ODRŽANA GENERALNA I IZBORNA SKUPŠINA ZK “BIHOR” LUKSEMBURG

Radio Petnjica
-
1
ODRŽANA GENERALNA I IZBORNA SKUPŠINA ZK “BIHOR” LUKSEMBURG

U kasnim popodnevnim satima 15. januara ove godine, u velikoj gradskoj sali grada Rumelanža u Luksemburgu, otpočela je Generalna, a ujedno i Izborna skupština ZK “Bihor”.

Ova skupština, osma po redu od osnivanja udruženja, započela je u prijateljskom tonu u prisustvu velikog broja članova kluba, te njihovih porodica i prijatelja. Skupštinu je otvorio njen predsjednik inžinjer mašinstva Remzija Hajdarpašić, a predsjednik Upravnog odbora poljoprivredni inžinjer Esko Halilović, u svom nadahnutom obraćanju, govorio je o uspjesima udruženja u zadnjoj godini koliko je i trajao njegov prvi mandat na čelu Upravnog odbora i naglasio da je ZK “Bihor” iz Luksemburga, primjer kolektivne organizovanosti, kvalitetnog rada, kao i primjer sloge među članstvom koje od prvog dana zna šta hoće i permanentno stremi zadatim ciljevima.
Na ovoj skupštini izabran je novi Upravni odbor, finansijska komisija i predsjednik skupštine.
U novi Upravni odbor izabrani su: Esko Halilović, Hamid Rastoder Savinoborski, Sabit Šabotić, Suka Kijamet, Remzija Hajdarpašić, Edin Medo Latić, Nuradin Nino Muhović, Džeko Skenderović, Sanel Škrijelj, Sadat Ramdedović, Elvis Eko Duraković, Safija Rastoder, Braho Ćeman, Resmin Pajo Ramdedović i Amer Gorčević.

Upravni odbor je za novog predsjednika ponovo izabrao Eska Halilovića, a za potpredsjednika Edina Meda Latića.
Za mjesto sekretara izabran je Remzija Hajdarpašić, za blagajnika Sabit Šabotić, za predsjednika savjeta izabran je Sadat Ramdedović. Finansijsku komisiju činit će: Sabrija Ramdedović, Ernad Ero Muhović i Harun Halilović. Za predsjednika skupštine izabrana je Sofija Rastoder.
Ugođaj je obogatio i muzićki dvojac Amir i Endži, dobro poznat u Luksemburgu i u dobrom dijelu Evrope.
Predsjednik UO – Esko Halilović, naglasio je da ZK “Bihor” nastavlja utabanim stazama, te da većina članova UO, od samog osnivanja kluba, već godinama, ulažu maksimalne napore radeći na kulturnim i humanitarnim akcijama koje su za dobrobit, kako nas u Luksemburgu, tako i za Bihor i Crnu Goru.
– Godina koja je iza nas bila je ispunjena pozitivnom energijom, brojnim aktivnostima, velikim radom i naporom, te rezultati nisu izostali. U toku prethodne godine UO ZK «Bihor» održao je 36 redovnih sastanaka, ne računajući sastanke grupa i druge skupove. Široka je i mnogima, u Luksemburgu i zavičaju, poznata lepeza naših aktivnosti , ali bih izdvojio kao posebne: Učešće na martovskom festivaku multikulture u Luksemburgu, Prvomajske susrete dijaspore i Dani bošnjaćke kulture u Luksemburgu. Bilo ih je još niz, ali ove izdvajam kao najvažnije. Mi i dalje vršimo humanitarne akcije prema zavičaju i Crnoj Gori i tu smo i u prethodnoj godini izdvojili značajna sredstva.
Kruna našeg zalaganja i naših aktivnosti jeste nagrada za filantropiju «Iskra» koju smo primili krajem prošle godine na Cetinju u Crnoj Gori. Ovo je prestižna državna nagrada i na nju smo jako ponosni. Važno je naglasiti da je ova nagrada nominovana od strane radija Petnjica i njegovih urednika Raifa Adrovića i Samira Rastodera. Naša revija je izlazila u planiranim rokovima, a njena vrijednost je prepoznata, kako u Luksemburgu, tako i na Balkanu i Evropi. U to ime ja se svima vama zahvaljujem na zalaganju i od srca čestitam. Želim da sa istim elanom nastavimo dalje i da konstantno šaljemo poruku našima u domovini da mislimo na njih.
Neka živi ZK “Bihor”! – Ovim riječima završio je svoje obraćanje predsjednik UO – Esko Halilović i nagrađen snažnim aplauzom.
Remzija Hajdarpašić je, između ostalog, rekao:
ZK “Bihor” je do sada pravio sigurne korake i postigao ime kojime se, s punim pravom, ponosi svaki njegov član. Došlo je vrijeme da udružnje u ovom periodu napravi još značajniji iskorak – kupovina prostorija je u završnoj fazi i mi ćemo, vrlo brzo, iz postanarstva preći u svoju kuću. Drugi veoma važan korak koji je ZK Bihor stavio kao svoj cilj jeste putni pravac Bioča – Petnjica. Moramo što prije izvršiti “pritisak” na vlasti u Crnoj Gori da se ovaj putni pravac revitalizuje – rekao je Hajdarpašić.
Treba napomenuti da su izbori protekli u demokratskom duhu, te da se sve odvijalo na krajnje transparentan način, po čemu je i prepoznato ovo udruženje.

Skupštinu je, vrlo uspješno, kao i mnogo puta ranije, moderirao dosadašnji sekretar udruženja – Hamdija Rastoder. On se zahvalio svima na dosadašnjoj plodnoj saradnji i pozvao novi odbor da čuvaju klub od nas samih, da čuva svoju reviju i njenog urednika, da konstanrno unapređuje saradnju sa našom lokalnom samoupravom u Petnjici, Bihorom, i Crnom Gorom, te da radi na inteziviranju kontakata sa institucijama u Luksemburgu i gradu Rumelanžu. Da, kao i do sada, sarađuju sa radijom Petnjica koji na najbolji moguči način razbija informativnu blokadu i koji se sluša u mnogim iseljeničkim porodicama širom svijeta. Njegovo izlaganje bilo je ispraćeno frenetičnim aplauzom.

Kada se spustila zavjesa na ovogodišnju Skupštinu ZK “Bihor” iz Luksemburga većina članova Upravnog odbora, kao i članova kluba izašli su u hladnu luksemburšku noć grada Rumelanža i premjestili se u prostorije ovog udruženja, koje su samo stotinak metara udaljene od sale u kojoj je održan skup.
Svjesni obaveza koje ih očekuju – još jednom su nazdravili!
F. S.

