Učenici JU OŠ „Trpezi“ iz godine u godinu osvajaju brojne nagrade kako na školskim tako i na opštinskim i državnim takmičenjima o čemu svjedoče brojne diplome, pohvale i nagrade. Za takav uspjeh zaslužni su prosvjetni radnici koji ih usmjeravaju na očuvanje vrijednosti i timskog rada.
Prvu četvororazrednu Osnovnu školu Trpezi su dobile davne 1922. godine, tada je brojila oko 60 učenika. Ova škola je počela sa radom u privatnim kućama, a na inicijativu mještana tog kraja 1925. godine podiže se prva školska zgrada u Trpezima. Školske 1959/60. godine u školi se formira odjeljenje petog razreda, kasnije šestog, sedmog i osmog, tako da škola 1963/64. prerasta u osmorazrednu osnovnu školu sa 755 učenika, sa područnim odjeljenjima Vrbica i Kalica.
Brojne eko akcije
„Na početku školske 2016/17. godine upisano je 97 učenika, raspoređenih u devet odjeljenja. Škola ima jedno četvororazredno istureno odjeljenje u Kalici. Rad u školi se odvija u jednoj smjeni za sve učenike od I do IX razreda. Pored redovne nastave, u školi se uspješno organizuju i vannastavne aktivnosti. Učenici naše škole sa nastavnicima organizuju brojne eko akcije za uređenje školskog dvorišta i okoline. Cilj eko akcija u školi je razvijanje ekološke svijesti kod djece kao i njegovanje vrijednosti i značaja timskog rada“, istakla je za DN direktorica JU OŠ „Trpezi“ Nermina Pačariz.
Učenici JU OŠ „Trpezi“ iz godine u godinu osvajaju brojne nagrade kako na školskim tako i na opštinskim i državnim takmičenjima o čemu svjedoče brojne diplome, pohvale i nagrade. Na opštinskom krosu učenici JU OŠ „Trpezi“ osvojili su četiri prva mjesta, jedno drugo i jedno treće mjesto.
Profesor fizičkog vaspitanja JU OŠ „Trpezi“ Marko Novović za DN kaže da se u radu sa djecom, a na osnovu prethodnog iskustva, zajedničkim snagama stiče privilegija konstantnog usavršavanja i napredovanja.
“Zahvaljujući kontinuiranoj aktivnosti i zainteresovanosti učenika za sport i fizičko vaspitanje mi kroz igru postižemo cilj fizičkog vaspitanja u cjelosti. Profesija kojom se bavim predstavlja veliko zadovoljstvo i dužnost ali i obavezu. Zadovoljstvo jer pruža neograničen potencijal za pokret, aktivnost, igru, kreaciju, maštu, vježbu, takmičarski duh, fer-plej i poštovanje timskog rada. Dužnost prema redovnom izvršavanju postavljenih zadataka i sprovođenju plana rada ali i obavezu prema očuvanju i unapređenju zdravlja učenika. Za mene, opredjeljenje za bavljenjem ovim poslom nije bilo stvar izbora već ostvarenje želje”, kaže Novović.
Učenica IX razreda Mirela Skenderović dobitnica je prvog mjesta na opštinskom takmičenju recitatora. “Volim umjetnost. Talentovana sam za pjevanje, crtanje i glumu. Učestvovala sam na opštinskom takmičenju recitatora gdje sam osvojila prvo mjesto. Ponosna sam na sebe kao i na profesore koji nam pomažu da dođemo do ovako zapaženih rezultata. Volim nastupe i publiku koja mi pruža podršku i daje snagu. Učesnica sam dramske, recitatorske, likovne i muzičke sekcije u školi. Član sam i Đačkog parlamenta. Učestvovali smo u uređenju školskog dvorišta, na nov i kreativan način smo oslikali zidove u našem dvorištu. Naša škola nije samo mjesto za učenje već i za druženje i igru”, ističe Mirela.
Učenice III razreda JU OŠ „Trpezi“ Šejla Hodzić i Ajla Novalić dobitnice su druge i treće nagrade na VII likovnim susretima na Cetinju. Taj primjer, u stvari, pokazuje da JU OŠ „Trpezi“ pohađaju talentovani učenici.
Najljepši poziv
Učiteljica u JU OŠ „Trpezi“ Safeta Agović ističe da kada je u učionici, zaboravi na svoje brige i maksimalno se posvjeti radu sa djecom.
“Radim 39 godina u ovoj školi. Za ovaj poziv sam se opredijelila zbog ljubavi prema djeci. Rad sa djecom na njihovom obrazovanju i vaspitanju je smisao života. Najsrećnija sam kada sam sa njima. Moji đaci vole i vannastavne aktivnosti, pratim njihov rad, kako postaju sve sigurniji u sebe i svoja zalaganja. Ovo je naljepši i poziv“, zaključila je Safeta.
Na III smotri recitatora u Petnjici članovi dramske sekcije i sekcije ljubitelja engleske riječi predstavili su se publici predstavom za djecu na engleskom jeziku “Crvenkapa” i kratkom predstavom za djecu “U autobusu”.
