Petnjičanka Ema Kršić osvojila je žiri Internacionalne kulturne asocijacije interpretacijom poezije na Cetinju.
Ona je na ovoj značajnoj manifestaciji u organizaciji Sekretarijata za sport i mlade osvojila laskavo priznanje – “Specijalnu nagradu za izuzetni talenat”.
Ema je učenica sedmog razreda OŠ Mahmut Adrović” iz Petnjice, a njen mentor je Reho Ramčilović.
Finalno veče najboljih crnogorskih interpretatora autorske poezije do 18 godina održano je na Cetinju proteklog četvrtka.
Govor mržnje predstavlja ozbiljnu opasnost za koheziju demokratskog društva, zaštitu ljudskih prava i vladavinu prava. Djelovanje protiv korišćenja govora mržnje trebalo bi da bude usmjereno na zaštitu pojedinaca i grupa, a ne određenih uvjerenja, ideologija ili vjeroispovesti.
Ograničenje vezano za govor mržnje ne smije se zloupotrebljavati da bi se ućutkale manjine i suzbila kritika zvanične politike, politička opozicija ili vjerska uverenja.
Specifikum Petnjice je to što je ona skoro jednonacionalna sredina, te stoga na mikro planu lišena javne verbalizacije stigmatizacije, mržnje, nerazumijevanja… Međutim, privredna i svaka druga nerazvijenost, uz siromaštvo, te pomanjkanje medijskog pluralizma u samoj opštini, uslovila je i manjak znanja i razumijevanja za druge etničke grupe sa kojima se, naravno, susrijeću.
Ideja je da osmišljavamo, kreiramo teme, tražimo sagovornike i pišemo tekstove koji bi skrenuli pažnju na navedene teme. Tekstovi sadrže razgovore sa dva sagovornika koji odgovoraju na pet pitanja. Ukrštanje odgovora osvijetliće različite uglove, stavove i teme o kojima se razgovara.
Projekat “DIJALOG” podržalo je MINISTARSTVO KULTURE I MEDIJA CRNE GORE
Pred vama su Hazbija Kalač, bivši predjednik SPP i Aldin Muratović, potpredjednik SPP .
Kultura, običaji i tradicija su veoma važni za očuvanje posebnosti zajednice, narod, nacije. Kako cijenite odnos prema tim kategorijama vrijednosti u zajednici kojoj pripadate?
HAZBIJA KALAČ: Kultura je konačni izraz ili zbirni pokazatelj svih vrijednosti do kojih je stigla jedna zajednica. Običaji i/ili tradicija, kao jedan aspekt kulture, dobar su socijalni indikator razvoja jedne zajednice. Ali, naravno, mnogo je i drugih indikatora kulture jedne zajednice. Sam pojam kultura nas podsjeća da je riječ o procesnom društvenom fenomenu, o inteligentnom, misaonom naporu čovjeka da se podigne na što veći stepen organizacije zajednice.
Naša zajednica je determinirana mnogim negativnim historijskim okolnostima koji joj sa jedne strane umanjuju šanse za opšti kulturni razvoj i nadgradnju, ali istovremeno, sa druge strane i kroz takav izazov provociraju intelektualnu dovitljivost, što se svakako odrazilo na opšte kulturne vrijednosti pojedinca i zajednice.
U takvim okolnostima može se uočiti da opšti kulturni trend naše lokalne ili regionalne, sandžačke zajednice, kreće se u pravcu kulture otpora i preživljavanja. Oslonac isključivo na sopstvene resurse je u tom smislu, pokazatelj ili dominantni obrazac kulture našeg čovjeka, ili u slučajevima interaktivnog odnosa sa sistemom – državom, nepovjerljivog i s toga vrlo pragmatičnog, kratkoročno ciljanog odnosa.
Opštine i njihove administracije u kojima dominantno živi naša zajednica, prilično haotično i kratkoročno planiraju bilo koji oblik kulturnog djelovanja, što je sve uzrokovano pomenutim društvenim fenomenom i podrazumijevanim statusom naše zajednice. Odgovor na ovo pitanje čini mi se podrazumijeva i ocjenu šta bi trebalo mijenjati. Mislim da prije svega treba mijenjati taj podrazumijevani narativ o odlasku sa ovog našeg domovinskog prostora. U našoj svijesti se preko različitih kulturnih obrazaca mora ugraditi odnos neodvojivosti od svog vatana, da mi ustvari ne postojimo bez ove zemlje, bez države Crne Gore, bez Sandžaka kao regiona, bez Rožaja za Rožajce ili Petnjice za Bihorce. Mora se graditi kultura očuvanja zajednice na našim kolektivnim vrijednostima, ne zanemarujući svijest individualne odgovornosti prema svim elementima kulture kojoj pripadamo. Svaki naš član zajednice, gdje god da živi morao bi imati kućnu adresu ovdje, u domovini, i taj kulturni obrazac mora postati naš osnovni životni obrazac.