FOTO PRIČA IZ KRUŠČICE – NAJVIŠEG BIHORSKOG SELA

Radio Petnjica
-
0
FOTO PRIČA IZ KRUŠČICE – NAJVIŠEG BIHORSKOG SELA

Radio Petnjica je u proteklih mjesec dana imao mnogo veliki broj dopisa građana koji su izvještavali o dešavanjima u seoskim područjima u kojima zbog nepristupačnosti našoj ekipi pristup nije bio moguć.
Na taj način su građani još jednom pokazali da je Radio Petnjica njihov medijski servis kojem vjeruju i odakle crpe sve informacije vezane za dešavanja u Bihoru.
Foto priču iz najudaljenijeg sela Kruščica koje je i na najvećoj nadmorskoj visini poslao nam je Sait Ličina.
Visina sniježnog pokrivača u Krušcici iznosila je i do metar, putevi su čišćeni ali sniježne oluje često nanesu namete na put i učine ga neprohodnim.
Kruščica je naselje između planine Kruščice i Klisure. Prostor sela je nekada pripadao planini u kojoj su Bihorci držali mnogo stoke. Često u zimskom periodu snijeg u Kruščici napada i više od metar, pa su mještani ovog dalekog ali bajkovitog sela odsječeni od ostatka svijeta.

DINO RAČIĆ

PETNJIČKO FUJANJE

Radio Petnjica
-
1
PETNJIČKO FUJANJE

Znate ono kada su stari profesori žurnalistike objašnjavali studentima i budućim novinarima da nije vijest to da je pas ujeo čovjeka već da je čovjek ujeo psa? E to više ne važi, makar ne u Bihoru. Od skoro je u tom dijelu Crne Gore u upotrebi nova antiteza: nije vijest da u Petnjici NEMA interneta i struje već da ih IMA.

I svi su navikli na tu pojavu. Više se niko i ne osvrće baš kao ni ljudi koji žive pored rijeke na buku vode koja udara u kamenje.

Prošlo je više izbornih i predizbornih akcija, ali se nikako, i pored obećanja nadležnih, stanje nije popravilo. Zbog toga naravno trpe svi. Trpi i Radio Petnjica čijeg signala nema više nego što je to podnošljivo.

U cijeloj ovoj priči posebno mjesto zauzima kompanija Telekom koja i pored toga što je poslovnu godinu završila sa velikim dobitkom, nije u stanju da investira nekih tričavih 500 eura (slobodna procjena) u agregat, koji bi omogućio makar internet signal u nekom periodu.

Vjerovali ili ne, Telekom čija je centrala smještena u zgradi Pošte u Petnjici nema to “tehničko dostignuće”. Ta centrala je montirana prije više od 30 godina, a korisnici usluga ovog dominantnog telekomunikacionog giganta, često ostaju bez njegovih usluga, počev od televizije, telefona pa do interneta.
I pored toga što građani petnjičke opštine važe za najurednije platiše, to kao da nije bilo dovoljno da menadžement Telekoma obezbijedi rezervno napajanje, posebno ako se zna da je elektroprenosni sistem na području Bihora u lošem stanju.

Još nevjerovatnija stvar se dešava kada dođe do veće havarije u elektroprenosnom sistemu, službenici Telekoma  transportuju agregat do petnjičkog TK centra. Postojeće baterije, koje su instalirane da „priskoče“ u pomoć kada dođe do prekida strujnog napajanja, mogu da ispune svoj zadatak cijelih 10 minuta, u vrh glave, jer su stare i skoro pa da ne funkcionišu. NIjesmo se raspitale koliko koštaju nove ali je zasigurno neka sića. Znamo da mogu da premoste problem nekih šest sati, što bi bilo zadovoljavajuće.
NIje Telekom jedini nemaran i neprofesionalan. Radio difuzni centar, od milošte nazvan RDC koji gazduje objektom na Lazanskom brdu, gdje se nalaze predajnici, nije “uspio” za tri godine da instalira neku rezervnu vartijantu napajanja strujom. Čim zataji trpeški dalekovod zamrači se i umukne sve u Petnjici – telefoni, internet signal, televizori i Radio Petnjica. Zato RDC ne propušta priliku nijedan mjesec da dostavi fakturu na kojoj uredno piše da smo dužni 129 eura.

Da svemu ovome dodamo da je i opštinska administracija više puta pokušala da riješi navedene probleme, ali su i oni ostali kratkih rukava, makar za sada. Očigledno je za rješenje potreban veći pritisak i to sa više strana

SAMIR RASTODER

 

DIJALOG – ŠERBO RASTODER: ETO TI SAD I “VEHABIJA”

Radio Petnjica
-
2
DIJALOG – ŠERBO RASTODER: ETO TI SAD I “VEHABIJA”

