ERNAD-ERO MUHOVIĆ- VIZIONAR NOVOG VREMENA


ZAVIČAJNI KLUB “BIHOR” MJESTO KOJE SPAJA ISELJENIKE (IV)

Dolaskom u Luksemburg, među brojnim i dragim prijateljima u ZK-Bihor, jedan plemeniti gorštak izdvaja svojom pažnjom i gostoprimstvom- to je Ernad-Ero Muhović, vizionar koji je uvijek korak ispred vremena svojom mudrošću, ali i humanošću, koja je jedna od njegovih karakternih osobina. Rodno selo Trpezi, postalo je 1964. godine bogatije za čovjeka koji će u narednim decenijama postati jedan u nizu boraca za ekonomski prosperitet Bihora i Petnjice. Dobrota kao pojam koji ima najveću etičku vrijednost je oduvjek bila vrlo važna tema razmatranja filozofa kroz istoriju ljudske misli, i možda se najbolje ogleda u njemu lično.

Kroz različite društvene i privatne angažmane, početkom devedestih, Ernad-Ero Muhović pokušava da pokrene posao proizvodnje ćilima, zajedno sa drugim Bihorcima u fabrici koja je nosila naziv ,,Mladost”. Sve kreće uspješno, ali sve nažalost posle izvjesnog vremena i staje i pored velikog rada, truda i volonterskog požrtvovanja.

Vizionari i hrabri ljudi nikada ne staju. Tokom 1992. godine odlazi u posjetu bratu Mustafi u Luksemburgu. Nestabilnost u državi, rat, inflacija, briga za budućnost… Ero donosi sudbonosnu odluku da ostane u Luksemburgu i ostvari svoje snove. Počinje iznova borba ovog muhadžira- iseljenika u novom vremenu.

Ernad-Ero Muhović nije nikada poklekao, nije zaboravio da u njemu živi dobrota i snaga koja proizilazi iz nje. Ta istinska dobrota je genetski prenošena kroz mnogobrojne generacije Bihoraca.

Ernad-Ero Muhović je stvarajući čvste i zdrave veze sa ljudima sličnima sebi, kroz ZK-Bihor sa dobrim ljudima, sa onima kod kojih je prepoznao da imaju dobar karakter i osobine vrijedne poštovanja, sa onima koji iskreno žive dobrotu svakoga dana, kao što to i on čini. Ličnim angažovanjem se trudi da svakom iseljeniku bude prava podrška u svakom trenutku, ne samo onima u Luksemburgu, već je čvrsto privržen i mnogima u Crnoj Gori. Njegove lične uspjehe prate i članovi njegove porodice koji su takođe uspješni.

Životna riznica mudrosti ovog vizionara gorštačkog stasa i gorštačkog srca puna je mudrosti kojom isijava kao svetionik na stijeni, pokazujući put svakom dobrom i časnom insanu.

Ernad-Ero Muhović je nenametljiv, tih, ali odlučan i stamen, poput Bihorskog kamena stanca. Tokom borbe u očuvanju vlastitog bošnjačkog, ali i crnogorskog identiteta i integriteta kroz novije istorijske, kolektivne puteve slobode, pravde i časti, nedsebično se žrtvujući za intrese Crne Gore, što mu se ne smije nikada zaboraviti. Ponosno koračajući kroz izuzetne ldentitetske i etičke dimenzije.

Veliki humanisti i patriote nikada ne pričaju o sebi. O njima govore njihova djela, njihov ugled, stav, humanizam, etika, moral i upornost u borbi za pravednije društvo.

Ernad-Ero Muhović kao da je izašao iz misli Frenklin D. Ruzvelta, Američkog državnika i političara koji je jedne prilike zapisao svoju misao inspirisan dobrim ljudima: ,,Ljudska dobrota nikada nije oslabila izdržljivost ili smekšala volju slobodnih ljudi. Nacija ne mora da bude okrutna da bi bila jaka”.

ZK-Bihor za njega predstavlja mjesto okupljanja svih dobrotvora koji znaju da se saosjećaju sa drugima i da podijele mnogobrojne lijepe, ali i one teške životne ispovijesti i trenutke. Treba imati razumijevanje, posebno za mlađe generacije koje treba usmjeriti na pravi put obrazovanja, ali i očuvanja sopstvenog identiteta.

Ernad-Ero Muhović ne očekuje zauzvrat riječi hvale niti lovorove vijence.  On svoje ime, plemenitost i djelo donosi iz sebe, svoje kuće i predaka, svog unutrašnjeg harmoničnog poretka. I na njemu brižljivo građenog mozaika skladnosti, u kome sve razlike spaja ime, a to je ČOVJEK, kako se on god zvao i kom se god Bogu molio ili vjeri pripadao. Znakovi dobrote su mnogi. Muhović je ljucak prema svakom, to pokazuje da je građanin svijeta i da njegovo srce nije ostrvo odsječeno od drugih zemalja, već kopno koje je vezano s njima. On je sažaljiv prema tuđim nevoljama, to pokazuje da je njegovo srce kao ono plemenito stablo koje je i samo ranjeno dok luči smolu.

Za sami kraj ovog eseja napisanog o čovjeku koji vjeruje u ljude, najbolje bi išao citat Duška Radovića koji je jednom zapisao: ,,Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom. Odvikli smo se od dobrote. Ne razumijemo zašto nam neko nešto čini ako ne traži nikakvu protivuslugu. Dobrota se ne može vratiti jer se i ne daje. Dobri ljudi su dobri zbog sebe, a ne zbog drugih”.

Božidar Proročić, književnik i publicista