EDIN LATIĆ – DOBROTVOR, HUMANISTA I PREDSJEDNIK ZK-BIHOR (VII)


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje oni mladi i hrabri pojedinci čije ime i život nosi energiju, polet, vjeru u ljude i posvećenost istima. Jedan od takvih iz plejade Bošnjaka je i prdsjednik ZK-Bihor, Edin Latić. Pri prvom susretu sa njim i u razgovoru neće vam mnogo reći o sebi jer o njemu govori njegov merhamet-dobrota koja poput luče plamti u dugim noćima Luksemburga i svom snagom obasjava sve iseljenike i one koji su ostali na rodnoj grudi na toj suzi od kamena da čuvaju svoja ognjišta. Volter je davno zapisao: ,,Jedini način da obavežemo ljude da govore dobro o nama je — da i činimo dobro.” I zaista jeste takvo dobro koje pokazuje ZK-Bihor je jedan od izuzetnih primjera kod naših iseljenika. Edin Latić pripada mlađoj generaciji koja je uspjela da na najljepši način prezentuje rad i očuvanje bošnjačke zajednice.

Edin Latić rođen je 1975. Potiče iz malenog sela Lagatori. Osnovnu školu je dijelom učio u rodnim Lagatorima, dijelom u Petnjici. Prva je generacija srednjoškolaca koja je završila srednje obrazovanje u Petnjici. Kako je od malena imao potrebu da nešto radi, popravlja i uređuje odlučuje se da upiše zanat za vodoinstalatera. Znanje koje je postigao u toj struci čini ga danas jednim od prestižnih privrednika u samom Luksemburgu. Ratna dešavanja u okruženju, inflacija, samnkcije su bili prelomna tačka da nakon odsluženja vojnog roka 1993/1994 se odluči na svoj muhadžirski put. O svemu tome kaže: ,, Moj otac koji je radio u firmi Prvoborac je nakon 35. godina staža ostao bez posla a ja sam se pitao šta onda mene čeka? Želio sam da odem u Njemačku međutim sudbina mi je odredila sasvim drugi put. Sestra mi je već tada živjela u Njemačkoj a ja sam se iz Njemačke obreo u Luksemburgu zahvaljujući prijatelju koji je otišao da isprosi đevojku a ja sam bio dio te grupe. U Njemačkoj mi se nije dopalo nisao imao sređen ni definisan svoj status i odlučujem se da svoju karijeru počnem u Luksemburgu. Veliku zahvalnost dugujem svojim rođacima Dautu i Sadu Latiću koji su me podržali na tim mojim počecima i podijelili samnom ono što su imala i njihova djeca.”

Na samim počecima u Luksemburgu je bilo teško izuzetnim zalaganjem za tri mjeseca je naučio i savladao jezik. Pored luksemburškog kroz svoj posao je savladao još par evropskih jezika a među njima čak i portugalski. Teško je bilo doći do posla koji se u tim godinama mogao samo pronaći na seoskim posjedima i farmama. Vasti su tražile papire, različite provjere ali njegov poslodavac mu je kao dobrom radniku pružio punu podršku kroz pravne mehanizme. Godine 1996. Dobija zvanična dokumenta Luksemburga. Rodna gruda mu je nedostajala na kratko se vraća u Crnu Goru đe se i ženi. Povratak u Luksemburg opet težak. Na posjedu na kom je radio njegov poslodavac se suočava sa brojnim problemima. Odlučuje da ga napusti u potrazi za drugim poslom. Teški terenski i poslovi na bogatim šumskim kompleksima su nesumljivo u njemu gradili jednu veću dimenziju humanosti koja ga i danas prati. Odvojenost od porodice rad u šumi u njemu su stalno budili želju da napreduje.