Da u Crnoj Gori nije moguć nikakav normalan dijalog niti rasprava uvjerio sam se po ko zna koji put. Ono što nijesam znao je činjenica da se u javni prostor utjeruju namjerni “zagađivači”poput izvjesnog Miloša Ćosovića. Potpuno nepoznato ime za mene u naučnom i kulturnom životu virtuelno je pretvoreno u “dežurnog polemičara “koji polemiše sa svima u ambiciji da im utjera mišljenje koje mu je neko uokvirio i vjerovatno rekao da tako treba.Ne ustručava se da vrijeđa , pripiše vam kojekakve nakane , te me nazva i “vehabijom”samo zato što sam iznio neke sudove koje on ne zna, ili ne može razumjeti. No , mislim da to nije njegova namjera jer koliko vidim radi se o mlađanom “specijalcu” unajmljenom da stoji na braniku “ispravne misli”. Kada pogledam koga je sve uzeo na nišan, malo mi je i žao što sam samo “vehabija”. Valjda sam zaslužio nešto više od kvalifikacije za koju je negdje čuo da nije baš pohvalna .I to , ne zamislite zbog Njegoša, nego zato što sam se usudio iznijeti sljedeći stav: “Zato se niko nije ni usuđivao da ozbiljno izuči pitanja uzroka islamizacije, zadovoljavajući se nautemeljenim tvrdnjama da je ona bila nasilna, što su davno osporili velikani svjetske istiografije (Brodel) koji je tu pojavu situirao u kontekst “oslobođenja ” od nameta feudalne oligarhije. Opšte mjesto o “nasilnoj islamizaciji” ne samo što ne prati bilo kakav dokaz (provjerljiv izvor), već debelo “ratuje” sa razumom.”Mlađani specijalac u osporavanju moga stava,počeo je nadugo i naširoko da citira brojne autore, među njima i neke moje profesore, zaboravljajući pri tome da ja to sve znam, ali i ono što mlađani specijalac ne zna. Prvo da se radi o različitim mišljenjima ,što nije neobično. Drugo, tražio sam izvor a ne mišljenje i specijalac se našao u čudu i “otkrio ” devširmu (“danak u krvi”) kao ključni argument znanja, citirajući nadugo i naširoko od R.Samardžića, B.Hrabaka neke veoma značajne istoriografe u namjeri da pokaže nekompetetnost mog stava.Naravno, iz poštovanja prema pomenutim kolegama ,koji nijesu” krivi” što ih laici upotrebljavaju u različitim kontekstima ,morao sam dodatno pogledati šta o tome kaže “svjetski priznata nauka”, a ne crnogorska intelektualna mahala zbrinuta oko rentijera njenih usuda.Dakle, beogradska izdavačka kuća Clio je 2002.godine objavila prevod ,za sada najreferentnije knjige na ovu temu (Istorija Osmanskog carstva ,priredio Rober Mantran). Uređivački odbor ove knjige čine :Dušan T.Bataković, Dušan Korać,Smilja Marjanović-Dušanić….,pogovor i stručna redakcija dr Aleksandar Fotić,prevela Ema Miljković-Bojanić .Zašto sve ovo navodim. Naravno, ne sa ambicijom da bilo koga ubijedim u bilo šta ,nego sa potrebom da crnogorsku javnost upoznam sa savremenim naučnim stavovima iz oblasti koje su predmet polemike.Na strani 160-161 ove istorije, koja služi kao udžbenik na brojnim svjetskim univerzitetima u poglavlju “Naseljavanje, turkizacija i islamizacija “stoji pored ostalog i sljedeće:”Carstvo sultana bilo je multinacionalna država,i njegovo stanovništvo bilo je podijeljeno na više konfesionalnih grupa ,s druge strane to je bilo carstvo čiji su vođa, prvaci i pravo bili obavezno muslimanski.Da li je Porta primoravala hrišćanske i jevrejske podanike da promene veru i da prihvate islam? Nije moguće dati definitivan odgovor , no čini se da sultani nisu nametali politiku islamizacije nemuslimana. Činjenica da su Bosanci postali muslimani ,a da su sačuvali svoj jezik kao i , delom Albanci.Nešto kasnije jedna manja grupa Rumuna iz istočne Makedonije Magleno-Rumuni prešla je na islam,ali nije izgubila svoj jezik.U Aziji, Lazi su takođe prihvatili islam ,najverovatnije u XVII vijeku. Na kraju, tokom druge polovine XVII veka ,islam je primila jedna mala grupa Jevreja ,usled verskih neprilika koje su potresale zajednicu,dok je versko ubeđenje nekih hrišćana ,više nego nepouzdano ,bilo sklono prelasku na heterodoksni islam. Činjenica je da se Porta ne može optužiti da je sprovodila politiku masovne turkizacije ili prisilne islamizacije. Svakako, ona je odvodila hrišćane u janjičare i pretvrala ih u Osmanlije,ali procenat dečaka uvršten u janjičarske jedinice neznatan je u odnosu na broj stanovnika carstva.Štaviše, iako je bilo nasilno, uključivanje u te elitne jedinice, iz kojih se moglo dospeti u redove najviših dostojnika Carstva ,nije u svim slučajevima izazivalo nezadovoljstvo onih koji su za njih bili odabrani. U suštini, sultan nije imao interesa da preobraća mase hrišćana ,jer je prelazak na islam podrazumijevao prestanak ‘plaćanja nameta od 25 akči .Ovaj namet je plaćao svaki hrišćanin koji je obrađivao zemlju (ispendža) kao i glavarine” .I tako možemo citirati ,citirati …..da bi pribavili sebi “znanje”. U konkretnom slučaju je vidljivo da znanje nije ničije vlasništvo, bio on ili ne, ekspert za određenu oblast.Zato ću se usuditi da se pozovem na još jednog naučnog autoriteta svjetskih razmjera. Na prof.dr Ilbera Ortajlija,inostranog člana CANU ,kome je jedna od njegovih čuvenih knjiga(Drukčije razmijevanje Osmanlija ), prevedena 2009. na naš jezik. Za razliku od nekih koje je Ćosović citirao za koje se zna da nijesu čitali osmanlijski jezik i pismo,prof.Ortajli je svjetski priznati autoritet u osmanskoj paleografiji. Uveć pomenutoj njegovoj studiji,baveći se problemom devširme (“danak u krvi”) autor detaljno objašnjava smisao i sadržaj ove institucije :”U devširmi su se uzimala samo kršćanska djeca,dok nigdje nije zabilježen slučaj regrutovanja jevrejske dece…Jedini razlog leži u činjenici da su Židovi bili gradsko stanovništvo……..Devširma se obično provodila jednom u par godina i broj regrutovanih dečaka uglavnom bi iznosio nekoliko hiljadaRijetko je cifra regrutiranih dostizala 5-6 hiljada i nemoguće je bilo da se devširma vršila svake godine ,jer kad pogledamo broj vojnika kapikulu odreda ,vidimo da je broj regruta morao biti ograničen.Stoga nikako ne stoje tvrdnje nekih balkanskih istoričara –čija su istraživanja pristrasna ,lišena konsultiranja osmanskih izvora u bilo kojem obliku i samim tim daleko od naučnih –i književnika ,kako su cijele generacije hrišćanskih dečaka regrutirale za ratne potrebe carevine i bivale silom poturčene ,te se tako na taj način u korijenu sasijecala mogućnost buna i ustanaka…………..Ovakva stajališta ostaju na razini fantazije i nemaju nikakvu vezu s realnošću.Međutim ,i balkanski istoričari koji se pri istraživanjima koriste naučnim metodama –među njima konkretno grčki istoričar Vasiliki Papuolia –u svojim radovima ne podržavaju navedene teze.”Tvrdeći da se sve to radilo po određenim pravilima ,prof.Ortajli upozorava :”da se nije moglo desiti da se, kako to u svom antologijskom romanu Na Drini ćuprija ,piše Ivo Andrić,uzme dijete od 3-5 godina i odnese u korpi.Nije se moglo dakle desiti da se uzimaju tako mala djeca koja bi se mogla odnijeti u košarici……,.”.Sličnih naučnih stavova bi mogli navesti još na desetine ,ali čemu? Onaj ko misli da sve zna teško će progledati, ali ga ne treba vijeđati, niti nazivati pogrdnim imenima samo zato što misli da je njegovo znanje utemeljenije.

DIJALOG- ADNAN ČIRGIĆ: NJEGOŠA VRATITI “NJEGOŠOLOZIMA”

Radio Petnjica
-
3
DIJALOG- ADNAN ČIRGIĆ: NJEGOŠA VRATITI “NJEGOŠOLOZIMA”

Današnja Crna Gora i njene institucije očigledno nijesu dorasle proslavi svoga najvećeg pjesnika. O tome rječito govori i podatak da danas nemamo nijednoga njegošologa mlađe ili srednje generacije.

Novi stav

Naše je vrijeme iznjedrilo u njegošologiji i jedan nov stav – da je Njegoš genocidni pjesnik. I ne samo to, neki naši javni radnici, među kojima i oni koji su svoj renome odavno zasluženo stekli, čak i proslavu jubileja koriste da o Njegošu prozbore kao o genocidnome piscu. Ovaj se osvrt tiče upravo toga stava. Pokušaćemo, naime, odgovoriti na pitanje je li Njegoš genocidni pjesnik ili je to samo senzacionalističko skretanje pažnje na sebe onih koji te stavove zastupaju. Svjesni smo, razumije se, da ovaj osvrt neće razriješiti to pitanje. Dugo smo se nalazili i pred dilemom je li vrijedno govoriti o tome. Ali ako o tome pitanju govore i odavno ostvareni autoriteti u nauci o književnosti, ističući genocidne tendencije pisca, smatramo da se i za ovaj naš „izlet“ može naći opravdanja. Namjera nam nije da u razrješavanju ovoga pitanja koristimo cjelokupno Njegoševo djelo, osobito ne njegova pisma jer ona nikako naruku ne bi išla onima koji ga smatraju genocidnim.