ALDIN MURATOVIĆ: Svaki narod, svaka država, opština ili bilo koja druga zajednica ima svoje posebnosti ( običaje, kulturu, jezik, naciju , vjeru, itd..), tako i moja Petnjica- Bihor. Možemo slobodno reći da je Bihor, ostao originalan po svim ovim posebnostima koje sam pomenuo prethodno, Bihor je netaknuta kulturoloska sredina, gdje se govori jasno i srcem, gdje se cijeni svoje, a poštuje tuđe, gdje je svako dočekan s velikim zadovoljstvom i otišao s velikim poštovanjem prema Bihoru, to su možda i ključne vrijednosti Petnjice i bihorskog kraja. Mislim da svaki čovjek treba da čuva svoj identitet, da ga čuva za sebe i da ga brani kada je ugrožen od negacije i asimilacije drugog i drugačijeg, identitet je lična karta svakog čovjeka i o njemu se ne raspravlja.
Kakav je vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema principima islama koji propagiraju djelimično ili potpuno pokrivanje žena.
HAZBIJA KALAČ: Islam je sistem vrijednosti – svojim principima potpuno kompatibilan prirodnim potrebama čovjeka, i svako narušavanje ovih principa ima iste ili slične posljedice koje nastaju zbog ekološkog narušavanja prirodne sredine. Prirodni zakon gravitacije, primjera radi, ima trenutne implikacije kršenja ovog zakona, dok kršenje društvenih zakona nema trenutne posljedice, ali te posljedice ipak dođu. Božji zakoni su i zakon gravitacije i zakoni etike.
Etički principi islama u vezi sa slobodom i pravima žene, odnose se na prirodno pravo žene, i kao konačni rezultat daju garanciju za zdravu zajednicu, slobodnu i sretnu ženu. O tome najbolje i jedino objektivno govore upravo žene muslimanke, koje poštuju principe islama, a sve druge predstavke u vezi sa ovom temom, samo su zlonamjerna nagađanja, sa jasnom namjerom omalovažavanja principa islama.
Samo pitanje je poznati stereotip u vezi sa islamom, osmišljeno da se pokuša staviti mrlja na principe islama. Ipak, pitanje je samo po sebi nelogično jer pada na elementarnom primjeru da se ne postavlja pitanje zašto žene nose šešir, a postavlja se pitanje zašto nose maramu, iako sa stanovišta mojeg modnog ukusa, marama ženi daje ženstvenost, a šešir je čini muževnom.
Mislim da naša zajednica većinski dijeli ovo moje mišljenje.
ALDIN MURATOVIĆ: Moj odnos prema religiji kojoj pripadam – Islam je s velikim zadovoljstvom i zadovoljan sam sa svim božijim uputstvima koje mogu biti samo dobro za čovjeka, nikako loše, jer od Boga nam se može desiti samo dobro za nas, bez obzira da li mi u datom trenutku možemo to prihvatiti ili ne. U Petnjici je većina stanovništva islamske vjeroispovjesti, gdje je vjernik uvijek bio ono sto treba biti, što znači da vjeruje za sebe, da čini dobra djela u svojoj mogućnosti i da čuva i odgaja svoju porodicu u duhu Islama, možda se na nas Bihorce mnogi drugi mogu ugledati. Vjera je lična stvar svakog pojedinca i ne treba davati nikakva mjerila u smislu koliko je i je li neko dovoljno dobar ili loš vjernik. Ako neka hanuma (žena) ima želju ili potrebu da se pokrije to je njeno lično pravo i mi smo svi dužni da to poštujemo.
Kakav je Vaš odnos i odnos sredine u kojoj živite prema mješovitim brakovima? (pod pojmom mješoviti se misli na različitu vjeru ili naciju)
HAZBIJA KALAČ: Klasični balkanski stereotip i još jedna loša priča. Glasam za mješovite brakove na principima Božjeg zakona. A podsjetit ću da Allah ljude dijelu samo prema bogobojaznosti.
ALDIN MURATOVIĆ: Imam lični stav po ovom pitanju, ali on je u potpunosti identičan kao što to nalaže religija Islam.
