Predstavnica crnogorske dijaspore iz Kraljevine Belgije, mlada i talentovana Lea Vratnica, predstavila je na RTCG (Jutarnji program) premijerno spot za pjesmu “Poljem se vija”.
Pjesma je snimljena u studiju Senada Dreševića, koji je uradio i aranžman.
Lea je prošle godine pobijedila na festivalu “Dijaspora pjeva svojoj Crnoj Gori” koji je organizovala NVO “Asocijacija za Dijasporu Crne Gore” i Glavni grad Podgorica.
Lea je rođena 04. septembra 2001. godine u Eupen-u (Kraljevina Belgija), od oca Gorana i majke Danijele. Rodom je iz Podgorice (Tološi).
Završila je nižu muzičku školu u Eupen-u 2014. godine (sofeđo i violina) i već četiri godine pohađa privatne časove pjevanja kod poznatog belgijskog soprana g-dje Carole SIMONS.
Lea se prevashodno bavi pop muzikom ali je interpretiranjem crnogorske izvorne pjesme otkrila emociju, toplinu i ljubav koju nosi izvorna pjesma.
Izjavila da je promovisanje bogatog muzičkog nasljedja, tradicije i multietničnosti domovine Crne Gore veliki izazov i pravo zadovoljstvo.
Početak je aprila 1992. Tokom agresije na BiH, u prvom talasu mobilizacije, određen sam da branim Sarajevo sa njegove jugoistočne strane, tačnije na Osmicama, gdje se nalazi istomeni hotel na koji su dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore danonoćno navaljivali u želji da ga osvoje i ovladaju dobrim dijelom opštine Stari Grad. Bilo mi je trideset četiri godine. Za rat ni previše mlad, niti previše star. Taman.
Moja kuća nalazila se samo nekoliko stotina metara niže od ovog hotela i potpuno je bilo prirodno da mi ratni raspored bude baš na tom mjestu. Tik uz hotel nalazi se put Pale – Trebević – Sarajevo, važna saobraćajnica i od strateškog značaja za obje zaraćene strane, srpsku posebno. Danima smo grčevito branili položaj. Napadani smo sa svih strana i u svako doba dana i noći.
Polovinom aprila krenuo je bjesomučan napad na ovaj hotel i prostor oko njega. Tukli su nas topovima sa Trebevića, Borija, Zlatišta i ko sve zna odakle ne….
I ne samo hotel tukli su i naselja Širokače ispod ovog položja. Jedna topovska granata pala je nekoliko metara od moje kuće, u Festinu baštu, i velika crna pečurka zaklonila vidik prema kući u kojoj su ostala moja petogodišnja kćerka, devetogodišnji sin, i supruga. Kao i mnogi koji su vjerovali da se u Bosni i Sarajevu jednostavno ne može desiti rat – nisam još uvijek nikud bio izmjestio porodicu iz svoje kuće, iz svoga grada, iz svoje države… Vidim kako druga granata pogađa moju kuću, ali nisam smio ni pomisliti da napuštam položaj koji smo grčevito branili običnim automatima, dok je s druge strane udarano topovima, a onda se uključio i tenk sa Borija. Ubrzo, samo nekoliko metara sa moje desne strane, pada Enver Kadić, divan čovjek i otac dvoje maloljetne djece, nekoliko njih biva ranjeno. Dolazi pojačanje iz komande Pod Bistrikom, odvlače poginulog Envera i još četvoricu ranjenih. Ubrzo ginu još četvorica, Gledam prema svojoj kući i vidim da nedostaje pola krova. Senad Pecar me sokoli: Faize, sve je u Allahovim rukama, ne plaši se, napravit ćemo novu kuću. Odolijevamo napadu. Na posljetku – vatra je utihnula, prebrojavamo se. Senad Pecar klanja na mjestu gdje je pao Enver Kadić. Skoro pola voda je van stroja. Nedostaje Rasim Sućeska. Nema ga ni među poginulim, ni među ranjenim, niti među nepovrijeđenim (dijelovi njegovog tijela otkopani su na padinama Zlatišta petnaest godina poslije rata). Kasno nam stiže smjena, skoro dva puna sata su odocnili. Silazim prema kući i noge me drhte; ne znam šta ću i kako zateći. Svuda okolo puta niz Brajkovac, Nadlipe, pa Lipe – patrljci i ruševine. Razbacani crijepovi, oluci, prozori, svuda oko puta… . Poneko izviruje iz podruma kuća, izgledaju kao sišli s pameti…