Ima u tim pismima i simpatija prema pojedinim muslimanskim prvacima u Crnoj Gori i Hercegovini, ima i diplomatske servilnosti prema sultanu, ima protivljenja otpadnicima od sultanskoga poretka, ima čestitki i srdačnih pozdrava onima za koje mu se spočitava genocidnost itd. Autori teze o Njegošu kao genocidnome pjesniku glavne argumente nalaze u tekstu Gorskoga vijenca, pa ni mi nećemo izlaziti iz okvira toga njegova djela. Ti argumenti nalaze se uglavnom u ovih nekoliko segmenata:

Da li ovo svetkovanje nije/ na kome si sabra Crnogorce/ da čistimo zemlju od nekrsti? Ujedno su ovce i kurjaci,/združio se Turčin s Crnogorcem,/ odža riče na ravno Cetinje! Što će đavo u kršćenu zemlju? Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom,/ zaudara zemlja Muhamedom. Udri za krst, za obraz junački,/ ko gođ paše svijetlo oružje,/ko gođ čuje srce u prsima!/ Hulitelje imena Hristova,/da krstimo vodom ali krvlju!/Trijebimo gubu iz torine!/ Nek propoje pjesna od užasa,/ oltar pravi na kamen krvavi. No lomite munar i džamiju,/pa badnjake srpske nalagajte/i šarajte uskrsova jaja,/ časne dvoje postah da postite;/ za ostalo kako vam je drago!/ Ne šćeste li poslušat Batrića,/ kunem vi se vjerom Obilića,/i oružjem, mojijem uzdanjem,/u krv će nam vjere zaplivati,-/ biće bolja koja ne potone! Kako smrde ove poturice! Kad blizu njih śedim u skupštinu,/ja nos držim svagda u rukama;/da ne držim, bih se izbljuvao./ Pa sam s toga na kraj i uteka,/e blizu njih ne bih osvanuo./Evo vidiš kako smo daleko,/i opeta ona teška vonja/od nekrsti ovde zaudara.

I neupućeni će shvatiti da ovi stihovi ne mogu biti reklama za današnju proklamovanu multinacionalnu i multikonfesionalnu Crnu Goru. No Njegoševa Crna Gora nije bila ni multinacionalna (što svakako u to doba nije mogla biti) ni multikonfesionalna ni -što je najvažnije – mirnodopska. Nije ovo prilika da se ukazuje na društvenoistorijske prilike toga vremena. I iole upućeni znaju da je to vrijeme borbe za očuvanje slobode na maksimalno suženome držvanom prostoru, a jedini slobodni urbani centar toga vremena bilo je Cetinje. Vjerska diferencijacija imala je više simbolički nego religijski značaj – podrazumijevala je različit društveni status, različit pogled na svijet, različitu državnu pripadnost u konačnici. S jedne strane gladne su godine harale Crnom Gorom (što je pogodovalo skadarskome veziru za sticanje saveznika na crnogorskome prostoru), a s druge je Njegoš u takvim uslovima pokušavao uspostaviti valjanu svjetovnu vlast. Zar je, kad se sve to uzme u obzir, realno očekivati izraze simpatija jednih prema drugima? Pogotovo, zar ih je realno očekivati od predstavnika maloga naroda koji pokušava očuvati potonje parče slobodne zemlje?

Apoteoza Carigradu

Kad bi Gorski vijenac bio u cjelosti sačinjen od stihova poput onih koje smo naveli, onda bi se bez ustezanja za Njegoša moglo reći da je genocidni pjesnik. Bolje reći, moglo bi se reći da je ostavio djelo s genocidnom porukom, ali ne i da je pjesnik jer to tada ne bi bila poezija niti književnost. S druge strane, ako se tvrdi da je Njegoš genocidni pjesnik, onda se indirektno kazuje da njegovo djelo, tj. Gorski vijenac, nije ni poezija niti književnost jer je tendenciozna i utilatarna. Jedno je nesporno: autor problematičnih stihova iz Gorskoga vijenca, maločas navedenih, svakako jeste Njegoš. Ako zbog tih stihova treba suditi Njegošu kao genocidnome piscu, što ćemo onda s Njegošem koji je u tome istome djelu spjevao jednu od najljepših apoteoza Carigradu?
Navedimo te stihove u cjelosti: O Stambole, zemaljsko veselje, / kupo meda, goro od šećera,banjo slatka ljudskoga života,/đe se vile u šerbet kupaju; /o Stambole, svečeva palato,/ istočniče sile i svetinje,- /Bog iz tebe samo begeniše / črez proroka sa zemljom vladati! Što će mene od tebe odbiti? /Sto putah sam u mojoj mladosti /iz mindera u zoru hitao /na tvoj potok bistri i čudesni, /nad kojijem ogleduješ lice/ ljepše sunca, zore i mjeseca. /U nebu sam, u moru, gledao /tvoje kule i ostre munare, /s kojih su se k nebu podizali /u svanuće, u divnu tišinu, / hiljadama svešteni glasovi,/ glaseć nebu ime svemoguće, /zemlji ime strašnoga proroka./ Kakva vjera s ovom da se mjeri? /Kakav oltar bliže neba stoji?

Što s onim Njegošem koji je autor navedenih stihova? Treba li ga, po prethodnoj logici, proglasiti apologetom islama ili otpadnikom hrišćanstva? Ako se opredijelimo za taj odavno prevaziđeni pristup, onda ćemo zbilja lako zapasti u ćorsokak. Je li, recimo, Njegoš u borbi kokotova knez Rogan koji navija za slabijega ili Skender-aga koji navija za jačega kokota opravdavajući to stihom „rašta ga je Bog višega dao“? I jedan i drugi su Njegoševi likovi. Ako kažemo da je Njegoš u toj situaciji knez Rogan jer tu situaciju posmatramo kao aluziju na crnogorskotursku borbu, što ćemo onda s tzv. „istragom poturica“, koja se dugo neopravdano tumačila kao tema Gorskoga vijenca, jer su u njoj „poturice“ nesrazmjerno malobrojnije od Crnogoraca? Očigledno je – takva tumačenja Njegoša, ili bilo kojega drugog pisca i njegova književnog djela, ne mogu dati valjane rezultate. Mogu služiti samo u izvannaučne i izvanknjiževne svrhe. Primjer apoteoze Stambolu nije jedini primjer kojim seopovrgava teza o Njegošu kao genocidnome ili antiislamističkom piscu.