Koliko je u vašem okruženju zastupljena tema odnosa prema LGBT osobama i njihovim pravima?
HAZBIJA KALAČ: U našoj zajednici ova tema je zastupljena onoliko koliko zaslužuje shodno našoj vjeri i sa njom usklađenim kulturnim vrijednostima.
Islam je čovjeku dao najveća prava, a najbolji primjer je Kur’anski ajet u kojem se čovjek izjadnačava sa čovječanstvom.
Poštujem sva individualna i kolektivna prava definirana međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima i slobodama, svakako do granice do kada ta prava ne ugrožavaju drugog pojedinca ili zajednicu.
Obaveza svakog čovjeka je da poštuje uspostavljeni poredak – red na kojem počiva cijeli svemir.
ALDIN MURATOVIĆ: Svaki čovjek ima slobodu da bude ono što želi, ali društvo ne treba da daje previše vremena negativnim pojavama po jednu zajednicu. Petnjica je još uvijek zdrava sredina.
Odnos prema funkcionisanju lokalnog administrativnog aparata. Kakav je odnos lokalne vlasti prema gradjanima i obrnuto u mjestu gdje vi živite? Da li je i u kojoj mjeri lokalna vlast i njene službe servis gradjana? (može da se navede i primjerpozitivan i negativan ili lično iskustvo).
HAZBIJA KALAČ: Ovo je tema koja zaslužuje višedisciplinaran pristup. Sociološko-etički pristup ovoj analizi bi moga dati mnogo zanimljivih odgovora. Kratko, mogu reći da živimo u političko-pravnom ambijentu sa velikim etičkim posrnućem, gdje su kriminal i korupcija sa brojnim sofisticiranim modalitetima, postali nepisano ali prihvatljivo i podrazumijevano pravilo. Ekonomski i politički poredak je druga tema na koju možda najkraće treba reći da smo bez imalo opreza ušli u dužnički ekonomski sistem, koji podrazumijeva uzimanje pretpostavljene “novostvorene” vrijednosti od budućih generacija, što je i logički i ekonomsko-politički apsurd koji jednog dana mora doći na naplatu. Moram kazati da ovakva politika i sa aspekta etike, i sa aspekta ekonomske nauke i sa aspekta politike, potpuno je neusklađena sa našim osnovnim kulturnim vrijednostima.
Iz svega ovog, može se izvesti zaključak da lokalne uprave brzo i sve brže klize u sistem koji je sušta suprotnost od zakonom definiranog sistema servisa građanima.
ALDIN MURATOVIĆ: Lokalna uprava treba da bude servis svih njenih građana i to je obavezna i po Ustavu i zakonima ove zemlje. Međutim, male opštine poput Petnjice su mnogo osjetljivije i svaki dobar ili loš odnos se primijeti kod građana, sigurno je bilo i dobrog i lošeg odnosa prema građanima, ali treba ukazivati na greške i tako jačati društvenu svijest, tj.da je ono lično manje bitno u odnosu na društveno dobro, koje uradimo ili ne uradimo u određenom vremenu. Lokalna vlast je u administrativnom smislu odgovorila na zahtjeve građana, ali kada je u pitanju zapošljavanje i rješavanje infrastrukturnih problema građana, mislim da su tu bili selektivni, što nije dobro. Građani naše opštine i države treba da znaju, da uvijek može bolje i ima bolje.
SAMIR RASTODER
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Postoje oni mladi i hrabri pojedinci čije ime i život nosi energiju, polet, vjeru u ljude i posvećenost istima. Jedan od takvih iz plejade Bošnjaka je i prdsjednik ZK-Bihor, Edin Latić. Pri prvom susretu sa njim i u razgovoru neće vam mnogo reći o sebi jer o njemu govori njegov merhamet-dobrota koja poput luče plamti u dugim noćima Luksemburga i svom snagom obasjava sve iseljenike i one koji su ostali na rodnoj grudi na toj suzi od kamena da čuvaju svoja ognjišta. Volter je davno zapisao: ,,Jedini način da obavežemo ljude da govore dobro o nama je — da i činimo dobro.” I zaista jeste takvo dobro koje pokazuje ZK-Bihor je jedan od izuzetnih primjera kod naših iseljenika. Edin Latić pripada mlađoj generaciji koja je uspjela da na najljepši način prezentuje rad i očuvanje bošnjačke zajednice.
