Iz tehničke službe Telekoma Radiju Petnjica je saopšteno su radnici te službe izalzili na teren i da su povezali oštećeni kabl, ali da nijesu upoznati da problem i dalje postoji.
“Ako je situacija takva najdalje smo sjutra ujutru na teren, kako bi smo vidjeli o čemu se radi i osposobili naše korinsnike sa signalom”, saopšteno je iz tehničke službe Telekoma.
D.B.
Mještani MZ Radmanci, koji su korisnici Telekom mreže za internet, televiziju i fiksni telefon, već četvrti dan su bez signala zbog toga što su radnici, koji izvode radove na sanaciji “Koraćkog potoka”, prekinuli kabl.
Predsjednik MZ Radmanci, Enver Rastoder je istakao da su se građani u više navrata obraćali ovom operateru, ali još uvijek nema efekta.
„Kada je u pitanju isključenje brojeva zbog neplaćenih računa, tu su izuzezno ažurni. Međutim, kada treba da se sanira kvar, o ažurnosti nema govora. Moram da iskoristim priliku da opet, po ko zna koji put, apelujem i pozovem da tehnička služba Telekoma izađe na teren i da u što kraćem roku riješi problem sa signalom“, istakao je Enver Rastoder, predsjednik MZ Radmanci za portal radija.
DENIS BOŽOVIĆ
Fudbaleri Petnjice su juče na svom terenu ostvarili devetu pobjedu u prvenstvu i to nad ekipom Gusinja. Tom pobjedom su se učvrstili na drugom mjestu Sjeverne regije. Pred više od stotinjak gledalaca, Petnjičani su pobijedili sa 4:1.
U obećavajućoj igri, koju su prikazali domaći igrači, istakao se kapiten Emil Adrović koji je, nakon prvog poluvremena i propuštenih prilika pred golom gostiju, u drugom poluvremenu u desetak minuta ( od 65.do 75.minuta ), postigao tri gola i tako osigurao pobjedu svom timu.
Sve nedoumice na ishod meča je u 85.minutu riješio iz jedanaesterca Nikola Praščević postigavši gol za vođstvo Petnjičana od 4:0. Na isteku 90-tog minuta, Aljo Nikočević je postigao počasni pogodak za svoj klub i time postavio konačnih 4 : 1.
Petnjičani od deset odigranih kola, imaju učinak od devet pobjeda i jednog poraza i zauzimaju drugo mjesto sa 27.osvojenih bodova, a na prvom mjestu, sa svih deset pobjeda je ekipa Ibra iz Rožaja.
Jučerašnjim utakmicama je završen jesenji dio prvenstva, a nastavak se očekuje u martu sledeće godine. Petnjičani imaju šansu da se plasiraju u baraž za viši rang ako se uzme u obzir činjenica da ekipa Ibra, koja je pretedent za viši rang, dolazi u goste Petnjičanima.
DENIS BOŽOVIĆ
Zbog radova (krčenje rastinja ) koji se izvode na petnjičkom dalekovodu, veći dio opštine Petnjica će danas biti bez električne energije.
Kako su najavili iz CEDIS-a, od ranih jutarnjih sati pa sve do 17 časova, bez napajanja električnom energijom će ostati: Petnjica, Tucanje, Azane, Vrševo, Lagatori, Radmanci, Bor, Savin Bor, Dašča Rijeka i Kruščica.
D.B.
Prema najnovijim podacima Zavoda za statistiku MONSTAT prosječna zarada u Crnoj Gori bez poreza i doprinosa, iznosi 512 eura. Najviša je u Tivtu 639, a najniža u Petnjici 399 eura.
Veće plate od prosječnog državnog nivoa imaju zaposleni u Budvi 533, Pljevljima 528, Podgorici 538, Tivtu 639.
Ispod državnog prosjeka ostali su Andrijevica sa 413, Bar 508, Berane sa 468, Bijelo Polje 425, Cetinje 472, Danilovgrad 425 eura, Herceg Novi 444, Kolašin 465, Kotor 504, Mojkovac 503. Ispod linije državnog prosjeka su i Žabljak sa 480, Ulcinj 431, Šavnik 416, Rožaje 447, Plužine 473, Plav 501, Petnjica 399, kao i Nikšić 483 eura.
Prema podacima MONSTAT-a, najveće plate imaju zaposleni u sektorima finansijske djelatnosti, osiguranja i snabdjevanja električnom energijom, a najmanje radnici u sektorima usluga smeštaja i ishrane, trgovini na veliko i malo, i pomoćnim uslužnim djelatnostima.
