MILAN ŠĆEKIĆ – MUSLIMANI IZ NOVOOSLOBOĐENIH KRAJEVA CRNE GORE U PRVOM SVJETSKOM RATU (1914-1916)

Naučni rad mr Milana Šćekića sa naslovom MUSLIMANI IZ NOVOOSLOBOĐENIH KRAJEVA CRNE GORE U PRVOM SVJETSKOM RATU (1914-1916), portal Radija Petnjica obajvljuje sa ciljem da se jasnije sagleda današnja stvarnost Bihora, Sandžaka odnosno sjevera moderne Crne Gore i to iz nesumnjivih istorijskih činjenica.

Namjera je takođe, da se samozvanim interpretatorima “istorije po našem ukusu” smanji prostor za širenje dezinformacija, a time i huškanje da tobožnjom brigom i željom za nacionalnom homogenizacijom, ostvare svoje kratke, uglavnom političke ciljeve. Istorija je nauka čiji je osnovni alat činjenica, a njihovo tumačenje i ubacivanje u pogrešne kontekste zna često ili skoro uvijek da donese zlo. Zato se tome treba suprostaviti samo jezikom činjenica, kako nepravde počinjene bilo kojem narodu u prošlosti ne bi danas bile povod za “rat” protiv onih koji se drugačije zovu, mole Bogu ili žive. Zatvaranje u svoje atare je jednako štetno koliko i zaboravljanje svog identiteta.

 Samir Rastoder

MUSLIMANI IZ NOVOOSLOBOĐENIH KRAJEVA CRNE GORE U PRVOM SVJETSKOM RATU (1914-1916)

Rad se na osnovu prvorazrednih istorijskih izvora bavi ulogom muslimanskog stanovništva iz novoovoslobođenih krajeva Crne Gore u Prvom svjetskom ratu (1914-1916), njihovim odnosom prema državi, čiji su podanici postali tek početkom druge decenije XX vijeka, ali odnosom crnogorskih vlasti prema njima u ratnim okolnostima.

Milan Šćekić

Do Berlinskog kongresa u Crnoj Gori je živjelo isključivo pravoslavno stanovništvo. Nakon pripajanja okolnih oblasti, novi crnogorski državljani postali su i podanici islamske i katoličke vjeroispovjesti, koji su činil nešto manje od 10% ukupnog stanovništva Crne Gore. Od toga je muslimansko stanovništvo (slovenskog i albanskog porijekla) činilo oko 5% crnogorske populacije. Pretežno su bili nastanjeni u Podgorici, Baru, Ulcinju, dok je samo manji broj muslimana živio u Nikšiću. Konfesionalna struktura crnogorskog društva nije se mijenjala više od tri decenije, sve do Balkanskih ratova. Poslije njihovog okončanja Crna Gora se uvećala za 5.000 km2 i dobila oko 240.000 podanika, koji su mahom bili nastanjeni u Sandžaku i Metohiji (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Peć, Đakovica).[1] Najveći broj novih crnogorskih podanika bili su muslimanske vjeroispovjesti (oko 160.000), dok je katolika bilo oko 20-25.000. Ako se ovim ciframa doda 15.000 nepravoslavaca koji su živjeli u predbalkanskoj Crnoj Gori, nakon Balkanskih ratova muslimani i katolici činili su blizu 45% crnogorskog stanovništva.[2] Za ondašnje crnogorske vlasti to je bio ozbiljan problem, budući da veliki broj dojučerašnjih osmanskih podanika Crnu Goru nije smatrao svojim osloboditeljem, već okupatorom.[3] Zbog toga se jedan dio tog stanovništva (mahom Albanaca) još prije rata odmetnuo u šumu, odlučan u namjeri da povede oružanu borbu protiv novih gospodara. U takvom stanju Crna Gora je dočekala Prvi svjetski rat. No, mi se u ovom radu nećemo baviti muslimanima albanske nacionalnosti, već muslimanima slovenskog porijekla, koji su postali crnogorski podanici nakon Balkanskih ratova.

***

Uloga i doprinos muslimana iz novooslobođenih krajeva Crne Gore u Prvom svjetskom ratu do sada nije bila predmet istoriografske obrade. Samim tim istoriografija ne posjeduje ni elementrane podatke, koji bi olakšali istoričarima istraživanja na ovu i slične teme. Što je bio razlog takvog odnosa istraživača prema ovoj problematici teško je sa sigurnošću kazati. U svakom slučaju arhivska građa nije bila prepreka za istraživanje, jer je u domaćim arhivima ima sasvim dovoljno.

Muslimansko stanovništvo slovenskog porijekla u novooslobođenih krajevima Crne Gore uglavnom je bilo nastanjeno u dijelu Novopoazarskog sandžaka, koji je crnogorska vojska zauzela 1912. godine. Samo manji dio tog stanovništva živio je u crnogorskom dijelu Metohije, mahom nastanjene muslimanima albanskog porijekla. Za razliku od muslimana koji su postali crnogorski podanici 1878. godine, crnogorske vlasti su prema muslimanima iz novooslobođenih krajeva bile znatno podozrivije. Razlog je bio jednostavan. Najveći broj tog stanovništva nije gajio prijateljska osjećanja prema Crnoj Gori, pa se u njihovu lojalnost u ovom sukobu s pravom sumnjalo. To je bio glavni razlog zbog čega im vlasti nijesu ukazale povjerenje da brane zemlju, kao njihovoj jednovjernoj braći sa područja Podgorice, Bara i Ulcinja, koji su više od tri decenije bili crnogorski državljani. No, to ne znači da im nije bilo povjereno vršenje drugih poslova od vojnog značaja i da kod dijela muslimanskog stanovništva iz novooslobođenih krajeva nije postojala želja da sa ostalim crnogorskim vojnicima bore protiv neprijatelja. Još prije početka rata muslimani iz Rožaja, Peći i Đakovice stavili su se na raspolaganje crnogorskim vojnim vlastima, koje su ih naoružale i uputile na Kapino Polje kod Nikšića. O njihovom boravku na Kapinom polju i susretu sa kraljom Nikolom pisao je zvanični Glas Crnogorca: ,,Pred veče se Kralj izvezao pred varoš, svuda oduševljeno pozdravljen, pa se na Kapinom polju zaustavio pred logorom muslimana iz Rožaja i okolnih krajeva. Oni su došli u velikom broju s oružjem i kao vjerni podanici i ispravni građani crnogorski stavili su svoj život na raspoloženje. Pozdravili su Gospodara burnim usklicima.“[4] Koliko je muslimana tom prilikom bilo prisutno na Kapinom polju teško je sa sigurnošću kazati. Pretopstavljamo da ih je moralo biti od 1000 do 2000 ljudi. Zasigurno se zna da je samo sa Bori-begom Mahmutbegovićem pred početak rata krenulo za Nikšić 650 muslimana iz Peći i Đakovice, da se stavi na raspolaganje komandantu Hercegovačkog odreda, serdaru Janku Vukotiću. U istom pravcu poveo je jedan broj muslimana iz ovih krajeva i Asim-beg Mahmutbegović, ali iz raspoložive građe nijesmo mogli doznati o kolikom broju riječ.[5] Ako se ovome dodaju i muslimani iz Rožaja, nema sumnje da se taj broj kretao između 1000 i 2000 ljudi. A možda je bio i nešto veći od 2000 ljudi. U svakom slučaju osam dana prije početka rata kralj Nikola je udovoljio molbi rožajskih muslimana, da se 1000 dobrovoljaca toga kraja stavi pod komandu nekadašnjeg bimbaše Šućur-age Adžića, ,,snabdiju sa raznim potrebama i tainom kao i ostala vojska“ i upute u Berane da čekaju ,,dalja naređenja“. Pored rožajskih muslimana, dobrovoljno su se prijavili da brane domovinu tih dana i neki muslimani iz Peći predovođeni Sefedinom Mahmutbegovićem. I oni su kao i rožajski muslimani upućeni u Berane, ali ni u ovom slučaju nijesmo uspjeli doznati o kolikom se broju ljudi radilo.[6] Ali kako upravo o muslimanima iz ovih krajeva (,,iz Rožaja i okolnih krajeva“) kasnije donosi vijesti Glas Crnogoraca, pretpostavljamo da su upućeni u Nikšić. Ako je to tačno njihov broj je onda bio morao biti veći od dvije hiljade ljudi. Nemamo podatke o tome šta se sa njima kasnije dešavalo. No, bez obzira na to, vlasti na Cetinju su imale mnogo razloga da budu zadovoljne držanjem dijela muslimana iz novooslobođenih krajeva, koji su od prvog dana rata iskazali spremnost da se žrtvuju za svoju novu državu. Cijeneći njihov patriotizam, ali i vjerska osjećanja, crnogorske vojne vlasti su naredile da se muslimanski dobrovoljački bataljoni bore pod crnogorskim bataljonskim barjacima, ali da se umjesto krsta na njima istaknu inicijali N. I.[7] Nažalost, to je sve što smo uspjeli saznati o dobrovoljačkim muslimanskim bataljonima iz novooslobođenih krajeva. No, bez obzira na to, za stanovništvo koje maltene nije ni osjetilo život u Crnoj Gori, to nije bilo ni malo beznačajno. Posebno kada je u pitanju njihov odnos prema državi u kojoj nijesu proveli u miru ni dvije godine dana. To nedvosmisleno dokazuje, da je jedan dio muslimanskog stanovništva uprkos kratkom vremenskom periodu koji je proveo u njoj, Crnu Goru prihvatao kao svoju državu. Istina, radilo se o neznatnom broju ljudi.

Ostalo muslimansko stanovništva iz novih krajeva Crne Gore, sa izuzetkom manjeg broja, držalo se tokom rata vrlo lojalno obavljajući komorske i razne druge poslove od državnog značaja. Vršeći pozadinsku službu muslimani iz Sandžaka stizali su s crnogorskom sve do Glasinca.[8] Time su se svojski odužili Crnoj Gori u ovom ratu. Brojni su izvori koji govore u prilog tome da su muslimani iz novooslobođenih krajeva bili angažovani na izuzetno teškim poslovima, kakvi su bili gradnja kolskog puta Bijelo Polje (Peć) – Dio – Čakor – Polimlje, na kome je kulučilo između 5000-6000 radnika (,,vojnika svih vjeroispovjesti“);[9] gradnja puta Raškovo Guvno – Plav (na kome je radilo 113 muslimana iz Plava i Gusinja);[10] popravaka puta Berane – Rožaje – Novi Pazar;[11] čišćenje kolskog puta preko Trešnjevika (71 musliman)[12] itd. Vršeći danonoćno ove i razne druge poslove od državnog značaja, muslimansko stanovništvo nije praktično imalo vremena da se posveti domaćim obavezama, zbog čega se nalazilo u nezavidnoj egzistencijalnoj situaciji. Kada se govori o ulozi muslimana iz novooslobođenih krajeva u Prvom svjetskom ratu, ove činjenice se nikako ne smiju zanemariti.

U naročito teškoj situaciji bili su rožajski muslimani, zbog čega je oblasni upravitelj u Beranama tražio od Cetinja da na vrijeme uputi pomoć u te krajeve, kako se stvari ne bi ozbiljno iskomplikovale: ,,Prilikom sadanjeg moga bavljenja u Rožajama i okolini, uvidio sam, da je stanje stanovništva rožajske kapetanije vrlo bijedno; a povodom toga što je isto mahom sve zauzeto noću dnevno prenosom hrane vojničke od Rožaja do Lozne, kao i drugim državnim poslovima, te se ni najmanje ne može dohvatiti domaćeg rada, a pritom što je pomenuta kapetanija dosta siromašnog stanja, a mjesto planinsko, te im je u onakvom stanju ne moguće dalje opstati. Pa nalazim za neophodno potrebno predočiti Vam g. ministre, da se sva rekvizicija od ovog rata naplati stanovništvu rožajske kapet., kako bi im se priteklo u pomoć. Inače toliko će iznemoći, da nam neće moći ništa pomoći, nego će još ostati na teret državi da im se familije izdržavaju.“[13] Nažalost, Cetinje nije posjedovalo čarobni štapić kojim bi moglo olako riješiti kompleksne probleme kakve samo rat može da izazove. Niti su rožajski muslimani bili jedini kojima je bila tih dana bila prijeko potrebna državna pomoć. Samo u plavskoj opštini, maja 1915. godine, država je isplatila novčanu pomoć 221 siromašnoj porodici,[14] dok je u gusinjskoj opštini ovu pomoć dobilo 200 porodica.[15] Nesumnjamo da država nije pružila neku vrstu pomoći i stanovništvu rožajskog kraja, ali sumnjamo da je takvom intervencijom mogla bitnije da izmijeni nezavidnu situaciju u koju ih je rat doveo. U svakom slučaju, nije ih mogla osloboditi obavljanja teških poslova. Ono od čega ih je zasigurno mogla osloboditi u ratnim uslovima, oslobodila ih je – kulučenja za vrijeme Ramazana.[16] Time je jasno pokazala spremnost da i u ratnim uslovima poštuje vjerska osjećanja svojih muslimanskih podanika, što joj služi na čast.

