SJEĆANJE NA DELIJU KURPEJOVIĆA-ŽIVOT POSVEĆEN LJUDIMA

Radio Petnjica
-
0
SJEĆANJE NA DELIJU KURPEJOVIĆA-ŽIVOT POSVEĆEN LJUDIMA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

   U januaru 2023. godine zapravo 25. januara naredne godine navršiće se pet godina od smrti jednog od najvećih neimara iz Rožaja, Delije Kurpejovića, čiji je život i posvećenost Bošnjacima, Albancima, Crnogorcima i drugima ostala kao neprolazni životni svetionik za sve naredne generacije. Delija Kurpejović je još od svog ranog djetinjstva i tokom odrastanja stvarao najljepše mostove prijateljstva i dobrote među ljudima, i narodima.

Delija Kurpejović rođen je 10. Marta 1941. godine, u Sređanima kod Rožaja. Osnovnu školu na albanskom jeziku završio je u Peći, Srednju  i višu školu za fizičko i zdravstveno vaspitanje u Prištini, takođe na albanskom a Fakultet za fizičku kulturu studirao u Sarajevu (BiH). Rano djetinjstvo proveo je u svom rodnom selu, u  petnaestočlanoj porodici kakve su zapravo bile mnogobrojne porodice iz Rožaja. Živjeli su skromno sa velikim uvažavanjem starijih. Delija i njegova braća zaduženi su bili da vode brigu o stoci, a stariji su imali druge obaveze u zajednici. U kući je uvijek bilo musafira, a kada bi gost došao onda bi se okupili rođaci i komšije. Pored uobičajenih razgovora, u musafirskoj sobi se čula pjesma i zvuci Kavala, Frule kao i Gusala. Pjevali su najbolji u poznavanju Bošnjačkih izvornih pjesama, tada bi djeca iz prikrajka sobe pomno slušala i upijala svaku strofu ispjevane pjesme. Delija i njegov mlađi brat Balija su posebno iskazivali interesovanje za pjesme i melodije koje su se pjevale. Rezultat tog kontinuiranog interesovanja u vremenu od 60 godina je oko 200 prikupljenih i zapisanih pjesama. Sačuvane su i melodije u izvornom obliku, koje su od ranog djetinjstva učili od svoje majke Bahte, oca Emina, amidže Sulja, dajidže Rama i dajnice Emire Dedeić.

Kao dječak Delija je najčešće pjevao pjesme koje su se mogle čuti kako ih opjevavaju žene i djevojke prilikom tkanja na Razboju, čemu se kod njega još od ranog djetinjstva razvijala ljubav prema folkloru, izvornoj poeziji i zlatnim nitima kojima je rožajski kraj protkan. Godine 1951.  Delija se sa svojom familijom odselijo iz Sređana u selo Grabovac kod Peći. Nostalgija za rodnim krajem i djetinjstvom provedenim u Rožajama navodila ga je da u svakoj prilici pjeva pjesme urezane u sjećanju. U Grabovcu je do tada bila samo jedna kuća bošnjaka braće Zena i Hilma Hajdarpašića, koji su bili virtuozi u sviranju Kavala i Sviralje. Česta druženja i posjete su uticale da njihovo umijeće uskladi sa svojim vrsnim izvođenjem izvornih pjesama. Nakon završene Osnovne škole, Delija upisuje Srednju fiskulturnu školu u Prištini (Kosovo). Omiljena sportska disciplina mu  je bila atletika. Mada je bio svestrani sportista. U školi je igrao rukomet, fudbal, bavio se gimnastikom, atletikom i atletskim višebojem. Kao srednjoškolac bio je član Reprezentacije grada Prištine u Partizanskom višeboju. Na takmičenju koje je održano u Subotici 1963. god. Repezentacija Prištine je osvojila i mjesto i prelaznu zastavu Jugoslovenskog Partizanskog višeboja.

Na Svearmijskom vojničkom višeboju u Sarajevu (BiH) 1966. god. Delija je osvojio Zlatnu medalju. Po odsluženju vojnog roka, zaposlio se kao Nastavnik fizičkog i zdravstvenog vaspitanja u Osnovnoj Školi “Janko Jovićević” u Goraždevcu kod Peći (Kosovo). Za vrijeme rada u toj školi kao prvi Nastavnik fizičkog i zdravstvenog vaspitanja, formirao je više sportskih društava, sekcija i klubova koje su imale veliki uticaj u vaspitanju i obrazovanju mladih u pomenutoj mjesnoj zajednici.

Kao stipendista Rožaja školske 1969./70. godine, došao je raditi kao Nastavnik u OŠ. “Mustafa Pećanin”. Bio je igrač FK “Ibar” takmičarske 1969./70. god. Tada klub nije imao trenera pa ga je uprava kluba angažovala i kao trenera Omladinskog pogona. Stručno usavršavanje za fudbalskog trenera i sudiju završio je u Titogradu (Podgorici) pri Fudbalskom Savezu Crne Gore. Osnivač je prvih školskih sportskih igara na teritoriji opštine Rožaje, suosnivač radničkih sportskih igara fabrika i preduzeća, isto tako i suorganizator školskih omladinskih igara osnovnih škola koje gravitiraju ibarskom dolinom od Rožaja do Kraljeva.

Za Sekretara Samoupravne Interesne Zajednice za fizičku kulturu Rožaja izabran je 1976. godine. Tu je funkciju amaterski obavljao do 1978. god. od kada se profesionalno uključuje u rad SIZ-a.

Osnivač  je sportskih društava i klubova, društva pedagoga fizičke kulture 1980. godine. Osnivač je FK “GIR” 1982. god. KK “Rožaje” 1986. godine,  AK “Bisernica” 1982. godine, Karate Kluba “Šoto Kan” 1989. god. Osnivač  je Opštinskog Streljačkog Saveza 1970. godine i mnogih drugih društava i klubova.

Kao Nastavnik fizičkog i zdravstvenog vaspitanja, tada već iskusni sportski radnik osjetio je potrebu, a i sredina je zahtijevala posvećivanje veće pažnje postojećim sportskim organizacijama, posebno planinarenju i smučarstvu, sportovima koji imaju više potencijala za razvoj. 1974. god. osniva Školu skijanja za najmlađe pri Planinarsko-Smučarskom društvu “Hajla” kroz koju je prošlo više od 3.000 članova. U međuvremenu se stručno osposobljava za Učitelja i instruktora skijanja kao i za Saveznog Sudiju za Alpske discipline. Nastavnik i entuzijasta Delija posebno pokazuje interesovanje na korelaciji fizičkog i muzičkog vaspitanja, odnosno za Folklorne aktivnosti. Tako je u saradnji sa kolegom Ibišom Kujevićem formirao folklornu sekciju O.Š. “M. Pećanin” koja je bila preteča današnjem Kulturno Umjetničkom Društvu “Vrelo Ibra” koje je osnovano 1981. god. Od formiranja KUD-a “Vrelo Ibra” radio je kao Umjetnički Rukovodilac i solista. U Ansamblu. radio je sa mladina na planu fizičkog i zdravstvenog, moralnog i estetskog vaspitanja, kao i razvoja rekreativnih dimenzija. Sa KUD-om je obišao više od 35 zemalja Evrope, Azije i Afrike. Za rad u KUD-u “Vrelo Ibra” Dobitnik je Plakete i Zlatne povelje KUD-a. Kao Solista od Međurepubličke kulturno-prosvjetne zajednice Pljevlja, proglašen je za najboljeg solistu folklora na smotri u Višegradu 1984. godine. Dobitnik je mnogih diploma, priznanja, plaketa, Medalja i drugih nagrada od sportskih, kulturnih, humanitarnih i drugih asocijacija, saveza i društava. Za svoj dugogodišni rad u nastavi fizičkog vaspitanja i drugim aktivnostima u školi, dobitnik je Tridesetoseptembarske nagrade Opštine Rožaje 1977. godine. Za svestranu aktivnost, rada u kulturi i nastavi fizičke kulture i sporta, kao i rada sa omladinom. Dodijeljena mu je Medalja Zasluge za Narod 1979. godine od strane kabineta Predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Za dobrovoljan i humanitarni rad u Crvenom Krstu Crne Gore dobitnik je Srebrnog i Zlatnog znaka. Najznačajnije i njemu najdraže priznanje mu je Zaslužni Sportski Radnik Crne Gore, dobijeno od Ministarstva sporta u Vladi Crne Gore 2000 godine.