Edin Latić rođen je 1975. Potiče iz malenog sela Lagatori. Osnovnu školu je dijelom učio u rodnim Lagatorima, dijelom u Petnjici. Prva je generacija srednjoškolaca koja je završila srednje obrazovanje u Petnjici. Kako je od malena imao potrebu da nešto radi, popravlja i uređuje odlučuje se da upiše zanat za vodoinstalatera. Znanje koje je postigao u toj struci čini ga danas jednim od prestižnih privrednika u samom Luksemburgu. Ratna dešavanja u okruženju, inflacija, samnkcije su bili prelomna tačka da nakon odsluženja vojnog roka 1993/1994 se odluči na svoj muhadžirski put. O svemu tome kaže: ,, Moj otac koji je radio u firmi Prvoborac je nakon 35. godina staža ostao bez posla a ja sam se pitao šta onda mene čeka? Želio sam da odem u Njemačku međutim sudbina mi je odredila sasvim drugi put. Sestra mi je već tada živjela u Njemačkoj a ja sam se iz Njemačke obreo u Luksemburgu zahvaljujući prijatelju koji je otišao da isprosi đevojku a ja sam bio dio te grupe. U Njemačkoj mi se nije dopalo nisao imao sređen ni definisan svoj status i odlučujem se da svoju karijeru počnem u Luksemburgu. Veliku zahvalnost dugujem svojim rođacima Dautu i Sadu Latiću koji su me podržali na tim mojim počecima i podijelili samnom ono što su imala i njihova djeca.”
Na samim počecima u Luksemburgu je bilo teško izuzetnim zalaganjem za tri mjeseca je naučio i savladao jezik. Pored luksemburškog kroz svoj posao je savladao još par evropskih jezika a među njima čak i portugalski. Teško je bilo doći do posla koji se u tim godinama mogao samo pronaći na seoskim posjedima i farmama. Vasti su tražile papire, različite provjere ali njegov poslodavac mu je kao dobrom radniku pružio punu podršku kroz pravne mehanizme. Godine 1996. Dobija zvanična dokumenta Luksemburga. Rodna gruda mu je nedostajala na kratko se vraća u Crnu Goru đe se i ženi. Povratak u Luksemburg opet težak. Na posjedu na kom je radio njegov poslodavac se suočava sa brojnim problemima. Odlučuje da ga napusti u potrazi za drugim poslom. Teški terenski i poslovi na bogatim šumskim kompleksima su nesumljivo u njemu gradili jednu veću dimenziju humanosti koja ga i danas prati. Odvojenost od porodice rad u šumi u njemu su stalno budili želju da napreduje.
O tom periodu Edin Latić kaže: ,,Vjerovao sam u bolje sjutra i ta me je pozitivna energija održala. Svoj radni angažman započinjem u struci teško se bilo snaći jer to su bili novi materijali meni do tada nepoznati. Angažuje me Portugalac da radim kod njega to je jedno dragocjeno životno iskustvo zbog koga sam i savladao portugalski jezik. Kod njega sam radno bio angažovan do 2006. godine. Odlučujem se na hrabar potez da započnem posao u svojoj sopstvenoj režiji što uvjek predstavlja svojevrsni rizik. Danas moja firma broji dvadesetak radnika. ”
Crna Gora i rodni Bihor ga prate stopu u stopu o nostalgiji za rodnim krajem ističe: ,,Samo tokom ove godine sam bio sedamnaest puta u Crnu Goru valjda vam to dovoljno govori kolika je moja ljubav prema rodnom kraju. Za mene je Bihor i Crna Gora nepresušna inspiracija, čežnja, želja trenutak koji vas vrati u srećna djetinjstva planinskih potoka i beskrajnih pogleda najljepših bašti koje se prostiru. Ta se magija ne može opisati ta se magija doživljava. ”
Edin Latić iako mlad čovjek odlučan i vispren ambiciozan i human, precizan i dobronamjeran. Zbog njegovih moralnih i ličnih kvaliteta odlučuje se da da veći doprinos svojoj zajednici pa je tako kroz ZK- Bihor na čijem je čelu već drugi mandat zajedno sa svojim saradnicima jedan od najvećih humanista i dobrotvora. Pomažući jednako svima i pronalazeći samo ono dobro u ljudima. O mladima koji čine okosnicu ZK-Bihor, i o saradnji sa institucijama sistema Crne Gore Latić kaže: ,, Rekativirali smo KUD, ZK-BIHOR, i u prvih mjesec dana vlada veliko intresovanje mladih da budu dio KUD-a. Za sada