No, kada je u pitanju odnos države prema muslimanskim podanicima iz novooslobođenih krajeva, Crna Gora se svakako ne može ponositi raznim vrstama nasilja kojima je u ovom ratu bilo izloženo muslimansko stanovništvo. Posebno ne onima koje je vršilo pravoslavno stanovništvo i ljudi koji su reprezentovali državnu vlast u tim krajevima. Naravno, to ne znači da su samo pravoslavni žitelji vršili nasilja nad muslimanima. Brojni su izvori koji govore i o nasiljima i pljačkama koje su nad muslimanima vršili i albanski odmetnici.[17]Nasilja nad muslimanima u novooslobođenim krajevima vršena su i od strane katoličkog stanovništva, koji su baš kao i pravoslavni žitelji, težili da se osvete muslimanima za viševjekovni podređen položaj u osmanskoj državi. U Gusinju su, između ostalih, takvi bili dvojica braće koji su otimali muslimanske djevojčice od 10 godina s ciljem da ih pokatoliče i uzmu za žene.[18] Ali ako napade albanskih odmetnika i beskrupuloznih pojedinaca nije bilo lako predvidjeti, ponašanje ljudi koji su reprezentovali crnogorsku državu na tim prostorima sasvim sigurno jeste. A oni su se nerijetko znali ponašati jako osiono. Poput nekih žandarma i činovnika u Bijelom Polju, koji su svojim ponašanjem više podsjećali na kabadahije nego na ljude zadužene da brinu o javnom redu i miru. Tako su za Božić 1915. godine neki žandarmi i činovnici u ovoj varoši izazvali pravu pometnju šenlučeći. Posebno izvjesni žandarm Pavle Stanojević (pratio neke muslimane za Nikšić), koji je na izlasku iz varoši jašući na konju pucao iz puške (moskovke) ,,i gdje je god koga Srbina vidio, vikao je zašto ne pucate …pala je Turska.“[19] No, i bez poziva žandarma Stanojevića, jedan broj mahom pijanih bjelopoljskih Srba je šenlučenjem remetio javni red i mir, zbog čega su došli u sukob sa žandarmerijom.[20] U žalbi koju su uputili kralju Nikoli o tome incidentu mjesni Srbi su prećutali svoje šenlučenje, ističući da su počeli da pucaju tek kad su ,,čuli i viđeli đe žandarmi pucaju“, čime su nastojali da odgovornost za ovaj događaj prebace na žandarmeriju.[21] No, to im nije pošlo za rukom. Istina, nakon sprovedenog postupka jasno je utvrđeno da su pored Stanojevića za Božić 1915. pucala još trojica žandarma u Bijelom Polju (dvojica u kući nekog oficira Toda Morakovca ,,a jedan u policijskom stanu“), šest činovnika i čak dvadestšestoro građana (kasnije oslobođeni odgovornosti) ,,dok su neka đeca kao đaci predati upravi škole“. I što je najvažnije, svi za koje se utvrdilo da su prekršili zakon bili su sankcionisani. Od toga je trojici žandarma izrečena maksimalna kazna koju je predviđao ,,paragraf 360 kriv. zakonika“, dok je žandarm Stanojević predat ,,sudu na suđenje“.[22] A to ponajbolje govori da i u ratnim uslovima crnogorske vlasti nijesu tolerisale (kamoli podsticale) nasilničko ponašanje u novooslobođenim krajevima. Naprotiv. Nakon ovog incidenta svo vojnosposobno (pravoslavno) stanovništvo koje je u Bijelom Polju čuvalo magacine, taoce, slagališta i držalo straže upućeno je ,,u jedinice da pucaju onamo đe treba“, a zamijenili su ih muslimani, koji su te poslove obavljali zajedno sa žandarmerijom.[23] Ovakvi i slični slučajevi nedvosmisleno govore da u novooslobođenim krajevima, vjerska tolerancija i suživot nijesu bila na zavidnom nivou, te da se srpsko stanovništvo u tim krajeva često znalo ponašati krajnje problematično.

Odlučnost države da zaštiti svoje podanike i sankcioniše razna bezakonja, ne znači da su državni organi uvijek bili na visini zadatka i da su uspjeli da izvedu pred lice pravde sve one koji su se po raznim osnovama ogriješili o zakon. Naprotiv. U ratnim uslovima to je posebno težak i zahtijevan posao, ali se time država ne može abolirati od odgovornosti. Posebno ne kada se zna da su neki pojedinci iz lokalnih struktura vlasti, često prednjačili u raznim zloupotrebama i koji su svojim ponašanjem na najgori mogući način reprezentovali Crnu Goru u novooslobođenim krajevima. Takvim postupcima bilo je pogođeno cjelokupno stanovništvo, a ne samo muslimansko, kako to neki danas tendenciozno i nenaučno tvrde. Istina, muslimani znatno više od ostalih, ali daleko od toga da je hrišćansko stanovništvo bilo u nekom posebno povlašćenom položaju i da nije prolazilo kroz slične nedaće. O tome svjedoči i predstavka jednog žitelja beranskog kraja (pravoslavne vjerosipovjesti) upućena ministru unutrašnjih djela, u kojoj se žali na teške zloupotrebe i nasilja koje se zacarile u tom kraju: ,,Kao domorodac beranske oblasti, putujući kroz narod i od svakodnevnih govora, na javnim mjestima daje se čuti nezadovoljstvo naroda, poglavito protivu predsjednikâ opština….Promjena režima prije tri godine kod mnogih je donijela čudne misli i sumorno ćutanje kod nekih Srba, a o muslimanima i da ne govorim.“ Dakle, iz ovih navoda se jasno vidi da je beranskom kraju nezakonitim i nečovječnim postupcima pojedinaca iz lokalnih vlasti bilo izloženo i hrišćansko i muslimansko stanovništvo, s tim što su muslimani u tom smislu znatno gore prošli. Svakako da je zbog ovakvog stanja neupitna odgovornost crnogorske vlade, koja je takvim ljudima povjerila da je predstavljaju u novooslobođenim krajevima. Ali joj se ne može spočitati da je ona stajala iza takvih zlodjela, jer na Cetinju gotovo i da nijesu bili informisani kakva sve nasilja i nepravde trpi tamošnje stanovništvo. I kada bi ponešto saznali o takvim stvarima, o tome su ih najčešće obavještavali već hrabi pojedinci koji više nijesu mogli da trpe bezakonje i nasilja kojima su bili izloženi. Ostali su radije trpjeli nepravdu nego se suprostavljali ionako violentnim i beskrupuoznim predstavnicima lokalnih vlasti. ,,Da davija poći ne smije, jer po povratku, na vrat bi imao svog predsjednika, koji bi ga stavio na Tantalove muke.“ Bezakonje je posebno bilo izraženo u krajevima nastanjenim muslimanskim življem, nad kojima su se teško iživljavali zlikovci raznih profila. ,,Ukrivanje bezobraznog rada postoji u velikoj mjeri onamo, gdje se vlada muslimanskim življem (našom davno izgubljenom braćom).“ U tom nečasnom poslu učestvovali su i brojni dezerteri toga kraja, za koje je rat bio prilika da se obogate na štetu nezaštićenog muslimanskog i srpskog stanovništva. ,,Bezbroj nevaljalaca ostaju kod svojih kuća, te preko noći krstare, naročito kroz muslimanska, pa i srpska sela i otuda se vraćaju bogato situirani, ubijajući tako i svodeći državni autoritet na nivo posljednjeg stepena.“[24] Sve da možda i ne odgovaraju u potpunosti istini svi navodi u ovoj predstavci, njima se mora pokloniti pažnja. Ako je i najmanji dio onoga što je izneseno u ovoj predstavci tačno, crnogorske vlasti imale su mnogo razloga za zabrinutost. U svakom slučaju, ako su kod dijela muslimanskog stanovništva beranskog kraja i postojale i najmanje simpatije prema Crnoj Gori, nakon ovakvih događaja one su zasigurno nestale.

Istoriografija je saglasna da su nad muslimanskim stanovništvom u novooslobođenim krajevima počinjeni brojni zločini od strane srpskog stanovništva, koje je dominantno bilo zastupljeno u organima vlasti. Ali trdnje da su zločine i razna druga nasilja nad muslimanima u novooslobođenim krajevima vršili samo doječurašnji osmanski podanici pravoslavne vjeroispovjesti, ne odgovaraju u potpunosti istini. Nije sporno da su oni u tome uveliko prednjačili, zahvaljujući činjenici da su dominanatno bili zastupljeni u organima vlasti. Ali kako tada, tako i tokom Prvog svjetskog rata zabilježeni su slučajevi da su nasilja nad muslimanskim stanovništvom vršena i od strane ljudi, koji su postali crnogorski državljani znatno prije 1912. godine. Istina ne u nekom zabrinjavajućem broju, ali ih je bilo. O tome svjedoči i najpoznatiji jugoslovenski disident Milovan Đilas, čiji je otac bio komandnat žandarmerije u Bijelom Polju, kada govori o Prvom Balkanskom ratu: ,,Sa tim ratom u našu kuću su došli muslimanski ćilimi i sedžade, ranije ih nije bilo? Jesu li kupljeni? Ili ih je neko poklonio predstavniku pobjedničke vlasti da se na taj način umili i utvrdi prijateljstvo? Nije ih bilo mnogo ni od velike vrijednosti.“[25] Dakle, ni sam Đilas nije siguran kako su se muslimanski ćilimi i sedžade obreli u njihovoj kući, ali ni on ne isključuje mogućnost da se možda radi o stvarima otetim u ratu.

No, ako u ovom slučaju možda i nije bila po srijedi ratna otimačina, u nekim drugim slučajevima sasvim sigurno crnogorski činovnici nijesu zakonito obavljali povjerene dužnosti. Jedan od takvih činovnika bio je Stevan Šćepović, predsjednik opštine Nedakusi (Bijelo Polje), koji je vršeći tu dužnost počinio više krivičnih djela na štetu muslimanskog stanovništva,  mahom radi ličnog bogaćenja. U tom cilju je od jednog trgovca dobio mito od 810 perepra kako bi mu kupio skrivane konje, koji su od stanovništva trebali da budu oduzeti na ime rekvizicije. Snalažljivom Šćepoviću, koji je u ratnim uslovima vidio odličnu priliku za bogaćenje, nije bilo teško da uplašene vlasnike tih konja (Ćamil-bega Šehovića, Halit Darmana, Adžiku Lukača i Halila Račića) ubjedi da im je isplativije da ih prodaju po znatno jeftinijoj cijeni nego da čekaju kada će ih država obešteti. Od te nečesne transakcije zaradio je 348 perpera. Da je to bio jedini Šćepovićev grijeh, negdje bi mu se moglo i oprostiti zbog toga. Ali kako je počinio brojne zloupotrebe (,,tukao šakom i štapom pojedine muslimane i naređivao da ih žandarmi tuku“, preprodavao sir, selektivno vršio rekviziciju, koristio bez ikakve naknade tuđe konje za svoje potrebe) neki žitelji opštine Nedakusi optužili su ga da je ,,htio nabaviti za sebe Lalu ženu Nuha Sadikovića“. Iako je ova optužba bila lažna, uspjeli su u naumu da se osvete korumpiranom i osionom predsjedniku opštine, koji je zbog nekoliko krivičnih djela predat Sudu na isljeđenje.[26] I to onih krivičnih djela za koje su postojali čvrsti dokazi da ih je Šćepović počinio. Razne druge Šćepovićeve zloupotrijebe i mreža saradnika, bez koje ne bi mogao sve to raditi, ostali su uglavnom van domašaj zakona. Po svemu sudeći toj mreži u Nedakusima su pripadali: Mahmut-beg Kapetanović, Martin Raović, Stevan Pešić, Rondo Konatar, Adem beg Šehović, Sulejman beg Šehović, Redžo Malagić i Mujo Martinović. Pravo da tako razmišljamo daje nam jedna njihova molba upućena ministru unutrašnjih djela januara 1915. godine, u kojoj traže da se Šćepović kao karakteran i ispravan činovnik oslobodi regutske vježbe u Peći i vrati u njihovu opštinu ,,jer njegovo zakonito držanje prema nama u svakome poslu, dokazalo nam je da u Crnoj Gori vlada pravda i zakonitost, i dalo nam volje da u ovim najozbiljnijim danima ne žaleći truda istinski služimo uzvišenom Gospodaru i domovini“. Na kraju su kao razlog više da se udovolji njihovj molbi istakli, da su njegovim pravičnim držanjem bile zadovoljne ,,sve vlasti a tako i mi“.[27] Nesumnjamo da su potpisnici ovih redova zaista bili impresionirani predsjednikom Šćepovićem. Moguće da je to bio slučaj i sa nekim predstavnicima vlasti, ali ne zato što ih je sa Šćepovićem spajala ljubav ka redu i zakonu, već najvjerotanije ka nezakonitim poslovima od kojih se moglo lijepo zaraditi. No, ako za neke od njih nemamo čvrste dokaze da su u takve stvari bili upleteni, za Mahmut bega Kapetanovića se zasigurno zna da je posredovao u nekim od tih poslova.[28]

Kada su se ovako bezobzirno ponašali najviši predstavnici vlasti u nekim opštinama, onda se samo može zamisliti kakve su sve zlopotrijebe vršene od ostalih crnogorskih činovnika u novooslobođenim krajevima. Posebno u Metohiji, gdje su se pojedini crnogorski činovnici ponašali kao pravi mali zulumćari, ne mareći ni za zakon ni za obzire prema tom stanovništvu. Jedan od takvih crnogorskih činovnika bio je i predsjednik opštine Junik, Milika Vojvodić iz Morače, koji je do te mjere osilio da je praktično radio šta je želio. Takvim ponašanjem utjerao je stah u kosti albanskom stanovništvu. Ozlojeđeni postupcima predsjednika Vojvodića bili su i neki crnogorski žandarmi u Juniku. Čini nam se ne zato što su saosjećali sa nevoljama žitelja toga kraja, već prije zbog toga što se Vojvodić prema njima ponašao nekorektno i što im nije davao dio nezakonito stečene imovine (,,Globio je nekoliko seljaka iz sela Vokše po 1 perp. zbog opšt. budžeta, od kojih je žandarmima dao 6 perp. a ostalo zadržao za svoj džep“). Da je predsjednik opštine bio izdašniji prema svojim žandrmima i da im je češće davao dio nezakonito stečenog novca, teško da bi presavili hartiju  i optužili ga Cetinju za 17 nezakonitih radnji koje je počinio. Iz tih navoda se jasno može vidjeti kako su se ponašali crnogorski organi vlasti u novooslobođenim krajevima i kakvim je sve nasiljima bilo izloženo tamošnje stanovništvo. ,,Pri prikupljanju opšt. budžeta stavio je svoga sina, poslužitelja područne mu kancelarije da isti skuplja budžet, koji naplaćuje po svojoj volji, a ako se ko usprotivi bude tučen i globljen …Prilikom sadašnje mobilizacije i rekvizicija, svakog dana dolaze pokloni njegovoj ženi u vuni, novcu i drugim stvarima da bih im se konji oslobodili, te zato je i pored tolikih državnih potreba mnoge konje zadržao a neke sasvim oslobodio i vlasnik istih vratio ih na planinu.“[29] Nažalost, ovakvih i sličnih zloupotreba nije manjkalo u novooslobođenim krajevima, a jasno je i da su crnogorski činovnici često znali postupati bezobzirno prema tamošnjim žiteljima, te da takvo ponašanje nije bilo svojstveno samo dojučerašnim osmanskim podanicima pravoslavne vjeroispovjesti već i crnogorskim državljanima. To ponajbolje govori koliko je ova problematika neistražena, i da je krajnje vrijeme da se istoričari njome ozbiljno pozabave. U svakom slučaju ovakvim ponašanjem crnogorskog činovništva samo je dodatno povećana ionako velika podozrivost muslimanskog stanovništva prema Crnoj Gori.