Svoj radni vijek posvetio je unapređenju sporta i sportske rekreacije, kako na području Rožaja tako i šire, kao i očuvanje i razvoj nacionalnog, etničkog i kulturnog identiteta Bošnjaka i Albanaca. Formiranjem Fonda za manjine pri Vladi Crne Gore, konkurisao je sa projektom “Izvorne Bošnjačke pjesme Rožaja i okoline u izvođenju Delije i Balije Kurpejovića”, Upravni odbor Fonda je odobrio izvjesna sredstva za audio snimanje Albuma Izvornih Bošnjačkih pjesama.

Album od 11 izvornih pjesama izašao je u Maju 2010. god. Želja i cilj Delije kao nosioca ovog projekta je bila da se otrgne od zaborava dio kulturnog blaga koje je još sačuvano, a kome prijeti nestajanje. O svom prijatelju Haxhi Lajçi nekadašnji direktor škole u Dacićima-Rožaje đe djeca uče na svom maternjem albanskom jeziku kaže: ,,Bio je veliki čovjek, aktivista, ljudska i moralna gromada. Veliki je doprinos dao našoj školi, učenicima unaprjeđenju školstva u Dacićima. Jednostavno on je bio prijatelj svakog dobrog čovjeka u ljudima je pronalazio i prepoznavao samo ono što je dobro.  Nikada poklekao nije uvjek je nama i svim drugima narodima pružao ruku prijateljstva, ljuckosti i humanosti. Uvjek ću ga rado pamtiti i sjećati se kao jednog od značajnih ljudi Rožaja. Veliki nikada ne umiru oni žive u našim sjećanjima, pamćenju i lijepim pričama koje će poput ove ostati zapisane.”

Delija se bavio i humanitarnim radom. Njegova humanost se posebno istakla za vrijeme rata na Kosovu 1998.-2000. godine. Kada osniva i rukovodi humanitarnom organizacijom “Majka Tereza”. Osim pomoci u zbrinjavanju, ishrani, higijeni i liječenju desetinama hiljada izbjeglica sa Kosova, Delija je pomagao I socijalno ugroženom stanovništvu Rožaja. Teško je odigrati posljednje životne korake jer ne možeš znati kada će doći, a ritam života kao i korak brzo prođe. Delija Kurpejović je preminuo 25.01.2018. u svom domu. Sahranjen je u svom rodnom selu Srđani kod Rožaja. Godinu dana kasnije je preminula i njegova supruga, najveća podrška i oslonac Hava (Ramadani) Kurpejović. Za sobom su ostavili 5 sinova i brojnu unučad Sinovi: Rahim,, Fatmir, Esad, Ernes i Hammed.

Delija Kurpejović pripada jednim od najznačajnih boraca za očuvanje identiteta, kulture, jetzka i foklora kako Bošnjaka tako i Albanaca. Život na razmeđama uvjek nemirnih puteva Rožaja u Deliji Kurpejoviću je izgradila posebnu crtu čovječnosti koja ga je odlikovala čitavog njegovog života. Pored ljubavi prema igri, naravno da je bio potreban i talenat, osećaj za muziku, ritam, a posebno sklonost prema timskom radu koji se posebno ogledalo u koreografiji. Delija je kroz svoj folklorni aranžaman uvjek uspijevao da istim korakom, istim ritmom, uz obavezan – široki iskren i topao  osmjeh pravog gorštaka predstavi i reprezentuje najljepše izvorne igre Alnanaca i Bošnjka. Od publike se uvijek dobijao veličanstveni aplauz. Pored ovoga njegov pedagoški rad ostao je kao jedan od najljepših primjera prosvjetiteljstva u Rožajama. Dubok trag ostavio je među Bošnjacima, Albancima i Crnogorcima kojima su ga poznavali, vedrog duha, punog srca, iskrenih namjera, jedan od najboljih profesora i pedagoga koje je ova sredina poznavala ali i dala. Nesebično je svima davao svoje veliko znanje, volio je sport, volio je život i folklor volio je i vodio svoje učenike kroz brojne staze njihovih nastajanja. Veliki ljudi nikada nemaju previše ali zato mnogo više od toga daju od srca. Delija Kurpejović je je, oslobodivši se potrebe da dokazuje evropsku prirodu bošnjačke i albanske nacije, istražio obilan muzički materijal i jedan je među rijetkima koji je definisao nacionalni identitet kroz publikovanje specifičnosti  muzičkog folklora i zakonitosti njihovog uobličavanja u muziku. Ovo pogotovo ima značaja danas, kada su pojmovi naroda i nacije ugroženi od same nauke o narodu i narodima. Mi ne možemo da mijenjamo ovaj svijet – svijet zlobe, bezosećajnosti i materijalizma, ali možemo da mijenjamo sebe. Možda se i drugi ugledaju na primjerima koje su nam ostavili i Delija Kurpejović i Ibiš Kujević a naše je da čuvamo njihovo zajedničko kulturno nasljeđe i da budemo ono što bi oni najviše željeli LJUDI pa sve ostalo. Delija Kurpejović je imponovao svojom pojavom, elokvencijom, poznavanjem folkloristike i običaja. Veliki Albert Ajnštajn jednom je zapisao: ,, Ideali koji su osvijetlili moj put i uvijek iznova mi dali hrabrost da se suočim sa životom su dobrota, ljepota i istina.” Na ovim postulatima sijala je luča Delija Kurpejovića iskreno vjerujem da će njegovo rodno Rožaje mu u januaru mjesecu naredne godine napraviti omaž kako bi se makar na tren prisjetili i njega i svih drugih neimara i poslenika kulture zbog kojih je uvjek u našim srcima to poseban grad.

Petnjičani traže granični prelaz prema Srbiji

Radio Petnjica
-
0
Petnjičani traže granični prelaz prema Srbiji

Mještani bihorskog sela Savin Bor zatražili su od nadležnih državnih organa da u što kraćem roku donesu odluku da se iznad mjesta Kruščica, u dijelu Pešterske visoravni, otvori granični prelaz prema Srbiji.

Oni ocjenjuju da se radi o korisnoj inicijativi, čijom bi se realizacijom dao doprinos razvoju, ne samo Bihora, već čitavog sjevera Crne Gore.

Predsjednik petnjičke Mjesne zajednice Savin Bor, Senad Rastoder, ističe da je narod u Bihoru, a naročito u ovom selu i okolnim mjestima, prirodno upućen na saradnju sa ljudima koji žive u tom dijeli Pešterske visoravni.

“Nas sa Srbijom razdvaja samo administrativna granica i ništa drugo. Odavde do Tutina je udaljenost isto kao do Petnjice”, kazao je Rastoder Portalu RTCG.

On dodaje da se uspostavljanjem državne granice na ovom području lokalno stanovništvo suočilo sa svakavim problemima, jer im je u ovom dijelu onemogućen slobodan prolaz ka teritoriji Srbije.

“Zato je potrebno u što kraćem roku otvoriti granični prelaz na Pešterskoj visoravni kako bi se stanovništvu iz pograničnog pojasa omogućilo da iz ekonomskih, rođačkih i susjedskih odnosa nesmetano prelazi granicu”, kaže predsjednik mjesne zajednice Savin Bor.

Rastoder tvrdi da bi otvaranje graničnog prelaza u dijelu Pešterske visoravni pozitivno uticalo na izgradnju putne infrastrukture i smanjivanje regionalnih razlika.

