SABAHUDIN RASTODER: ZA USPJEH POTREBNA VOLJA, UPORNOST ALI I DRŽAVA

0

Sabahudin Rastoder iz bihorskog sela Ponor živi i radi u Luksemburgu. Iz Bihora je 1985. godine otišao u Sarajevo a nakon dvije godine je došao u Luksemburg. 16 godina je vozio autobus a nakon toga je odlučio da pokrene svoj biznis i voljom, motivacijom i upornim radom za kratko vrijeme postigao je veliki uspjeh u biznisu i važi za primjer mladog čovjeka koji je za kratko vrijeme postigao mnogo. Vlasnik je snek restorana Chez nous (Še nu) i agencije za nekretnine.

Ističe da je izuzetno zadovoljan onim što radi i činjenicom da je svoj gazda.

‘’Imam mogućnosti, motivisao sam se, radim na tome i mlad čovjek može da uspije. Recept za uspjeh je volja i rad, kao i obrazovanje’’, kazao je Sabahudin za portal Radija Petnjica.

Za uspjeh je pored upornog rada bitno i to da vam država stoji iza leđa kao oslonac, a primjer za to je Luksemburg. Što se tiče naših ljudi, bilo da su u Njemačkoj, Švajcarskoj ili u bilo kojoj drugoj stabilnoj državi koja vam daje sigurnost, tu može svako da uspije.
‘’U Luksemburgu sistem funkcioniše odlično, jer je sistem ste vi, ako se organizujete, hoćete da radite, uspjeh vam je zagarantovan’’, kaže Sabahudin.

Kaže da Luksemburžani pozitivno gledaju na Bihorce, jer ono što je Luksemburžanima prva asocijacija na naše ljude je to da su to ljudi koji su radni i koji se snalaze.
Po Sabahudinu došlo je vrijeme kada se Bihorci vraćaju Bihoru duhovno, jer ih vežu klubovi naših ljudi, razne manifestacije. Posebno ističe ulogu Radija Petnjica koji je povezao ljude sa svih strana.

Iskoristio je priliku da za kraj razgovora pošalje poruku svim mladim ljudima.

‘’Htio bi da poželim svim mladim ljudima u Crnoj Gori u Luksemburgu, ma gdje bili da budu sigurni u sebe, uz svoj trud i zalaganje, jer bez toga nećete moći da uspijete i krenete naprijed. Svaki čovjek će uspjeti samo ako ima jaku volju, hoće da radi i naravno uz stabilnost svoje države’’, zaključio je on.

DINO RAČIĆ

BIHOR NA SAJMU KNJIGA U PODGORICI

0

Međunarodni podgorički sajam knjiga i obrazovanja otvoren je 9. maja u garažnom dijelu šoping mola Delta City u Podgorici i trajaće do nedjelje, 15. maja.
NVO “Centar za kulturu Bihor“ imao je svoj štand na ovom sajmu na kojem se predstavio sa svojim izdanjima knjiga.

Praznik knjige , kroz svečani program, obasjao je italijanski pisac Klaudio Magris kome je uručena međunarodna nagrada “Književni plamen” čiji su osnivači nobelovac Mario Vargas Ljosa i izdavačka kuća ‘’Nova knjiga’’ iz Podgorice koja je organizator Sajma knjiga.
U svečarskoj atmosveri , jedan od najpoznatijih savremenih italijanskih pisaca Klaudio Magris je rekao da sve utiče na pisca.
‚‚Djelo ne nastaje samo. Ljudi su dio priča i inspiracija’’, naglasio je Magris.
‚‚Precizno rečeno na tome se zasniva i pričana sehara Bihora koju posredstvom  Festivala “Zavičajnih staza” nastojimo prikupiti u knjige, trajni znak da imamo pisce i šta da ostavimo u amanet. Znamo, svako ima pravo da kaže kako je pojavljivanje izdanja CK Bihor sitnica u moru knjiga velikih i malih izdavača na sajmu u Podgorici, ali smo sigurni da je za nas, koji sa ponosom ističemo da smo Bihorci, ovo veliki korak ’’, kazao je za portal Radija Petnjica predsjednik CK Bihor Mirsad Rastoder.