Vrata na kapiji moje kuće – izvaljena. Jedva koračam. Dozivam, niko se ne javlja. I kućna vrata su odbačena u baštu iznad. Ulazim unutra, jedan rog kuće zaboden u krevet na kojem sam ostavio svoju djecu. Nikoga u kući. Posve sablasno izgleda moj, sve do toga dana, topli dom; supruga u trku zaboravila tanjir na frižideru u kojem sada, kao rukom spušten, leži veliki zubat geler od topovske granate. Izlazim u avliju, prelazim ulicu i u kući Rasima Sućeske zatičem pun podrum unezvijerenih lica, uglavnom žena i djece. Ima i poneka prosijeda muška glava kojoj se nikako ne ide na liniju. Iz te gomile iskače moja kćerka Jasmina: Tataaaa, došao si… Jesam, dušo, kažem joj… Je li kod vas sve u redu. Jeste, samo više nemamo kuću, a kakav si to – samo ti se vide oči i usta, sav si u prašini…? Isto veče, djeca i žena, sa ostalima iz ulice, sišli su u sklonište hotela „Evropa“ a ubrzo, djeca su otputovala za Beograd, odatle za Crnu Goru, odakle su, poslije dvije godine, otišli u Luksemburg.
Ja sam ostao do kraja rata, da se, skoro goloruk, borim protiv četničkih topova koji su neprestano granatirali Sarajevo. Branio sam svoj grad, svoj narod i svoju državu. Rame uz rame sa mnom bili su Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Moje su ruke ostale čiste. I savjest! Nisam izdao narod ni državu kojoj sam pripadao. Da bilo ko tako danas napadne bilo koju državu u kojoj bih se našao – branio bih je. Na samom završetku rata krenuo sam za porodicom i poslije jednomjesečnog tumaranja, presretanja i vraćanja, stigao u Luksemburg.
Dugačkim hodnikom izbjegličkog doma „Don Bosco“ trči mi u susret kćerka Jasmina sa isto onako raširenim rukama kao kada sam dolazio sa položaja na Osmicama, samo sada malo veća; grli me i plače: Tataaaa, došao si… E zato, dragi moji prijatelji, ja ne volim topove. Ne volim ih pa makar se oni zvali i Ramazanski. Nikako ih ne volim… Ama baš nikako…
Juče su opštinu Petnjica posjetili predstavnici organizacije KOD, Vuk Ikovć i Boško Milović.
Oni su razgovarali sa predsjednikom opštine i njegovim saradnicima o sadnji drveća na teritoriji naše opštine i tom prilikom predložili nekoliko mogućnosti kroz koje bi se realizovala ova aktivnost od kojih bi jedna mogla biti izgradnja igrališta, što bi bilo značajno, s obzirom da kod nas do sada ne postoji ni jedno igralište, i što bi svakako Petnjici bilo potrebno.
Organizacija KOD se bavi gradjanskim aktivizmom i predstavlja reakciju na stvarnost, a svoj rad predstavlja najviše preko socijalnih mreža kao što su Facebook, Instagram i YouTube.
Inicijativu 100.000 stabala su pokrenuli zbog sve većih gubitaka šume u požarima i prevelike betonizaciji urbanih područja.
Predsjednik opštine, Samir Agović zahvalio se predstavnicima organizacije KOD na posjeti i saopštio da je opština spremna da podrži ovu inicijativu sa nivoa lokalne uprave.
Zavičajni klub ,,Bihor” i ove, kao i unazad nekoliko godina, organizovao je put za Luksemburg za najbolje učenike devetog razreda sa teritorije opštine Petnjica.