je to broj od šesdeset polaznika a svaki dan ima još više intresovanja. Sačuvali smo naš maternji jezik kod mlađih generacija jer je to jedna od važnih identitetskih spona koja ih veže za rodni kraj. Mladima bih savjetovao da se okrenu obrazovanju, svojoj vjeri i sportu i da budu ono što jesu da slijede korake svojih predaka i da se uvjek vraćaju sa ljubavlju u Crnu Goru, a uspjeh će uvjek doći sam po sebi. Sa Upravom za dijasporu, imao sam veoma dobru saradnju. Međutim politička nestabilnost u Crnoj Gori je učinila da ta saradnja sada nije na zavidnom nivou. Crna Gora treba da primijeni Luksemburška iskustva da se pruži veća šansa nama investitorima. Mnogobrojna i komplikovana administracija nas često usporava. Iskreno ja sam se umorio tražeći mnogobrojne dozvole a možete zamisliti kako je to neprihvatljivo stranim investitorima. Na samom kraju reći ću da je ZK-BIHOR najljepše mjesto koje će uvjek raširenih ruku dočekati sve dobronamjerne prijatelje i naše iseljenike. Naš primjer humanosti i posvećenosti treba svi da slijede. Ne zaboravite da se dobrota nalazi u srcima ljudi. To dobro mi danas zovemo ZK-Bihor. ”
Edin Latića sam doživio, kao zvijezdu vodilju čija dobrota ne samo da sija već i isijava u mnogim vedrim ali i onim oblačnim i tmurnim noćima na brodu koji se zove ZK-Bihor. Latić pripada ljudima koji znaju da vam nam pruže utjehu, zbog kojih vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i koji nam pomažu da obnovimo vjeru u mogućnost ljepšeg i boljeg svijeta. Na kraju ću svoj esej završiti stihovima bosanskog velikana Hadžema Hajdarevića, koji u knjizi, zbirci rubaija „Arabeske od vode“, kaže ,,Koliko god kratak, život mnogo duže traje kroz tragove kojima se služe oni što u sjaju njihovu bivaju presretni, pa u trag usađuju ruže. ”
Luksemburški grad Niderkorn, komuna Diferdanž, krije recept za uspjeh svakog mladog čovjeka. Još ako taj mladi čovjek nosi u sebi tradicionalne vrijednosti koje je naslijedio od svojih roditelja, pa napravi svojevrsnu simbiozu tradicionalnog sa zapadnjačkim sistemom, eto ključa za uspjeh. Jedan takav mladić je Demir Osmanović.
Ovaj mladić, bihorskog porijekla, i pored toga što je tek zakoračio u život, sa svoje 22 godine, postavio je sebi cilj i on ga ne sanja. On radi da bi ostvario ono što je zamislio – petnaest brendiranih frizerskih salona. Riješio je Demir da, kada je u pitanju ovaj estetski posao, zagospodari Luksemburgom i okolinom. Od 15 zacrtanih salona, jedan već radi punim kapacitetom a u pripremi je otvaranje drugog salona koji će biti namijenjen pripadnicama ljepšeg pola.
Demira smo upoznali sasvim slučajno, šetajući kroz Niderkorn. Upada u oči naziv salona „Demir`s hair“. Sam naziv upućuje – na naše gore list. U razgovoru sa ovim mladićem, saznajemo da njegovo porijeklo vodi iz Bihora. Njegov dedo, Orle, u potrazi za boljim životom svoje porodice, skrasio se u Vitomirici kod Peći. Krajem 90-tih, njegovog oca, Osmana, prati ista sudbina kao i deda i put ga vodi do Luksemburga gdje, morskim žargonom rečeno – spušta sidro.
Demir jeste rođen u Luksemburgu ali to nije uticalo da se u njemu jasno prepoznaje duh Bihora. Naprotiv, na već zdravu osnovu bihorskog vaspitanja, samo je nakalemljen zapadnjački pristup radnim obavezama. Zahvaljujući tome, Demir sa svoje 22 godine, postigao je mnogo više nego li neko za čitav svoj radni vijek.
„Sve što sam do sada postigao, to je zahvaljujući mom babu. On mi je bio, ostao i biće uvijek, vjetar u leđa. Uvijek me usmjeravao na pravi put i usput vršio kontrolu da ja sa tog puta slučajno ne skrenem. Kako ranije tako i danas mi naglašava da obraz mora da se čuva i da on nema cijenu. Obraz se ne može kupiti novce“, priča Demir Osmanović za portal radija svoju priču i otkriva nam da je frizerski zanat učio u školi a da je prije četri godine otvorio svoj prvi salon.