“Činjenica je da se putna mreža na prostoru Bihora nalazi u dosta lošem stanju. To važi i za puteve koji vode prema Pešterskoj visoravni, iako ka ovom prostoru gravitira veliki broj stanovnika. Smatram da bi otvaranje graničnog prelaza bilo višestruko značajno, jer bi za sobom pokrenulo realizaciju drugih projekata, od izgradnje modernih saobraćajnica, pa sve do investicija koje bi uticale na smanjenje regionalnih razlika”, smatra Rastoder.

Mještani podsjećaju da se Savin Bor prema granici sa Srbijom prostire na dvanaestom kilometru od Petnjice i da je jedno je od rijetkih sela na sjeveru Crne Gore koje se može pohvaliti da još uvijek ima jaka pojedinačna poloprivredna i farmerska gazdinstva, kao u najboljim vremenima.

Iako se radi o planinskom mjestu, smještenom na preko hiljadu i dvjesta metara nadmorske visine, u mjesnoj zajednici Savin Bor živi preko 500 stanovnika.

Da život u ovom kraju nije stao ukazuje i osnovna škola na Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji preko 120 učenika.

Posebno je zanimljivo to što mještani u svojim štalama i torovima gaje blizu dvije hiljade ovaca i osamsto krava, čime se malo koji planinski kraj Crne Gore može pohvaliti. Stočni fond u drugim djelovima prostranog Bihora u poslednjih nekoliko decenija potpuno je desetkovan.

Mještani navode da je Savin Bor po mnogo čemu specifično mjesto i da na ovom prostoru žive vrijedni i pošteni domaćini, koji su genetski predodređeni da rade i žive od svoga rada. Oni upravo zato smatraju da bi se uspostavljanjem graničnog prelaza na Pešterskoj visoravni stvorili još bolji uslovi za život u ovim krajevima.

Dok sela na sjeveru Crne Gore, pa i ona koja su bliza gradu, polako ostaju pusta, to sa Savin Borom nije slučaj. Ovo mjesto je udaljeno od Petnjice oko dvanaest kilometara, i još toliko od Berana.

“Istina je da ni naše selo nijesu zaobišla iseljavanja lokalnog stanovništa, ali to nije toliko izraženo kao u nekim drugim sredinama”, kaže predsjednik mjesne zajednice.

Rastoder vjeruje da je ovdje narod opstajao kroz vjekove zahvaljujući upornom radu.

“Ta praksa traje i do danas. Na to upućuje i podatak da u Savinom Bori nema kuće koja ne drži bar pet krava, osim ako se ne radi o socijalno ugroženim domaćinstvima. Važno je napomenuti da se naši planinski katuni graniče sa teritorijom Srbije, zato bi uspostavljnje graničnog prelaza prema Tutinu dalo dodatni stimulans mještanima da više još više rade jer bi na lakši način svoje proizvode mogli da plasiraju u Srbiji. Prije svega u fabrikama i na tržištu u Tutinu”, kaže ovaj čovjek.

Za otvarnje graničnog prelaza zalaže se i odbornik u SO Petnjica, Zaim Ličina (SNP), iz susjednog manjeg sela Kruščice, najbližeg Peštereskoj visoravni, navodeći da bi uz odgovarajuće podsticajne mjere usmjerene ka potrebama mlađih generacija Savin Bor sa svojom okolinom mogao da postane još privlačnije mjesto za život.

“Ako se žele zaustaviti migraciona kretanja onda se posebna pažnja mora posvetiti mladim ljudima“, smatra Ličina.

Prema njegovim riječima potrebno je uspostaviti čvrstu vezu sa studentima i upoznavati ih sa razvojnim potencijalima Petnjice, kako bi se nakon završenih studija vraćali i davali doprinos razvoju sredine u kojoj su rođeni.

“Isto tako, treba uvesti stimulativne mjere za mlade bračne parove koji izražavaju spremnost da ostanu da žive u svom zavičaju. Ali, najvažnije je za stanovnike ovog područja da se otvori granični prelaz ka Sandžaku, jer je to naša najkraća veza do susjednih gradova”, kaže Ličina.

Mještani tvrde da Savin Bora sa svojom okolinom može da postane i dobra turistička destinacija, kada bi se na pravi način valorizovali njegovi prirodni potencijali.

“Ovdje je sve ekološki netaknuto. Od hrane, do vode i vazduha. Zato ovo područje zaslužuje da se proglasi zaštićenom ekološkom i turističkom zonom”, kažu mještani.

To bi, smatraju oni, uz uspostavljnje graničnog prelaza na Pešterskoj visoravni i otvaranje otkupnih centara i uz instaliranje kapaciteta za proizvodnju zdrave hrane i smještaj turista, donijelo dobrobit čitavom kraju i dodatno uticalo na podizanje nataliteta i zaustavljanje iseljavanja.

Mještani Savin Bora nijesu nerealni. Oni ne zahtijevaju da to bude neki moderni i skupi granični prelaz.

“Mi želimo samo da se otvori bilo kakav zvanični prelaz. Mala kućica sa rampom bi bila dovoljna. Mi smo prirodno upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i državnog prelaza Dračenovac, što je nerealno kada nam je ovdje prečicom sve na dohvat ruke”, priča predsjednik mjesne zajednice.

Stanovnici ovog i susjednih sela, kao i petnjičke opštine, traže samo kraći put do susjeda na Pešterskoj visoravni. Slučaj bihorskih sela u dijelu prema Pešterskoj visoravni najbolje ilustruje kako su administrativne granice na prostoru bivše Jugoslavije prekinule veze među ljudima, koji su prirodno upućeni jedni na druge,

Tufik Softić/RTCG

FOTO: Zasijala rasvjeta na sportsko-rekreativnom terenu u Godočelju

Radio Petnjica
-
0
FOTO: Zasijala rasvjeta na sportsko-rekreativnom terenu u Godočelju

Juče je svečano, mještanima Godočelja, kao i svim građanima Petnjice predat na upotrebu završeni sportski kompleks, poligon za rekreaciju i druženje, koji je od juče upotpunjen i unaprijeđen sa rasvjetom. Na ovaj način Petnjica je prvi put dobila sportski poligon za fudbal i košarku, koji će se moći koristiti i u noćnim satima.

Ministarstvo sporta i mladih je pomoglo ovaj projekat sa 17.000 eura, dok je lokalna samouprava iz svoje kase izdvojila 5.000 eura, pa je tako ukupna vrijednost ovih radova 22.000 eura.

Svečanom otvaranju prisustvovali su brojni mještani Godočelja, kao i predstavnici opštine Petnjica na čelu sa predsjednikom Samirom Agovićem, koji je kazao za naš portal da će ovaj sportko rekretivni kompleks umnogome služiti svim građanima Petnjice.

,,Želim da se zahvalim ljudima iz MZ Godočelje koji su na neki način brinuli i najvviše insistirali da se ovaj projekat završi i u tom kontekstu posebno želim da se zahvalim mojim saradnicima dr Nermini Muratović koja je pratila ovaj projekat od početka i naravno menadžeru opštine Petnjica Alenu Pljakiću. Ovaj projekat smo počeli iz nekoliko razloga ovdje da razvijamo, na inicijativu mještana, smatramo da je ova lokacija izvanredna. Omladina kao i svi sportski aktivisti mogu koristit ovaj prostor u bilo kojem vremenu i to je nešto što do sada nijesmo imali. Želim da svi zajedno čuvamo ovaj prostor da nema vandalizma i da ljudi shvate da je ovo opšte dobro i svima na upotrebu” saopštio je predsjednik opštine Samir Agović

Najavljeno je i dodatno unapređenje u vidu postavljanja tribina i stolica

,,Naš veliki prijatelj Esad Palamar je obezbijedio i potrebne stolice za tribine, tako da će ovaj sportski kompleks biti u potpunosti oplemenjen, radićemo na tome da u što kraćem roku završimo i taj dio posla. Još jednom nek je sa srećom svim građanima” Zaključio je Agović.

