Selo Donja Vrbica ima osobenog stanovnika, koji se po mnogo čemu razlikuje od ostalih Bihoraca.
Aldemar Adrović, sa svojih 38 godina, zbog svoje neuobičajene frizure, neodoljivo podsjeća na kolumbijskog fudbalera, Karlosa Valderamu, koji je plijenio fudbalskim terenima u vrijeme kada je Aldemar rođen.
Međutim, nije frizura jedino što ga izdvaja. Način, stil i njegovi pogledi na život i svijet, je nešto po čemu je on specifičan. Kao dijete razvedenih roditelja, kojeg su podizli dedo i bika, kako i sam kaže, imao je sve predispozicije da se prepusti porocima i krene životnim putem, kojim najčešće pođu dječaci slične sudbine.
Aldemar je ipak odolio svim tim iskušenjima i svoj život usmjerio u drugom pravcu, koji je pun principa i etičkih načela. Na porodičnom imanju živi sam, i pored toga što on kaže da nije sam, već da mu društvo prave melajćad. Pedantnost i preciznost se, između ostalog, može primijetiti i po travi u avliji, koja podsjeća na čuvenu vimblodonsku travu.
„Pošto sam ostao siroče od dva mjeseca, ja sam trebao danas i da kradem, i da lažem, i da se drogiram, i da ubijam, i da pušim cigarete i da pijem alkohol. Ja bih trebao da budem najgori. Međutim, nijesam to htio da radim zbog sebe, a to me je život naučio. Kad pogledamo oko sebe, vidjećemo ljude koji svega imaju i sve to koriste, a opet su nervozni. Kakvo su to oni sebi zadovoljstvo onda napravili? Meni je zadovoljstvo kada posadim biljku i vidim kako raste, ne zbog drugog, već zbog sebe. Ubijeđen sam da neko odozgo sve gleda, šta mi radimo i šta mi činimo. Danas je najlakše nasmijat’ se čovjeku, posprdnut’ i izvest’ neku glupost. Danas je najteže vidjet čovjeka da je krenuo da nekome nešto pomogne. Ranije je toga mnogo više bilo, a danas ne moš’ ga nać’ kad bi ga puškom gađao, a sve kao od brda odvaljeni. Vrijeme provode u lokale s kahve na kahvu, a ne znaju šta piju. Piju otrov. Koja je to kahva dobra koja se miješa s mlijekom? Dođu kući, ništa radili nijesu, niđe se oznojili nijesu, a sjutra kažu da ih boli glava. Ja nikad tabletu u životu nijesam popio”, priča Aldemar za portal radija svoj životni put, dodajući da ni u vojsci nije primio zaštitnu inekciju.
Osnovnu školu je završio u Petnjici, a srednju, smjer automehaničar, u Beranama. Sedam godina je radio u marketu u Rožajama, kako ističe, isključivo zbog sebe, kako bi okusio i tu koru hljeba.
„Kažu da je ovo 21. vijek. Prije bih rekao da je ovo kameno doba. Radeći u Rožajama vidio sam šta je privatluk. Sedam godina sam putovao, a radio sam po 13 do 16 sati dnevno, a sve za 200 eura plate. Ponavljam , to sam radio samo zbog sebe, da vidim kakav je to naš narod. Kameno doba je za ovo vrijeme zlatno doba. Pođem i sada zimi do Njemačke, malo gore radim, ali moja čvrsta odluka je moje imanje i proizvodnja poljoprivrednih dobara na organskoj osnovi. Oko jednog hektra imam vrtova i njiva. Samo mašinom ih uzorem, dok sve ostalo radim ručno, jedino koristim ovčije đubrivo, ne prskam hemijskim sredstvima, plijevim ručno i okopavam motikom. Za to sve što proizvedem cijena zna da bude i tri puta skuplja, ali to ne smeta mojim stalnim mušterijama, jer zanju da kupuju zdrav proizvod. Zasadio sam aroniju, kupine, jagode, pasulj, krompir, blitvu, šargarepu, crveni , crni i bijeli luk. Ove godine sam bijelog luka zasadio u većim količinama, jer sam odlučio da mi on bude primaran u proizvodnji. Ostalo mi je još da zasadim paprike, po čijoj proizvodnji sam poznat, a i moram da ispoštujem svoje stalne mušterije”, ponosno priča i pokazuje Aldemar svoje imanje, ističući da je zadovoljan ovim što ima.
Sa Aldemarom Adrovićem može da se razgovara o lokalnoj, regionalnoj i globalnoj politici, korona virusu i njegovom porijeklu i nastanku, a jedina zapadna država koja je po njegovom meraku jeste Belgija. Žali za, kako kaže, velesilom Njemačkom.
„Ja ne mogu da shvatim kako je jedna sila od države mogla da dozvoli da izbaci marku iz upotrebe i uzme euro. Sjećam se vremena kada smo u Beranama mogli da jedemo i pijemo čitavu noć, a za to nam sada treba 200 eura”.
„Ovo sad nijesu srećna vremena, to veze s mozgom nema. Naši ljudi odu na zapad, osnuju porodicu, ali tu djecu koju oni stvore, oni su izgubili, jer se drugačije vaspitavaju. Ja ovdje imam svoj život, oni ga nemaju, a jednog dana će oni sebi postavit’ pitanje šta bi. Kasno posle šta bi. Radim ovdje na imanju, živim od poljoprivrede i uvijek sam zadovoljan, moj euro ne bih dao za milion. Kad vidim današnji sistem i da je sve prešlo u politiku i da se sve vrti oko bezvrijednih stvari, ja sam zadovoljan što sam odabrao ovakav način života. Ljudi danas razmišljaju o tuđem dvorištu, a svoje ne gledaju, umjesto da razmišljaju kako da pomognu jedni drugima. Za mene ima vrijednost kada dođete, pa sjednemo, pojedemo i popijemo, jer samo ono što pojedemo i popijemo je nafaka, materijalne stvari nijesu nafaka ”
Aldemar vodi društveni život, posjeti on i grad, i kafiće, a na more, kako kaže, ide u septembru, jer tada ima najviše slobodnog vremena. Ne žuri da se ostvari i kao porodičan čovjek jer čeka srodnu dušu.
„Znam ja da mogu da se oženim kad hoću ali, kad pogledam šta se dešava, nije onda to to. Vidio sam sve šta je i kako je. Bilo je puno njih koje su mi govorile da meni moje uslove ne mogu da ispune. Ja sam principijelan i volim tačnost. Puno je djevojaka dolazilo kod mene i, kada vide kako je sređeno, pitaju me ko mi sve to sprema. Naravno, niko mi ne sprema. Sve stignem da uradim, i muške i ženske poslove. To mi je, što bi rekli, sve od igre. Čekam srodnu dušu i tek tada ću da se oženim“, ističe Aldemar Adrović za portal radija.
DENIS BOŽOVIĆ
Na imanju Aldemara Adrovića