Kroz usta svojega lika, svata turčina, Njegoš opjeva ljepotu muslimanske đevojke: Ne plač’, majko, dilber Fatimu:/ udata je, nije ukopata;/ ruža s struka nije pala svog, / no u bostan prenešena svoj./ Fatimu će Suljo držati/ kao oči svoje u glavi./ Fatima je strukom divota, /oči su joj dvije zvijezde,/lice joj je jutro rumeno, / pod vijencem gori Danica; / usta su joj parom srezana,/ usne su joj ružom uždene, / međ’ kojima katkad sijeva /sniježna grivna sitna bisera; /grlo joj je čista fildiša,/bijele ruke – krila labuda./Nad cvijećem pliva zornjača, a voze je vesla srebrna./ Blago odru na kom počine!

Stihovi svjedoci

Ako ni navedeni stihovi nijesu dovoljni da se pokaže da Njegoš nije genocidni pjesnik koji je svoju mržnju projektovao na naše vrijeme, onda bi se to teško moglo odreći stihovima u kojima se islam naziva „paći vjerom“ ili stihovima u kojima se hrišćani nazivaju „kavurima“ i u kojima se opjeva hrabrost turskih junaka.

O tome svjedoče recimo ovi stihovi: Gergeleze, krilo od sokola,/ te na hata u raju poleće,/samovoljno, bez nikakva zora,/ pred Proroka priđe da izađeš;/hurije te divne zarobiše /te si nama tako zakasnio. /Izlaz k nama, časa ne počasi,/na tvojega krilata halata!/ Ne zaborav’ sablje i miždraka/ i tvojega biča paklenoga, / jer su vlasi uši podignuli, /da okupiš stoku u torinu. /Vuci su ti ljuto pogladnjeli; /nek ti sine sablja damaskija,/ da ne laju paščad na Proroka! Ili Ilderime, svečev buzdovane, / malo li ti bi krstove vjere /međ’ istokom i među zapadom/ da istrčeš hata krilatoga,/ damaskiju da krvi napojiš,/ da najstrašnim postaneš šehitom,/no se diže da Fatimu ćeraš, /jedinicu svetoga Proroka?/ Tu sagriješi Bogu i Proroku;/ ko im skrivi, on im grdno plati! /Al’ ti prosto dinovo mlijeko /kada Bosni salomi rogove, /kad sve pokla što ne posuneti;/samo fakir ostavi fukaru /da nas služi, a pred krstom tuži. ili Drž, Alija, kurvino kopile,/ Kotarke se mlade razbježaše! / Sramota je sivome sokolu/ ćerat dugo jato jarebicah, / pa za sebe ne ulovit mesa. /Udri, Tale, tvojom drenovačom, / pod njom puču rebra ka orasi! /Polovina glave izgubite,/ne ostavte Kosu u kavure; /takvo voće nije za kavure.

Navedeni stihovi, izvađeni iz konteksta Gorskoga vijenca, neupućenome bi mogli bili podmenuti kao dio muslimanske usmene poezije. Dakako, namjera nam nije da ustvrdimo da je Njegoš apologeta te poezije i da mu je namjera da veliča muslimanske junake. Namjera nam je bila da ukažemo da istrzavanje iz konteksta stihova Gorskoga vijenca ne može biti način za valjanu analizu toga Njegoševa djela i da takvo istrzavanje ne može voditi valjanim zaključcima. Do valjanih se zaključaka osobito ne može doći kad se ti stihovi istrgnu i iz konteksta djela i iz konteksta vremena kojemu pripadaju. Ne može se Njegošu spočitavati genocidnost i antiislamizam zbog toga što su dva vijeka nakon njega primitivne i neobrazovane horde počinile genocid recitujući njegove stihove – izvađene iz konteksta. Te genocidne horde dale su tim stihovima nov kontekst. Ali prišivati Njegošu genocidnost zbog toga gotovo je ravno pokušaju abolicije onih koji su realno krivi za genocid. Vrijeme je da Njegoša ponovo vratimo njegošolozima. A ako oni nemaju o njemu što novo reći, onda se barem mogu potruditi da naprave izbor iz enormno bogate njegošološke literature. Diletantski pokušaji politizacije Njegoša, o kojima je ovđe bilo riječi, neće imati mjesta u takvu izboru.

Crnogorski život u svim njegovim segmentima

Gorski vijenac je djelo koje prikazuje crnogorski život u svim njegovim segmentima – prikazuje život zaraćenih vlaha i turaka, njihove groteskne i krvave pobjede, užasne poraze, svadbu i sahranu, dokolicu, njihovo poimanje svijeta ograničena brdima oko njih, i njihova nesrećnog poglavara što do kraja teži da izbjegne zakulisnu (u bukvalnome značenju te riječi) istragu, kojega svi interpretatori identifikuju s autorom djela, pa čak i oni koji Njegošu spočitavaju antiislamizam.

(Povodom 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša – “Matica” br. 55)

DIJALOG – ŠEMSO AGOVIĆ: ZLOUPOTREBA GORSKOG VIJENCA

Radio Petnjica
-
0
DIJALOG – ŠEMSO AGOVIĆ: ZLOUPOTREBA GORSKOG VIJENCA

Famozni spjev Gorski vijenac je djelo bez presedana u svijetu književnosti po tretmanu koji mu priređuju režimi u Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj. Apsurd dostiže svoj vrhunac kada se zna da su pomenuti režimi u svojoj zaslijepljenosti i ostrašćenosti to opskurno djelo uzdigli do božanskih visina i dogmatizirali ga, umjesto da ga realno sagledaju i bez dizanja prašine mirno i mudro povuku iz školske lektire. Time bi se pridružili ostalim civilizovanim narodima. Nije da narodi svijeta nemaju svoju sličnu literaturu – imaju je, svakako – Njemci Mein Kampf, Francuzi i Englezi huškačka antisemitska djela, koja kao i Gorski vijenac obiluju mržnjom prema drugome, kao i mnogi drugi, ali se pitamo – gdje možemo pronaći te knjige? U školskim udžbenicima i lektiri sigurno ne. Slovenci su primjerice dodobra redigovali tekstove Valvazora, izbacivši iz njih izraze mržnje i netrpeljivosti do drugih, i kao takve uključili u školsko obrazovanje.

Gorski vijenac nije moguće redigovati. Ne bi ništa ostalo od njega.

Tema Gorskog vijenca je »istraga poturica«, kako Njegoš naziva fizičko uništenje jednog naroda, miroljubivog i dobrosusjedskog, čija je jedina krivica što je drugačije vjere i kulture. Takav neljudski akt, takvu zlu i podmuklu nakanu, ne nalazimo nigdje u svjetskoj literaturi, ne u onoj koja se koristi za školsku lektiru i uzdiže do neba.