Prosječna plata u sektoru finansijskih djelatnosti i osiguranja je 998, dok je prosječna neto plata u sektoru administrativnih i pomoćnih uslužnih djelatnosti svega 340 eura i zaista je daleko od državnog peosjeka.
Treba napomenuti da su po sektorima djelatnosti prosječne zarade bez poreza i doprinosa (neto) u septembru u odnosu na prethodni mjesec zabilježile su rast u sljedećim sektorima djelatnosti: Poslovanje sa nekretninama (6,9 odsto), Ostale uslužne djelatnosti (četiri odsto), Građevinarstvo (tri odsto), Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo (2,9 odsto), Trgovina na veliko i malo (2,2 odsto), Snabdijevanje vodom, upravljanje otpadom (1,5 odsto), Informisanje i komunikacije (1,2 odsto), Umjetnost zabava i rekreacija (1,2 odsto), Stručne, naučne i tehničke djelatnosti (0,7 odsto).
Sa druge strane, pad je zabilježen u sljedećim sektorima: Usluge smještaja i ishrane (2,9 odsto), Snabdijevanje električnom energijom (1,8 odsto), Obrazovanje (1,6 odsto), Saobraćaj i skladištenje (1,1 odsto), Prerađivačka industrija (0,7 odsto), Administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti (0,6 odsto), Državna uprava i odbrana (0,5 odsto), Zdravstena i socijalna zaštita (0,4 odsto), Vađenje ruda i kamena (0,4 odsto) i Finansijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja (0,3 odsto).
Potrošačka korpa 639 eura
Ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe za septembar 2018. godine iznosila je 639 eura.
Od ukupne vrijednosti minimalne potrošačke korpe, izdaci za hranu i bezalkoholna pića su iznosili 259,90 eura, dok izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 379,10 eura.
Ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe u septembru 2018. godine, u odnosu na avgust 2018. godine, zabilježila je rast od 0,05 odsto.
Izdaci za hranu i bezalkoholna pića u septembru u odnosu na avgust, zabilježili su pad od 1,4 odsto, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge, u odnosu na avgust, zabilježili rast od 1,1 odsto.
Student pete godine Medicinskog fakulteta u Nišu, Irfan Šabotić, najbolji je među najboljima, sa prosJečnom ocjenom 10.
Svjestan da je budućnost u znanju i obrazovanju, a da je sve ostalo laž, objavio je već sedam naučnih radova.
Ovaj uzorni mladić sa svojom porodicom živi u Novom Pazaru, a porijeklom je iz Bihora.
PREUZETO SA PORTALA “RT NOVI PAZAR”
U toku je susret Adrovića/Hadrovića u Luksemburgu, u mjestu Schifflange, rue Denis Netgen u sali Polyvalent.
Na skupu je pristuno više od 300 gostiju iz Luksemburga, Njemačke, Francuske, Belgije, Crne Gore….
Očekujemo i video uključenje na FB stranici Radija Petnjica.
Ispod mirne borove šume i visokog krša u Godočelju, u kući obloženoj kamenom, živi devedesetdvogodišnjak Iljaz Kočan.
Na pozitivan stav prema životu teške i duge godine nijesu uticale, jer iz prošlosti priča samo o danima koji su vrijedni pomena.
„Svega je tu bilo, teškog i rđavog vremena, ali govoriću ti samo o lijepim i dobrim danima, jer nikad me nije prošlo razočarenje kako su neki grabili interese, dok su drugi teško živjeli i mučili se“, započinje starac svoju priču malo zbunjen, jer ne zna odakle da počne.
Iljaz ima veliku kolekciji knjiga u kojima se može pročitati sve o znamenitostima Bihora. U novinama ga sada interesuju samo strane gdje ima ukrštenih riječi i sudoku.
Kratku tišinu prekinuo je pričajući o vremenu školovanja, prije Drugog svjetskog rata, tamo negdje između tridesete i četrdesete godine prošlog vijeka.
„Isto smo živjeli svi u Bihoru. Ka’ u Lagatore, ka’ u Trpezi, ka’ u Godočelje. Ja sam počeo školu 1932. godine i završio sam ta četiri razreda. U to vrijeme kod nas nije bilo osmorazredne ili srednje škole, samo gimnazija u Beranama i išao je ko je imao uslova. A nakon škole bio sam pomagajuća snaga. Imao sam jednoga brata i pomagali smo ocu i majci. Držala se stoke, imalo se volova, krava, ovaca i to je bilo pravo domaćinstvo“, priča starac.