O tom periodu Edin Latić kaže: ,,Vjerovao sam u bolje sjutra i ta me je pozitivna energija održala. Svoj radni angažman započinjem u struci teško se bilo snaći jer to su bili novi materijali meni do tada nepoznati. Angažuje me Portugalac da radim kod njega to je jedno dragocjeno životno iskustvo zbog koga sam i savladao portugalski jezik. Kod njega sam radno bio angažovan do 2006. godine. Odlučujem se na hrabar potez da započnem posao u svojoj sopstvenoj režiji što uvjek predstavlja svojevrsni rizik. Danas moja firma broji dvadesetak radnika. ”
Crna Gora i rodni Bihor ga prate stopu u stopu o nostalgiji za rodnim krajem ističe: ,,Samo tokom ove godine sam bio sedamnaest puta u Crnu Goru valjda vam to dovoljno govori kolika je moja ljubav prema rodnom kraju. Za mene je Bihor i Crna Gora nepresušna inspiracija, čežnja, želja trenutak koji vas vrati u srećna djetinjstva planinskih potoka i beskrajnih pogleda najljepših bašti koje se prostiru. Ta se magija ne može opisati ta se magija doživljava. ”

Edin Latić iako mlad čovjek odlučan i vispren ambiciozan i human, precizan i dobronamjeran. Zbog njegovih moralnih i ličnih kvaliteta odlučuje se da da veći doprinos svojoj zajednici pa je tako kroz ZK- Bihor na čijem je čelu već drugi mandat zajedno sa svojim saradnicima jedan od najvećih humanista i dobrotvora. Pomažući jednako svima i pronalazeći samo ono dobro u ljudima. O mladima koji čine okosnicu ZK-Bihor, i o saradnji sa institucijama sistema Crne Gore Latić kaže: ,, Rekativirali smo KUD, ZK-BIHOR, i u prvih mjesec dana vlada veliko intresovanje mladih da budu dio KUD-a. Za sada je to broj od šesdeset polaznika a svaki dan ima još više intresovanja. Sačuvali smo naš maternji jezik kod mlađih generacija jer je to jedna od važnih identitetskih spona koja ih veže za rodni kraj. Mladima bih savjetovao da se okrenu obrazovanju, svojoj vjeri i sportu i da budu ono što jesu da slijede korake svojih predaka i da se uvjek vraćaju sa ljubavlju u Crnu Goru, a uspjeh će uvjek doći sam po sebi. Sa Upravom za dijasporu, imao sam veoma dobru saradnju. Međutim politička nestabilnost u Crnoj Gori je učinila da ta saradnja sada nije na zavidnom nivou. Crna Gora treba da primijeni Luksemburška iskustva da se pruži veća šansa nama investitorima. Mnogobrojna i komplikovana administracija nas često usporava. Iskreno ja sam se umorio tražeći mnogobrojne dozvole a možete zamisliti kako je to neprihvatljivo stranim investitorima. Na samom kraju reći ću da je ZK-BIHOR najljepše mjesto koje će uvjek raširenih ruku dočekati sve dobronamjerne prijatelje i naše iseljenike. Naš primjer humanosti i posvećenosti treba svi da slijede. Ne zaboravite da se dobrota nalazi u srcima ljudi. To dobro mi danas zovemo ZK-Bihor. ”

Edin Latića sam doživio, kao zvijezdu vodilju čija dobrota ne samo da sija već i isijava u mnogim vedrim ali i onim oblačnim i tmurnim noćima na brodu koji se zove ZK-Bihor. Latić pripada ljudima koji znaju da vam nam pruže utjehu, zbog kojih vjerujemo da dobročinstvo nije izgubljeno i koji nam pomažu da obnovimo vjeru u mogućnost ljepšeg i boljeg svijeta. Na kraju ću svoj esej završiti stihovima bosanskog velikana Hadžema Hajdarevića, koji u knjizi, zbirci rubaija „Arabeske od vode“, kaže ,,Koliko god kratak, život mnogo duže traje kroz tragove kojima se služe oni što u sjaju njihovu bivaju presretni, pa u trag usađuju ruže. ”