Ove godine su se učenicima iz Petnjice pridružili učenica OŠ “Polica” kao i medicinski radnik koji radi u opštini Petnjici.
Koordinator zavičajnog kluba ,,Bihor”, Enver Rastoder je iskazao zadovoljstvo što se ova akcija pretvara u tradiciju i što će naša djeca ovim gestom biti dodatno motivisana da uče i rade na sebi. Napomenuo je da je ovo deveta generacija djece koja učestvuju u akciji.
,,Veličina jednog čovjeka nije samo u onome koliko ima i koliko može već u onome koliko je spreman da pruži drugima. ZK to zaista radi, ne samo kroz ovaj projekat već i kroz pomaganje učenicima prvog razreda sa dodjelama školskog pribora. I to su veoma humane akcije koje doprinose jednom novom početku naših mališana. Hvala ZK na svemu što je uradio, članovima koji se trude, rade i podržavaju nas i našu omladinu” kazao je Enver Rastoder, koordinator zavičajnog kluba ,,Bihor” za Petnjicu.
On je istakao da se svake godine nađe neko “novo lice” koje se pridruži učenicima na putu za Luksemburg.
,,Drago mi je što smo ove godine obuhvatili i školu sa Police, gdje je Magdalena Trifunović bila prvi predstavnik te škole. Imali smo učenike iz osnovnih škola Savin Bor, Vrbica, Tucanje, Trpezi i Petnjica a bili su i učenici sa teritorije Bijelo Polje, ili kako ga popularno zovu Donji Bihor i tu spadaju osnovne škole Lozna, Godijevo, Goduša i Sušica. Sa njima su putovali nastavnik i vođa puta, Eldina Kastrat i sa teritorije opštine Bijelo Polje je putovao Eso Vreva” dodao je Rastoder.
Eldina Kastrat, vođa puta, je kazala da nosi veoma lijepe utiske sa ovog putovanja i da će ovaj put pamtiti po ljubaznim i vedrim domaćinima.
,,Malo je put bio dug, ali udoban i prilika za neko novo upoznavanje. Što se mene tiče, ja sam prvi put bila u Luksemburgu. Imala sam priliku da putujem po cijeloj Evropi ali nekako nošena mišlju da je ta država mala i da nema puno toga da pruži sam je zaobilazila. Međutim, sada kada sam otišla i obišla Luksembrug sam se uvjerila u suprotno. Luksemburg ima šta da pruži. Ima dosta kulturnih i istorijskih mjesta koje vrijedi posjetiti. Oduševljena sam, ne samo prirodom i okolinom, već i ljudima i toplom dobrodošlicom ZK, gdje su nam svi nesebično izašli u susret. Ja već 11 godina radim ovdje, na području Petnjice i čula sam za ZK i njihve aktivnosti ali nijesam znala da oni broje 250 članova. To je jedan ogroman klub a svi rade kao jedan. Ja tamo nikoga nijesam poznavala i bila sam smještena kod predsjednika kluba, gospodina Eska Halilovića i želim srdačno da se zahvalim njemu i njegovoj porodici jer sam se osjećala kao da sam otišla kod nekog svog” kazala je Eldina Kastrat, vođa puta.