‚‚Značajano je i po tome što smo u prilici da znalcima i poštovaocima knjige pokažemo 12 knjiga, među kojima su: četiri zbirke priča inspirisanih Bihorom, “Šetnje po Šipovicama” , poezija Ćamila Sijarića, “Strah od behara ” Refika Ličine, odabrana poezija Safeta Hadrovića Vrbičkog i Envera Muratovića, monografija “Bihorska muzika ” i nadasve zbornik eseja o Ismetu Rebronji, velikom stvaraocu kojeg, znatno ozbiljnije treba da baštini i crnogorska kultura.

Pomenute i druge autore, nemamo namjeru otimati iz prostora koje su svojim djelom osvojili ali je lijepo da njih i druge prizivamo sebi, zbog sebe i generacija koje dolaze. Radi talentovanih kojima je dragocjeno “puhnuti pod krilo”, kako bi rekao Ćamil. I kao znak duhovnosti uz koju ćemo se bolje razumjeti i međusobno i sa drugima’’, istakao je Rastoder.

‚‚Čitajući nešto ćeš naučiti’’ savjetuju mudri ljudi, te nije slučajno što je u Bihoru postojao kult knjige koja se nekada držala visoko na rafu. Sad je dostupnija ,samo je treba češće uzimati. Ona će vas inspirisati da zapišete svoja snoviđenja i životne sudbine po primjerima iz pamćenja, za priču inspirisanu Bihorom. Konkurs je otvoren do 21. maja i opet će. Sve dok bude Bihora, biće i priče.

Posjetioci sajma u prilici su da vide i čuju o kulturama Indije, Kine, Irana i drugih udaljenih destinacija.

Zemlja gost je Češka i na svom štandu svakodnevno će predstavljati svoju umjetnost, kulturu i tradiciju, ali i promovisati zemlju kao omiljenu turističku destinaciju.  Prošle godine zemlja gost bila je Turska.

Ovogodišnje XI izdanje sajma, znatno kvalitetnije od svih predhodnih , pored brojnih izdavača koji će se predstaviti iz Crne Gore i regiona, promovisaće književne opuse poznatih autora, među kojima su Elvira Koić, Robert Perišić,  Marina Vujčić, Goran Samardžić, Muharem Bazdulj, Petre Dimovski, Dragan Dragojlović, Aleksandar Gatalica, Vule Žurić, Obrad Nenezić, Nikola Malović, Slobodan Vuković, Aleksandar Gavranić, Brano Mandić, Ilija Nikčević, Neven Milaković i drugi.

DINO RAČIĆ

BOŠNJAČKA STRANKA PETNJICA ORGANIZUJE NAUČNI SKUP O OSMANU RASTODERU

0

Opštinski odbor Bošnjačke stranke Petnjica namjerava da krajem jula organizuje naučni skup o liku i djelu mula Osmana Rastodera na kojem bi učestvovali eminentni stručnjaci iz oblasti istorijskih nauka kao što su akademik Šerbo Rastoder, Izet Šabotić, Azem Kožar književnik i autor djela “Sandžački gazija mula Osman Rastoder“, Zumber Muratović.

“S tim u vezi pozivamo Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori kao krovnu instituciju Bošnjačkog naroda da bude suorganizator, učesnik i dobrim dijelom pokrovitelj ovog historijskog skupa za Bošnjački narod u Crnoj Gori. Molimo vas da ovu našu molbu prihvatite i da zajedno napravimo još jedan u nizu koraka ka rasvjetljavanju istine o našoj historiji i značaju muslimanske milicije koji je imala u odbrani bošnjačkog naroda naših krajeva i jednom od najvećih gazija, oličenja hrabrosti i dostojanstva, mula Osmanu Rastoderu”, stoji u saopštenju OOBS Petnjica koji potpisuje predsjednik Adnan Muhović.

MUSLIJA KALIĆ: SVI SMO MI PARTIJA ZA PETNJICU

Gost Radija Petnjica i emisije “Putevi i raskršća” bio je Muslija Kalić, potpredsjednik opštine Petnjica. Ovo je drugi dio razgovora.

Kada bi pitali građane opštine Petnjica, posebno one starije, ima li boljitka, siguran sam da bi kazali da ima i da ga osjećaju. A nagovještava se i nailazi vrijeme, gdje bi se kroz rad lokalnog parlamenta i ulaganje države, mogli stvoriti uslovi da mlađa generacija, od 12 do 18 godina, ostane ovdje, da ne ide nigdje. Cilj lokalne uprave i mene lično je da upravo zadržimo taj dio mladih ljudi.