„No bogami, došlo je vrijeme kad sam završio školu i napunio već sedamnaest godina kada se zaratilo. Pođoh u partizansku vojsku. Ne samo ja, no masu ljudi iz petnjičkog kraja se odazvalo. Naši borci su se u ratu pokazali i dokazali kao sposobni i vrijedni. U ratu sam proveo dvije godine i šest mjeseci, o čemu svjedoči i moja vojna knjižica. Nažalost, jedini danas ja mogu pričati o dešavanjima iz prošlosti, jer od njih više niko nije među živima“, priča ovaj starac.
Žureći da priča o hrabrosti i junaštvu svih koji su iz Petnjice učestvovali u ratu, starac preletje period koji je u životu bitan, a to je ženidba i pripreme za taj događaj.
„Oženih se prije vojske i rata. A zaista smo se rano ženili. Niko nije mogao preć dvadesetu a da se ne oženi ili da se djevojka ne uda. U svatove se išlo na konjima, a nijesi mogao poći ako imaš slabog konja, nego ga za taj dan zajmiš, ako treba i iz drugog sela. Ja nijesam išao za nevjestu, jer toga nije bilo. Kao i sad išao je barjaktar, a to je u našem selu bio Džiko Kočan. Sjedio sam kod kuće i čekao da je dovedu. A sviralo se gočevima i trubama, potpuno drugačije od ovih savremenih veselja. Neka bi se prosila, neka pobjegne… kako bi se ko dogovorio. Živjelo se po patrijahalnim pravilima i živjelo se za porodicu. Od cijelog naselja ja sam najmanje imao djece. Samo šestoro, ali sva su mi živa i zdrava“, kaže Iljaz.
Od šestoro djece koje se izrodilo u kući Iljaza Kočana i izabranice iz Skenderovića danas ima 16 unučadi i 15 praunučadi koja su po svijetu. Njegovu djecu je školovao onako kako su sami htjeli.
„U vrijeme kada sam ja išao u školu nije bilo puno školovanih ljudi, ali je bilo pismenih i inteligentnih. I ženska su djeca išla, ali samo do četvrtog razreda. Ja sam išao u školu u Tucanje, a kad je moj stariji brat Zećo išao, nije bilo tu škole već u Paljuh, đe su išla i djeca iz Lješnice i Tucanja. U Godočelje nijesmo imali školu, pa su se mještani organizovali da sazidaju školu, koja i danas postoji. Našom inicijativom uspjeli smo da se izborimo da se napravi srednja škola u Petnjici, na temeljima ove škole koja i danas postoji. Glavni arhitekta tada Salko Hadžović došao je da iscrta plan kako bi nam proširili postojeću školu u Godočelju. Bili smo složni u odluci da nam ne proširuju ovu već sagrade novu, srednju školu. I tako, na našu sreću, država odobri sredstva za izgradnju škole. Tada je 50 đaka bilo u dva razreda, dok ih danas toliko ima u cio Bihor. Pored obaveznih predmeta, dva puta nedeljno nam je dolazio hodža i predavao vjeronauku. Hašin Kočan ili Osman Rastoder, kako koji, dolazili su i predavali, jer je to pored slova ćirilice i latinice bilo obavezno, sve do vremena socijalizma kada se zabranio taj predmet”, priča Iljaz.
Vjeronauku je još tada savladao, pa se danas može pohvaliti da cijeli Kur'an može pročitati i to na arapskom jeziku.
Svoju djecu podržavao je u školovanju onako kako su oni htjeli, pa je najstariji sin Rahman Kočan na Cetinju završio medicinsku školu, dok je drugi sin Esad Kočan završio gimnaziju, a fakultet u Skoplju.
“Dosta teško je bilo svima tada da školuju djecu i ko je imao mogućnosti slao ih je dalje. U obrazovanje se uvijek treba ulagati. Srećan sam i ponosan na ljude koji se odluče za te korake u životu”, kaže ovaj starac.
Iljaz skače sa teme na temu, sa događaja na događaj, bez neke precizne hronologije. Sa žendibe na obrazovanje, pa opet u njivu. On ima svoj red u mislima.