ERIS BABAČIĆ

EMIR DACIĆ-POSVEĆENOST MANJE BROJNIM NARODIMA

Radio Petnjica
-
0
EMIR DACIĆ-POSVEĆENOST MANJE BROJNIM NARODIMA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 Emir Dacić pripada generaciji onih mlađih rijetkih intelektualaca čija posvećenost manjebronjim narodima je jedna od karakternih osobina njegove ličnosti profesionalizma ali i stava u društvu kome sa punim pravom pripada i daje nemjerljiv doprinos. Emir Dacić rođen je 1982.godine u Rožajama. Zavrsio je Ekonomski fakultet na Univerzitetu u Bihaću. Obavljao je brojne dužnosti i funkcije đe se posebno ističe njegov puni doprinos u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava na čijem se čelu nalazi. Jedna tako značajna i ključna institucija pored CEKUM-a čini okosnicu kulturološkog segmenta Crne Gore.

Emir Dacić nam dolazi iz Rožaja, koja su iznjedrila brojna značajna imena bošnjačke, crnogorske i albanske književnosti, likovne, folklorne i muzičke neimare koji su kroz svoja djela ostavili trajni pečat ljepote i kulturnog bogastva Crne Gore. Siguran sam da je lijepa nit multikulture uticala da Emir Dacić danas pripada onim uspješnim pojedincima koji su svoju plemenitu misiju ostvaruju na najljepši način i za dobro svih onih koji žive za kulturu. Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava čine jednu itekako značajnu instituciju. Zapravo to je jedan od modela na kojima se gradi jedna ljepša budućnost i poštovanje među svim narodima.

Emir Dacić je kroz svoj dosadašni profesionalni angažman dao poseban doprinos da se određene filozofske pretpostavke koriste u okviru istorije kulture kao osnov za razna parcijalna istraživanja kultura ili određenih elemenata kulturnog stvaralaštva pojedinih vremenskih epoha i manjebrojnih naroda koji krase našu državu. Ispitujući hronološki i evolucioni tok pojedinih kultura ili kulturnih elemenata, istorija kulture je važna za shvatanje i objašnjenje savremenih kulturnih tokova, s obzirom na važnost tradicionalnih i nasleđenih elemenata u kulturi manjebrojnih naroda. Posebna dimenzija Dacićevog profesionalnog odnosa predstavlja i njegova veoma prepoznatljiva naučna i metodološka aktivnost rada u okviru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjiskih prava.  On je izgradio vlastiti etički kodeks, koje njeguje i gaji do danas. Taj pristup sa preciznim i jasnim stavovima i principima, čine ga u svemu posebnim. Emir Dacić je neka vrsta, autentičnog duhovnog oka, osjetljivog kulturnog činioca.  Univerzalne vrijednosti i norme uvijek ga drže u vezi sa onim što je božansko i veličanstveno u čovjeku i čovječno u Bogu. Dacić je promoter najljepših kulturnih vrijednosti, i duboki posmatrač kulture duha, davalac podrške svim manjebrojnim narodima.

Dacić je je ne samo čovjek koji razvija i radi za dobro kulture on je i čovjek koji svoje povjerenje poklanja napisanoj riječi, ali je i poželjan intelektualni sagovornik sa svim stvaraocima raznih oblasti koji sobom i svojim djelima označavaju multikulturalne vertikale vremena i njegova savremena ishodišta. Njegove jasne i visoke kriterijume prati  saglasnost estetskih i etičkih mjerila. To mu je omogućilo da postane suvereni branitelj vrijednosti u kulturi svih naroda na području Crne Gore. Malo je koji intelektualac s toliko jednostavnosti, posvećenosti i umijeća zna komunicirati sa svim ljudima, bez obzira na identitetske, kulturološke ili jezičke razlike. Motivišući sve manjebrojne narode  hvaleći i utičući na  njihova dobra djela  podstičući ih na pojedinačno i kolektivno njegovanje kulturne baštine i folklornih tradicija. Ove vrijednosti (tj. ideali) se preslikavaju na institucionalne okvire društva poput politike, normi i obrazaca ponašanja u našem svakodnevnom životu. Tako na primjer u društvu koje promoviše kulturne vrijednosti poput ambicije i uspjeha, one se mogu ogledati u veoma konkurentnom ekonomskom sistemu, konfrontacionom pravnom sistemu i sistemu vaspitanja djece koja će biti bogatija za kulturnu bogastvo i različitost naroda.

Često kažemo: ”Razumijući bolje sebe, bolje ćemo razumjeti i druge ljude (narode) ”, sentenca je koju često čujemo u svakodnevnom govoru, a na koju možda i premalo obraćamo pažnju. Razumijevanje sopstvene kulture i ujedno prihvatanje drugih, svakako može najviše pomoći u smanjenju interkulturnih tenzija. Time se svakako utiče na svijest ljudi i način njihovog ophođenja i komuniciranja, čime posebna zasluga pripada i instituciji na čijem je čelu Dacić. Multikultura i kultura je ona ljepota koja do svačijeg srca nađe put. Bilo da je riječ o lijepoj slici, muzici, pjesmi i plesu, folkoru i književnosti koji zrači i oduševljava ili o predmetima koji svjedoče kreativnost i govoreći o prošlosti u budućnost vode, sve to nosi poruku. Poruku ljepote i dobrote, prijateljstva i ljubavi, mira i razumijevanja. Živimo u vremenu u kojem se često potenciraju kulturološke ili religijske razlike moramo se još više truditi da kulturu koja nas oplemenjuje i obogaćuje njegujemo, razvijamo i čuvamo. Naše društvo mora biti svjesno je koliko kultura znači za očuvanje nacionalnog bića,  jezika i svakog drugog izražaja manjebrojnih naroda. Zato ću svoj esej o Emiru Daciću završiti sa iskrenom željom da ovako posebni poslenici budu najljepši reprezenti multikulture ali i Prometeji koji će sa sobom uvjek nositi vizionarske ideje i misli. Kultura je prije sredstvo koje omogućuje ljudskim bićima razviti vlastiti potencijal, a različite kulture dovest će do izražaja različite strane naše prirode. Trebaju nam različite kulture kako bismo kultivisali različite aspekte naše prirode. Na kraju Emira Dacića opisaću riječima  škotskog istoričara i filozofa, Tomas Karlajla: “Kultura je proces kojim čovjek postaje sve ono za što je stvoren da može postati.”

DIJALOG – RASTODER: NE RAZUMIJEM NOŠENJE FEREDŽE KAO OBAVEZU, ALI PODRŽAVAM SLOBODAN IZBOR ŽENE, LATIĆ: TEK KADA SE SRETNETE SA MOGUĆNOŠĆU GUBITKA IDENTITETA AKTIVIRA SE POTREBA NJEGOVE ZAŠTITE

Radio Petnjica
-
0
DIJALOG – RASTODER: NE RAZUMIJEM NOŠENJE FEREDŽE KAO OBAVEZU, ALI PODRŽAVAM SLOBODAN IZBOR ŽENE, LATIĆ: TEK KADA SE SRETNETE SA MOGUĆNOŠĆU GUBITKA IDENTITETA AKTIVIRA SE POTREBA NJEGOVE ZAŠTITE

Govor mržnje predstavlja ozbiljnu opasnost za koheziju demokratskog društva, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava. Djelovanje protiv korišćenja govora mržnje trebalo bi da bude usmjereno na zaštitu pojedinaca i grupa, a ne određenih uvjerenja, ideologija ili vjeroispovesti.
Ograničenje vezano za govor mržnje ne smije se zloupotrebljavati da bi se ućutkale manjine i suzbila kritika zvanične politike, politička opozicija ili vjerska uverenja.
Specifikum Petnjice je to što je ona skoro jednonacionalna sredina, te stoga na mikro planu lišena javne verbalizacije stigmatizacije, mržnje, nerazumijevanja… Međutim, privredna i svaka druga nerazvijenost, uz siromaštvo, te pomanjkanje medijskog pluralizma u samoj opštini, uslovila je i manjak znanja i razumijevanja za druge etničke grupe sa kojima se, naravno, susrijeću.