Amra Cikotić ( Trpezi ): ,,Bilo nam je prelijepo. Dočekali su nas zaista divno i bili su veoma ljubazni prema nama. Ovaj put me je motivisao da nastavim da radim i da napredujem jer vidim da ostali to cijene. Uživala sam u druženju i upoznavanju novog društva. Iako je put bio dug, ekipa je bila zanimljiva pa i nije bilo teško izdržati.” Adelisa Zverotić ( Tucanje ): ,,Zahvalna sam što su baš mene pozvali na ovaj put, jer znam da su se moj trud i učenje isplatili i da je neko to prepoznao. Drago mi je što sam upoznala i nove prijatelje koji su dodatno učinili da ovaj put bude prijatan i zanimljiv.” Magdalena Trifunović ( Polica ): ,,Zahvaljujem se svom bivšem razrednom starešini, Isljamu Ćemanu, jer sam se zahvaljujući njemu i na njegovu inicijativu pridružila učenicima koji su putovali za Luksemburg. Hvala ZK koji je usvojio njegov predlog i što su me pozvali. Ljudi koji su nas dočekali u Luksemburgu su srušili sve moje predrasude koje sam imala o toj zemlji i ponašali su se prema nama kao prema svojoj djeci. Premašili su naša očekivanja. Bili su veoma ljubazni i gostoljubivi. Trudili su se da nam pokažu nešto novo i od srca im se zahvaljujemo.” Inera Latić ( Petnjica ): ,,Ovo je za mene bilo jedno divno iskustvo koje me podstaklo da nastavim da radim i da se trudim. Svi koji su tamo bili su ostavili zaista lijep utisak na nas. Gdje god da su nas odveli su imali spremnu i zanimljivu priču. Iskoristila bih ovu priliku da se zahvalim Seadu Agoviću i svima ostalima koji su učinili da se osjećamo kao kod svoje kuće”. Eldina Kastrat, profesor OŠ “Tucanje” je kazala kako bi vrlo rado ponovo posjetila Luksemburg.
,,Mi smo tamo pričali o nekim novim idejama i planovima tako da se nadam da će se ponovo ukazati prilika da posjetim Luksemburg i da se družim sa ljudima tamo. Zahvalila bih se svima, pogotovo Seadu Agoviću jer je on sa nama bio sve vrijeme tokom našeg boravka tamo, zatim Sabriji, Hamidu, Raifu i svim ostalima koji su naše putovanje dodatno uljepšali. Njihova topla dobrodošlica i humor su ovo putovanje učinili za pamćenje. Željela bih da se posebno zahvalim Faizu Softiću i hvala na prelijepom poklonu, njegovoj knjizi, koju mi je poklonio. Sve pohvale i mogla bih slobodno da napišem recenziju za neku sledeću knjigu” kazala je Kastrat.
,,Ja bih se još zahvalio agenciji “Šuntić” koja vrlo uspješno realizuje ovo putovanje već 9 godina. Bilo je poziva i u 12 sati ali sam znao da djeca sigurno i bezbjedno putuju. Napomenuo bih da je OŠ iz Trpezi spremila zahvalnicu ZK koju ćemo uručiti njima prvom prilikom. Zahvalio bih se svim članovima ZK, od prvog do poslednjeg, i svima koji su učinili da ovaj put bude nezaboravan”, kazao je Rastoder. ,,Zahvaljujem se svima na toplom dočeku, divnoj atmosferi koju su stvorili entuzijazmom i odlučnošću da nas ugoste. Bili smo oduševljeni njihovom srdačnošću, veselim izrazom lica, plemenitošću, voljom i snagom članova kluba da nas što više upoznaju sa, nama nepoznatom, zemljom. Očekivali smo divno gostomprivstvo, ali su oni nadmašili naša očekivanja. Veliko hvala. Želim da svima poželim sreću, uspjeh i volju da nastave istim stopama kao i do sada” kazala je Nataša Đukić.
Bjelopoljac Mele Kadić, osim toga što je uspješan biznismen, poznat je po svom humanom radu i donacijama.
Još jednom je pokazao svoju humanost pa je donirao hiljadu eura porodici Ferida Palamara za kupovinu krave i na taj način pomogao ovom domaćinstvu.
“Ovo nije prvi put da gospodin Kadić pomaže ljudima koji se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji. Lokalna uprava je zahvalna ovom dobrotvoru, a posebnu zahvalnost porodici Kadić uputio je Ferid Palamar“, saopštili su iz lokalne uprave.
Najavljena izgradnja biljnog prečišćivača otpadni voda u Petnjici ulazi u završnu fazu. Tim povodom je danas u Petnjici boravio tim stručnjaka iz oblasti zaštite životne sredine na čelu sa prof. dr Darkom Vuksanovićem i njegove saradnice Miljane Vuković.
