U osmoj emisiji ,,Putevi i Raskršća“, gost je dugogodišnji zdravstveni radnik Rahman Kočan, koji je kao medicinski radnik decenijama obilazio i posjetio svako selo, svaku mjesnu zajednicu na teritoriji opštine Petnjica i na taj način pomogao mnogim ljudima. Takođe, donosimo Vam i nastavak razgovora sa privrednikom, Arnesom Latićem.
Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Rahman Kočan: Fizička aktivnost, boravak na čistom vazduhu, proizvodnja zdrave hrane- to je moj recept
Radio Petnjica: Kako ste se odlučili za medicinu i je li to težak i zahtjevan posao?
Rahman Kočan: Ja sam rođen na selu, moji roditelji su mi savjetovali da upišem Učiteljski fakultet u Nikšiću, međutim nijesam bog zna nešto volio taj posao. U ono vrijeme učitelji su bili sa prutom i baš zbog toga više sam zainteresovan bio za neki zanat ili Medicinsku školu, tako da sam upisao na Cetinje Medicinsku školu, što je za mene bila velika sreća. Učio sam to sa zadovoljstvom, imao sam izvrsne profesore. Dr Milo Vujović koji mi je predavao internu me je naučio za peticu i dao mi peticu kojem sam ja zahvalan i dosta pacijenata odovut trebali su mu biti zahvalni što me je naučio tako dobro. Više je građana koji su bili bolesni i imali problema sa stomakom i ja sam im postavio dijagnozu i izliječio ih. 1968. godine, kada sam završio medicinsku, primio me pokojni Branko Zogović, koji je bio direktor bolnice, a ja tog čovjeka ne volim sjedeći da pomenem, nego volim da ustanem zbog toga što je taj doktor bio vrhunski stručnjak i organizovao preventivu. Takođe gdje god postoji osmogodišnja škola otvorio je zdravstveni punkt, napravio je novi dio zdravstvene stanice i ambulantinu zgradu i Petnjica je dobila stalnog ljekara. Ne mogu da shvatim da je u današnje vrijeme većio dio mlađe populacije neosiguran i da nema zdravstveno osiguranje kad pođe kod stomatologa da popravi zub ili uradi protezu.
Radio Petnjica: S obzirom na to da ste dugogodišnji zdravstveni radnik za kojeg je cijeli Bihor čuo i znao, možete li nam reci nešto više o tradicionalnoj medicini koja se prenosila sa koljena na koljeno?
Rahman Kočan: Po meni medicina je stara koliko i čovječanstvo. Kao dijete sam imao problema sa slijepim crijevom i tata me je vodio kod ljekara, a majka kod vračara, ali ne možemo svi bit ljekari i travari. Moj stric Sadrija Kočan koji je bio nepismen čovjek, on je bio specijalista za zube i bio stomatolog u to vrijeme. Kakva anestezija- nije je imalo, a bila je bruka da plačeš u to vrijeme, ako bi vadio zub sve bi obrukao.
Radio Petnjica: Odakle njima to znanje?
Rahman Kočan: Pa to je od starijih prenošeno sa koljena na koljeno. Recimo imala je žena u Palamara, koja je znala da baje i s travama liječi. Po meni je bajanje najprimitivniji način liječenja, jer duvanjem hladnog vazduha na bolno mjesto, ublažava se bol gledano sa medicinske strane. U narodu se kaže „razvijen mu je pupak“- to je za savremenu medicinu glupost, ali se sve radilo kada nije postojala savremena medicina, to se liječilo pomjeranjem ili učenjem na vodu. Takođe kod ujeda zmije se koristila brojanica koja se učila. Tradicionalna medicina- slivanje strave, recimo pas je ujeo nekog i kod njega sada postoji strah, pođe da slije, poenta je u tome što osobu slivanje strave psihički rastereti do te mjere da nestane strah i strava je uspjela. Pošto sam operisao kamen u žuči, povećan mi je bio šećer i u razgovoru sa jednim doktorom preporučio mi je da, ako mogu, obezbijedim domaći pšenični hljeb, tako da je tradicionalna medicina bila dosta raznovrsna u tom periodu.
Radio Petnjica: Znamo da volite da pješačite. Imate li neku poruku za naše gledaoce i slušaoce, da možda više rade na sebi i više fizičke aktivnosti kako bi pobijedili mnoge bolesti? I što bi poručili mladima danas?