„U ovo vrijeme bi se komišali kukuruzi, radilo se oko pšenice, dok se s jeseni nikad nijesu pripremala drva. Mi za to nikad nijesmo imali vremena, nego bi zimi pripremali, kad padne snijeg. Radovali smo se snijegu jer smo vukli na sone. Što prhaviji snijeg to je vožnja bila bolja. Sposobne žene su izrađivale tkaninu, jer se imalo dosta vune. Pravile su ćilime, ponjave pa čak i košulje. Rijetko ko je imao krevet, možda neki federni, ali i to kasno. Na patos prostri dušeke, pa nešto od tkanine i tako bi se spavalo. Kuće su bile manje, brvnare, a na jedan kraj zemlja da bi se moglo kuhati i da bi se naložio oganj. Svi smo jeli hranu koja bi se spremila i nije se svakome ugađalo ko sad. Moram ti i to reći, prvi šporet koji je došao u selo, mi smo ga nabavili. To je bio crni šporet, danas poznat kao „ciganac“. Zemlju sam naslijedio od oca. Od nje se moglo živjeti. Osim poljoprivrede nijesam se bavio drugim poslovima, a pravio sam samo one predmete koji su neophodni da se ta zemlja obrađuje i da se održava imanje. Drvena kola, jaram, saone, ralice. Sve smo to sami pravili. Kod nas su bile i zasađene sve poljoprivredne kulture, ponajviše pšenica i kukuruz, jer je to predstavljalo osnovnu namirnicu“, priča starac.
„Tito je poslije rata najavio da će se razviti industrija. Tako je i bilo. Prije rata nije bilo struje, vode u kući, a o telefonima da i ne govorim. Loši su putevi bili, a tek 1963. godine došla je struja u Godočelje. Nijesu imale žice za struju niđe bliže pa smo išli u Podgoricu da to kupimo, a što se stubova tiče, to smo sami morali da plaćamo. Prodavao je šta ko ima da bi kupili stubove. Sa strujom je sve došlo u kuću i sve je unaprijeđeno. Počeli su da se nabavljaju i radio aparati i sve drugo kao i danas. Jedini način komuniciranja bila su pisma, ali i to je znalo da zakasni i po 15 dana. Danas su telefoni i internet donijeli velike promjene pa ćeš prije čuti i vidjeti šta se radi u Ameriku nego da čuješ nešto iz obližnjeg komšiluka“, kaže Iljaz.
“Negdje oko 49. godine naišlo je vrijeme takozvane kolektivizacije. Tada su formirane seljačke radne zadruge i trajale su samo tri godine. Sve su se rasformirale 1952. godine. Tu su ljudi morali da se odreknu stoke, imanja ili šta imaju i da to zajednički udruže, pa da zajednički rade. I u to vrijeme, da bi se formirale te zadruge, dolazile su najuglednije ličnosti iz komiteta. Mi smo pripadali beranskom srezu, a puni naziv je bio „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Zetska banovina, srez Berane, Opština Petnjica“ i to je u to vrijeme bio posjedovni list. Lagatore, Radmanci, Petnjica, Godočelje, Tucanje…., sva ova mjesta imala su zadruge od kojih je najbrojnija bila petnjička, ali se u njih nijesu htjeli svi upisat. Oni koji to nijesu htjeli trpjeli su kritike. Kod zadruga je važilo pravilo da svako podjednako uzima ili dobije kao krajnji rezultat, bez obzira na to koliko si bio spreman da uložiš. Brigadir je vodio računa o tome ko koliko radi i kolika je bila „dnevnica“. Opština Petnjica je postojala i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a najuglednija ličnost ovog kraja u to vrijeme bio je predsjednik Opštine Galjan Kršić. On je bio i poslanik zajedno sa Zarijom Joksimovićom u „Zetskoj banovini“. Tada se Crna Gora nije ni pominjala. U svemu što je radio bio je uspješan, a poginuo je junački na Stenice prema Beranama. Volio bih da jedan dio u Petnjici nosi njegovo ime, jer svi znamo da je tu postojalo njegovo imanje i da je mnogo doprinio ovom kraju, opštini, školama i svemu za šta se zalagao. Njega je naslijedio Šefkija Kršić kojeg je izabrao narod i bio je na toj funkciji sve do rata“, priča starac iz Godačelja.
Jedini prihvatljiv pozdrav u to vrijeme bio je “SMRT FAŠIZMU, SLOBODA NARODU“, a pored datuma to je bila obavezna naznaka na dokumentima.
Bez obzira na godine, Iljaz je prvi put doktora posjetio u svojoj osamdesetoj godini.
„Velike su razlike baš u svemu, pa i kod zdravstvene zaštite. U moje vrijeme se nije mnogo išlo kod doktora. Umirali su ljudi od svega, jer se nije znalo od čega boluju. I mnogo djece je mlado umiralo. U Berane znam da je tek kasno imao jedan doktor Dedović, pa onda Nika Labović. Tek kasno je došla ambulanta u Petnjicu“, priča starac.