Uprkos takvim prilikama većina muslimanskog stanovništva držala  se mirno i pomagala u granicama svojih mogućnosti mnoge nevoljnike koji su spas od ratnih nedaća potražili u Crnoj Gori. Brojni su primjeri koji govore o pomoći koju su muslimani Pljevalja, Bijelog Polja, Berana, Rožaja, Čajniča, Đakovice i Peći uputili crnogorskom Crvenom krstu i Glavnom odboru za pomaganje porodicama prebjeglih u Crnu Goru 1914-1915. iz Bosne, Hercegovine i Boke Kotorske. U nekim mjestima muslimani su bili i najveći darodavci. Tako su od 4127 perpera i 100 rubalja novčane pomoći, koliko je prikupio Odbor Crvenog krsta u Pljevljima, samo Mehmed paša Bajrović i Hadži beg Bajrović dali četvrtinu sredstava (1000). Visoke priloge Crvenom krstu u dali su još i Ahmet ef. Korijenić (250), Omer Bajrović (100), Hamefi Adbegović (60), Halime (46) i Elma Bajrović (46), dok se pomoć ostalih muslimana kretala od 0.30 para do 30 perpera. Kada je u pitanju pomoć u stvarima pljevaljski muslimani su takođe pokazali solidarnost. Posebno se u tom smislu istakao bogati Mehmet paša Bajrović, koji je kao najveći darodavac priložio 20 košulja, 20 gaća i 20 marama.[30] Nesebična pomoć pljevaljskih muslimana nije izostala ni kasnije tokom rata.[31]

I u ostalim djelovima novooslobođenih krajeva muslimanski živalj nesebično je pomagao crnogorski Crveni krst, Glavni odbor za pomoć prebjeglim porodicama i invalidski fond Ministarsva vojnog. Posebno su se u tom smislu istakli muslimani albanske nacionalnosti (iz Metohije), koji su se masovno odazivali ovim humanitarnim aktivnostima.[32] Time su umnogome uštdejeli oskudna državna sredstva i olakšali izdržavanje brojnih nevoljnika kojima je pomoć bila neophodna. Iako je istoriografija saglasna da muslimani u novooslobođenim krajevima nijesu sa simpatijama gledali na Crnu Goru (uostalom kao ni katolici i dio pravoslavnog stanovništva), pogrešno bi bilo iz toga izvući zaključak da je crnogorska država za njih bila apsolutna neprihvatljiva  i da im je svaka pomisao na saradnju sa takvom državom bila strana. Oni svakako nijesu bili impresionirani novim gospodarima i da su mogli da biraju nikada ne bi postali crnogorski državljani. Ali bez obzira na to, ne može im se spočitati nedostatak volje da prihvate Crnu Goru kao svoju državu. Da muslimani to nijesu željeli crnogorske vlasti ne bi imale u ovim krajevima uglavnom mirno stanovništvo, već ljute neprijatelje s kojima bi razgovarali isključivo preko puščane mušice i vodile borbe slične onima u Metohiji. No, kako je odnos muslimana slovenskog porijekla prema Crnoj Gori bio znatno pomirljiviji od odnosa albanskog stanovništva, u Sandžaku je izbjegnut metohijski scenario. Zahvaljući takvom odnosu muslimansko stanovništvo u Sandžaku bilo je od koristi crnogorskim vlastima, posebno kada su u pitanju humanitarne aktivnosti ali i razni drugi poslovi od državnog značaja u kojima su muslimani aktivno participirali. Tako se u Odboru za pomoć prebjeglim porodicama u Bijelom Polju (formiran 30. marta 1915) nalazilo petoro muslimana, uključujući muftiju Delevića kao predsjednika (članovi su bili: Mujaga Nikšić, Munir Kučević, Zećir aga Dervović i Murat Idrizović);[33] u Beranama osmoro (potpresjednik Adži Adžo Nikšić i članovi: Selmo Ramusović, Ahmet Ganić, Usein Šaman (vjerovatno Šahman), Ahmet Adrović, Rahman Batuš, Adem Softić i Hafis Ramusović)[34]; u Đakovici desetak (predsjednik Hadži Murteza Muderiz, blagajnik Azem Daut, članovi: Izet beg, Ali Vaima, Ilijaz beg, Šaćir Ali Spahi, Sejfula Paloja, Tan Batalaka, Afis Palaski, Muamed Pulja, Jaja Hadži Ismail Bošnjak).[35] Ovakvim djelovanjem pokazali su pozitivan odnos prema Crnoj Gori, koja im je povjerila tako odgovorne poslove. U tom smislu oni su zaista opravdali očekivanja, što jasno govori da kod dijela muslimanskog stanovništva nacionalna, vjerska i kulturološka različitost nijesu bile prepreka da prihvate Crnu Goru kao svoju državu i da se počnu polako integrisati u crnogorsko društvo. Prepreku im očito nije predstavljala ni činjenica da su svega nepune dvije godine živjeli u miru u novoj državi, iako istoričari obično suprotno tvrde. Da je to bila prepreka i da kod dijela muslimanskog stanovništva nije postojala želja da prihvate novu realnost i vremenom se integrišu u crnogorsko društvo, sumnjamo da bi iko od njih uopšte pomislio da služi a kamoli se prijavio kao dobrovoljac u crnogorskoj vojsci. Čim je objavljena mobilizacija u Beranama su se muslimani dobrovoljno prijavili da vrše žandarmerijsku službu. I što je za svaku pohvalu te su poslove vršili na ,,potpuno zadovoljstvo“ crnogorskih vlasti u Beranama. Iste te poslove u Đakovici su obavljali muhamedanci albanske nacionalnosti, a tamošnji begovi i plemenske starješine stavile su na raspolaganje crnogorskim vlastima ,,četrdeset momaka iz svijeh mahala“.[36] Suvišno je govoriti od kolike su važnosti bili ti žandarmi za crnogorske vlasti u Metohiji, gdje nije mogao proći jedan jedini dan a da se žandarmi i crnogorska vojska ne sukobe sa albanskim odmetnicima ili ne stradaju od njihove ruke. Ovakvim postupcima dio muslimanskog stanovništva pokazao je nesumjiv patriotizam, posebno ako se zna da je u Metohiji i pojedinim djelovima Sandžaka postojala veća mogućnost da izgubite glavu u sukobu s kačacima nego na pojedinim djelovima fronta od austrougarskih vojnika. Naravno, to ne znači da je većina muslimanskog stanovništva dijelila ta osjećanja (iako se mirno držala), ali za vjersku zajednicu koja je tako malo vremena provela u Kraljevini Crnoj Gori to nije bilo ni tako beznačajno. U svakom slučaju, istoričari koji se budu bavili društvom u novooslobođenim krajevima, moraće ovom pitanju da se ozbiljno posvete.

          Sukobi dijela muslimanskog stanovništva i crnogorske vojske

  Početak ratnih operacija na crnogorsko-austrougarskom frontu za dio muslimanskog stanovništva bila je zgodna prilika da se oslobode mrske crnogorske vlasti. To se posebno odnosilo na muslimane koji su se graničili sa Austrougarskom (pljevaljski kraj) i Albanijom (plavsko-gusinjski kraj i Metohija). Naravno to ne znači da su ostali muslimani bili fascinirani crnogorskom državom i da nijesu priželjkivali brz slom Crne Gore, ali za razliku od onih iz pljevaljskog, plavsko-gusinjskog kraja i Metohije nijesu posegli da se oružanim putem oslobode crnogorske vlasti. Tome je između ostalog doprinijela i propaganda koja je iz Austrougarske i Albanije širena protiv Crne Gore, na koju dio muslimanskog stanovništva nije bio imun. Naprotiv. Bili su pod njenim snažnim uticajem, što nije ostalo nepoznato crnogorskim vlastima koje su pomno pratile dešavanja u tim krajevima. Još prije početka ratnih operacija komandant Pljevaljske divizije, brigadir Luka Gojnić primjetio je ,,sumnjivo držanje muslimana u Pljevljima i okolini“. Takvo držanje pljevaljskih muslimana zabrinjavalo je crnogorske vlasti, koje su iz predostrožnosti naredile da se po objavi rata sva sumnjiva lica muslimanske vjeroispovjesti sprovedu u Podgoricu, a austrougarski agenti Mehmed Bajrović i Korjenić Vrhovnoj komandi.[1] Isti zadatak u Peći i Đakovici povjeren je brigadiru Vešoviću, koji je pored sumnjivih muslimana u pravcu Podgorice imao da uputi i katolike, koji su predstavljali opasnost za Crnu Goru.[2] Nesumnjivo da su ovakvim postupcima crnogorske vlasti uspjele u određenoj mjeri da osujete anticrnogorske akcije u Sandžaku i Metohiji, ali ne i da izbjegnu sukobe sa dijelom svojih novih državljana, koji su na Crnu Goru gledali kao na okupatora čije su se vlasti mogli osloboditi isključivo oružanom rukom. Svjesni činjenice da vlastitim snagama to nijesu u stanju da urade, dio muslimana novooslobođenih krajeva nije imao dilemu kojem se carstvu treba prikloniti u sukobu Austrougarske i Crne Gore. To se posebno odnosilo na muslimane pljevaljskog kraja, koji su se nalazili pod snažnim uticajem austrougarske propagande. Njihova privrženost Dvojnoj monarhiji nije bila samo rezultat snažne ukorjenjenosti austrougarske propagande u tom dijelu Sandžaka i nekih pretjeranih simpatija prema žuto-crnoj monarhiji, koliko praktičnih težnji da se uz njenu pomoć oslobode mrske crnogorske i srpske vlasti. Ulazak Osmanskog carstva u rat na strani Centralnih sila samo ih je dodatno osokolio, da se jedino trijumfom ovog vojno-političkog bloka mogu nadati svome oslobođenju. Na njihov držanje u ovom sukobu imala je veliki uticaj sultanova objava svetog rata (džihada) protiv neprijatelja Osmanskog carstva, koji je oduševljeno prihvaćen u Bosni. O tome je ponosito pisala i austrougarska štampa, ističući da je objava svetog rata kod bosanskih muslimana izazvala isto raspoloženje kao i kod muslimana na Bosforu ili Arabiji. Vojni svještenici hrabrili su muslimanske vojnike u austrougarskoj vojsci da ovaj rat za njih nije samo vjerski, već i rat za odbranu domovine, jer ,,su Rusi Srbima obećali bosansku zemlju“. U takvom ratu gdje se brani vjera i domovina nije trebalo štedjeti sebe, a svako ko pogine u njemu zaslužiće vječni život, uvjeravali su svještenici. ,,Svaka kugla ne pogađa, ali koji umire od nje taj ide Bogu kao pravi junak“.[3] Nijesmo uspjeli doznati da li je i koliko objava svetog rata imala uticaja na držanje muslimana u Sandžaku. Ali budući da je u susjednoj Bosni izazvala odličan efekat, nesumnjamo da nije imala uticaja na držanje muslimana u Sandžaku. Posebno one koji su se graničili sa Austrougarskom (Bosnom). No, iz navedenog bi bilo pogrešno zaključiti da je za neprijateljsko držanje dijela muslimanskog stanovništva u ovom ratu bila zaslužna inostrana propaganda. Ona ga je samo dodatno podsticala, ali da kod njih nije postojao dosta jak animozitet i nepovjerenje u nove vlastodršce ta bi propaganda ostala bez ikakvog efekta.

Blizina austrougarske granice i snažna ukorijenjenost njene agenture u novooslobođenim krajevima bili su od nemalog uticaja na držanje muslimanskog stanovništva pljevaljskog kraja, koje je zajedno sa austrougarskim trupama uzelo učešća u ratnim operacijama protiv crnogorske vojske u Sandžaku. Po austrougarskom priznanju, povlačenje crnogorske vojske na ovom dijelu fronta i zauzimanje Pljevalja (19. avgust 1914) umnogome je olakšalo to ,,što se je muhamedansko žiteljstvo listom proti njima diglo, koji su se dragovoljno nudili za provodiče i uhode proti Crnogorcima“. Muslimansko stanovništvo svuda je oduševljeno pozdravljalo neprijateljske vojnike, a u Pljevljima je austrougarskim trupama priređen veličanstven doček, koji je vrlo slikovito opisao zagrebački Jutarnji list. ,,I u Plevlju su muslimi sa slavljem dočekali naše čete. Mnogi muslimi imali su jošte stare zastave, kojima su znali na rođendan našeg vladara kititi svoje kuće. Te su izvadili i izvjesili. Kod plevljanskog zapovjednika, koji je ostao u gradu, pojavila se deputacija muhamedanskih odličnika, te mu izjavila svoje simpatije i svoju odanost prema monarkiji i ponudila mu svoju pomoć u borbi proti Crnogorcima.“[4] I ostali austrougarski listovi hvalili su na sva zvona držanje muslimana, koje su predstavljali kao nepomirljive neprijatelje slovenskih država i svoje vrlo odane saveznike: ,,Osobito valja istaknuti, da se Muhamedanci oduševljeno zauzimlju za monarkiju.“[5]