„Dođe trenutak kada se moramo odlučiti šta dalje. Tu mi je pomogao otac. Otvorio sam svoj frizerski salon i krenuo sa poslom. Odmah sam postavio pravilo da klijent mora da bude uvijek zadovoljna. Uporedo sam tim, zacrtao sam da otvorim petnaest frizerskih salona, što za muškarce što za žene. Ima dosta naših ljudi koji otpočnu neki posao ali oni ne rade. Vole da gazduju. Ja ne radim tako. Zacrtao sam sebi cilj i spreman sam da puno radim da ga ostvarim. Da se razumijemo, nije to neki rad kao što će neko da pomisli da ja sad nemam minut slobodnog vremena. Naprotiv, imam svoje radno vrijeme, imam pauze u toku radnog vremena. Poštujem radno vrijeme, poštujem svoje klijente i gledam da oni budu zadovoljni. Rigorozan sam prema odabiru radnika i tu baš vodim računa. Manje kvalitetan radnik, to se odmah vidi po klijentu i njegovom licu a to bi mi bila loša reklama i narušilo bi mi imidž koji sam stekao“, ističe Demir kod kojeg dolaze i naši ljudi.
„Puno naših dolaze ali, moram da gledam na njih kao i na „strance“. Bude meni toplo i prijatno u grudima kada čujem naš jezik, ispuni me neka čudna toplina ali, ako hoćeš da uspiješ u ovom poslu, svi klijenti su ti isti“, kaže Demir i otkriva nam da mu je omiljena alatka makaze i britva. „Mašinom može, ajde da kažem – svako da šiša. Makaze su već nešto drugo. Sa njima treba znat i mogu slobodno reći, njih treba da voliš“, kaže Demir.
To što je rođen u Luksemburgu, multinacionalnoj državi, nije ga udaljilo od svoje tradicije pa se i kod izbora partnera za osnivanje porodice, rukovodio se maksimom – beri cvijeće u sopstvenom dvorištu. „Supruga mi je od naših, porijeklom iz Bijelog Polja. I pored toga što sam još uvijek mlad, slabo izlazim u grad. Posvetio sam se porodici pa tek onda poslu. Čim odlučiš da se oženiš, nema kafana i grada u nekoj mjeri.
Kafane i noćni život nikom nije donio ništa dobro. Posvetio sam se ostvarenju zacrtanog cilja. Želja mi je da uključim u ovaj posao i ostatak porodice. Za početak, već sam počeo brata da obučavam ovom zanatu. Napravićemo pravi porodični biznis širokih razmjera. Osmanovići, bože zdravlja, jednog dana će biti vlasnici lanca brendiranih frizerskih salona a sinovi Samirovi će biti poznati da su do uspjeh došli profesionalnim, časnim i poštenim radom, kako nas je babo uvijek učio“, kaže Demir Osmanović iz Niderkorna koji je istakao da stigne jednom godišnje da posjeti kraj odakle se njegov dedo otisnuo u svijet.
„Upoznat sam da naši mladi ljudi, napuštaju svoj kraj i dolaze ovamo. Ako misle da ovdje pare zarađuju a noću da ih troše po noćnih klubova, to nije dobro. Noćni klubovi ne mogu da donesu ništa dobro. Ovdje je dobro da se zaradi ali moraju da budu mudri i vode računa kako i na šta troše“; zaključio je sa porukom mladim Bihorcima, Demir Osmanović za portal radija.
DENIS BOŽOVIĆ
Kiša koja je prethodne noći padala na području Bihora otežala je saobraćaj na svim putnim pravcima u opštini Petnjica.
Velike količine vode zajedno sa zemljom i kamenjem obrušile su se na više lokalnih cesta, a u mjestu Podvade, na puttu Petnjica – Berane, aktivno klizište je blokiralo put.
Kao što se vidi na fotografijama koje nam šalju čitaoci, zemlja u Podvadama iznad puta ne miruje i svake godine se na ovu dionicu puta sruči velika količina zemlje i mulja.
Vozačima apel da budu oprezni jer ovo nije jedino mjesto u opštini koje je ugroženo i gdje se saobraćaj otežano odvija.
Lijepo i sunčano vrijeme, neobično za ovo doba godine u Petnjici, s obzirom da je sredina decembra.
Ekipa Radija Petnjica krenula je u obilazak bihorskih sela, pa vam donosimo kadrove iz ptičje perspektive, koje smo zabilježili dronom.
Na našoj listi ovom prilikom našli su se kadrovi iz sela Vrševo i Bor.