Petnjica i Bihor su prepoznatiljvi dio Crne Gore u kojem je poljoprivreda dominantna. Ovo podneblje je bogom dano za preradu jabuka i drugog voća i treba da se napravi pogon za njegovo skladištenje i preradu. Morali bi povesti računa da se jednom broju poljoprivrednika pokuša pomoći u uzgoju malina.

Kada je u pitanju saradnja lokalne uprave sa dijasporom, moram istaći da je dobra saradnja, na obostrano zadovoljstvo. Pomagali su oni i prije, ali je sve to bilo pojedinačno. Moram da pomenem one koji su zajedno sa nama ušli srcem i nesebično pomogli za vraćanje statusa opštine. Bezrezervnu podršku smo imali od Nijaza Ramdedovića, Senada Mehovića, Osmana Destanovića, Jupa Rastodera. Takođe, od zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburga, od naših prijatelja iz Sarajeva Ismeta Ramčilovića i Šemsudina Hadrovića. Sva politička mimoilaženja su ostavljena po strani. Svi smo bili jedna partija, partija za Petnjicu, i kako smo radili, tako smo i ostvarili. Malo je stvari  koje su nas Petnjičane objedinile kao što je vraćanje statusa opštini. Dijaspora je u periodu 1998. -1999. godine izgradila saobraćajnicu Petnjica – Bioče, uložili su veliki novac u izgradnju dva mosta, čija vrijednost prelazi više desetina hiljada eura. Građani Petnjice to cijene, pamte i ne zaboravljaju. Nakon vraćanja statusa i formiranja lokalne vlasti, nekih godinu dana odnosi su bili na početnoj fazi. Međutim, nagoviješteni su bolji dani što se tiče dijaspore i lokalne vlasti, i to se sada dešava. Dobar primjer kako se pomaže svoj kraj i ljudi je Bošnjački fond iz Luksemburga koji pomaže i ulaže u mladost. Oni odavno dijele stipendije mladim ljudima iz ovog kraja i to je nešto što ova lokalna uprava cijeni. Moram pomenuti i jednu našu sugrađanku koja je otišla odavde kao mala, i ona je našla za shodno da donira inventar za našu opštinu. Bilo je tu još donacija, zavičajni klub „Bihor“ donirao je snjegočistač, braća Halilović su donirali kamion, i ono što takođe moram da istaknem, to je da je Izet Rastoder, iz Slovenije nama donirao dva auta, jednog džipa i jedno luksuzno auto. Ovi su pokazatelji dovoljno veliki koji nam govore da dijaspora ulaže.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.

 

 

 

ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – TRLJENJE

0

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Petnjici i njenoj okolini gotovo svaka porodica je sijala konoplju, imala trlicu – starinska naprava nalik stonim makazama, napravljena od drveta. Trlica je služila za gnječenje konoplje kako bi se iz nje izvukle niti koje su se kasnije koristile za tkanje. Trlica je bila od tvrdog drveta, najčešće od hrasta, graba ili bukve, od dvije daske u obliku slova „V“ i pokretne ručke.
Ova primitivna naprava bila je naporna jer je zahtijevala puno fizičke snage.

Konoplju su žnjeli, slagali u snopove i kiselili u vodi, u tzv. „močila“. Nekada je jedno močilo bilo od koristi za cijelo selo. Nakon kišeljenja konoplju bi nosili svojim kućama, podvrgli trljenju na trlici (udarali i brunili-raščešljavali), samo bi se otpad – sitni opiljci tzv. pozder bacao.
Raščešljanu konoplju su sušili, ručno češljali na grebenima i preli. Ispredeni konac je služio za tkanje tkanine od koje su se pravile košulje i gaće, koje su bile tvrde – nedoder, čak je i druga odjeća bila izatkana od konaplje.

Poznate su bile dvije vrste košulja: košulje za „domazluka“ (za kuće) gdje su osnova i potka bile od konopljanog prediva i druga vrsta „saglam košulje“ (kvalitetnije) košulje gdje je osnova bila konopljana a potka pamučna. Ove druge košulje su bile „pitomije“ – manje greble kožu i mogli su je imati oni malo bogatiji.