Nije to bio ustanak protiv okupatora; nije to bila pobuna protiv zavojevača –, ne, bila je to kukavička namjera da se unište susjedi i izbriše trag njihovog postojanja. Tu nije bilo ni čojstva ni junaštva. Jedini uslov da do pokolja ne dođe bio je da taj narod pljune na Kur'an, svoju svetu knjigu, odrekne se svoje kulture i tradicije, i pređe u hrišćanstvo. To prisilno utjerivanje u drugu vjeru je naravno isto tako zločin, i stručno se naziva prozelitizam. Jedan zločin je uslovljen drugim. Fizičko uništenje je uslovljeno duhovnim uništenjem.

Paranoični Njegoš svoju ideju istrage opravdava strahom od tog inače miroljubivog i dobrosusjedskog naroda, što i sam priznaje kroz riječi vladike Danila, svog pretka i književnog alter ega:

VLADIKA DANILO

»Ne bojim se od vražjega kota, (528)
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.«

Njegoš se ne boji »vražjega kota« (Turske carevine), ali će zato kidisati na okolno muslimansko stanovništvo, kojega se »boji«. Čudno je da ne udara na Tursko carstvo, kad se ga već ne boji. U tom slučaju bi i junak ispao. Ali on će radije nasrnuti na komšije muslimane, očigledno se ne bojeći kazne Turskog carstva, jer je znao da kazne neće biti.

Podlovćenska Crna Gora je oaza mira i slobode u beskrajnom Turskom carstvu. Ali taj mir i sloboda ne važe za muslimansku manjinu, kojoj prijeti fizičko uništenje od pravoslavne većine. To uništenje Njegoš – vođen ubilačkim nagonom zbog slijepe mržnje – opravdava prirodnim zakonom:

VLADIKA DANILO

»Vuk na ovcu svoje pravo ima (616)
kâ tirjanin na slaba čovjeka.«

Odmah zatim kontroverzni Njegoš, priznajući da taj zakon nije božji, već đavolji, iako ga kani sam primijeniti kao tiranin, pjeva:

VLADIKA DANILO

»Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, (618)
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!«

Bila bi ovo moralno oslobađajuća Njegoševa samokritika, ali nije on u toj priči, sarkazam je u pitanju. On ustvari pjeva o Turskom carstvu i pokorenim narodima u njemu. Nema on ni empatije ni milosrđa ni čojstva za svoju »braću« muslimane. Nije on sposoban sebe vidjeti kao tiranina, već samo kao junaka.

(Paralela sa Karadžićem se sama nameće, s razlikom što ovaj istragu »poturica« i »pokatoličenjaka« vrši na tuđoj teritoriji: znajući da je Evropa ukinula smrtnu kaznu, i da ga neće spriječiti u zločinu, odlučio je da ostvari svoj daleki san, da u zločinu nadmaši i samog Njegoša. Masakri širom BiH su mogli početi i kulminirati genocidom u Srebrenici.)

Da su Njegoševi muslimani bili zaista miran i kulturan narod svjedoči i sam Njegoš:

SKENDER AGA

»Što je ovo, braćo Crnogorci? (964)
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misâ
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.«

Da li je poređenje sa Srebreničanima potrebno?
Njegoš je znao da svoj narod može lako nagovoriti na zločin »istrage poturica« prikazavši ga ne kao nečovječno krivično djelo i grijeh, već obratno – kao sveto junaštvo. Pri tome on, iako pravoslavni episkop, bezobzirno gazi vrednote hrišćanske vjere – ne ubij, ljubi bližnjega svoga –, da bi ostvario svoj cilj.

Poslije »istrage poturica« ostali zločini sa merakom opisani u Gorskom vijencu kao da se podrazumijevaju. O kukavičkom ubistvu Ruže Kasanove i njenog izabranika Muja Alića Njegoš gordo pjeva:

TOMAŠ MARTINOVIĆ

»Ema kad čuh e ode u Turke, (491)
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo;
na Simunji stigosmo svatove
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.«

Jednako tako bizarno izgleda i prebijanje psihički oboljele Anđelije od »junaka« Vuka Mandušića:

VUK MANDUŠIĆ

»…te ja uzmi trostruku kandžiju, (844)
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.«

Ne treba sumnjati da ova dva slučaja nisu poslužila generacijama i generacijama zločinaca, koji su za sebe mislili da su junaci, poput Vuka Mandušića i ostalih Njegoševih silnika, da ubijaju i prebijaju zaljubljene i nemoćne.

Ovakav kakav je Gorski vijenac je najpogodnije štivo za zloupotrebu, koje se ikada ugnijezdilo u školskim udžbenicima, a odatle u svijesti Srba i Crnogoraca. Miljenko Jergović kaže: »Ako se Crnogorcima oduzmu Njegoš i Gorski vijenac, njima se zapravo amputiraju udovi; oduzima im se središnja tačka identiteta; oduzima im se, dakle, nešto što je možda važnije i od samog Njegoša kao pisca i od književnosti kao takve«. Um pomenutih naroda je zatrovan i zarobljen Njegošem, tumačimo Miljenkovu izjavu.

Zloupotrebe Gorskog vijenca su sveprisutne na teritorijama na kojima danas vladaju Srbi i Crnogorci. Najstrašnije su one koje se događaju u školama. Navest ću primjer srednjoškolca S., Bihorca, koji danas živi u Luksemburgu:

»Pohađati beransku školu bio je pravi pakao. Toliko sam mržnje osjetio na svojoj koži, da bi čovjek pomislio da je džamija koja je postojala u centru Berana, na čijim su temeljima podignute stambene zgrade, bila crkva koju su porušili muslimani, pa nas valjda s razlogom toliko mrze. A bilo je obrnuto.

Ja nikoga nisam mrzio poslije svega što sam preživio. Nije se znalo ko je žešći u mržnji – profesori ili školski drugovi.

“Gorski vijenac ” je priča za sebe. Sveto pismo koljačima. Profesor Sreten Vešović bi pitao: “Znate li koji je centralni stih u Gorskom vijencu?” A onda bi sam dao odgovor, fiksirajući me pogledom: »Trijebimo gubu iz torine!« A Onda bi pojašnjavao ko je ta guba, koju treba istjerati. Sve me je to natjeralo da koju godinu kasnije napustim sve i odem što dalje od tih primitivnih ljudi.«

Ja sam beransku gimnaziju pohađao sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zloupotrebu Gorskog vijenca sam isto tako osjetio na svojoj koži. Mangupa i šovinista je bilo i tada među đacima i profesorima, koji su znali kako treba Njegošu služiti. Bio sam jako zbunjen, nisam se mogao identificirati ni sa Gorskim vijencem, ni sa Srbima, ni sa Turcima, ni sa Crnogorcima. Bihorac sam bio, ali je ta riječ šovinistima služila kao psovka i pogrda. Mislio sam da gore ne može biti.

Sada znam da je moj zemljak S. prošao mnogo gore od mene; on je bio tamo devedesetih godina prošlog stoljeća.