Ponašanje muslimanskog stanovništva u pljevaljskom kraju nedvosmisleno govori kakav je ono animozitet gajilo prema crnogorskim vlastima, čije su se vlasti mogle osloboditi jedino pomoći takve sile kakva je bila Austrougarska, koja je od ranije imala snažan prestiž u ovom kraju. Ako se tome doda još i to, da se u njenoj vojsci nalazio se veliki broj muslimana iz Bosne i Hercegovine, onda je više nego očigledno zbog kojih su se razloga muslimani iz Pljevalja priključili operacijama protiv Crnogoraca. Nakon što je austrougarska vojska zauzela Pljevalja,  naoružane muslimanske komite pridružile su se operacijama protiv crnogorske vojske, ugrožavajući njihove položaje na prostoru od Crnoga vrha do Buhova groba.[6] Jedino na šta nijesu računali tih dana je, da će Srbija teško poraziti Austrougare u bici na Ceru i da će austrougarski vojnici svoj prvi pohod na Balkan okončati neslavnim povlačenjem preko Drine. Neočekivani obrt u Srbiji primorao je austrougarske trupe da se povuku ispred crnogorske Sandžačke vojske, koja je izvršila protivudar i oslobodila Pljevlja 26. avgusta 1914. godine. Zajedno sa austrougarskom vojskom povukao se i jedan broj muslimana iz Sandžaka.[7] Po crnogorskim izvorima riječ o nekih 200-300 ljudi (,,Turaka koji su sa njima pobegli“), [8] koji su se po svemu sudeći priključili austrougarskim snagama, dok je broj izbjeglica bio znatno veći. Iz austrougarske štampe se nije moglo precizno saznati koliko se tačno muslimana iz pljevaljskog kraja povuklo ispred crnogrske vojske. Ako je vjerovati zagrebačkim Novostima u Sarajevu je iz nekoliko navrata dolazio ,,oveći broj muslimanskih bjegunaca iz Pljevalja“, koji su zbog teške egzistencijalne situacije ponudili na prodaju oko 8.000 ovaca i 2.000 govedi. Na osnovu broja stočnog fonda teško bi se moglo precizno utvrditi koliko je muslimana iz Pljevalja prebjeglo u Austrougarsku, ali svakako da taj broj nije bio mali. Uglavnom su to bile osobe starosne dobi od 25-40 godina (,,Ima među njima i dječaraca“), iz kojih ,,se samo razabire velika mržnja na njihove dosadanje gospodare i ljubav i privrženost prema Austrougarskoj“, čiju su vojsku kumili i molili da ne odlazi iz Pljevalja obećavši im ,,da će prvi pred vojskom ići napred u Crnu Goru“. No, umjesto slavodobitnog pohoda u Crnu Goru sudbina je pljevaljske muslimane odvela čak u Travnik.[9] I u ostalim mjestima Bosne i Hercegovine vlasti su organizovale prihvatne centre za muslimane iz Sandžaka. Muslimani koji su bježali ispred srpske i crnogorske vojske dolazili su mahom u Sarajevo, gdje su smještani svuda po njegovoj okolini. Članovi odbora koji su bili zaduženi za njihov prihvat, dočekivali su ih kod Careve džamije, gdje su im djelili hranu i odjeću, nakon čega su raspoređivani u druge dijelove grada. Najviše ih je bilo na Alipašinom mostu, a imalo ih je i u ostalim dijelovima Sarajeva, sve do Butmira (,,To je pravi tabor“).[10] Po priznanju samih muslimanskih izbjeglica, Austrougarska je bolje brinula o njima nego Osmansko carstvo, čiji su podanici do nedavno bili. (,,Ni naša se carevina Turska dok smo bili pod njom, nije za nas tako brinula, niti nam je bilo tako dobro kao ovdje“).[11] No, neće biti da je baš život u izbjeglištu bio onako bajkovit kao u novinskom tekstu, iako su se austrougarske vlasti zaista potrudile oko smještaja i prehrane prebjeglog muslimanskog stanovništva. Zbog brojnosti muslimani su upućivani i u ostale djelove Austrugarske, a neki su stigli ,,i u samu Posavinu“.[12]

Po pisanju austrougarske štampe glavni razlog zbog koga su muslimani iz Sandžaka morali bježati glavom bez obzira ispred razularenih crnogorskih i srpskih četa bio je u tome ,,što je muslimansko pučanstvo izjavilo da neće ratovati protiv austro-ugarskih četa“.[13]Ne treba sumnjati da su prilikom povlačenja austrougarskih trupa iz Sandžaka počinjeni razni zločini nad muslimanskim stanovništvom od strane crnogorske i srpske vojske, ali tvrdnje da su muslimani pljevaljskog kraja izbjegli zato što nijesu htjeli da se bore protiv austrougarske vojske, ne može se pokloniti pažnja. Crnu Goru su pretežno napuštali oni koji su ,,listom“ uzeli učešća u borbi protiv crnogorske vojske. O tome je tih dana veoma ponosno pisala austrougarska štampa, odajući muslimanima priznanje zbog takvog držanja. Dakle, u tome treba tražiti razloge zbog kojih je muslimansko stanovništvo napustilo Pljevalja, a ne u njihovom navodnom odbijanju da uzmu učešća u borbama protiv Austrougara. Uostalom crnogorske vlasti nijesu ni upućivale na prve linije fronta muslimane iz novooslobođenih krajeva, iako su se neki muslimani već na početku rata dobrovoljno prijavili u crnogorsku vojsku. Radije su ih zbog deficita radne snage upošljavale da sa ostalim stanovništvom obavljaju razne pozadinske poslove, jer su im tamo bili znatno korisniji i pouzdaniji nego u vojničkim rovovima. No, i za vršenje ovih poslova crnogorske vlasti se nijesu u početku rata naročito ovajdile od pomoći pljevaljskih muslimana, budući da su ,,mahom odbjegli sa austr. vojskom“, pa se u cijelom tom kraju nije moglo sakupiti 150 ljudi da vrši intendantsku službu u Sandžačkoj vojsci. I ono malo muslimana i pravoslavaca što je ostalo u Pljevljima, kupili su ljetinu i kulučili na raznim poslovima.[14]

Nakon kratkotrajnog boravka u izbjeglištvu muslimansko stanovništvo počelo je da se vraća svojim domovima. To ponajbolje govori da su navodni “teški” zločini crnogorske i srpske vojske nad muslimanima u Sandžaku bili rezultat austrougarske ratne propagande. Da su razmjere tih zločina bili onakvi kakvim ih je predstavljala austrougarska štampa, teško bi se moglo desiti da se muslimani počnu vraćati svojim domovina nakon nepunih mjesec dana od pada Pljevalja.[15] S druge njihov brz povratak kućama jasno govori da im u izgananstvu, što je i logično, nije bilo ni izbliza onako sjajno kako je tvrdila austrougarska štampa (,,Muhadžiri svi dobivaju od oblasti potrebnu hranu i putem stan, tako da sad na ničem ne oskudijevaju“).[16] U svakom slučaju crnogorske vlasti nijesu imale  namjeru da im oproste bjekstvo u Monarhiju. Posebno ne onima koji su uzeli učešća u borbama protiv crnogorske vojske. Stav crnogorskih vlasti prema takvima bio jasan – svi koji su ogriješili o zakon morali su biti odmah ,,pritvoreni i predati Vojnom sudu da ih sudi kao veleizdajnike za djelo protivu države“. Što se tiče njihovih porodica, na papiru nije bilo nikakvih prepreka da se slobodno vrate u domovinu. Naravno, pod uslovom da se nijesu ogriješili o zakon.[17] Ali, na terenu su stvari funkcionisale sasvim drugačije, jer su lokalne, centralne i vojne vlasti očito bile zatečene njihovim povratkom. Tek kada je odbjeglo muslimansko stanovništo krenulo da se vraća svojim kućama, crnogorske vlasti su počele da se dogovaraju kako će se sa njima postupati, što je stvorilo veliku konfuziju na terenu. Tako se dešavalo da se porodice koje su se vratile u Pljevlja odatle naknadno protjeruju, pa opet potom iz Goražda vraćaju natrag u Pljevlja.[18] No, to su bili samo neki od problema koji su kočili povratak prebjeglog muslimanskog stanovništva. Poseban problem za vlasti predstavljalo kako regulisati pitanje njihove imovine, budući da im je konfiskovana ljetina[19] i stoka,[20] dućani zatvoreni,[21] a u njihove kuće useljenje srpske izbjeglice iz Bosne.[22] Njihov povratak zahtijevao je od crnogorske vlade da ova pitanja što prije i pravičnije riješi, naročito kada je u pitanju imovina u trgovačkim radnjama. S tim u vezi Ministarski savjet donio je odluku da se sve neophodne stvari koje se zateknu u radnjama predaju Crvenom krstu, a ostale je putem javne licitacije trebao da proda Odbor za rasprodaju, koji su činili tri trgovca, jedan činovnik Oblasne uprave iz Pljevalja i jedan carinarnik (djelovođa). Ukoliko je bilo trgovačke robe u kućama odbjeglih muslimana, Odbor je imao ovlašćenja i nju da proda. Jedino se pokućstvo po stanovima nije smjelo prodavati ,,već se popisati do sitnice i predati mjesnoj opštini“.[23] Tom prilikom Odbor je mogao prodati isključivo imovinu ljudi koji su pobjegli iz zemlje, a nipošto njihovih najbližih srodnika koji nijesu napuštali Crnu Goru. To se posebno odnosilo u slučajevima gdje je kapital (radnja) bila svojina više ljudi. U tom smislu bila je zaštićena čak i imovina ljudi koje su vlasti držale kao taoce, ali ne i njihovih rođaka koji su pobjegli sa austrougarskom vojskom.[24]

Privremena konfiskacija imovine odmetničkih porodica izvršena je i u Plavu, čije su kuće ustupljene kiridžijama dok se ovi ne vrate nazad (budući da su ih vlasti amnestirale). [25] Takvih kuća u ovom kraju bilo 41, dok je broj iseljeničkih kuća bio nešto veći (52).[26] Jedan od glavnih razloga (ako ne i glavni) koji je tjerao muslimane nakon Balkanskih ratova na iseljavanje ležao je u njihovoj nepomirljivosti da im, kako reče najpoznatiji jugoslovenski disident Milovan Đilas, ,,stoljetni rajetini i inovjerci postaju gospodari“.[27] U određenoj mjeri tome je doprinijelo i osiono ponašanje i zloupotrijebe crnogorskih organa vlasti u tim krajevima, ali daleko od toga da su to bili glavni razlozi koji su tjerali muslimane na iseljavanje. Da je nepodnošljiv život u tim krajevima bio glavni razlog iseljavanja, teško da bi se neke familije nakon određenog vremena ponovo vraćale svojim kućama. Prije će biti da uslovi života u tuđini nijesu bili ni izbliza onakvi kakve su ih predstavljali razni agitatori u Sandžaku. Takva propaganda naročito je stimulativno djelovala na siromašne slojeve muslimanskog stanovništva, koji su u najvećem broju napuštali svoje domove pod utiskom laskavih obećanja o boljem životu u Osmanskom carstvu. ,,Doznao sam, da se u veliko među ovdašnjim muslimanima vode agitacije za iseljavanje. Pojedini, koji hoće da se sele, idu od kuće do kuće i preokreću za sobom one, koji se inače ne bi selili. Oni im pričaju kako se iseljenicima daju bogate zemlje, kako ako ovdje ostanu, ne mogu više biti Turci i t. d., a tako pišu i oni koji su se iselili“, izvještavao je nadležne Cetinju oblasni upravitelj u Bijelom Polju. Dakle, iz ovih navoda se jasno vidi da ponašanje crnogorskih vlasti nije bio glavni uzrok iseljavanju, iako nije beznačajan, već organizovano agitovanje koje zdušno podržavalo muslimansko sveštenstvo. ,,Njihove hodže – koje oni sasvim poštuju i sve njihovo za mjerodavno smatraju – propovijedaju im: da svaki Turčin, koji ovdje umre nije pravi Turčin; da je grehota i sramota svakome da Turčinu da živi pod upravom drugoga naroda, t. j. naroda druge vjere, i da to njihov vjerski zakon strogo zabranjuje.“ Ovakvim djelovanjem muslimansko sveštenstvo ne samo da je snosilo odgovornost za iseljavanje svojih vjernika, već i za snažna anticrnogorska osjećanja i sve nedaće koje su ih na tom putu snalazile. Na svu sreću, agitacije koje su vođene kroz Sandžak nijesu dale željene rezultate, osim kod siromašnih žitelja i ljudi problematičnog ponašanja, koji su zbog svojih ranijih zlodjela strahovali da ne budu imali neprilika s novim gospodarima. ,,Do sad iselili su se oni, koji su bili sasvim siromašnog stanja i oni koji su živjeli duž naše granice, i koji su bili s našijema zakrvljeni i koji su vršili razne zločine i lupeštine, što je uglavnom i uzrok njihovom iseljavanju.“[28] No, život u nekadašnoj domovini za mnoge je bio neprihvatljiv pa su se vraćali svojim kućama. Tako je samo u jednom danu sredinom jula 1914. godine Lojdovim parobrodom stiglo u Bar ,,osam muslimanskih familija i to šest Kolića iz Vranješa i dva Nikšića iz Bijelog Polja“, koji su bili naseljeni u Samsu (,,Kažu da im se onamo ne dopada“).[29]

Raspoloženje dijela muslimanskog stanovništva zadavalo je dosta briga crnogrskim vlastima u Sandžaku, koje su preko mreže svojih povjerenika budno motrile na svaki, čak i najmanji pokret u tom dijelu države. Svjesne činjenice da kod muslimanskog stanovništva u Sandžaku ne uživaju  prestiž, crnogorske vlasti su strahovale od evenutalne oružane pobune, pa je crnogorska žandarmerija nerijetko vršila pretrese pojedinih domaćinstava, oduzimajući im oružje i municiju koje su držali bez znanja vlasti. Ovakvim aktivnostima samo je dodatno produbljivano nezadovoljstvo kod muslimanskog stanovništva, koje ionako nije bilo oduševljeno crnogorskim vlastima. Naprotiv. Smatrali su ih svojim okupatorima, što su pojedinci i javno manifestovali. Tako su januara 1915. godine u jednoj kafani u Bijelom Polju neki muslimanski trgovci ljubili austrijske novčanice i uzvikivali neprijateljske parole: ,,Živjela Njemačka i Austrija, koje pobijediše Rusiju; te će i nas osloboditi; Dolje sa Rusijom!“[30] Iako su optuženi negirali ove navode i tvrdili da su im pojedinci iz vlasti sve namjestili (,,imaju mržnju sa nama“),[31] činjenica je da muslimansko stanovništvo u Sandžaku nije moglo gajiti naročite simpatije prema državi za koju ih ništa nije vezivalo. Država koju su oni osjećali svojom u ovom ratu se borila se na strani Centralnih sila. Da je kojim slučajem situacija bila drukčija vrlo vjerovatno bi se i muslimani drukčije ponašali. Ali kako prilike nijesu bile takve ne treba da čudi zbog čega su muslimani u Sandžaku skandirali Austrougarskoj i Njemačkoj, na čijoj strani su se borila njihova jednovjerna braća. U svakom slučaju, zbog toga im se ne može zamjeriti. Nije njihova krivica što Crnu Goru nijesu osjećali svojom državom i što su mimo svoje volje postali crnogorski podanici, već zvanično Cetinje koje je vrlo dobro znalo da u ovim krajevima ne uživa bog zna kakav prestiž ni kod pravoslavaca a kamoli muslimana. Da su na Cetinju o ovome na vrijeme razmišljali teško da bi crnogorska vojska uopšte zalazila u te krajeve. Ali kako su crnogorske vlasti bile okupirane ambicioznim planovima o stvaranju velike države, o ovim stvarima naknadno je ,,razmišljao“ represivni aparat, koji je prilježno procesuirao brojne žitelje novooslobođenih krajeva. Jedan u moru takvih bio je izvjesni Mujo Galinović iz Pljevalja, koji je jedne prilike ,,nanio uvredu Njihovim Veličanstvima Kralju Crne Gore i Kralju Srbije“.[32] Kako je rat odmicao crnogorski represivni aparat u Sandžaku imao je sve više posla.