Bilo je familija koje nisu bile vješte za ovaj posao, bastašniji-snalažljiviji su pokrenuli male privatne poslove, razvili neku vrstu zanata – radili trljenje konoplje, ispredanje, tkanje i šivenje uz određenu nadoknadu.

Zadnje „močilo“ u petnjičkom kraju bilo je, sve do 1960. godine, na Okruglom lazu.

(ZUMBER MURATOVIĆ FB)

 

INFO SASTANAK U PETNJICI: KAKO DO SREDSTAVA EVROPSKE UNIJE

0

Opština Petnjica u saradnji sa FORS Montenegro (Fondacijom za razvoj sjevera Crne Gore) održaće u petak 13.05.2016. godine u Petnjici u sali Centra za kulturu Petnjica info sastanak na temu ’’Mogućnosti apliciranja za sredstva Evropske unije posredstvom instrumenata za pretpristupnu podršku IPA II’’.

’’U cilju informisanja potencijalnih korisnika o mogućnostima apliciranja za sredstva Evropske unije, posredstvom Instrumenata za pretpristupnu podršku IPA II za 2014-2020. FORS Montenegro u saradnji sa Ministarstvom vanjskih poslova i evropskih integracija, uz podršku delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, održaće info sastanak u Petnjici. Na informativnom sastanku će biti predstavljeni sektori u okviru IPA II, način finansijske podrške, finansijska alokacija za Crnu Goru za period 2014-2020, prekogranični i transnacionalni programi i ostale informacije relevantne za moguće korisnike, imajući u vidu da je u okviru prethodne finansijske perspektive za period 2007-2013. realizovan veliki broj projekata a neki od njih će biti predstavljeni na sastanku’’, kazao je za portal Radija Petnjica samostalni savjetnik u Službi predsjednika Opštine Petnjica Adis Ličina

Iz Opštine pozivaju sve javne institucije, preduzeća, civilni sektor i NVO da prisustvuju sastanku koji će se održati u sali Centra za kulturu Petnjica sa početkom u 12 sati.

DINO RAČIĆ

DŽAMIJE U BIHORU

Sait Šabotić u emsiji “Putevi i raskršća” je govorio i o džamijama na području Bihora

Kada se uspostavila osmanska vlast u Bihoru, na tom području i okolinu započeo je proces prožimanja dvije kulture, hrišćanske i orijentalno islamske kulture. Jačanjem vjerske orjentacije stanovništva, paralelno je jačao i orijentalni islamski dio kulture unutar koje je podizanje sakralnih objekata, džamija, imalo poseban značaj. Broj podignutih džamija je svjedočio o dominaciji određene religije. Postojali su strogi propisi od strane osmanske države, da su recimo u džamije mogle biti pretvorene one crkve u kojima je obred bio potpuno zamro. Radi se o periodu od 60 godina, odnosno dvije generacije da se u toj bogomolji ne vrši vjerski obred. Na kraju, ima li išta prirodnije nego da se u jednom vjerskom objektu vrši obred pa čak i druge konfesije. Za ovo ću da saopštim jedan interesantan primjer, koji je vezan za Pivski manastir. Čuveni Smail Aga Čengić je, odlazeći prema Drobnjacima da obiđe svoje čivčije itd. često je išao preko Pive, i on je u Pivskom manastriru često klanjao. To su poznate činjenice. Naravno, on je to radio na onaj način da je uvažavao svoja vjerska osjećanja, okretao se u onom pravcu kako je nalagala njegova vjera.

U tefteru iz 1477/78 godine pominje se da je postojala džamija na uzvišenju Gradina. Taj podatak potiče iz zvanične istorije Crne Gore koja je objavljena 1975. godine, a te podatke je svojevremeno saopštio istoričar Milan Vasić. Čak se spominje i ime imama ove džamije koji se prema nejgovim proučavanjima zvao Muslihudin i uživao je timar koji mu je donosio prihod od 1369 akči. Isti podatak koristi i Tatjana Katić, orijentalistkinja koja je doktorila na temi Prizrenski Sandžak. Ona navodi da je prva džamija izgrađena unutar zidina grada Bihora. U tefteru iz 1530. godine, pominje se imam džamije u tvrđavi Bihor. Mi danas nemamo o njoj pisanih izvora, čak i ne znamo da li je pripadala tipu džamija bez minareta.