Oni su obišli teren gdje je predviđen budući prečišćivač u Gusarama a nakon toga održali radni sastanak sa predsjednikom opštine Petnjica Samirom Agovićem i njegovim saradnicima.
„Prof. Vuksanović radi na elaboratu o procjeni uticaja biljnog prečišćivača na životnu sredinu. Urađena je analiza površinskih voda i zemljišta na lokaciji u Gusarama, gdje se planira izgradnja biljnog prečišćivača.
Do sada je urađeno idejno rješenje i očekuje se da, ukoliko sve bude teklo predviđenom dinamikom, projekat bude gotov do sredine jula.
Moram pomenuti i to da na glavnom projekatu radi slovenačka kompanija „LIMNOS“, dok je izvođač radova građevinska firma „INTERMOST“, ostalo je još da se donese odluka o nadzoru za ovaj projekat“, izjavio je za portal radija predsjednik opštine Samir Agović.
JU OŠ,,25.MAJ“ obilježila je svoj 96-ti rođendan prigodnim kulturno zabavnim programom koji su pripremili njeni učenici od I-IX razreda uz pomoć njihovih nastavnika.
Prisutnima se obratio direktor škole Isljam Ćeman uz pozdravne riječi posebno naglasivši to što škola, pored svog rođendana, ima i dodatne razloge za slavlje.
,,Naime, ove školske godine od 12 učenika IX razreda dva su bili dobitnici LUČE ( Amra Adrović i Mirela Adrović ), na opštinskom školskom takmičenju u šahu u organizaciji šahovskog kluba ,,BIHOR“ učenici naše škole osvojili su PRVO mjesto te samim tim okitili našu školu DIPLOMOM I PEHAROM,( šahisti:Selmo Tiganj, učenik IX razreda, Adin Djukić, učenik VI razreda, Omer Agović, učenik V razreda i Ensar Agović, učenik V razreda ).
Naša učenica Amra Adrović osvojila je III mjesto na opštinskom takmičenju recitatora, fudbalska ekipa u sastavu: Ćeman Mervan, VIII razred, Agović Melid, IX razred, Agović Aldan VIII razred, Adrović Amel, VIII razred, Adrović Amar, VII razred i Tiganj Selmo, IX razred osvojili su pehar na Memorijalnom turniru u fudbalu na Polici za prof. Mila Delevića, rezultatom 2:0.
Na tradicionalnom opštinskom krosu učenici naše škole postigli su takođe zavidne rezultate: Maida Agović, VI razred – II mjesto, Amar Adrović, VII razred – II mjesto, Mervan Ćeman VIII razred – II mjesto i Misin Agović, IX razred – III mjesto, zbog čega su pomenutim učenicima dodijeljene pohvalnice i skromne nagrade.
Škola je u proteklom periodu imala vrijedne donacije: Braća Semir i Mensur Agović , 29 laptop računara,18 PC-računara i dva projektora, predsjednik opštine, Samir Agović je donirao sredstva za carinu istih, g-din. Božidar Proročić s Cetinja je donirao četiri šahovske knjige najboljim šahistima, šahovski klub ,,BIHOR“ donirao je školi dva šaha na čemu smo svima zahvalni” kazao je direktor škole, Isljam Ćeman.
Prvi put u Bihoru Ramazanski iftar je najavljen topovskim hicem u zrak iz topa koji je nedavno stigao iz Luksemburga kao donacija džemata AIC SUD iz Eša.
Sinoć su maturanti Srednje mješovite škole i polumaturanti osnovnih škola, sa područja opštine Petnjica šetali ulicom ispred zgrade opštine u Petnjici i tako ozvaničili kraj srednje i osnovne škole.
Prisutnima se obratio predsjednik opštine, Samir Agović rekavši da su generacije koje danas završavaju školovanje ponos i nada Petnjice za budućnost, a zatim budućim studentima i srednjoškolcima poželio sreću u daljem školovanju.
Nakon šetnje maturanti su nastavili slavlje u lokalu „Merak“.