ERIS BABAČIĆ
ZAVIČAJNI KLUB “BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (IV)
Dolaskom u Luksemburg, među brojnim i dragim prijateljima u ZK-Bihor, jedan plemeniti gorštak izdvaja svojom pažnjom i gostoprimstvom- to je Ernad-Ero Muhović, vizionar koji je uvijek korak ispred vremena svojom mudrošću, ali i humanošću, koja je jedna od njegovih karakternih osobina. Rodno selo Trpezi, postalo je 1964. godine bogatije za čovjeka koji će u narednim decenijama postati jedan u nizu boraca za ekonomski prosperitet Bihora i Petnjice. Dobrota kao pojam koji ima najveću etičku vrijednost je oduvjek bila vrlo važna tema razmatranja filozofa kroz istoriju ljudske misli, i možda se najbolje ogleda u njemu lično.
Kroz različite društvene i privatne angažmane, početkom devedestih, Ernad-Ero Muhović pokušava da pokrene posao proizvodnje ćilima, zajedno sa drugim Bihorcima u fabrici koja je nosila naziv ,,Mladost”. Sve kreće uspješno, ali sve nažalost posle izvjesnog vremena i staje i pored velikog rada, truda i volonterskog požrtvovanja.
Vizionari i hrabri ljudi nikada ne staju. Tokom 1992. godine odlazi u posjetu bratu Mustafi u Luksemburgu. Nestabilnost u državi, rat, inflacija, briga za budućnost… Ero donosi sudbonosnu odluku da ostane u Luksemburgu i ostvari svoje snove. Počinje iznova borba ovog muhadžira- iseljenika u novom vremenu.
Ernad-Ero Muhović nije nikada poklekao, nije zaboravio da u njemu živi dobrota i snaga koja proizilazi iz nje. Ta istinska dobrota je genetski prenošena kroz mnogobrojne generacije Bihoraca.
Ernad-Ero Muhović je stvarajući čvste i zdrave veze sa ljudima sličnima sebi, kroz ZK-Bihor sa dobrim ljudima, sa onima kod kojih je prepoznao da imaju dobar karakter i osobine vrijedne poštovanja, sa onima koji iskreno žive dobrotu svakoga dana, kao što to i on čini. Ličnim angažovanjem se trudi da svakom iseljeniku bude prava podrška u svakom trenutku, ne samo onima u Luksemburgu, već je čvrsto privržen i mnogima u Crnoj Gori. Njegove lične uspjehe prate i članovi njegove porodice koji su takođe uspješni.
Životna riznica mudrosti ovog vizionara gorštačkog stasa i gorštačkog srca puna je mudrosti kojom isijava kao svetionik na stijeni, pokazujući put svakom dobrom i časnom insanu.
Ernad-Ero Muhović je nenametljiv, tih, ali odlučan i stamen, poput Bihorskog kamena stanca. Tokom borbe u očuvanju vlastitog bošnjačkog, ali i crnogorskog identiteta i integriteta kroz novije istorijske, kolektivne puteve slobode, pravde i časti, nedsebično se žrtvujući za intrese Crne Gore, što mu se ne smije nikada zaboraviti. Ponosno koračajući kroz izuzetne ldentitetske i etičke dimenzije.
Veliki humanisti i patriote nikada ne pričaju o sebi. O njima govore njihova djela, njihov ugled, stav, humanizam, etika, moral i upornost u borbi za pravednije društvo.
Ernad-Ero Muhović kao da je izašao iz misli Frenklin D. Ruzvelta, Američkog državnika i političara koji je jedne prilike zapisao svoju misao inspirisan dobrim ljudima: ,,Ljudska dobrota nikada nije oslabila izdržljivost ili smekšala volju slobodnih ljudi. Nacija ne mora da bude okrutna da bi bila jaka”.
ZK-Bihor za njega predstavlja mjesto okupljanja svih dobrotvora koji znaju da se saosjećaju sa drugima i da podijele mnogobrojne lijepe, ali i one teške životne ispovijesti i trenutke. Treba imati razumijevanje, posebno za mlađe generacije koje treba usmjeriti na pravi put obrazovanja, ali i očuvanja sopstvenog identiteta.
Ernad-Ero Muhović ne očekuje zauzvrat riječi hvale niti lovorove vijence. On svoje ime, plemenitost i djelo donosi iz sebe, svoje kuće i predaka, svog unutrašnjeg harmoničnog poretka. I na njemu brižljivo građenog mozaika skladnosti, u kome sve razlike spaja ime, a to je ČOVJEK, kako se on god zvao i kom se god Bogu molio ili vjeri pripadao. Znakovi dobrote su mnogi. Muhović je ljucak prema svakom, to pokazuje da je građanin svijeta i da njegovo srce nije ostrvo odsječeno od drugih zemalja, već kopno koje je vezano s njima. On je sažaljiv prema tuđim nevoljama, to pokazuje da je njegovo srce kao ono plemenito stablo koje je i samo ranjeno dok luči smolu.