Zanimljivo je da imamo jedan podatak koji potiče iz 1838. godine, u kojem se pominje džamija izvjesnog Sulejmana Hana i da je bila najveća džamija u Bihoru. Inače, jedan od njenih prvih pomena potiče iz 1681. godine. Za nju se kaže da je najstarija džamija u Bihoru, ali se mjesto gdje se ona nalazila, različito pominje. Negdje se zvalo Jelče, negdje Balče. Ja ću iznijeti tvrdnju da je moguće da se radi o Bioči, iz jednostavnog razloga što u svojoj kasidi, u svom proznom djelu, čuveni Ibrahim Pačariz Biočak, na jednom mjestu bilježi da je on zapravo imam koji živi u mjestu koje se zove Belče, odnosno to je Bioča. Imamo jednu fotografiju koja ne napravljena dvadesetih godina XX vijeka, na kojoj se vidi i džamija u Zatonu i u Bioču. Bila je u jednom privatnom albumu u Beogradu.

Sa jačanjem same osmanske vlasti i islamske svijesti, nastavljeno je podizanje džamija u Bihorskim selima, tako da tu možemo da nabrojimo džamiju u Radulićima, u Loznoj, u Bioči, Petnjici, Zatonu, u selu Gubavču, u Bistrici, u Ivanju, džamija u selu Korita. To su džamije koje potiču iz osmanskog perioda, a moguće da je bilo i onih koje su stradale u ratnim dešavanjima.

Sultan Sulejman Han džamija je bila najveća i pretpostavljam da se radi o džamiji u Bioči, a jedan od prvih pomena jeste u dokumentu iz 5. marta 1677. godine, a u tom dokumentu se kaže da je njen mujezin bio Ibrahim efendija koji je tu bio vjerski službenik.

Džamija u Radulićima spada u red starijih sakralnih objekata orijentalne islamske građevinske kulutre, a tačna godina njene izgradnje nije poznata. Još uvijek nije pronađen njen tarih kao ni nišan njenog vakefa, Hajdar Paše Selima koji je podigao tu džamiju i koji je na osnovu Sultanovog berata iz 1689. godine dobio posjed u Bihoru. Imajući taj podatak, bilo bi logično zaključiti da je nastala na prelazu 17. i 18. vijeka. Ta džamija imala je i značajnu biblioteku, a oko nje je bilo formirano pravo malo naselje, jedna mala kasaba. Ono što je karakteristično za ovu džamiju je sljedeće: Hajrad Paša Selim kao imućan spahija, bio je čovjek koji je imao dobru materijalnu podlogu za podizanje jednog takvog objekta. On nije htio da angažuje običnog, priučenog majstora da pristupi izgradnji ove džamije. On je angažovao školovanog arhitektu, nekog ko je poticao iz čuvene graditeljske škole Mimara Sinana, koji je možda bio i najveći graditelj u osmanskoj imperiji. I po današnjim ostacima, može se zaključiti da se radi o vjerskom objektu koji je bio planski izgrađen, od strane obrazovnog arhitekte, a ne nikako priučenog. Ona sadrži sve elemente jedne moderno građene džamije iz tog perioda. Ona je pripadala takvoj vrsti džamija koje su bile značajne za umjetnost, jer je imala lijepo oslikan mihrab, i bila je stilski dotjerana, a zbog kupole kako je bila prekrivena, ona je pripadala istanbulskom tipu džamije, a ne balkanskom. U jednom dokumentu iz 1838. godine se pominje da postoji Hizer Pašina džamija i to unosi nedoumice, ali se vjerovatno radi o istoj džamiji. Ovaj vrijedni spomenik islamske kulture je stradao u toku Drugog svjetskog rata. Negdje oko Božića 1943. godine je porušena i zapaljena od strane četničkih jedinica Pavla Đurišića. Ostao je dio minareta, dio molitvenog prostora, dio džamijskih zidova, a kasnije je zarasla u šiblje.

 

ISMET RAMČILOVIĆ: ZA MENE POSTOJI SAMO JEDNA STRANKA A TO JE – PETNJICA

Ismet Ramčilović u emisiji Putevi i raskršća –  drugi dio razgovora.