Život i priča osjećali su se u svakom sokaku, u svakom zabačenom dijelu ovog kraja. Narod je srećnije živio i više se okupljao.
„Pjevalo je svako brdo, a sad nema ko da pjeva nego se samo radio čuje. Prijatelji i poznanici iz okoline i iz drugih sela stalno su se posjećivali. Nije bilo kao ovo sad, prođem selom i nemam sa kim da se pitam. U moje vrijeme održavao se sabor na Lađevcu i tamo sam uvijek išao. Od prije je bilo da se ljudi i po godinu dana pripremaju za neki od sabora, da pripremaju konje za trke, da se takmiče u bacanju kamena. Danas je to izumrlo. Ostala su samo pusta mjesta, a sabora ima malo.
Iljaz se sjeća i drugačijeg načina nabavke osnovnih namirnica za domaćinstva.
„Sjećam se kako su dućandžije nabavljale hranu, pa bi mi kupovali. Karavanima bi sve to dogonili, a bilo je i slučajeva da neko od naših plati da mu se dogna nešto iz daleka. Bilo je čuvenih dućana, a najčuveniji su bili dućani Šefkije Kršića u Petnjici i Šefta Durakovića u Trpezi”, kaže Iljaz.
Iako bi, kako on kaže, mogao da priča do sjutra, Iljaz je završio besjedu za ovaj “posedak”. Ustao je lako, bez obzira na godine i desetu deceniju života, ispratio gosta do vrata i zasjeo isped kuće u udobnu fotelju, uživajući u zubatom novembarskom suncu.
ALDIJANA NOVALIĆ
Damir Hodžić iz Pule, u emisiji „Haber mladih Bihora“ posjetio je prvi put Bihor u svojoj 24. godini.
Hodžić je rođen u Puli, završio fakultet ekonomije i turizma, a trenutno je na postdiplomskim studijama na smjeru marketinga. Otac mu je Bihorac, tačnije iz Trepezi.
„Došao sam da vidim odakle sam i odakle su moji i mogu reći da mi se mjesto mnogo sviđa“, kazao je Damir.
Pun je utisaka, a javeći dojam na njega je ostavila priroda Bihora. On smatra da bi u Petnjici poljoprivrednici mogli još bolje da rade te da je turizam prav izazov za ovaj kraj.
Uvažavajući sve običaje mjesta gdje živi, Damir je odrastao po „našim običajima“, jer je to, kako kaže naučio od oca.
„Dosta uticaja na današnji život ima politika, ljudi su opterećeni nekim novim zakonima koji nijesu baš najprijatniji, ali mnogi ljudi mogu naći zadovoljstvo. U Puli se dosta poštuju nacionalnosti, mada uvijek ima onih koji žive „šovinistički“ i u nekoj mašti, ali ja imam prijatelja svih nacija. Mladi su zastupljeni u mnogim segmentima djelovanja, ali ima i dosta skupina ljudi koji nijesu zainteresovani za neko veliko djelovanje. Religija se poštuje, ali se ne ispoljava brutalno, kazao je Damir.
„Sa jedne strane moglo bi se reći da mladi u Petnjici imaju perspektivu, ali sa druge strane mislim da su još pod uticajem nekih moćnih ljudi, kao što je danas svuda u svijetu. Mladi treba dobro da razmisle kada izlaze na izbore i to je jedan od uslova da se promijeni politika“, kazao je Damir.
Članstvu u EU i NATO vidi i sa pozitivne i sa negativne strane.
„Pozitivno je što se visoka škola uvijek može iskoristiti i raditi u inostranstvu, a malo negativnija strana je što je sama država koja je članica najmanje učestvuje u donošenju odluka. NATO donosi sigurnost, mada se kod nas nikada ne osjeća neka netrpeljivost“, kazao je Damir.
On smatra da je povjerenje i zajedništvo najvažnije. U Puli su ljudi liberalniji, ali on voli kako stvari funkcionišu u Crnoj Gori.
„Prilagodio bih se tome da živim u Petnjici. Iako se djevojke udaju i odlaze, ja bih rado pristao da dođem i živim ovdje. Trud se uvijek isplati, pa zato ne bih zagovarao odlazak jer ovdje živi sloboda, a poruka mladima bi bila da žive kreativno i da pametnije razmišljaju kada izlaze na izbore“, zaključio je Damir.
ALIJANA NOVALIĆ