Ideja je da osmišljavamo, kreiramo teme, tražimo sagovornike i pišemo tekstove koji bi skrenuli pažnju na navedene teme. Tekstovi sadrže razgovore sa dva sagovornika koji odgovoraju na pet pitanja. Ukrštanje  odgovora osvijetliće različite uglove, stavove i teme o kojima se razgovara.

 

Projekat “DIJALOG” podržalo je MINISTARSTVO KULTURE I MEDIJA CRNE GORE

 

Pred vama su akademik Šerbo Rastoder, koji živi i radi u Baru i Edin Medo Latić, uspješni biznismen koji radi u Luksemburgu.

Kultura, običaji i tradicija su veoma važni za očuvanje posebnosti zajednice, naroda, nacije. Kako cijenite odnos prema tim kategorijama vrijednosti u zajednici kojoj pripadate?

ŠERBO RASTODER: Ako je tradicija izbor iz najboljeg dijela nasljedja a kultura  promocija i prezentacija istog ,vidljiv je segment estradizacije i u tradiciji i u kulturi ,a to znači pokazati a ne razumijevati, trgovati a ne prodati, pjevati i igrati a sve manje se smijati. Jednom riječju, dominacija prosječnosti unutar neoliberalnog i politički profilisanog konteksta koji ne podstiče stvaranje, nego pokazivanje.

EDIN MEDO LATIĆ: Kultura, običaji I tradicija, za nas koji ne živimo u svojoj domovini I zavičaju, imaju poseban I rekao bih, dragocjeniji I vredniji značaj. Tek kada se suočite sa mogućnošću gubitka identiteta ili kulturne posebnosti, tada se valjda aktivira urođena potreba da se te vrijednosti zaštite. Mi u Luxemburgu, za razliku od ostalih država u kojima žive naši sunarodnici, imamo koncentraciju ljudi na relativno manjem prostoru, što nam omogućava bolju komunikaciju I bolju saradnju. Što smo mi iskoristili kao prednost u našem zajedničkom djelovanju. Mnogo toga smo uradili I radimo na polju promocije I očuvanja našeg Identiteta I vrijednosti koje nas određuju kao narod I zajednicu koja živi I radi u Luxemburgu. Ovo je država koja promoviše poštovanje ljudskih prava I sloboda, različitosti u kojoj živi preko stotinu nacija iz različitih djelova svijeta. Naša zajednica, sa svim onim što nas čini posebnim, zauzima značajno mjesto u životu I kulturi ove zemlje. Posebno bih ovom prilikom istakao rad našeg ZK BIHOR I drugih udruženja I pojedinaca, kroz čije djelovanje smo uradili dosta toga da promovišemo našu kulturu I posebnosti.

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema principima islama koji propagiraju djelimično ili potpuno pokrivanje žena?

ŠERBO RASTODER: Islam i njegove prateće manifestacije su takodje potreba da se učini “ vidljivim” u savremenom islamofobičnom svijetu.U tom kontekstu ,ne razumijem nošenje feredźe kao obavezu, ali i te kako podržavam isto  kao slobodan izbor. Bojim se da odnos prema tome ne proističe iz vjere,nego njenog tumačenja.Tu postoje dvije kategorije ljudi, oni koji”  žive” od vjere i oni koji žive za vjeru.To nije pitanje “ mode” nego suštine vjere.

EDIN MEDO LATIĆ: U sredini u kojoj boravim susrećemo različite načine oblačenja kako muškaraca tako I žena. Pokrivanje žena je često  taboo tema, čini mi se iz razloga neznanja Ili neprihvatnja drugih I drugačijih. Moj lični stav je da se ne treba ograničavati ničije pravo na izbor, a posebno ne pravo osoba koje iz ličnih uvjerenja I opredeljenja upražnjavaju svoj način života I oblačenja.

Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema mješovitim brakovima? (pod pojmom mješoviti se misli na različitu vjeru i/ili naciju) prije svega

ŠERBO RASTODER: Mješoviti brakovi su dar ljubavi. Nije mi prihvatljivo takav “ dar” dovoditi u pitanje zbog onoga o čemu ljudi ne mogu odlučivati. Dakle, to što sam rodjen sa identitetom različitim od drugog, nije moj izbor, kao ni izbor te osobe. Ako” ljubav” opredeljuje takav izbor , meni ne bi smetalo, ali ako neko misli da treba postojati “ dekret o ljubavi” ,ne samo da sam protiv toga, nego to sagledavam to kao oblik nasilja prema osobi.

EDIN MEDO LATIĆ: U društvu u kojem boravim I živim, nije rijetka praksa da se susretnu ljudi različite etničke, jezičke Ili vjerske pripadnosti I porijekla koji žive u bračnim zajednicama. Ono što želim da istaknem kao dobru praksu naše zajednice u Luxemburgu, je to što naša omladina relativno, na vrijeme stupa u brak za razliku od našeg naroda u domovini. Da li su razlozi odlaganja stupanja u brak u Crnoj Gori, loši ekonomski uslovi života, neperspektivnost, nesigurnost, ostaje na svima nama da analiziramo I da eventualno djelujemo na rješavanje tih prepreka. Ono što je činjenica, jeste, da imamo sve manje sklopljenih brakova u Bihoru I sve manji prirodni priraštaj. Što treba sve da nas zabrine.

Koliko je u Vašem okruženju zastupljena tema odnosa prema LGBT osobama i njihovim pravima?

ŠERBO RASTODER: U sredini u kojoj ja živim ovaj odnos se doživljava dvojako.Jedno je shvatanje o nametnutoj novatoriji koja je u suprotnosti sa praksom i tradicijom i drugo je shvatanje o odbijanju prihvatanja slobode izbora.Lično sam pobornik ovoga drugoga mada bi mogao napisati tomove knjiga o savremenoj( zlo)upotrebi  ljudskih prava.Npr. Pušač ima problema sa konzumacijom u svim navodno uredjenim zemljama pod izgovorim očuvanja zdravlja, dok u mnogim od tih zemalja ljudi jedva čekaju petak ,kako bi se prepustili alkoholu do besvijesti.Zaključak: alkohol ne šteti zdravlju? Ne, profit opravdava sve.

EDIN MEDO LATIĆ: Luxemburg je država koja ima liberalno uređenje I čiji je premijer u istopolnoj bračnoj zajednici. Što na najslikovitiji način opisuje odnos ove države I društva prema ovoj temi. Ono što imam kao lični stav I lično uvjerenje u vezi ove pojave je moje pravo da kao slobodno biće promišljam I iznesem svoj stav. Stav temeljim na principima tradicionalnog poimanja porodice, koja je zajednica muškarca I žene I čije najveće bogatstvo su djeca. Ja kao roditelj sam najbogatiji čovjek. Šteta je što se u medijima vrlo malo govori o porodici I vrijednostima porodice.

Odnos prema funkcionisanju lokalnog administrativnog aparata. Kakav je odnos lokalne vlasti prema građanima I obrnuto u mjestu gdje vi živite? Da li je i u kojoj mjeri lokalna vlast I njene službe servis građana? (može da se navede I primjer, pozitivan I negativan, ili lično iskustvo)

ŠERBO RASTODER: Živim u opštini ,gdje je to, za razliku od mnogih drugih administracija uredjenija i odgovornija.Niti jedna vlast na ovim prostorima nije u “ službi gradjanina” jednostavno zbog toga ,što gradjani ne posjeduju svijest o tome, da biraju,a vlasti ne shvataju da su oni izvori njene ( ne)moći,nego vlast umišlja da posjeduje moć nezavisno od gradjana.