Kada su s jeseni 1915. godine Centralne sile pokrenule veliku ofanzivu protiv Srbije i Crne Gore, raspoloženje muslimana u Sandžaku počelo je drastično da se mijenja. Posebno od momenta kada su austrougarska vojska počela približavati crnogorskim granicama. Osokoljeno napredovanjem Centralnih sila na Balkanu, muslimansko stanovništvo u srpskom dijelu Sandžaka počelo je da se buni i teroriše pravoslavno stanovništvo,[33] dok je u rožajskom kraju primjećeno ,,među muhamedancima neko zadovoljstvo i komešanje“.[34] Ubrzo su ,,zadovoljstvo i komešanje“ zamijenila u rožajskom kraju ,,svakojaka zla“ muslimanskih razbojničkih četa,[35] a već krajem novembra 1915. godine oko dva bataljona muslimana iz srpskog dijela Sandžaka sa jednim brojem rožajskih muslimana napadalo je crnogorske položaje od Musine jame do Vuče.[36] I u ostalim krajevima Novopazarskog sandžaka muslimansko stanovništvo počelo da se odmeće i čeka pogodan trenutak da stupi u akciju protiv crnogorske vojske. Tako se u mjesto Sokolac (Šahovići) odmetnuli u jednoj pećini neki Martinovići, Bobosići i Dautovići, koji su u jednom okršaju sa crnogorskom vojskom uspjeli da ubiju jednog vojnika.[37] I uostalim djelovima Sandžaka do tada uglavnom mirno muslimansko stanovništvo počelo je da se odmeće i skupa sa austrougarskom vojskom i Albancima napada crnogorske položaje na sektoru Sjenica-Novi Pazar-Berane.[38]Sa napredovanjem austrougarske vojske u Sandžaku brojna podrška muslimanskog stanovništva austrougarskoj vojsci je rasla. Ovakvo držanje muslimana u Sandžaku ni namjanje nije iznenadilo crnogorske vlasti. One su od ulaska u te krajeve bile prilično nepovjerljive prema njima. Isti je slučaj bio i kada muslimanskog stanovništva prema crnogorskim vlastima. Ali ako već 1912. godine crnogorske vlasti nijesu uviđale da je ,,oslobađanje“ tih krajeva bio nepromišljen poduhvat, krajem 1915. i početkom 1916. su se mogle i lično uvjeriti da je vojni pohod u te krajeve bio neoprostiva greška. No, na Cetinju tih dana nije nikome bilo do prevelikog mozganja o greškama iz prošlosti, sve i da je bilo vremena za to. Austrougarska snage su iz dana u dan sve više stezale obruč oko Crne Gore, čija je vojska krajnim naporima požrtvovano branila svaku stopu crnogorske zemlje. Nažalost u toj misiji nije uspjela. Nakon osamnaestomjesečne borbe morala je položiti oružje pred nadmoćnijim neprijateljem krajem januara 1916. godine.

Vojni slom Crne Gore za muslimane u Sandžaku bio je idelan trenutak da namire neraščićene račune sa pravoslavnim stanovništvom na tom području. Posebno su u teškom položaju bili Srbi u plavsko-gusinjskom kraju, gdje su nakon vojnog sloma Crne Gore muslimansko stanovništvo i albanske bande vršile težak teror nad njima. O teškim prilikama u tom kraju, srpsko stanovništvo pisalo je crnogorskim činovnicima, navodeći da je njihov položaj u Sandžaku tada bio neuporedivo teži nego u najgore vrijeme osmanske uprave. ,,Takvih zuluma, tiranije i u opšte zločinâ – koje vrše onamošnji Turci u zajednici sa naročito organizovanim bandama razbojnika – kačaka – taj okrug nije doživio ni u vrijeme najcrnje turske reakcije. Nema dana da se ne desi ne jedan, već nekoliko slučjeva zločina: ubistva, pljački, paljevina, otmica i. t. d.“ Izuzetno težak položaj srpskog stanovništva i divljanje albanskih bandi umnogome je pogodovalo to što u tim krajevima nije uopšte bilo austrougarskih vlasti i vojske, jer albanske bande ,,ne priznaju apsolutno nikakvu vlast“. Štaviše, stari znanci crnogorskih vlasti, Medo Ferović, Šaban Redžepagić, Smail (Smaka) Nikočević i Ramo Selmanov Balić sa društvom bili su na ovom prostoru apsolutni gospodari života i smrti. Tako su se uostalom i ponašali. Sem toga su smatrali da imaju apsolutno pravo na ovo područje i da osim njih tu niko drugi nema šta da traži, pa ni austrougarska vojska. To je bila cijena njihove borbe protiv crnogorske uprave u tim krajevima u kojoj su oni bili barjaktari otpora. Nedugo po odlasku crnogorskih vlasti ova družina oformila je prijeki sud, preuzeli vlast u tom kraju i ,,otpočeli vršiti tiraniju, kojoj ravna nema“. ,,Pored toliko ubistava izvršenih nad mirnim i golorukim stanovništvom srpskim gdje nijesu pošteđene žene, djevojke, mala nejaka djeca; pored pljački otmica i paljevina srpskih kuća – oni su počeli da konfiskuju nepokretna imanja Crnogoraca, uzimajući ista bajagi u svojinu arbanaške države…“ Posebna priča bila je policija sastavljena od razbojnika i prekaljenih ubica i ,,lupeža pokupljenih iz cijele Arbanije“, koja je činila ,,čuda od jadnog srpskog življa“.[39] Za manje od mjesec dana od kada je raspuštena crnogorska vojska, samo u Gusinju su albanske bande iz Gaša i Krasnića sa plavsko-gusinjskim muslimanima ubile 6 ljudi (među kojima jednu ženu i dijete od godinu i po dana), opljačkale i popalile gotovo sva srpska imanja, sve činovničke familije protjerale preko stare crnogorske granice a srpskim familijama, koje su prethodno propisno opljačkale i dale rok od nekoliko dana da se odatle sele ako im se prebjegli ukućani ne vrate. Očito je da su kačaci ponešto naučili od crnogorskih vlasti, jer su na sličan način i crnogorske vlasti postupale sa njima dok su bili u odmetništvu. Ali dok je imovina njihovih porodica bila uredno popisivana, familije bezbjedne, a odmetnicima više puta ostavljan rok za povratak, srpske familije bile su ,,popaljene i opljačkane“ i ostavljene da ,,propadaju od gladi i zime, ako im se čim prije ne ukaže pomoć“.[40] I naravno dat im je rok da se odatle sele. No, dok se to ne desi bile su prinuđene da svaki dan trpe težak teror i bezakonje. Čak su i garderobu (,,prćenu robu sa tijela“) sa njih skidali, a ženi popa Đorđa Šekularca opljačkali su svu imovinu i ostavili je golu do kože (,,bez niđe ništa na njenom tijelu“). Mušketanje i pljačka su bile sasvim normalna pojava u tim krajevima, a od ubistava nijesu bile pošteđene ni žene ni djeca.[41] Šta je sve još pretrpjelo pravoslavno stanovništvo za vrijeme okupacije i koliko je ljudi stradalo za to vrijeme, možemo samo da pretpostavimo. Njihovi vapaji za pomoć sve su se slabije čuli. Crnogorskih vlasti na tom prostoru više nije bilo.

[

AGOVIĆ: SANIRAMO PUTEVE OŠTEĆENE VODOM, LAKŠE DO IZLETIŠTA

0

U toku protekle sedmice lokalna uprava je radila na sanaciji lokalnih nekategorisanih putnih pravaca na teritoriji opštine. Ovi putni pravci su oštećeni zbog obilnih kiša.

Kako je istakao za portal radija predsjednik opštine, Samir Agović, prioritet su dali MZ Azane i dijelom MZ Tucanje.

Samir Agović

“Proteklih dana mehanizacija je na terenu i sanira putne pravce, a naša namjera je da pomognemo lokalnom stanovništvu, a poseban akcenat je stavljen na izletište Vrševska brda, gdje očekujemo da ćemo uskoro imati tradicionalnu manifestaciju, pa nastojimo da svim posjetiocima omogućimo da dođu lakše do ovog atraktivnog mjesta. Naravno, nastavljamo da saniramo putne pravce u ostalim MZ i očekujem da ćemo u toku ovog mjeseca uspjeti da najurgentnije potrebe završimo, a posebno na lokalitetima gdje se održavaju skupovi bratstava”, istakao je Agović i dodao da veliku zahvalnost duguje komunalnom preduzeću kao i mještanima.

“Uporedo sa sanacijom puteva radnici komunalnog preduzeća izvode radove na raskrčivanju trasa, putnih pravaca i uklanjanju trave i šiblja sa obije strane puta. I taj segment smo upotpunili i ovom prilikom  iskazujem zahvalnost ljudima na terenu kao i mještanima koji im izlaze u susret i pomažu u navedenim radovima”, zaključio je Agović.

DENIS BOŽOVIĆ

PETNJICA JEDAN OD 18 CRNOGORSKIH GRADOVA U KOJOJ VLADA BIJELA KUGA

0

Petnjica je jedan od 18  crnogorskih gradova u kojima se od početka godine do kraja aprila više umiralo nego rađalo. Bijela kuga “snašla” je i Andrijevicu, Bar, Berane, Bijelo Polje, Cetinje, Danilovgrad, Gusinje, Herceg Novi, Kolašin, Mojkovac, Nikšić, Plav, Pljevlja, Plužine, Šavnik, Ulcinj i Žabljak.

Da je prirodni priraštaj u minusu i da bijela kuga vlada u navedenim gradovima, pokazuju zvanični podaci Uprave za statistiku, a prema zvaničnoj statistici, Crna Gora je za četiri prva mjeseca imala vitalni indeks minus 212, što znači da je toliko ljudi više umrlo, nego što je rođeno.

Prema podacima uprave, od januara do kraja aprila rođeno je 2.119 beba, a u istom periodu preminuo je 2.331 građanin.

Kao i u dosadašnjim istraživanjima, Pljevlja su grad s najvećom stopom bijele kuge jer je u tom gradu broj preminulih za 98 veći od broja rođenih. Na drugoj strani, grad u kojem se najviše djece rodilo je Podgorica, i u njoj je prirodni priraštaj pozitivan jer je broj rođenih za 144 veći od brojke preminulih.

Ovakvav trend s kulminacijom bijele guge samo je nastavak iz prethodnog perioda.

U Crnoj Gori je prošle godine negativan prirodni priraštaj zabilježenu čak 15 opština i to uglavnom u gradovima na sjeveru države. U našoj državi lani je rođeno 7.260 građana, a preminulo je 6.494.

To znači da je na državnom nivou, prirodni priraštaj pozitivan i iznosi 766, ali je to najmanje povećanje broja stanovnika Crne Gore u istoriji.

Naime, prirodni priraštaj je poslednjih godina konstantno u padu, pa je tako 2017. iznosio 909, godinu dana ranije 1.105,2015 – 1.057, 2014 1.515, a 2013 1.558. Ukoliko se osvrnemo na ranije podatke, očigledno je da je u godinama za nama prirodni priraštaj bio znatno veći.

Poređenja radi, prirodni priraštaj je 1991. godine bio 5.636, što je sedam puta više nego lani. Ovo je nastavak negativnog trenda, jer su prema ranijim podacima, iako je prirodni priraštaj na nivou države bio veći, pojedine opštine konstantno suočene s izumiranjem stanovništva. Tako je negativan prirodni priraštaj 2013. zabilježen u osam opština, 2014. godine takva situacija je bilaudeset lokalnih uprava, 2015. u 12, a 2016. i 2017. u po 13. Tekuća 2019. sada je na dobrom putu da obori dosadašnje neslavne rekorde.

PETNJICA: OTVORENE “ZAVIČAJNE STAZE”

Preksinoć je u Petnjici svečano otvoren XII Festival Zavičajne staze pod nazivom ,,Ostati ili otići”. Festivalu su prisustvovali brojni književnici, umjetnici, muzičari i mnogi drugi.

U sali Opštine Petnjice promovisan je zbornik “Bihorske sumnje” i časopis za kulturu “Kazivart”. O ovim izdanjima su govorili Ljerka Petković, Dijana Tiganj, Božidar Proročić i Selma Rastoder.

,,Kroz pitanje ,,Ostati ili otići” protkane su brojne dileme od egzistencijalnog značaja za čovjeka. Vjerujem da je sama organizacija i borba za opstanak ovog festivala svojevrstan odgovor na tu dilemu. Ovaj festival, pored ogromnog umjetničkog značaja, ima i nezanemariv društveni značaj. Čast mi je što Petnjici možemo predstaviti novi broj časopisa “Kazivart” kao i zbirke priča sa prošlogodišnjeg festivala “Bihorske sumnje”. Poslije promocija u Podgorici, Plavu, Bijelom Polju, Rožajama i na Cetinju možemo reći da se ova izdanja vraćaju kući i da okupljaju ljude i njihovu pažnju” kazala je Selma Rastoder.
,,Nakon svakog konkursa i svake završene manifestacije organizatori se potrude da objave taj zbornik u kojem su sakupjene najbolje priče. Meni je čast što se moja priča “Zeleno, volim te zeleno” našla u ovom zborniku. To je zapravo i materijalni dio i ono što traje nakon festivala i što produžava njegovo trajanje. Ovim se pruža prilika da se nauči nešto više o Bihoru i životu u njemu. Kada znamo da se u žiriju nalaze stručni, upješni i obrazovani ljudi koji znaju da prepoznaju kvalitet, onda je uspjeh kada se nečija priča nadje u jednom ovakvom zborniku” kazala je jedna od autora, Ljerka Petković.
 