DIJALOG – AKADEMIK ZUVDIJA HODŽIĆ: NJEGOŠ NIJE IDEOLOG GENOCIDA

Radio Petnjica
-
2
DIJALOG – AKADEMIK ZUVDIJA HODŽIĆ: NJEGOŠ NIJE IDEOLOG GENOCIDA

Vlada Crne Gore povukla je nedavno, na zahtjev Bošnjačke stranke, iz parlamentarne procedure prijedlog o izmjeni Zakona o državnim praznicima. Bilo je predviđeno da 13. novembar, dan rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, u Crnoj Gori bude državni praznik – Dan kulture.Predstavnici Bošnjačke stranke i ranije su se protivili tom prijedlogu. Više njih je novu inicijativu razumjelo kao povod da kažu da je Njegoš geonocidni pjesnik, argumentujući taj stav temom istrage poturica u „Gorskom vijencu“. Takav stav izazavao je burne reakcije i razumnu osudu markantnih građanskih intelektualaca u Crnoj Gori i regionu.Petra Drugog Petrovica Njegoša i akademik Zuvdija Hodžić posmatra u kontekstu vremena u kojem je pjesnik živio.Kaže da „Gorski vijenac“ zna napamet. U genima i porodičnoj tradiciji nosi učenje dervišabektašija, ali je, kako je više puta naglašavao, proizvod ovog tla, Crne Gore i Njegoša, crnogorskog aktivizma i bunta.

POBJEDA: Da li je Njegoš pjesnik – ideolog genocida?

HODŽIĆ: U svakoj drugoj prilici bi Vaše pitanje smatrao neumjesnim i ne bih odgovorio. Znam da ga u drugim prilikama Vi ne biste ni postavili.U ovoj vam je iznuđeno Vladinim povlačenjem prijedloga da se Njegošev rođendan proglasi Danom crnogorske kulture, jer se tome usprotivila Bošnjačka stranka. Da su namjere Vlade bile ozbiljne, da se htjelo da prijedlog prođe, siguran sam da Bošnjačka stranka, koalicioni partner vladajućeg DPS-a, ne bi imao ništa protiv.Nije se u proceduru ušlo nepripremljeno i nepromišljeno, nego iz za sada nepoznatih razloga, kao što su nam ostali nepoznati i „osporavajuci argumenti“ Bošnjacke stranke.Uostalom, otkud to da su važniji i mjerodavniji „argumenti“ neke političke stranke, svejedno, većinske ili manjinske, nego naučnika, filozofa, stručnjaka, istoričara, kulturne elite?Niti bi usvajanje Vladinog prijedloga Njegoša učinilo većim, niti ga njegovo neusvajanje čini manjim pjesnikom.Njegoš je genijalni pjesnik i da odgovorim na vaše pitanje – nije genocidni.

POBJEDA: Zagovornici teze o Njegošu kao genocidnome pjesniku glavne argumente nalaze u tekstu „Gorskoga vijenca“. Kakav je Vaš odnos prema tom dramskom spjevu i činjenici da su brojni zločini prema Bošnjacima i Albancima u bliskoj prošlosti „opravdavani“ Njegoševim stihovima…

HODŽIĆ: Ako „Gorski vijenac“ posmatramo kao književno djelo, odnosno „dramsko“ djelo – onda ga tako treba i tumačiti.Uvredljive riječi koje Turcima upućuju likovi Crnogoraca ne odražavaju pjesnikov stav. Na njih istom mjerom odgovaraju i književni likovi „Njegoševih Turaka“.Pozorišnim rječnikom kazano – to su statisti. Kakvo bi to umjetničko djelo bilo u kojem bi svi „akteri“ govorili isto i mislili isto. Nijesu manje „uvredljive“ ni rijeci upućene Mlecima, kao ni svojim Crnogorcima, popu Miću i drugima.Otkud to da se ondašnji Turci identifikuju sa današnjim Bošnjacima? Uostalom, i sam Njegoš pravi razliku između braće Bošnjaka i agarjanskih Turaka.

POBJEDA: U razgovoru koji je na slične teme, sa novinarkom Portala Analitika vodio akademik Šerbo Rastoder, kazao je da ne smatra da je Njegoš problem kao pjesnik, koliko je Njegoš sporan kao „parola“, te da ako neko to doživljava kao vrijednost, to je njegovo pravo, ali ako ima ambiciju da tu „vrijednost“ nametne kao normu, imamo ozbiljan problem. Podsjetio je da Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom…

HODŽIĆ: Zar i danas treba objašnjavati u kakvim je uslovima i đe je živio Njegoš? S Lovćena je mogao da vidi svu slobodnu Crnu Goru, „odsvud stiješnjenu“, a sve okolo „oblak pritisnuo“.Upoređujući Njegoša i Getea, profesor Rastoder pravi grešku. Gete je živio u moćnoj carevini, moćniji i od samog cara, koji mu se klanjao, bilo mu je ravno sve do Kosova; a Njegoš je „pustinjak Cetinjski“, „sirak tužni bez iđe ikoga“, vladar, vladika, duhovni i svetovni vođa. Znao je đe je omrkao, ali i ne đe će osvanuti.Kad su u pitanju događaji iz prošlosti, istoričari ih objašnjavaju u kontekstu vremena i društvenih okolnosti, pa bi to trebalo da imaju u vidu i kad je u pitanju umjetničko djelo.Naravno, umjetničko je primarno i glavno. Niko ko je pročitao Njegoševu prepisku, Bilježnicu, pisma, intimne zapise, svjedočenje savremenika, obimnu literaturu o njemu, neće ga nazvati genocidnim, imaće razumijevanja za njegovu, koliko veličinu – toliko i tragiku, diviće se šta je sve morao taj čovjek da izdrži.„Filozofi palanke“ bi i sunce uprljali, bolesni umovi bi svijet okrenuli naopačke. Šta su Hitler i nacisti učinili od Ničea? To nacionalisti, klerikalci i drugi pokušavaju da učine od Njegoša.

POBJEDA: Imate li poruku za ljude koji smatraju da bi Njegoša trebalo da se stide Crnogorci, da on nije njihov ponos već sramota, da bi trebalo da ga se stide isto kao što se moderna Njemačka stidi svoga Hitlera?HODŽIĆ: Ko je to kazao?POBJEDA: Hafiz Amburrahman ef. Kujević.

HODŽIĆ: Žao mi je ako na to nasijedaju naši Bošnjaci. Njegoš je Crnoj Gori i Crnogorcima – sve, i treba to poštovati. I svima koji znaju šta je književnost i umjetničko djelo, Njegoš je njihov pjesnik, a „Gorski vijenac“ – oda slobodi, borbi za nju a time i za dostojanstvo čovjeka i civilizac ijske vrijednosti.Ko drugačije gleda – možda ne vidi, ili neće da vidi. Ja ću, kao i u djetinjstvu, i sada recitovati nadahnute stihove velikog albanskog pjesnika i moga zemljaka Esada Mekulija, posvećene Njegošu:„Na valima jednog vijeka, vijeka bure, vijeka plime,zborio si s budućnošcu za svoj narod i pred njime.Oko tvoga svijetlog groba potomstvo ti slavu poje,ko će ikad ugasiti vjecnu zublju duha tvojeg“.