EDIN MEDO LATIĆ: Zemlja u kojoj živim I u kojoj imam svoj biznis, je primjer kako se treba javna uprava odnositi prema svojim građanima. Administracija u Luxemburgu je osmišljena I funkcioniše kao servis građana. Službenici se edukuju, a to pokazuju I kroz rad, da budu na usluzi građanima I u mnogim segmentima je opštenje sa administracijom, kako lokalnom, tako I onom na državnom nivou jako olakšana I u velikoj mjeri brzo I efikasno. Mogli bi dosta toga da prenesemo I u našu domovinu I zavičaj. Možda da u skorijoj budućnosti organizujemo neku vrstu studijske posjete naših službenika iz Petnjice u neku od opština u Luxemburgu, što bi moglo da bude dobra prilika da se prenesu dobre prakse u našu opštinu.

SAMIR RASTODER

 

 

Ministarstvo kulture i medija: Najoštrije osuđujemo prijetnje upućene urednicima Standarda, napadi i prijetnje na urednike medija neprihvatljivi

Radio Petnjica
-
0
Ministarstvo kulture i medija: Najoštrije osuđujemo prijetnje upućene urednicima Standarda, napadi i prijetnje na urednike medija neprihvatljivi

Ministarstvo kulture i medija najoštrije osuđuje govor mržnje i prijetnje upućene urednicima portala Standard Jasmini Muminović i Samiru Rastoderu.

Iz ministarstva navode, da su napadi i prijetnje urednicima medija neprihvatljivi i narušavaju princip neupitnog poštovanja slobode medija koji mora biti do kraja poštovan i sproveden u djelo, bez obzira na uređivačku politiku medija.

“Vjerujemo da će nadležni organi u najkraćem roku istražiti okolnosti slučaja”, saopštili su iz Ministarstva kulture i medija.

Medijska scena,kako navode, mora imati nultu toleranciju na govor mržnje, čijem suzbijanju će doprinijeti nova Medijska strategija, na kojoj trenutno rade u Ministarstvu kulture i medija.

Omeragić: Prijetnje upućene Muminović i Rastoderu zahtijevaju hitno procesuranje

Radio Petnjica
-
0
Omeragić: Prijetnje upućene Muminović i Rastoderu zahtijevaju hitno procesuranje

Govor mržnje i prijetnje na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, koji su putem komentara na portalu In4S upućene urednicima Portala Standard Jasmini Muminović i Samiru Rastoderu, nedopustivi su i zahtijevaju hitno procesuranje od strane tužilaštva i Uprave policije, poručili su iz Bošnjačke stranke (BS).

Internet stranica IN4S, koju je State Department označio dijelom ruskog propagandnog sistema, juče popodne je objavila tekst ”Standar(dno) pokvareni: Jasmina i Samir posprdavaju se Srbima sa Kosmeta i vrijeđaju Srbe iz Crne Gore”, koji obiluje govorom mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.

Povod za lavinu šovinističkih i kleriko-nacionalističkih stubaca glasila IN4S bio je tekst portala Standard o tome da nje na zbor na Jarinju, koji organizuju Srbi sa Kosova, iz Crne Gore otišlo svega 30 građana, sa 10 automobila i dva kombija, koliko ih je registrovano na Graničnom prelazu „Dračenovac“.

– Krajnje je neprihvatljivo za jedno demokratsko društvo da se zbog uređivačke politike nekog medija, novinarima prijeti i upućuju uvrede na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i da se vrijeđa njihova ličnost. Fašistički komentari ne smiju postati praksa u javnom diskursu i država mora da pokaže snažnu odlučnost u pravcu zaštite novinara od ovakvih i sličnih oblika govora mržnje – kazao je portparol Bošnjačke stranke Adel Omeragić.

UP: Tužilac se izjasnio da postoje elementi krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti Rastodera

Radio Petnjica
-
0
UP: Tužilac se izjasnio da postoje elementi krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti Rastodera

Službenici Uprave policije preduzimaju mjere i radnje povodom teksta objavljenog na portalu In4s, kao i komentara uvrjedljive i prijeteće sadržine na štetu glavne i odgovorne urednice Portala Standard Jasmine Muminovic i zamjenika glavnog urednika Samira Rastodera.

– O događaju je obaviješten državni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, koji se izjasnio za sada da postoje elementi krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti na štetu zamjenika urednika Rastodera, a da će se u odnosu na ostale komentare naknadno izjasniti – kazali su iz Uprave policije.

Preduzimaju se radnje na identifikaciji osoba koje su postavile sporne komentare.

– O svim preduzetim radnjama javnost će biti blagovremeno informisana – naveli su iz Uprave policije.

Fantomski IN4S govorom mržnje poziva na nasilje nad urednicima Standarda: Skandalozni tekst i prijeteće poruke u rukama policije i Tužilaštva

Radio Petnjica
-
0
Fantomski IN4S govorom mržnje poziva na nasilje nad urednicima Standarda: Skandalozni tekst i prijeteće poruke u rukama policije i Tužilaštva

Internet stranica koju je State Department označio dijelom ruskog propagandnog sistema, a koja sebe naziva medijem – In4s, juče popodne objavila je tekst ”Standar(dno) pokvareni: Jasmina i Samir posprdavaju se Srbima sa Kosmeta i vrijeđaju Srbe iz Crne Gore”, koji obiluje govorom mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.

U navedenom tekstu urednici Standarda predstavljeni su kao mrzitelji Srba i srpskog naroda kako u Crnoj Gori, tako i šire, što je na samoj platformi ovog glasila i na njegovim komunikacionim kanalima izazvalo brojne prijetnje, uvrede i druge morbidne komentare na račun glavne i odgovorne urednice Jasmine Muminović i zamjenika urednika Samira Rastodera.

„Zbog ovoga dođe li do g*, mi ođe znamo što ćemo sa Jasminom i Samirom,…“, ovo je samo jedan u nizu prijetećeh komentara na sporni tekst koji su administratori portala – očito sa zadovoljstvom, objavili.

Povod za lavinu šovinističkih i kleriko-nacionalističkih stubaca glasila In4s bio je tekst portala Standard u kojem su navedeni fakti – a to je informacija da je na zbor na Jarinju, koji organizuju Srbi sa Kosova, iz Crne Gore otišlo svega 30 građana, sa 10 automobila i dva kombija, koliko ih je registrovano na Graničnom prelazu „Dračenovac“. Takođe, objavljen je i printscreen facebook stranice, preko koje su pozivani građani iz devet crnogorskih opština da se sakupe i organizovano odu na ovaj zbor. Sve ostalo što se našlo u narativu ove informacije, podaci su iz javno dostupnih internet izvora.

Ono što je ipak posebno indikativno jeste da IN4S nije demantovao samu informaciju koju smo plasirali već je izlivom mržnje zapravo još jednom demonstrirao da urednici i čitaoci ovog portala Kosovo i druge srpske svetinje očito najbolje brane tastaturom sakriveni iza fantomskih identiteta.

Za razliku od Gojka Raičevića i njemu sličnih, koji se kriju iza imena kubanskih boksera ni Jasmina, ni Samir ni svi ostali članovi naše redakcije se ne kriju od crnogorske javnosti već javno, transparentno i pod punim imenom i prezimenom pišu i bore se za vrijednosti u koje vjeruju. Ipak, za takvo djelovanje potrebna je hrabrost – kategorija koja je vlasnicima, urednicima i novinarima IN4S-a nepoznata, a što je naša servisna informacija koja je izazvala govor mržnje jasno i dokazala.

Podsjećamo, In4s je glasilo koje je registrovano NIGDJE, a bitiše u javnom prostoru Crne Gore unazad nekoliko godina, šireći mržnju, netrpeljivost i podjele, kroz razne šovinističke i kleriko-nacionalističke sadržaje. Kao glavni i odgovorni urednik i vlasnik u javnosti se predstavlja Gojko Raičević, koji je već jednom bio predmet izviđaja Osnovnog državnog tužilaštva po krivičnoj prijavi uredništva portala Standard. Izviđaj je trajao godinu dana, nakon čega je obustavljen.