,,U samom uvodu ,,Kazivarta” susreće nas priča Jovana Nikolaidisa ,,Centar i alternativa” koja govori o multikulturalnosti Crne Gore, Balkana i Mediterana. Tu je i stvaralaštvo Nadije Rebronje, koja nam kroz ,,Arabeske za piano” pokazuje snagu svojih poetskih misli, proze ali i esejistike koje krase ovu mladu ali nadasve istaknutu književnicu. Dijalog mislima vode Enes Halilović i Balša Brković, istaknuti intelektualci, koji kroz književne paralele govore o različitim stadijumima kulture. Tekst Rebeke Čilović nas uvodi u razgovor istaknutih književnih i kulturnih stvaraoca. Kroz ,,Kazivart” su zastupljene njene pjesme ,,Koža od devet slojeva”, ,,Budim se prljava” i druge. Istaknuti lingvista i profesor Husnija Muratagić-Tuna je poznata i priznati bosansko-hercegovački lingvista i pisac, koja kroz svoj autorski tekst ,,Žene i pisanje” ističe da određeni broj žena u književnosti ne dobija dovoljno medijske pažnje. Ističući činjenicu da žene masovno objavljuju ali da se nažalost malo čitaju. Tu je i mlada pjesnikinja, Dijana Tiganj sa svojom poezijom ,,Ne skreći pogled”, ,,Kažu možda je to samo navika”, ,,Dijete što te je sanjalo”, i pjesma ,,Cifre”. ,,Kazivart” je upotpunio svoju ulogu i značaj sa izložbom Adele Nurković-Kulenović slikarke koja kroz svoje likovno stvaralaštvo pokazuje apstraktni temelj  ljudskih egzinstencijalnih fenomena i problema. Mladog pisca Enver Muratovića iz Rožaja upoznajemo kroz njegovu poeziju i pjesme ,,Jesenja”, ,,Ljudi nama slični”, ,,Gume i ruže”, ,,Mrak” i ,,Kuda to ode Enisa”. Ovako kompaktno pripremljena i bogato sadržajan ali i ilustrovan časopis predstavlja bogastvo na savremenoj crnogorskoj kulturnoj sceni sa svim svojim sadržajima koji će naći put i do najprobirljivije čitalačke publike.” kazao je Božidar Proročić.
  ,,Imamo bogatu tradiciju Zavičajnih staza, a ,,Kazivart” predstavlja još jedan projekat. Ovaj časopis je zapravo afirmacija svega dobrog što Bihor posjeduje. To je časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja te je tako dostupan široj publici. Veliko bogatstvo se krije među ovim koricama” kazala je Dijana Tiganj.
O bogatoj riznici pjesnika, prevodioca, prirodnjaka i urednika Školskog programa Televizije Beograd, Ibrahima Hadžića govorili su prof. dr Draško Došljak, Mirza Luboder, Rebeka Čilović kao i sam autor Hadžić. Hadžić je jedan od najznačajnijih pjesnika sa naših prostora. Za knjigu poezije “Maternji jezik”, koju je sinoć promovisao u Petnjici, dobitnik je nagrade Ratkovićevih večeri poezije.
U programu pod naslovom Veče sevdaha, poezije i bihorskog plamena nastupili su pjesnici Sreten Vujović, Braho Adrović, Amina Kuč, kao i recitatori i moderatori Mirza Luboder, Milica Raković, Inera Latić kao i orkestar “Taslidža” iz Pljevalja. Na početku programa je odata pošta žrtvama genocida u Srebrenici, a nakon toga publika je uživala u zabavnom programu koji su učesnici priredili.

Program je završen plamenom tradicionalnih baklji, u narodu poznate kao “Lile”, koji je od davnina karakterističan za ovo područje, kao tradicionalna najava ljeta.
ALMINA ŠABOTIĆ

MUHOVIĆ: PALJENJE “LILA” JE OBIČAJ SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, A NE BOŠNJAKA

2

Povodom učestalog događaja koji se organizuje evo već nekoliko godina poznat pod nazivom “Bihorske Lile”, reagovao je predsjednik OO BS Petnjica Adnan Muhović.

“Paljenje lila je običaj Srpske pravoslavne crkve i posvećen je svetim apostolima Petru i Pavlu tako da je to njihov svetac Petrovdan. U noći 12-og na 13-ti jul se u njihovo ime pale lile i to je, pojašnjenja radi, čisti srpski pravoslavni običaj i svetac!  Građana radi, samo da kažem da su hristoborni ratnici ubijali rane hrišćane tako što su ih vezali za drvo i polijevali smolom pa palili. Tako su nastajale lile i buktinje koje su osvjetljavale gradske trgove. Doduše, tako su i Bošnjaci u Višegradu stradali. Vezani i paljeni. Buktinje! To je bilo 1992. Često smo mi “Lile” doživljavali na svojoj koži, pa su tako Bošnjaci paljeni oko sijena po Donjem Bihoru 1943. od strane Pavla Đurišića! I sad nama neko hoće u Petnjici da prikaže LILE kao dio naše bošnjačke kulture i istorije! Bošnjaci nemaju ništa sa Petrovićima ni Petrovdanom!  Ni sa lilama! Nažalost, sadašnja izdajnička vlast u Petnjici i ovo Bihorsko kulturno ljeto je otvorila uz  “gusle iz Pipera” duboko vrijeđajući osjećanja Bošnjaka Bihora. Mi smo zna se kako opjevani kroz gusle i one predstavljaju instrument koji je izgudio najviše mržnje prema islamu i muslimanima, našim herojima i gazijama. Zato, prestanite da namećete tuđi identitet Bošnjacima! To je težak i neuspješan put gospodo iz DPS-a”, saopštio je Muhović.

OD BEŠIKE DO KABURA – Život i običaji Bošnjaka“ ČOBANSKE DJEČIJE IGRE – IGRA GEDŽE

0

Igra se tako što jedan igrač čuva gedžu (kamenčić do 5 cm u obimu, koji se postavi na neki veći kamen) dok drugi igrači sa mecke (određena udaljenost, pet – šest metara od gedže) plofkma (pljosnatim kamenjem prečnika do10 cm) jedan za jedan gađaju gedžu da je sruše. Igrači koji bi promašili geždu, stajali su pored svojih plofki i čekali priliku da neko od narednih igrača obori gedžu, a kada bi se to desilo, imali su pravo da uzmu svoje plofke i pobjegnu iza mecke.

Zato je bilo važno da se gedža pogodi i odbije (odbaci) što dalje, jer je čuvar morao da otrči po nju i da je vrati na mjesto, pa tek onda da juri druge igrače da ih, prije nego što pobjegnu iza mecke, dotakne rukom (da ih okila) i tako im preda gedžu (da je oni čuvaju).

Prvi koji čuva gedžu biran je nekom od razbrajalica, kao; „Eci, peci, pec, ti si mali zec, a ja mala prepelica, eci, peci, pec!“

Ako bi od udara plofkom odletjela daleko, dok bi čuvar išao po oborenu gedžu, drugi igrači su plofkama udarali po kamenu uz ređanje stihova; „Cukam, cukam u gedžovu glavu, da mu djeca ne opasu travu!“

Ovo „gedžovu glavu“, izgovaralo se kao ime onoga koji čuva gedžu, npr; „Cukam, cukam u Dešovu glavu…“, što je skoro uvijek nerviralo čuvara, pa je i u ovoj igri bivalo žiganja, prekidanja igre i suza.

Ako niko ne bi oborio gedžu, igrači su uzimali plofke i ponovo redom gađali, ili je dolazilo do dogovora da, u tom slučaju, naredni čuvar gedže bude onaj čija je plofka pala (odskočila) najdalje od gedže.

Latif Adrović

 

VIDEO: TRINAESTOJULSKE LILE U PETNJICI

0

Sinoć su u Petnjici tradicionalno zapaljene Trinestojulske lile.

 

https://youtu.be/oDTzBc2n1nU

“BALKAN DANCE” PRIPREMA DOBAR PROVOD U TOKU TURISTIČKE SEZONE

0

Prema najavi organizatora “Balkan Dance”, Berane i Sportska Hala Berane će biti epicentar dobrog provoda na sjeveru Crne Gore u toku turističke sezone.

„Muzički spektakl otvoriće 16. jula ( utorak ) Edita Aradinović – prelijepa djevojka sa andjeoskim glasom koja sprema spektakularan scenski nastup! Publiku će zabavljati i Mc Stojan, jedan od najpopularnijih izvodjača za mladju populaciju. Za kraj večeri očekuje nas Amadeus žurka, i suvišno je trošiti riječi na sjajne momke koji godinama prave sjajne žurke“, istakli su za portal radija promoteri Balkan Dance.

Prodaja ulaznica je počela i za samo tri dana prodato je nešto više od 500 ulaznica. Za sve one koji žele da budu dio spektakla predlažemo da karte obezbijede na vrijeme. Cijena ulaznice iznosi 5,00 eura, dok je rezervacija stola 10,00 eura. Ulaznice se su dostupne na sljedećim mjestima:

– BERANE – CLOCK CAFFE

– BIJELO POLJE – HAMINGWAY CAFFE

– ROŽAJE – CENTRAL CAFFE

– MOJKOVAC – EXIT CAFFE

– PLAV – DISKONT PALAVRTIĆ

– PLAV – PARADISO CAFFE

– GIGS TIX PRODAJNA MREŽA

Na sljedećem linku je spisak lokacija Tabacco Shop-ova u Crnoj Gori gdje je moguće kupiti ulaznice:

http://gigstix.me/prodajna-mesta-gde-kupiti-ulaznice

“Balkan Dance” organizacija ovog ljeta će organizovati niz manifestacija. Osim pomenutog spektakla 16. jula, u Beranama nas u avgustu očekuje dvodnevna manifestacija na kojoj će nastupati Dženan Lončarević, Šako Polumenta i Katarina Grujić. Pod pokroviteljstvom ove organizacije u Mojkovcu će se u periodu 10 – 12. avgusta održati ‘’Mojkovac fest’’, na kom će nastupati Amadeus Bend, Mirza Selimović ali i mnogi drugi. Iz organizacije su za ovo ljeto najavili i spektakularnu žurku na plaži na kojoj će se pojaviti mega zvijezde estradne muzike.

UMIVANJE PETNJICE: PRIPREME ZA FESTIVAL “ZAVIČAJNE STAZE”

U toku su pripreme za XII festival – Zavičajne staze – Bihor 2019 – Ostati ili otići, koji večeras od 18.30h počinje u Divan bašči.

http://zavicajnestaze.me/pocetna/

Radnici Službe zaštite i spašavanja čiste i peru plato na kojem ce se održati ova velika i tradicionalna književna smotra. Na večerašnjem festivalu, uz književne promocije biće održana promocija zbornika “Bihorske sumnje” i časopisa za kulturu “Kazivart”, kao i portret stvaraoca Ibrahima Hadžića – Maternji jezik.

Veče sevdaha je na kraju ostavljeno kao poslastica i počinje od 20:30h.

ALMINA ŠABOTIĆ

GENOCID U SREBRENICI? NIKAD ČUO!

0

Piše: Tomislav Marković

Kad čovek sluša srpske političare, dežurne intelektualce na mrtvoj straži srpstva i prati domaće medije može doći do vrlo zanimljivih zaključaka.

Jedan od zaključaka glasi: pa ovi ljudi znaju sve! Njima ništa nije skriveno ni nepoznato. Najtajniji planovi CIA-e za njih su otvorena knjiga, znaju šta planira Vladimir Putin, šta se dešava iza kulisa američke administracije, znaju u detalje kakve zavere kuju Vatikan i Soroš, znaju čak i gde zeka pije vodu.

Ni daleka prošlost njima nije nepoznanica: svima je dobro poznato ko je bio izdajnik u Kosovskoj bici, šta se jelo na kneževoj večeri, šta je Miloš Obilić rekao Vuku Brankoviću, a šta je replicirao Toplica Milan – kao da su bili lično prisutni na događaju od pre tričavih 630 godina.

Jedino što naši sveznadari ne znaju je – šta se dogodilo u Srebrenici u julu 1995. godine. Pa ne može čovek baš sve da zna!

Intermeco 1

Kada smo došli na makadamski put, kamion se zaustavio, i odmah smo čuli ljude kako pričaju iza naših leđa. Primetili smo neke mrtve ljude dok smo gledali dole prema zemlji… Lično sam video mrtve ljude. Video sam te mrtve ljude ispred sebe.

Onda su nas postrojili i počeli su sa rafalima sa moje desne strane, i ljudi su padali na levo. Ljudi su me oborili, tako da je jedan čovek pokrio deo mog lica pokazuje, i pao je pred mene i moja ruka je bila preko njegovih grudi. Na mojim leđima je bila krvava mrlja od tog čoveka koji je bio preko mene, i krv je padala sa njega na mene.

Jedan čovek, ne znam da li je bio u mojoj grupi ili grupi posle mene, rekao je ‘Dokrajči me’, a srpski vojnik je rekao ‘Polako, polako’. Kada smo svi pali na zemlju, onda je jedan od njih došao i ispalio po jedan metak u ljude koji su se verovatno kretali.

***

A i kako srpski političar, intelektualac ili medijski delatnik da sazna šta se događalo tih davnih, pradavnih dana u dalekom bosanskom vilajetu, čitavih nekoliko desetina kilometara daleko od granice na Drini?

Kad je Srebrenica u pitanju, Srbija je još uvek u srednjem veku, putevi su teško prohodni, informacije pristižu sporo ili baš nikako, a vasceli svet se svodi na mali okrug u kojem meropah živi, ne mrdajući iz svog sela, osim eventualno kad treba nešto da potrguje u obližnjoj varoši.

Intermeco 2

Egzekucija se nastavila u noć, ali ne mogu da kažem tačan čas. Ali se nastavilo u noć… Kada su ljudi bili ubijeni, čuo sam grupu vojnika kako dozivaju jedan drugog po imenu, i razgovarali su.

