i Musaova vrela! I ona voda kojom je Ejup-pejgamber saprao svoj mujasin pa ozdravio, mora da se i ona u kamenu varila i iz kamena tekla! Aaa, Bož'jeg davanja!- pa bi opet desnicom zahvati s njihova vrutka i napij ih se s takvim merakom kao da se nikad prije nije okusio vode.
(nastaviće se)
http://dzemaludinlatic.com/biografija/