Ovim povodom Uprava policije će danas, kako je najavljeno uredništvu Standarda, o spornom tekstu i prijetećim komentarima obavijestiti nadležno državno tužilaštvo, koje će dati ocjenu o elementima krivične odgovornosti.

STANDARD

RUŽDIJA KOČAN – PUTEVI ISELJENIKA NIKADA NISU BILI LAKI

Radio Petnjica
-
0
RUŽDIJA KOČAN – PUTEVI ISELJENIKA NIKADA NISU BILI LAKI

Razgovarao : Božidar Proročić, književnik i publicista

  • Gospodine Kočan uvijek ste se borili za svoj rodni kraj, očuvanje identiteta a posebno za sve iseljenike i Bošnjake koliko su vaše borbe i počeci bili teški i koliko je to bilo od suštinskog značaja za vašu zajednicu.

Kočan: Nije bilo ni malo jednostavno zato što je većina projekata koje sam inicirao, osmišljao, realizovao ili podupirao bili za sve nas nešto novo. Ranije, SFRJ dijaspora u Evropi, to mi je poznato, bila je u principu organizovana kroz klubove koji su imali podršku od strane matične države a oni su odražavali njen duh i karakter. Njenim raspadom sve se mijenja. Crnogorska dijaspora posebno u Evropi postaje sve brojnija a nju dominantno, kao direktnu posljedicu ratova devedesetih prošlog vijeka čine Bošnjaci. Nove okolnosti nametale su drugačije oblike i motive organizovanja. Lepeza udružeja se širila te smo konkretno u Liksemburgu dobili udruženja koja sa manje ili više uspjeha protežiraju nacionalnu priču, zatim ona koje se prevashodno bave pitanjima Bošnjaka. Po prvi put imamo i udruženje koje se fokusira na lokalne, odnosno zavičajne teme te nekoliko sportskih i kulturnih klubova. Upravo ova diverzifikacija je presudno uticala da danas u Liksemburgu egzistira jedna brojna, dobro organizovana i uvažena crnogorska zajednica.

  • U tim teškim i lomnim godinama otišli ste u Luksemurg na koji način i kako ste osnovali ZK-Bihor vi i drugi iseljenici iz inicijativnog odbora ?

Kočan: Često ističem, iz Crne Gore nisam otišao svojom voljom i željom za boljim životom. Ratna dešavanja su me natjerala na to. Prvo sam otišao ja a nakon par mjeseci dolazi i moja porodica. Luksemburg je već tada bio prepun izbjeglica iz BIH te su sve teže prihvatali one koji dolaze iz drugih republika SFRJ. Teško su odobravali boravak a još teže se dolazilo do posla. Te prve godine protekle su u neprekidnoj borbi da se u luksemburškom društvu nađe mjesto i za nas. Kasnije je bilo mnogo jednostavnije te sam se mogao posvetiti i nekim drugim, meni bitnim, stvarima a koje su se ticale boljeg organizovanja ovdašnje dijaspore.

Učestvovao sam u brojnim projektima koji su bitno doprinijeli da budemo to što jesmo. No, tadašnja a bogami i današnja crnogorska dijaspora u Luksemburgu ima jednu specifičnost- pored toga što je čine pretežno Bošnjaci – ogroman broj dolazi sa njenog krajnjeg sjevera Crne Gore – iz Bihora. To ne čudi, jer je Bihor bio i ostao najnerazvijeniji njen dio ali me čudilo kako niko iz toliko brojne lokalne dijaspore ne osmišlja nešto što bi dio naših aktivnosti trajnije i organizovanije usmjerilo prema našem zavičaju, da se makar malo utiče na procese i da doprinos razvoju. Sklopom okolnosti i svesrdnu podršku supruge Ramize krećem u realizaciju te ideje koja će u prvoj fazi naići na razumijevanje nekoliko obrazovanih i poslovnih ljudi sa kojima smo iznijeli formiranje kluba. Osmišljanjem nekoliko lokalno fokusiranih projekata i njihova krajnje profesionalna realizacija utrli su put uspjeha. Kasnijim angažmanom stotine ako ne i hiljade ljudi zavičajnoj ideji i klubu davali su najbolji dio sebe, pretvorili ga u dobro poznato ime – ZK Bihor Luksemburg.

  • Koliko je bilo teško okupiti bošnjačku zajednicu ujediniti je pružiti joj podršku u državi sa kojom su se prvi put susreli ?

Kočan: Luksemburg je mala ali prosperitetna država u srcu Evrope sa nevjerovatno mješovitom populacijom. To je i bukvalno svijet u malom. Da bi se to postiglo recept je jednostavan – tolerancija i građenje sistema koji daje šansu svima. Ali da bi se održala i sačuvala bilo koja zajednica pa i naša crnogorska koju ovdje čine pretežno Bošnjaci morala je tragati i uvijek traga za organizacionim oblicima koji će joj u tome najviše pomoći, bez iluzije da se insistira na nekoj homogenosti. Svaki segment našeg bošnjačkog identiteta je bitan ali prioriteti su individualni pa otuda i brojna udruženja koja se zaokupljaju nekim od njih. Po meni, maternji jezik i njegovo očuvanje su presudni i sve dok on živi živi i zajednica. Jačina zajednice i njen uticaj na sredinu u kojoj živi zavisi od nivoa saradnje unutar same zajednice i komunikacijom sa okruženjem. Mi smo kao zajednica bolji nego što smo bili ali postoji još mnogo prostora za unapređenjem.

  • Zašto kod određenog broja pripadnika vašeg naroda ne postoji jasna vizija sopstvenog identiteta i zašto je teško reći ja sam Bošnjak ?

Kočan: Odgovor na jedno tako kompleksno pitanje traži mnogo vremena i prostora. Ali ću vam reći jednu neospornu istini. Naši ljudi ovdje u Luksemburgu imaju mnogo jasniju viziju svog identiteta i neometano žive svoju vlastitost nego mnogi naši sunarodnici u Crnoj Gori. Ostalo prosudite sami.

  • Jedan ste od neumornih propagatora ljepšeg Bihora inicijator ste i sa piscem Faizom Softićem i novinarom i publicistom Mirsadom Rastoderom utemeljivač Festivala priče u okviru Zvičajnih staza, koji čuva i baštini duh rodnog kraja kroz pisanu riječ ali i književnost mnogobrojnih pisaca sa tog područja. Koliko je zapravo ovaj festival dragocjen i značajan.

Kočan: Jako je bitno da postoji ovaj festival baš u Bihoru odnosno Petnjici jer su naši pisci i pjesnici najvrednije što imamo. Bihor je uistinu literarni toponim, a tamo ga je upisala cijela jedna plejada sjajnih pisaca i pjesnika koja je krenula sa Ćamilom Sjarićem. I danas je Bihor nepresušno vrelo književnih talenata a ovaj festival je prilika njima ali i svim drugima da krenu stazom svojih slavnih predhodnika. Pored toga festival je idealna prilika da se cijeli kraj i opština Petnjiica i dalje afirmišu ali i doprinosi njihovom sveukupnom razvoju.

  • Koliko je važno podržati mlade Bošnjake i Bošnjakinje kako na putu obrazovanja kao na putu očuvanju vlastitog maternjeg (bosanskog) jezika i identiteta. Na koji način im prenijeti ljubav prema književnosti i pisanoj riječi ?

Kočan: Odavno je poznato a vrijeme to i potvrđuje da je čovjek najvažniji resurs svakog društva i zajednice te da je obrazovanje ključ svekolikog razvoja. Luksemburg je sredina koja mladima daje praktično neograničene mogućnosti na polju obrazovanja. Sve to nije smetnja da svi oni žive i čuvaju svoj identitet, naprotiv jedno ovako šaroliko društvo svoju energiju crpi upravo iz tih različitosti koje svimi donosimo sa sobom. Ti obrazovani ljudi koji u ovdašnjem društvu sve više zauzimaju važne pozicije su garancija našeg opstajanja kao prepoznatljive zajednice. Kultura i kulturne manifestacije najviše doprinose očuvanju jezika i kulture. Preko takvih manifestacija naši mladi upoznaju brojne autore, susreću se sa njihovim djelima što sve skupa doprinosi jačem vezivanju za zavičaj i matičnu državu.