Onda sam prepoznao jednog od njih po imenu Gojko Simić, koji je radio sa mnom u istom preduzeću 15 godina… Znam jer su zvali jedan drugog po imenu. Čuo sam Gojko, Vojo, Risto, i zvali su jedan drugog po nadimcima. Čuo sam njega posebno, onog koga znam.

Znao sam ga mnogo godina, i njegov glas je bio tipičan. Nije se baš najjasnije izražavao. Rekao je da će poljubiti one od nas koji su pobijeni jer je mislio da smo svi mrtvi. Obojica smo bili istog zanimanja. Nikada se nismo svađali. Uvek smo bili u dobrim odnosima. Bili smo poznanici sa posla, ali se nikada nismo posećivali, jer smo živeli dosta daleko jedan od drugog.

***

Naša samozvana elita možda ne zna šta se baš tačno dogodilo u toj – kako se ono beše zove – Srebrenici, ali vrlo dobro zna šta se tamo nije dogodilo.

Šta god da se dogodilo, to ne može biti okarakterisano kao genocid, tako umuju naše umne i bezumne glave. Ako baš mora nešto da se prizna, ako nas taj zli svet pritisne uza zid, ako već nemamo izbora – reći ćemo da se tamo desio zločin; ako baš insistiraju, možemo i da pojačamo kvalifikaciju, nije nama ništa teško, pa ćemo reći da je to bio užasan, užasan, užasan zločin, nama bar frljanje epitetima nije problem, ali nikada, nikada, nikada, jednom rečju – never, nećemo priznati da je u Srebrenici počinjen genocid.

A još nikadije i neverije nećemo priznati da Srbija ima bilo kakve veze sa onim što se u Srebrenici dogodilo, šta god da se tamo desilo, ako se uopšte nešto desilo, a ni to nije sigurno, jer niko ništa ne zna, krhko je znanje, kako lepo reče pesnik, a što vreme duže prolazi znanje postaje sve krhkije, lomnije, gubi se, bledi i nestaje.

Intermeco 3

U skladištu, kada smo ušli, kada je zadnja osoba ušla kroz ista vrata kroz koja sam i ja prošao, on nije imao mesta da sedne, tako da je ostao da stoji.

I onda ga je srpski vojnik udario u leđa. I opsovao ga je i rekao mu je da sedne. A taj čovek se okrenuo okolo i rekao, ‘Nemam mesta da sednem’.

I onda ga je oborio rafal puščane vatre. I odjednom je bilo mnogo pucanja u skladištu, i nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, bombi, rafala i bilo je toliko mračno da nismo mogli da vidimo ništa. Ljudi su počeli da vrište, da viču, da mole za pomoć. I onda bi bilo zatišje, pa bi ponovo počelo.

I nastavljali su tako da pucaju u skladište sve dok nije pala noć. Uspeo sam da dođem do izlazne kapije, do male kabine, bila je pod istim krovom kao i skladište, i tamo sam pronašao svog suseda, i on mi je rekao da legnem.

I pitao sam ga da li je ranjen, i nije bio, i on je mene pitao da li sam ja ranjen, i nisam bio ni ja. Ispod je bila krv i nisam mogao više da izdržim. Navukao sam mrtvo telo preko sebe, i tako sam ostao 24 časa u tom skladištu.

***

Neko naivan bi mogao da pomisli kako tu ipak postoji mali problem, jer je u više presuda Haškog tribunala pokolj u Srebrenici okvalifikovan kao genocid, ceo svet zna šta se tamo dogodilo, evo čak je i Kanadski parlament usvojio Rezoluciju o genocidu u Bosni i Hercegovini i proglasio 11. juli Danom sećanja na žrtve genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini. Za celokupan civilizovani svet Srebrenica i genocid su postali sinonimi.

Takvom naivčini nije jasno da je Srbija krajem 80-ih izvršila nacionalističku kontrarevoluciju upravo zato da ne bi bila deo sveta, da bi se otcepila od tog mrskog sveta i civilizacije i zavukla u svoj topli, smrdljivi budžak u kojem može da živi i ubija po svom ćefu, da uredi svoj mali svet po svojim pravilima, ne obazirući se na moral, civilizacijske norme, zakone, pravne regule, humanost, konvencije o pravilima ratovanja i slične izmišljotine strane srpskom biću, propise izumljene samo da bi ograničile slobodu nesputanom nacionalnom biću koje u praktikovanju te svoje novootkrivene slobode ima običaj da se oda etničkom čišćenju, pljački i genocidu.

Intermeco 4

I onda su pitali ljude odakle su, ljudi iz Glogove, ljudi iz Cerska, ljudi iz Bratunca, i ljudi su odgovorili. I onda su rekli ‘Neka ustanu ljudi iz Glogove.’ Jedan čovek je ustao. Srpski vojnik je rekao ‘Izađi napolje.’ On je izašao iz skladišta levo, u pravcu iz koga smo ušli u skladište.

Mogli smo da čujemo tupe udarce i njegove krike i jauke. Kada je sve to prestalo, ponovo su se vratili sa baterijskim lampama, zvali su ljude iz različitih mesta. Niko nije priznao da je iz tih mesta, onda bi uperili baterijsku lampu nasumice u nekoga, i onda bi osoba morala da ustane i izađe napolje. Tako su nastavljali da ubijaju ljude.

***

Izolacija od sveta je osnovni cilj nacionalizma, pa je srpska nacionalistička elita učinila sve što može da odvoji Srbiju od ostatka planete; ako je takav poduhvat nemoguće izvesti u ekonomskom i fizičkom smislu, mentalna separacija je izvršena sa maksimalnim uspehom, sve do dobrovoljnog zatvaranja u duhovni i duševni brlog.

Zato srpski poricatelji genocida lako rešavaju taj problem sa svetom, za njih je Haški sud – antisrpski, formiran samo da bi osuđivao Srbe na pravdi Boga, a čitav zapadni svet se zaverio protiv Srba da bi im smrsio konce, jer svetske glavešine nemaju pametnija posla nego da po ceo dan sede i razmišljaju kako da naude Srbima.

To možda ne odgovara činjenicama, ali ko još pita činjenice šta njima odgovara. Ovde je na vlasti nacionalistička samovolja koja sama odlučuje šta jeste, a šta nije, bez obzira na logiku, stvarnost, iskustvo i realije.

Intermeco 5

Video sam dva čoveka kako stoje na levoj strani. Tu su bili srpski vojnici, dva sa leve strane, tri sa desne strane, i bio je jedan koji je bio licem okrenut skladištu sa automatskom puškom u ruci i vikao je ‘Dođi kod mene’. I dok smo išli prema njemu, zakratko se zaustavio i nastavljao da ponavlja ‘Dođi ovamo’.

I onda sa leve strane, vojnik koji mu je stajao sa leve strane udario ga je sa gvozdenom šipkom po glavi. I srpski vojnik koji je stajao sa desne strane imao je sekiricu, i udario ga je po leđima sa oštricom sekirice. Ušao sam u veliku sobu, ali su nastavili da izvode i ubijaju ljude. I to se nastavilo do popodneva.

***

Rat protiv činjenica jedna je od osnovnih odlika dominantnog pogleda na neprijateljski svet koji treba gledati isključivo preko nišana.

Negiranje da je Srbija imala veze s genocidom u Srebrenici ne zvuči baš ubedljivo. Velikosrpska ideologija koja je poslužila kao legitimacija za genocid kovana je u Srbiji, na Dedinju, u intelektualnim i crkvenim krugovima, gde ju je Slobodan Milošević pronašao u živahnom stanju i preselio je u svoju politiku.

Karadžićeva Srpska demokratska stranka bila je tek ćerka-firma Miloševićevog režima, lidera im je izabrao Dobrica Ćosić, a pobrinuo se i za ideološku podlogu. Počinitelji genocida u Srebrenici, oficiri Vojske Republike Srpske, primali su plate iz Beograda, u streljanju je učestvovala i paravojna formacija “Škorpioni” koja je bila pod kontrolom MUP-a Srbije, a žrtve su odvožene na stratište autobusima iz Srbije koji su pripadali prevozničkim preduzećima “Sedmi jul” iz Šapca, “Strela” iz Valjeva i “Raketa” iz Užica.

Ako ništa drugo, kad plaćaš ubice, a ubice nekog ubiju, biće da to ipak ima neke veze s tobom. O ideologiji i logistici da i ne govorimo.

I kako se naši poricatelji genocida bore sa navedenim faktima? Jednostavno, prosto se njima ne bave, a na svaki nagoveštaj veze između Srbije i Srebrenice prezrivo odmahnu glavom i okončaju svaku raspravu.

Intermeco 6

Ljudima je ponovo naređeno da izađu iz kamiona. I crveni auto se takođe zaustavio, i Ratko Mladić je izašao iz kola, zajedno sa vojnicima koji su ga pratili, i gledali su kako izvode ljude iz TAM kamiona i postrojavaju ih i pogubljuju. Pošto su završili svoj posao, Ratko Mladić je seo u isti crveni auto i vratio se u pravcu gimnazije.

Nastavili su da dovode ljude i da ubijaju ljude i to je potrajalo do sumraka. Iza mojih leđa bio je bager koji je kopao masovnu grobnicu.

***

Srpska politička i intelektualna elita ulaže ogromnu energiju i napore u poricanje genocida u Srebrenici, tu su prosto neumorni. Ako se oko nečega slažu, to je da se nipošto ne sme priznati genocid. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić neprestano mantra kako bi, u slučaju priznanja genocida u Srebrenici, svi Srbi bili proglašeni za genocidni narod.

Kad je veliki hazjajin Putin boravio u Beogradu, Vučić je bio pun zahvalnosti: “Srpski narod nikada neće zaboraviti da je Rusija 2015. godine po naredbi Putina stavila veto na rezoluciju Saveta bezbednosti UN po kojoj je Srbi trebalo da budu proglašeni za genocidni narod”.

A pre neki dan, kad se opraštao sa odlazećim ruskom ambasadorom Alekandrom Čepurinom, Vučić je ponovio omiljenu recitaciju: “Pomogli ste nam kada smo u Savetu bezbednosti UN pokušali da sačuvamo i uspeli da zaštitimo svoj narod i zemlju od večne stigme da smo genocidan narod”.

Nije lako srpskim nacošima kad se zapetljaju u sopstvene mentalne konstrukcije kao pile u kučine, ni Bog ih raspetljati ne može.

Jer ta sintagma “genocidni narod” ne postoji, to nije naučni termin, to niko u svetu ne koristi. Što je još luđe, autor ideje o genocidnim narodima je akademik Vasilije Krestić, jedan od tvoraca Memoranduma SANU, čije knjige Vučić čita pred spavanje.

Krestić je osamdesetih godina lansirao tezu o Hrvatima kao genocidnom narodu, ali to nigde izvan ovog našeg budžaka nije ušlo u upotrebu, jer takav esencijalistički pristup stvarnosti nema veze s mozgom. Pa niko ni Nemce ne naziva genocidnim ili holokaustičnim narodom, jer je upravo takav način mišljenja koji čitave narode proglašava genocidnim karakterističan samo za kreatore genocida i etničkog čišćenja.

Tako da bi Srbi mogli da budu proglašeni genocidnim narodom samo ako bi u Savetu bezbednosti sedeli i rezolucije pisali Vasilije Krestić, pokojni Dobrica Ćosić, neupokojeni Matija Bećković, Brana Crnčević, Momo Kapor, Milorad Ekmečić, Rajko Petrov Nogo, Amfilohije Radović i slični velikosrpski delatnici, na čelu sa Aleksandrom Vučićem.

Intermeco 7

Video sam bager. Bio je iza mojih leđa. Imao je vedro, vrstu lopate. I to je vrsta mašine koja može i da kopa i da prenosi različiti materijal.

Radio je dok nije pao mrak. Kada se smračilo, drugi bager je stigao i upalili su farove. U tom trenutku, donosili su tela samo na jedno mesto, i ubijali su ljude na tom mestu i svetla bagera su bila upaljena i nastavljali su da ubijaju ljude. I to se nastavilo dok nisu dokrajčili sve.

I kada je zadnji TAM stigao, neko je rekao ‘To je to, niko više nije ostao.’

***

Predsednik potura čitavom narodu sopstvene grehe iz mladosti, kad je bio deo udruženog zločinačkog poduhvata u okviru Šešeljeve Srpske radikalne stranke, pa bi najradije od svih Srba da napravi saučesnike u svojim zlodelima.

Kako bi to svi Srbi trebalo da budu genocidni, predsedniče? Zar i oni koji su se suprotstavljali vašoj i Miloševićevoj ratnoj politici, velikosrpskoj ideologiji i šovinističkoj mržnji? Zar i oni koji se danas bore protiv poricanja genocida i nastoje da istina dođe do što većeg broja građana Srbije?

Jesu li i aktivisti i aktivistkinje Žena u crnom, Helsinškog odbora, Fonda za humanitarno pravo – genocidni? Ostanite vi, predsedniče, tamo gde ste, na dnu moralne provalije, i ne pokušavajte časne ljude da povučete za sobom.

Nisu svi u ovoj zemlji pomahnitali i odali se crnim snovima o ubijanju drugih jer se malo drugačije zovu, ne mogu se mešati i izjednačavati dobro i zlo.

Intermeco 8

Otvorili su zadnji deo kamiona i naredili su nam da izađemo. I ja sam bio zadnji u kamionu, tako da sam prvi izveden.

I pokazali su mi gde treba da stanem, pored nekih mrtvih tela. I svi su bili postrojeni, u nekoliko redova, sa okrenutim leđima.

Tamić je odmah otišao, i odmah pošto je otišao čuli smo da automatske puške pucaju. Svi su pali u tom trenutku, i u one koji nisu bili ubijeni, koji su još davali znake života, pucano je pojedinačno, ubijani su pojedinačno. Nisam se usuđivao da se pomerim. Samo sam gledao dole ka zemlji.

***

Premijerka Srbije Ana Brnabić potpunce sledi besprimerni primer svog idola i tvorca Aleksandra Vučića. I ona, kao i stotine njenih kolega, ministara, funkcionera, političara, pisaca, intelektualaca, novinara, javnih radnika – drži se poricanja genocida kao pijan plota.