Što se tiče zvanične politike u Petnjici, to je stvar pojedinca, a ja ne želim da glasam ni za koga u Petnjici zato što ja živim 300 km daleko i ne pada mi na pamet da upravljam bilo čijom glavom, kako će i ko za koga da glasa. Za mene postoji samo jedna stranka, a to je stranka Petnjica.

Vraćanjem statusa opštine u Petnjici ništa više nije isto, uradilo se nešto, a naravno, uvijek može bolje. Samo područje Petnjice dobilo je barem 30% na vrijednosti parcela. Za dvije godine se otvorilo 20-30 novih radnih mjesta, što u ovom vremenu nije malo. Zaposlili su se mladi, obrazovani ljudi. I to je inicijalna kapisla ili predispozicija za ostanak na tom prostoru. Napravila se zgrada, zahvaljujući Ministarstvu rada i socijalnog staranja, pa se dobilo na putnoj infrastrukturi, radi se novi put prema Beranama… Što se tiče razvoja Petnjice, potencijale vidim u razvoju poljoprivrede i stočarstva. Ali, da bi neko uložio novac u taj kraj, mora da postoji jedan preduslov, a to je pravna sigurnost. A pravne sgirunosti fali, ne samo u Petnjici ili Crnoj Gori, već u cijelom regionu. Da bi neko uložio novac, on mora da ima garanciju od države da će biti zaštićen u slučaju neke malverzacije.

Mi smo siromašan region, novčana sredstva koja se troše uglavnom su budžetska, a sa druge strane, privatizacijom je sve uništeno, svi giganti koji su bili u regionu. Upravo je to poslalo poruku svima nama, jer kada je jedan veliki gigant uništen, šta mali tamo ima da traži. Sa druge strane, ljudi koji žive i rade na tom prostoru nemaju kapitala. Ljudi koji su otišli van ne vide tu pravnu sigurnost da bi oplodili svoj kapital. Sve se bazira na trgovini i niko ne ulaže u proizvodnju jer je to dug proces, nikom se ne čeka 10 godina da bi stigao do profita. Moja firma, fabrika koja se bavi proizvodnjom namještaja je prisutna u Crnoj Gori i ja ne bih bio petnjičanin kada ne bih sa vlasnikom razgovarao o mojoj Petnjici. Postoji jedna ideja da se otvori jedan manji pogon u Petnjici.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.

 

 

 

 

 

DONACIJA ZA PORODICU KORAĆ IZ ŠVAJCARSKE

0

U akciju sakupljanja novca za porodicu Jonuza Koraća, kojoj je prošlog mjeseca izgorjela porodična kuća u zaseoku Johovice uključili su se i poznati donatori i humanitarci iz Švajcarske Džeko Šabotić i Šaban Korać, koji su sakupljajući novac u krugovima svojih porodica, bratstvenika i prijatelja uspjeli da sakupe ukupno 1430. franaka koje su 06. maja uručili porodici Jonuza Koraća.

Prenosimo vam poruku Džeka Šabotića iz Švajcarske u cijelosti.

“Postovani prijatelji, posredstvom vašeg i našeg Radija Petnjica nedavno smo saznali za slučaj porodice Jonuza Koraća kojima je izgorjela kuća. Naravno, kao i mnogo puta ranije krenuo sam u akciju prikupljanja novčanih sredstava da bi smo pomogli porodici Korać u izgradnji nove kuće i sakupio od moje porodice kao i mojih prijetelja 700. franaka. Takode u akciju je stupio i Šaban Korać, jedan veliki aktivista i human čovjek, te je i on sakupio 730. franaka. Želimo familiji Jonuza Koraća da se što prije oporavi i izgradi novu kuću a vama u studiju puno pozdrava i ostajemo i dalje uz talase Radija Petnjica.

Srdačan pozdrav, Džeko i Šaban.
Napomena: novac predat na ruke Jonuza Koraća 06-05-16.godine”.

Porodica Korać je prošlog mjeseca ostala bez krova nad glavom. U kući je živjela šestočlana porodica među kojima je bilo i dvoje maloljetnje djece.

DINO RAČIĆ

PUTEVI I RASKRŠĆA – 33. EMISIJA