Pobjeda/Vlatko SIMUNOVIĆ

AMBULANTA U PETNJICI NA VISINI ZADATKA

Radio Petnjica
-
0
AMBULANTA U PETNJICI NA VISINI ZADATKA

Zdravstvena ambulanta u Petnjici u proteklih mjesec dana zabilježila je povećan broj pacijenata. Uglavnom je riječi o pacijentima sa respiratornim tegobama. Prema riječima dr Aleksadre Saške Jolić, u poslednjim danima taj broj je značajno opao jer epidemija gripe jenjava i na području petnjičke opštine.

„Osim stalnih pacijenta, koji imaju problema sa srčanim tegobama koji su naši redovni i stalni pacijenti, do sada nismo imali ovoliki broj pacijenata koji se javio i zatražio pomoć od nas“, kaže za portal Radija Petnjica Jolić, ističući da osim jednog pacijenta, čije je zdravstveno stanje bilo pogoršano i koji je upućen u zdravstvenu ustanovu u Berane, svim ostalim je prepisano ambulanto liječenje.

I pored toga što su u prethodnom periodu na području petnjičke opštine bile niske temperature koje su uslovile pojavu leda, ovoj zdravstvenoj ustanovi se nije javio nijedan pacijent sa frakturama. U sklopu zdravstvene ambulante nalazi se i apoteka koja je uredno snabdjevena sa ljekovima.

„Osim par pacijenata sa upalom pluća koje smo riješili antibiotskom terapijom, drugih komplikacija nije bilo. Stariji pacijenti su uglavnom vakcinisani na vrijeme, a kada je starosna dob pacijenata u pitanju, teško bi se moglo kazat kojih je više. Ipak je epidemija gripe u pitanju i ona je podjednako zahvatila sve starosne dobi“, kazala je Aleksandra Jolić. Ambulanta radi u dvije smjene, a postoji i dežurni doktor za hitne slučajeve.

DENIS BOŽOVIĆ

BOŠNJAČKI SAVEZ CRNE GORE U NJUJORKU – SVIJETLO BIHORA U SAD-U

Radio Petnjica
-
2
BOŠNJAČKI SAVEZ CRNE GORE U NJUJORKU – SVIJETLO BIHORA U SAD-U

Bošnjački savez Crne Gore u Njujorku je osnovan 2009. godine u Njujorku i to na inicijativu današnjeg predsjednika Saveza Esada Rastodera i još dva predlagača, profesora Djema Hota i dr Bajrama Mulića. Nakon osamostaljenja Crne Gore stvorila se potreba, a i prilika da se formira organizacija koja će brinut o Bošnjacima i svim ostalim građanima porijeklom iz Crne Gore. Tada je predviđeno da Savez bude most izmedju građana koji žive u Crnoj Gori i građana iz Crne Gore koji žive u SAD.

Savez promoviše Crnu Goru i njen zaokret u politici kao i evroatlanske integracije i pristup NATO-u. Jedan od glavnih zadataka Bošnjačkog saveza je borba za građanska, vjerska i nacionalna prava svih građana koji su iz Crne Gore, a posebno Bošnjaka. U užem rukovdstvu organizacije su ljudi iz svih crnogorskih opština koji žive u Njujorku.

“Prema svim pokazateljima, samo za prvih šest mjeseci imali smo 1365 članova, čime smo oborili sve rekorde popularnosti. Danas je članstvo nešto manje”, kaže Esad Rastoder, predsjednik BSCG.

Savez ima Upravni odbor i predsjedništvo. Predsjednik UO je ujedno i predsjednik predsjedništva Saveza. Predsjedništvo je savjetodavni organ, a UO izvršni organ.

Inače, Bošnjački savez i njegov predsjednik Esad Rastoder, dali su nemjerljiv doprinos u projektu vraćanja samostalnosti Petnjici. Ideja o osamostaljenju opštine Petnjica je lobirana na više desetina sastanaka, tribina i skupova. Gosti predsjednika BSCG i te organizacije bili su zvaničnici iz Petnjice, Berana i cijele Crne Gore, sa kojima su napravljeni razgovori.

Humanitarni rad ove organizacije nprevazilazi okvire uobičajene brige za ljude iz svog rodnog kraja. U više desetina akcija, članovi Bošnjačkog saveza Crne Gore u Njujorku su pokazali kako i na koji način se poštuje i ne zaboravlja svoj korijen, početak i nastajanje.

Članovi udruženja ne prošuštaju nijednu priliku da promovišu vrijednosti Bihora, sjevera Crne Gore i države odakle su došli pa ni i mnogobrojnim susretima sa američkim zvaničnicima.

Bošnjački savez je od samog početka rada Radija Petnjica pokazala spremnost da pomogne i podrži projekat. Ta spremnost nije ostala na riječima. Savez je odnedavno pokrovitelj serijala “Bihorska veza” čime je još jednom pokazao privrženost Petnjici i Bihoru.

 

 

 

ODRŽAN SASTANAK KOORDINACIONOG TIJELA ZA RAZVOJ SJEVERA CRNE GORE

Radio Petnjica
-
0
ODRŽAN SASTANAK KOORDINACIONOG TIJELA ZA RAZVOJ SJEVERA CRNE GORE

U Frankfurtu je juče održan prvi zvanični sastanak Koordinacionog tijela za razvoj sjevera Crne Gore.
Skupu su prisustvovali predstavnici države iz Njemačke, Nj. E. Ambasador Crne Gore u Berlinu, dr Ranko Vujačic i Ministar sekretar u Ambasadi Crne Gore u Berlinu, Hamdi Hasani.
Gost iz Crne Gore bio je Direktor za socijalni rad u Bijelom Polju(do nedavno i za Opštine Mojkovac i Kolašin) gospodin, Admir Mustajbašić.
Sastanku su prisustvovali Generalni konzul Crne Gore u Frankfurtu, mr Branislav Karadžić i Konzul u istom Konzulatu gospodin Dejan Vuković.
Oko pedeset članova koordinacionog tijela je uzelo učešće.
Zbog ranije preuzetih obaveza skupu nije prisustvovao jedan mali broj članova, ali su se obratili pisanim putem.
“Na ovom skupu smo proširili odbore. Izabrali koordinatore za gradove sa sjevera Crne Gore, koji će doprinijeti što kvalitetnijem i boljem budućem radu ovog tijela. Ovaj skup je značio zvanični početak Koordinacionog tijela, nakon čega krećemo svim kapacitetima u akcije, sa ciljem da doprinesemo razvoju sjevera Crne Gore toliko koliko je u našoj moći. Zahvaljujem se svim gostima, kao i svima koji su prisustvovali ovom skupu. Zahvaljujem se svim ljudima koji su priskočili u pomoć, jer ipak bila je potrebna pomoć da se ovo sve održi i bude ovako uspješno”, rekla je Emira M. Ličina, predsjednica udruženja MonteKöln.

1...779780781...934Stranica 780 of 934