U toj nečasnoj raboti oni se kreću u okvirima davno zacrtanim, obrasci poricanja su svuda isti, kako kod nas tako i u drugim delovima sveta gde su počinjeni genocid i zločini protiv čovečnosti. Profesor Stenli Koen je u studiji “Stanje poricanja” klasifikovao mehanizme, prakse, retoričke figure i obrte koji se koriste u negiranju zločina, a naši negatori se ponašaju kao da su Koenovu knjigu pažljivo prostudirali, pa je sad primenjuju u naopakoj praksi. Iako je očigledno da rodoljupci takve izdajničke knjige ne čitaju.

Poricatelji koriste mehanizam poznat kao “poricanje tumačenja”. To je ono kad priznaju da se u Srebrenici desio zločin, ali odbijaju da ga kvalifikuju kao genocid, već ga tumače drugačije – kao užasan zločin. Tu je i mehanizam koji se zove “optuživanje optužilaca”: tu spadaju sve optužbe na račun Haškog tribunala – sudi se samo Srbima, nisu osudili hrvatske generale ili zapovednike OVK itd.

Cilj ovog metoda poricanja je da se “pažnja skrene sa sopstvenog ponašanja”. Zatim, rasprostranjen je mehanizam “poređenje u sopstvenu korist” – jesmo mi činili zločine, ali šta su tek drugi nama radili; mi smo možda zločinci, ali smo mala maca u odnosu na druge.

Intermeco 9

Motor je ugašen, ali svetla su ostala upaljena… Otvorili su prednji deo kamiona i tri vojnika su izašla iz kabine, i ostali su u blizini kamiona, suprotno od mesta gde sam ja sedeo. Bio sam suočen sa njima svo vreme. I jedan iz grupe koja se sastojala od tri srpska vojnika, prišao je onima koji su bili u kabini. Verovatno je trebalo o nečemu da razgovara sa njima.

Tri čoveka su odmah prionula na svoj posao. Počeli su da ubijaju ljude. Ubijanje je počelo tako što su pucali u ljude koji su stajali, koji su ustvari bili nagomilani na dnu kamiona. Mislim da je jedan od njih bio teško pretučen. Jedan od njih je već možda bio mrtav.

Tako da su bili veoma slabi. Jednostavno su ih pobacali sa kamiona i onda, rafalima dovršili. Drugi i treći čovek su doživeli istu sudbinu, ali druga dva čoveka koja su sedela na klupi pored mene su pokušala da pobegnu. Skočili su sa kamiona i uspeli su da pređu nekih 20 metara od zadnjeg dela kamiona. Mogao sam da vidim sve to. Meni je bilo vrlo jasno šta se dešavalo.

***

Često se koristi i mehanizam poznat kao “poricanje namere” koji se javlja u obliku: Ratko Mladić nije hteo da pobije čitav bošnjački narod, nego samo muškarce, pa se onda zaključuje da nije reč o genocidu.

Naše poricatelje, naravno, ne zanima to što “Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida” Generalne skupštine Ujedinjenih nacija iz 1948. godine, genocid definiše kao niz zločina počinjenih “u nameri da se potpuno ili delimično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa”.

Imamo i mehanizam znan kao “moralni bilans”, gde se genocid tretira kao incident u svetloj srpskoj istoriji, umanjuje se značaj tog događaja, kao jedne male, sitne, nevažne epizode u inače slobodarskoj istoriji naroda. Kao što kaže Stenli Koen: “Na moralnoj mapi našeg života to mesto nije značajno; nemojte nam suditi samo po tome. Računovodstveni obrasci u koje upisujemo svoje rezultate pokazuju da je naš moralni bilans pozitivan”.

Intermeco 10

I rafali su se nastavili i ljudi su padali. Ne znam koliko je to trajalo. Nastavljali su da dovode ljude. Sećam se tog starijeg čoveka, pretpostavljam da je to bio star čovek. I pošto je to bilo gotovo, ne znam koliko je trajalo, možda jedan sat, ili možda deset minuta.

Ali sve u svemu, meni je to izgledalo jako dugo. Verovatno su pucali u sledeću grupu koja je bila izvedena posle mene. I u tom trenutku, osetio sam iznenadan bol u levoj nozi. Pomislio sam da me je metak pogodio u levo stopalo. I pomislio sam da meci pogađaju šljunak oko mene. Oni su pucali rafalno, i ja sam jednostavno očekivao da sledeći metak dođe i pogodi me.

***

Koristi se i “poricanje postojanja žrtve”, to često sprovode Šešelj i njegovi manijaci kada govore o tome da su u Srebrenici pobijeni samo zarobljeni vojnici Armije BiH, ili kad se priča o tome da je Srebrenica osveta za zločine nad Srbima.

Kao što se istim argumentima pravdaju svi zločini srpskih snaga u Jugoslaviji: sve je to osveta za Jasenovac. A pošto su pobijeni bili krvnici, onda nema žrtve.

Tako zbore tvorci dominantnog pogleda na svet u Srbiji. Srećom, ima kod nas i opozicije koja ima drugačije stavove.

Evo, recimo, lider Dveri Boško Obradović, koji izričito tvrdi da se “u Srebrenici nije desio genocid, ali je bilo zločina koje treba objektivno sagledati”. Nema potrebe da citiram kako izgleda objektivnost Boška Obradovića, a to njegovo sagledavanje se svodi na kombinaciju gorenavedenih mehanizama poricanja.

Ali, dobro, Boško je stari ekstremni desničar, svojevremeno su Dveri objavile specijalan broj časopisa posvećen Srebrenici u kojem su razni “eksperti” umanjivali broj žrtava tako što su prebrojavali butne kosti, pa ako im se broj butnih kostiju ne poklopi sa brojem pobijenih, odmah ustvrde da se tu radi o obmani i falsifikatu.

Činjenicu da je vojska Ratka Mladića prvo pobila skoro 9.000 nevinih civila, a potom njihove leševe buldožerima premeštala u sekundarne i tercijarne grobnice, upravo zato da bi prikrila tragove genocida – dverjani nisu pominjali, jer im se ne uklapa u koncept.

Intermeco 11

Krenuli su istim putem kao kada smo dolazili u školu. Na jednom mestu skrenuli smo desno i stigli do livade. Na toj livadi sam video veliki broj leševa. Autobus se zaustavio na putu u blizini livade, i mogao sam da tu vidim skladište i tu su ležali ljudi, pobijeni. Kada se autobus zaustavio, vojnici su počeli da izvode grupe ljudi koji su bili vezani.

Oni su vodili u jednoj koloni. Morali su da stave ruke iza leđa. To su bile grupe od deset ljudi koje su odvođene u oblast gde su bili leševi, na livadi, i tamo su i ubijeni. I onda bi ih ubiljali pojedinačno, i to smo mogli da vidimo iz autobusa.

***

Pored dverjana, imamo i građanski orijentisane političare, na primer Sergeja Trifunovića, lidera Pokreta slobodnih građana. On u jednom intervjuu reče ovako: “Da li Srebrenica ima prefiks genocid ili masakr, to je frljanje brojevima.

Srebrenica se dogodila zahvaljujući Aliji Izetbegoviću tako što je Klinton nazvao Aliju i rekao, hoćeš li međunarodnu intervenciju. Hoću, odgovorio je Alija. Spreman da žrtvuješ? Spreman. Ništa manje nije kriv taj gnom koji je prodao svoj narod, nego ovaj naš gnom koji je poklao taj narod. Koja je razlika?”

Na stranu čudovišna moralna ravnodušnost koja izbija iz ovih reči, nesrećni glumac verovatno čak i ne zna da je zapravo citirao Biljanu Plavšić, osuđenu ratnu zločinku, koja je lansirala ovaj falsifikat. A i da zna, verovatno ne bi menjao tzv. mišljenje.

Pa neće valjda jedan pravi srpski demokrata i patriota da se kod žrtava obaveštava o zločinu, naravno da će pitati ubicu šta se dogodilo. Mogao bi da svrati i do srpskih zatvora, da čuje verziju priče raznih osuđenih zločinaca, ko zna koliko ubica robija bez razloga, samo zato što sudije više veruju dokazima, činjenicama i izjavama žrtava i svedoka, nego izmišljotinama raznih krvnika.

Intermeco 12

I ja sam odveden na livadu gde su bila tela. Naredili su nam da stanemo, i stali smo. Bila je grupa srpskih vojnika tamo. Bili su u stroju i pucali su u nas iz automatskih pušaka i iz mitraljeza. Kada su otvorili vatru, bacio sam se na zemlju. Ruke su mi još bile vezane iza leđa i pao sam na stomak, licem dole. I jedan čovek mi je pao na glavu. Mislim da je on bio ubijen na mestu.

I mogao sam da osetim kako njegova krv teče preko mene. Pucanje se nastavilo i onda su naredili vojnicima da pucaju u ljude pojedinačno. I mogao sam da čujem glas kako govori da ne treba da pucaju ljudima u glave, kako im se ne bi prosipali mozgovi, nego da im pucaju u leđa. Pucali su mi u leđa. Ruke su mi bile vezane na leđima, ali je metak prošao ispod mog levog pazuha, kroz moju košulju, i samo me je ogrebao.

I ostao sam tamo, ležeći. Mogao sam da ih čujem kako pitaju da li je bilo ko ranjen. Rekli su da će biti previjeni. I neki ljudi su progovorili i odmah su dokrajčeni. Mogao sam da čujem kako jedan čovek doziva u pomoć. Molio ih je da ga ubiju. I jednostavno su rekli ‘Pustite ga da pati. Ubićemo ga kasnije.’

***

Pored klasičnih primera poricanja genocida, imamo i neke netipične koji bi spadali u žanr iživljavanja nad žrtvama i podsmevanja mrtvima i njihovim porodicama, kao neku vrstu kreativnog srpskog doprinosa svetskoj baštini poricanja.

Tu prednjače Šešelj i njegovi radikali u političkoj sferi, a u medijskoj Milomir Marić sa svojom emisijom “Ćirilica” u kojoj gostuju razne individue koje u žongliranju ljudskim kostima vide omiljenu zabavu. Tu razni istoričari i histeričari poput Miloša Kovića tvrde da je zadatak srpskih istoričara da brane srpske državne interese, tako što će revidirati sudske procese u Hagu.

Tu Šešelj veselo tvrdi: “Ti Muslimani uopšte nisu bili vezani, bila je jedna ležerna, opuštena atmosfera, njima je bilo rečeno da će biti pušteni”. Ležerna, opuštena atmosfera – skoro kao u Aušvicu. Tu i Marić nesputano divlja: “Svake godine kada televizija prenosi, kada dođu strani državnici, oni donose mrtva tela ko zna odakle i sahranjuju u Srebrenici”. Ovakve neljudske izjave kao da ne izgovaraju ljudi, već buldožeri u ljudskom obliku.

Intermeco 13

Srpski vojnici koji su čuvali kamione, koji su čuvali stražu oko kamiona su počeli da maltretiraju ljude, udarajući ih sa kundacima kroz ciradu kamiona… Onda su pitali za ljude iz pojedinih sela iz oblasti oko Srebrenice, iz sela Glogova, Osmac i druga sela.

Ne znam zašto su tražili ljude iz tih sela. Ako bi bilo ko ustao, onda bi ga izveli. Proveli smo celu noć u kamionima i mogli smo da čujemo krike, jauke, pozive u pomoć. Ponovo krici. Ljudi su vikali ‘Molim vas, nemojte me tući. Nemojte me ubiti. Nemojte me zaklati.’ Bilo je tako strašno, nisam mogao to više da podnesem. Znam da je pet ljudi te noći izvedeno iz kamiona. Nisam video da su ih ubili na licu mesta, ali se oni nisu vratili u kamion. I rafali su se mogli čuti kroz noć, dolazeći oko kamiona, i krici ljudi, i to je trajalo cele noći.

***

Ako znamo da je poricanje poslednja faza genocida, onda postaje jasno zašto srpski političari, mediji, ratni zločinci, advokati masovnih ubica, intelektualci nacionale, novinari, državni zvaničnici, crkvenjaci, pisci, pesnici i ostala negatorska menažerija ulažu ovoliki trud u poricanje genocida.

Upravo je ta sila upregnuta u poricanje očigledan dokaz da je Srbija bila upletena u genocid u Srebrenici i da baš zato mnogi učesnici velikosrpskog ratnog pohoda imaju nečistu savest. Samo što su svi njihovi napori uzaludni. Nepobitno je utvrđeno šta se dogodilo u Srebrenici, to čitav svet zna i niko na planeti neće menjati svoj stav o tome.

Intermeco 14

I kada smo ušli u školu, kolona je nastavila; ne baš kolona, ali kada bi neko bio udaren, ušao bi. Bilo je nešto prostora između svakog čoveka. Bilo je vojnika unutra, ali ne znam koliko. I jedan od njih je pitao ‘Čija je ovo zemlja?’ I sam je odgovorio: ‘Ovo je srpska zemlja. Uvek je bila i uvek će biti.’ I on je rekao ‘Pratite me balije, ponavljajte za mnom’ i morali smo da ponavljamo za njim: ‘Ovo je srpska zemlja. Uvek je bila i uvek će biti.’

***

Da li će zvanična Srbija ikada smoći snage da prizna svoju krivicu i da sledi primer svojih najboljih sinova i kćeri koji se već decenijama bore za istinu – veliko je pitanje. Jedno istraživanje iz prošle godine kaže da 40 posto građana Srbije zna da je u Srebrenici počinjen genocid. Taj broj će vremenom samo rasti, taj proces je nezaustavljiv.

Samo što Srbija ima tu nesreću da joj je intelektualna i politička elita, koja bi trebalo da prednjači i predvodi, najvećim delom na strani onih koji su počinili genocid. A održavanje u životu ideologije koja je dovela do ratova i agresije na susedne države – vide kao svoju svetu misiju. Srbiji je neophodan suštinski preokret u politici, ideologiji, kulturi, u svim oblastima života. Tek kada se obračunamo sa ideologijom i kulturnim modelom koji su favorizovali monstrume i masovne ubice, možemo se vratiti u svet, suočiti sa zlom počinjenim u naše ime i iskreno zamoliti za oproštaj. I živeti u miru sa susedima i sa sobom.

P.S. Boldovani delovi teksta preuzeti su iz izjava svedoka na suđenju Radislavu Krstiću, koji je pred Haškim tribunalom proglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon te osuđen na 46 godina zatvora. Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.

Izvor: Tačno.net