Za sami kraj ovog eseja napisanog o čovjeku koji vjeruje u ljude, najbolje bi išao citat Duška Radovića koji je jednom zapisao: ,,Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom. Odvikli smo se od dobrote. Ne razumijemo zašto nam neko nešto čini ako ne traži nikakvu protivuslugu. Dobrota se ne može vratiti jer se i ne daje. Dobri ljudi su dobri zbog sebe, a ne zbog drugih”.
Božidar Proročić, književnik i publicista
Opština Petnjica tradicionalno nagrađuje najbolje za dostignuća u sportu u tekućoj godini. Nagrade će biti u 3 kategorije:
Najbolji sportski kolektiv,
Najbolji sportista i
Najbolji sportista u dijaspori.
Pozivamo Vas da šaljete svoje predloge sa obrazloženjima na e-mail: [email protected] ili na šalteru pisarnice, sa naznakom: predlog za najboljeg sportistu ili sportski klub u Petnjici za 2022.godinu.
Za najboljeg sportistu u dijaspori predloge šaljite Radiju Petnjica na e-mail: [email protected], gdje ćete moći i da glasate za te predloge.
Predloge slati do 25.12.2022.godine.
Nedavni prilog Radio Televizije Crne Gore o našem sugrađaninu Reku Osmanoviću, o potrebi rješavanja sveukupnih socijalnih problema (stambeni prostor, nabavka namirnica, itd…) je otvorio temu gdje treba postaviti nekoliko pitanja nadležnim institucijama, a prije svega Centru za socijalni rad i opštini Petnjica- jesu li uradili što povodom ovog slučaja i ostalih slučajeva kada su ovi problemi u pitanju?
Podsjećamo da je stambena zgrada u centru grada izgrađena za ove potrebe tj.socijalne slučajeve naših građana, pa s obzirom na to da ima i slobodnih stanova, najugroženijim porodicama i pojedincima naše opštine treba pomoći u rješavanju brojnih problema (stanovanja, liječenja, blizina prodavnica, itd…).
Stranka pravde i pomirenja (SPP) vjeruje institucijama sistema i nada se brzoj reakciji po ovom pitanju.
Arijana Adrović, učenica Osnovne škole “25. maj” iz Vrbice, dobitnica je prve nagrade na državnom takmičenju pod nazivom „Moć medijske pismenosti”, koji je raspisan u oktobru mjesecu u organizaciji Agencije za elektronske medije u saradnji sa Misijom OEBS-a u Crnoj Gori.
Ona se predstavila likovnim radom a njena mentorka je bila Fatma Tiganj. Proglašenje pobjednika i dodjela nagrada bili su upriličeni u prostorijama Agencije za elektronske medije u Podgorici gdje su prisustvovali i direktor škole, Šabo Ćeman kao i Arijanina učiteljica, Selma Adrović.
Vezano za ovu značajnu temu, direktor škole je za naš portal saopštio ,,Za učenike naše škole, mlade naraštaje, veoma je važno da budu medijski pismeni. Medijsku pismenost razvijamo još u djačkim klupama, čemu svjedoči i ova važna nagrada na državnom takmičenju, kako za našu učenicu Arijanu i njenu mentorku, i naravno, mene kao direktora škole gdje svi zajedno kao tim postižemo već zapažene rezultate.Nadam se da je ovo samo početak u postizanju dobrih rezultata u svim sferama obrazovanja učenika”.
Profesorica razredne nastave, Selma Adrović, kazala je da je za današnje mlade naraštaje veoma važno da znaju šta je medijska pismenost i bonton na internetu.
“S obzirom na to da nam djeca dosta vremena provode na internetu, veoma je važno razgovarati sa njima o koristi i štetnosti društvenih mreža i ostalih medija. Djeca su svakodnevno izložena različitim štetnim medijskim sadržajima i opasnostima koje im prijete posredstvom društvenih mreža tako da se nikako ne smiju zanemariti već o njima treba otvoreno razgovarati, raditi na razvijanju medijske pismenosti djece i generalno na usvajanju bontona koji nam je potreban kako u svakodnevnici tako i u virtuelnom svijetu bez kojeg se život pojedinaca danas svakako ne može zamisliti”, kazala je ona.
A. Ć.