Rahman Kočan: Fizička aktivnost je spas, kao i boravak na čistom vazduhu, meni je hobi poljoprivreda i to bi svakom preporučio. Da proizvodimo zdravu hranu. Toliko toga ima zdravog kod nas što nam je Bog i priroda podarili samo da uberemo plodove i da iskoristimo.
Radio Petnjica: Za sami kraj da li se možete sjetiti možda neke anegdote ili pošalice iz vaše bogate karijere?
Rahman Kočan: U jednoj porodici, gdje sam pošao da dam terapiju kao medicinski radnik, pored ukućana, imao sam još tri dodatna neobična pacijenta, a tu su bili pas, jagnje i ovca- to je da čovjek ne vjeruje, ali se može sve to provjeriti. Imao sam raznovrsno šarenilo u poslu. Meni ovi medicinski današnji propisi izgledaju smiješno i liče mi na onaj film ,,Ko to tamo pjeva“.
Arnes Latić: Avgust je najbolji za posao
Radio Petnjica: Da li je istinita formulacija da taksisti sve znaju?
Arnes Latić: Naravno da nije tačna formulacija. Mi čujemo kroz posao neke priče, kroz komunikaciju, ali nas to ne interesuje. Ono što je važno, to je komunikacija tokom vožnje. Kroz naš posao imamo smiješnih, zanimljivih situacija, korisnih, i mnogo toga se dešavalo.
Avgust mjesec je veoma poslovno jak i naša dijaspora tokom ljeta dođe u zavičaj i mi smo pretprani sa poslom i pored svojih ličnih obaveza. Dešavalo se u jednom danu da je bilo 140 poziva i desi se da jedna mušterija nekoliko puta pozove u toku dana.
Radio Petnjica: Imate li vremena za kafu u toku ljeta?
Arnes Latić: Ljetnja sezona nam traje od juna pa do polovine septembra. U toku tog vremena, rijetko možemo izdvojiti vremena za privatne stvari. Uvijek bude druženje u proljećnom vremenu, a sezona je posebna u Petnjici.
Radio Petnjica: Na koji način funkcionišete kada imate previše posla?
Arnes Latić: Imao sam zakazanu vožnju iz Rožaja, na preporuku naših Bihoraca. U pola dvanaest uveče sam preuzeo i da se vozi za Bihać kako bi stigli do tri sata. To mi je jedna od najdužih vožnji. Bio je mjesec Ramazan. Nakon sat pauze, krenuli smo da se vraćamo, loše vrijeme, a umoran i iscrpljen. Stigao sam normalno do Rožaja. Već ujutru u pola šest imao sam zakazanu vožnju za Podgoricu na aerodrom a pritom stranku ostavio u pola četiri ujutru u Rožaje. Kući sam odmorio sat vremena, šok za organizam. Poslije te vožnje, produžio sam za Budvu, onda sam morao da odspavam.
Radio Petnjica: Šta kažu kući kad te nema toliko dana?
Arnes Latić: Dešava se da ne spavam kući, jedan dio vremena spavam u vozilu nekoliko sati. Ručam, odmaram i sve u hodu. Pođem i na svadbu ali sa zakašnjenjem od nekoliko sati i opet ujutru opet na put, ali gura se. Jednom sam se zadesio u Podgorici i toliko je toplo bilo da ni klima nije pomagala. Jedva sam čekao da dođem do Petnjice, da osjetim svjež vazduh. Koliko god da radim i iscrpim se, kad dođem kući dovoljno mi je da oko pet sati odmorim.
Radio Petnjica: Da li je potrebno da se više uradi na polju infrastrukture?
Arnes Latić: Imamo veliki problem sa ogradama, koja je uz ivicu asfalta. Ne znam zašto ali to je veliki problem, jer veoma je teško razmjenjivanje sa većim vozilom a za mala auta, nekako se provučemo. Ono što mi zapadne za oko- to su velike količine smeća koje se nalazi pored puta.
Radio Petnjica: Aktivno učestvujete na društvenom planu, da li imate dovoljno vremena da ispratite društvene aktivnosti?
Arnes Latić: Imam nevladinu organzaciju i kroz svoj posao uvidio sam da ima dosta naroda koji je potreban pomoći. Radili smo humanitarne akcije, čistili smo smeće i nastojimo da zajednički riješimo te situacije.
REDAKCIJA RADIJA PETNJICA