  • Na koji način bi Uprava za dijasporu u Crnoj Gori i sama država trebala da podrži svoje iseljenike koji su to programi koji bi mogli da se realizuju u sklopu projekata ?

Kočan: Ubijeđen sam da je crnogorska zajednica trenutno najbolji dio crnogorskog društva a na državi i njenim institucijama je da osmisli kako da je integriše i sve te resurse iskoristi za vlastiti razvoj. Radi se o jako mladoj i dobro obrazovnoj populacija koja je sticala i stiče znanja na prestižnim evropskim univerzitetima. Pored togu u dijaspori postoji ogroman broj preduzetnika koji raspolažu sa solidnim finansijskim sredstvima, ali ne manje važno, ako ne i važnije sa iskustvima koja bi se kroz ulaganja mogla prenijeti i u Crnu Goru i podstaći njen razvoj.Tu postoje iskustva mnogih zemalja koje imaju takođe brojnu dijasporu a koja je u jednom momentu postala niihov najvažnij faktor razvoja. Mnogo toga bio bilo primjenjivo i na Crnu Goru. Dijaspora je tu, a da li će posati faktor razvoja zavisi od pravca u kojem će ići CrnaGora.

  • Kako se reflektuje na naše iseljenike politička nestabilnost u Crnoj Gori i kakavi su vaši pogledi i razmišljanja na aktuelni trenutak kod nas ? Da li smatratae da je Otvoreni Balkan koji se zagovara jedan od opasnih mehanizama udaljavanja od EU koji zagovaraju Vučić, Abazović i Rama ?

Kočan: Jako loše. Crna Gora se sa liderske pozicije integracija u EU za dvije godina našla ujako nezavidnom položaju. Svi ti procesi su stopirani i što je još i gore sve se više vrijednosno udaljava od Evrope. Odličan mehanizam ali i izgovor za to je Otvoreni Balkan. U najkraćem, njime se pokušavaju na drugi način ostvariti ideje i ciljevi koji se nisu ostvarili ratovima devedesetih.

  • Svjedoci smo često opasnih nacionalističkih poruka upućenih prema Bošnjacima, nepriznavanje naše rane Srebrenice preko veličanja osuđenih ratnih zločinaca i zlikovaca. Kada ćemo se napokon suočiti sa našom prošlošću i koliko je opasna terminologija ,,ruskog i srpskog sveta” ?

Kočan: Do suočavanja sa nedavnom prošlošću i istinom neće doći sve dotle dok su na vlasti iste političke elite koje su započele i vodile sve te ratove.Veličanje ratnih zločinaca i negiranje presuda međunarodnih sudova su samo jedan od načina da se ostane na vlasti.

  • Kakvu vidite razvojnu šansu Petnjice i na koji način podstaći naše iseljenike da pokrenu u svom rodnom kraju neki vid i oblik privatnog preduzentištva a znamo da taj kraj ima brojne potencijale ?

Kočan: Jako teško je govoriti o razvoju kada se ne nazire kraj svojevrsnom egzodusu Petnjičana. Naredne godine će se navršiti deset godina od vraćanja Petnjici statusa opštine a rezultati na polju privrednog razvoja su poražavajući. Mnogo se polagalo na dijasporu i njene potencijale ali negdje nismo našli model koji bi to pretvorio u stvarnost. I dalje vjerujem da je to naša velika šansa ali kako sve to pokrenuti.Turizam i poljoprivreda bazirana na proizvodnji zdrave hrane su i dalje najrealniji potencijali ali i tu nema nekih krupnijih pomaka. Ali nije sve tako crno. Pojavilo se nekoliko manjih preduzetnika koji su pokrenili manje biznise koji imaji realnu šansu da se šire i upošljavaju radnu snagu. Lokalna vlast bi morala stati uz nih i pružiti im svu neophodnu podršku kako bi oni nastavili započete poslove. Najmanje što može učiniti je da pripremi i uredi određeni prostor kao poslovnu i komercijalnu zonu i pod prihvatljivm uslovima ustupi preduzetnicima.

  • Za sami kraj razgovora sublimirajte mi ovogodišnje XII Dane Bošnjačke kulture, koliko su oni važni značajni i dragocjeni ne samo za dijasporu već i za sve nas ?

Kočan: Nedavno, tačnije desetog decembra 2022. godine završeni su 12. Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu u organizaciji ZK Bihor. Bila je to po meni dosad najuspješnija manifestacija. Nekako se sve poklopilo. Nevjerovatno brojna publika, raspoloženi učesnici manifestacije i dobro osmišljen i vođen program su ove dane učinili istinskim praznikom kulture. Još jednom se pokazalo da je kultura naše najbolje oružje koje nas čini prepoznatljivim i doprinosi očuvanju našeg identiteta ovdje u Luksemburgu.

BIOGRAFIJA

Ruždija Kočan rođen je 1963. godine u Godočelju. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Petnjici a srednju u Beranama. Godine 1986. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Podgorici a potom radio u Petnjici. Bio je član Inicijativnog odbora za vraćanje statusa opštine Petnjici početkom 1992. godine. Razaranje i raspad SFRJ te odbijanje da se pridruži crnogorskim rezervistima u njihovom pohodu na Dubrovnik, odnosno teški dani tubulentnih i bestidnih devedesetih prošlog vijeka, otrgli su ga od rodnog kraja početkom 1994. godine. Sa porodicom je stigao u Luksemburg. Ljubav prema zavičaju i želja da mu se na neki način pomogne i oduži nije splasnuli ni u tuđini. Naprotiv, aktivno se uključuje i podupire osnivanje brojnih asocijacija i udruženja koja okupljaju iseljenike iz Crne Gore. Jedan je od osnivača Bošnjačkog donatorskog fonda, a 2009. godine uz nesbičnu podršku supruge Ramize osmišlja, inicira i sa grupom entuzijasta pokreće osnivanje Zavičanog kluba Bihor, neumorno radeći na njegovom organizacionom i finansijskom jačanju te istinskim povezivanjem sa zavičajem i matičnom državom kao i ostalom bihorskom dijasporom. U okviru istog udruženja inicira i sa grupom saradnika pokreće reviju Bihor, za koju u kontinuitetu piše tekstove u kojima promišlja i analizira različite društvene pojave i fenomene, ali većina njegovih tekstova tretiraju zavičajne teme.

Svijest, da je Bihor prije svega utemeljen duhom i prepoznat kao književni toponim, a pričanje, priče i pisci njegov zaštitni znak potakla ga je da inicira, sa pjesnikom i piscem Faizom Softićem i neizbježnim, neumornim i najznačanijim kulturnim radnikom u Bihoru, novinarem i publicistom Mirsadom Rastoderom 2011., utemelji Festival priče. S namjerom da se makar malo oduže brojnim literarnim stvaraocima koji su Bihor učinili i čine prepoznatljivim, vjerujući da će ga Festival još jače utisnuti na kulturnoj mapi, ne samo Crne Gore, nego regiona, i mnogo šire te doprinositi sveukupnoj afirmaciji i razvoju cijelog kraja i opštine Petnjica. Zahvaljući Mirsadu Rastoderu Festival će odmah postati najvredniji dio manifestacije Zavičajne staze(u kojoj je Kočan član Savjeta i jedan od njenih kreatora) a iz koje je 2014. izraslo Bihorsko kulturno ljeto. Momentalno, sa grupom istomišljenika i entuzijasta radi na realizacije ideje o osnivanju Bihorskog zavičajnog muzeja u Petnjici. Još uvijek živi i radi u Luksemburgu.

1...160161162...947Stranica 161 of 947