I profesorica engleskog jezika JU OŠ „Trpezi“ Nermina Beganović kaže da je posao nastavnika jedan od najljepših poziva.
„To je posao koji zahtijeva mnogo truda, rada ali iznad svega ljubavi prema djeci i prema svojoj profesiji. Ukoliko čovjek ne voli posao kojim se bavi, nikada i neće biti uspješan u tom poslu. Ukoliko nastavnik ne pokaže ljubav i entuzijazam prema predmetu koji predaje neće ni djeca zavoljeti taj predmet jer “Nije važno znanje znati već je važno znanje dati”. Uspjeh svojih učenika smatram ličnim uspjehom kao i svaki neuspjeh svojim neuspjehom. Upravo ta ljubav prema djeci i radu sa njima bili su presudni u odabiru moje profesije. Svaki novi radni dan je za mene izazov vesela, ispitivačka i zainteresovana lica učenika za mene su najveći uspjeh“, zaključila je profesorica Nermina.
Vrijeme kada je bilo više ozbiljnosti
Osnovna škola u Trpezima iznjedrila je veliki broj učenika koji su kasnije postali eminentni stručnjaci raznih oblasti ne samo u crnoj Gori, nego i šire. Jedan od bivših učenika, a danas uspješan u svom pozivu je Rešid Adrović, diplomirani ekonomista, poslanik u Skupštini Crne Gore.
“Osnovnu školu sam učio od 1965. do 1973. godine u JU OŠ ,,Trpezi“. Iako je prošlo mnogo godina od perioda kada sam učio osnovnu školu u mom rodnom mjestu Vrbici i susjednom selu Trpezi, moram da kažem da još nijesu iščezla sjećanja na prve školske dane, odnosno vrijeme kada smo ja i moja generacija učenika sticali prva znanja i prva životna iskustva koja su mi pomogla da se kasnije u srednjoj školi (gimanazija „Panto Mališić“ i Ekonomskom fakultetu u Prištini), a potom i na radnim mjestima u beranskom Agropolimlju, Rudniku mrkog uglja Berane, Fabrici tepiha i domaće radinosti „Mladost“ Trpezima i na kraju u Fabrici košulja „Lavista“ u Petnjici i te mjestima odbornika Skupštine opštine u Beranama i poslanika u Skupštini Crne Gore lakše snalazim i nosim sa izazovima i problemima sa kojima sam se suočavao”, priča Adrović. Iz tog perioda posebno su mu u dragoj uspomeni ostali učiteljica Zorka Trifunović, kao i nastavnici Nasuf Agović (srpskohrvatski jezik i književnost) i Ćerim Adrović (matematika).
“Iako se tada živjelo i radilo u vrlo skromnim uslovima, čini mi se da je i od učenika i od učitelja i nastavnika bilo mnogo više ozbiljnosti i posvećenosti školi i učenju nego što je to slučaj sada. Moji učitelji i nastavnici su zaista bili savjesni i odgovorni radnici koji su bili u potpunosti posvećeni pozivu. Ponašali su se tako kao da ih ništa više u životu nije zanimalo osim da nas što bolje nauče da usvajamo ta osnovna znanja. Prema djeci su se ponašali kao da smo njihova djeca i nikada nijesmo mogli da primijetimo da i oni kao i sva druga ljudska bića imaju i svojih ličnih problema. Bili su srećni i zadovoljni kada smo mi bili bolji učenici, kada smo davali bolje odgovore i radili domaće zadatke kako su oni očekivali”, prisjeća se Adrović. Prema njegovim riječima, učitelji tada nikoga nijesu favorizovali. “Brinuli su o nama đacima kao o najrođenijim i razvijali su u nama ljubav prema učenju, odgovornost, ozbiljnost, osjećaj za drugarstvo, za međusobno poštovanje, za spremnost da pomognemo drugu, da budemo dobri i odgovorni prema svojim porodicama-roditeljima, braći i sestrama, a o ljubavi prema svojoj domovini i tadašnjem predsjedniku države, Josipu Brozu Titu da se i ne govori”, naglašava Adrović.
“Kroz naše selo od Vrbice do Trpezi izjutra je prolazio lokalni autobus Berane-Trpezi. Mi smo često na stanici u Vrbici pokušavali da uđemo u autobus do sljedeće stanice u Trpezima gdje se nalazila škola. Većina vozača nam je dozvoljavala da se besplatno odvezemo do sljedeće stanice, ali kada je autobus bio puniji bilo je slučajeva da nam to ne dozvole, a kako nijesmo imali novca da platimo, morali smo kasnije trčati prema školi da ne bismo zakasnili na nastavu. To je bilo zaista teško, ali kada se sada osvrnem na taj period, čini mi se da me je i takvo iskustvo tjeralo da više učim i da odgovornije radim tako da rezultati, na kraju nijesu izostali. Danas imam fabriku u kojoj radi blizu stotinak radnica, a u tom periodu nijesam imao novca ni za autobusku kartu do susjednog sela”, ističe Adrović.
