OOSDP PETNJICA: ŠTO PRIJE RIJEŠTI AFERU “ASFALT”

Radio Petnjica
-
7
OOSDP PETNJICA: ŠTO PRIJE RIJEŠTI AFERU “ASFALT”

Opštinski odbor Socijaldemokratske partije Petnjica pozivao je nadležne državne organe da, u cilju što jasnijeg sveukupnog sagledavanja realnosti u kojoj su se odvijali poslednji izbori, pribjegnu rasvjetljavanju činjenica u vezi sa poslednjim predizbornim periodom i samim danom izbora u petnjičkoj Opštini.

Ne želeći da unaprijed osude  bilo koga petnjičke socijaldemokrate su podsjetili javnost na nepravilnosti koje su se dešavale u Petnjici posljednjeg dana prošlih izbora, a u kojima su učestvovali, kako oni tvrde, čelnici opštine, o čemu je i javnost bila upoznata, ali do sada nažalost nije bilo konačnog epiloga.
“Očigledno je da, nažalost, ni našu Opštinu nijesu zaobišle pozivnice od strane tužilaštva članovima DPS-a, i da u „aferama SNIMAK“ iz Petnjice takođe imamo elemente koji ukazuju na političku korupciju, na zloupotrebu državnih i opštinskih resursa… na zarobljenost opštinskih službi od strane pojedinaca koji su instituciju opštine privatizovali i koriste je kao partijsku ekspozituru… Znamo da stabilna vlast i vlast koja radi u interesu njenih građana ne može počivati na ovakvim i sličnim nezakonitim radnjama”, saopštavaju iz OO SDP Petnjica.

Oni su skrenuli pažnju građanima “da dobro razmisle o tome kome daju podršku”.

“Oni koji se raznim zloupotrebama i trgovinom ljudskim dušama dokopaju vlasti, ne mare ni za šta osim da na vlast dođu i na njoj ostanu po svaku cijenu, ne birajući način i sredstva. Svako ko misli dobro Petnjici sigurno ne može biti dio ovakvih radnji i političkih struktura koje na ovakvim radnjama počivaju. Imajući u vidu da su u ovoj godini lokalni izbori u našoj opštini, nerasvjetljavanje ovih radnji može da dovede u pitanje i samo održavanje, a ako bi se i održali onda i validnost tih izbora”, zaključili su iz OO SDP Petnjica.

ČESTIKE HALILOVIĆU OD UDRUŽENJA LUKSEMBURG – CRNA GORA

Radio Petnjica
-
0
ČESTIKE HALILOVIĆU OD UDRUŽENJA LUKSEMBURG – CRNA GORA

Čestitka predsjedniku udruženja ZK “Bihor” iz Luksemburga,  Esku Haliloviću, na reizboru došla je iz komšiluka od udruženja “Luksemburg – Crna Gora”

“Ovom prilikom želimo da čestitamo gospodinu Haliloviću na reizboru. Kako je udruženje “Bihor” naš dugogodišnji partner, odnosno saradnik u nizu akcija, a na naše zadovoljstvo, želimo da podržimo ovu odluku i iskažemo spremnost za buduću saradnju. Zasluge gospodina Halilovića su poznate svima nama, kako u državi u kojoj živimo tako i u matičnoj nam državi. Uspjesi udruženja, na čelu s njim su neprocjenjivi. U korist toga može se navesti nagrada “Iskra” koju su nedavno dobili u Crnoj Gori, mjesto u Savjetu za saradnju sa iseljenicima Uprave za dijasporu Crne Gore i još mnogo toga. U ime Udruzenja “Luksemburg-Crna Gora i u ime predsjednika udruženja Ismeta Muhovica kao i u svoje lično ime srdačne čestitke sa željom da ovako nastavi i ubuduće”, navedeno je dopisu koji je potpisala Fetija Kalač, generalni sekretar udruženja Luksemburg-Crna-Gora.

REVIJA “FORUM”: NOVA KNJIGA FAIZA SOFTIĆA – “DOK VODE TEKU”

Radio Petnjica
-
0
REVIJA “FORUM”: NOVA KNJIGA FAIZA SOFTIĆA – “DOK VODE TEKU”

 

U okrilju Festivala priče -Zavičajne staze 2016. NVO Centar za kulturu -Bihor objavio je knjigu odabrane poezije Faiza Softića,“Dok vode teku”. Softić je čitalačkoj publici poznat po proznim djelima koja su prevođena na nekoliko stranih jezika, međutim prema riječima književnih kritičara Softić je prvenstveno pjesnik, što je do sad pokazao kroz svoje knjige poezije ‘’Strašan je zid bez sjene’, ‘’Čovjek na rasputici’’ i najnovijom knigom ‘’Dok vode teku’’.
Novu Softićevu knjigu čini 90 pjesama, koje su podijeljene u tri poglavlja, a recenzenti su Ksenija Rakočević, Enes Halilović i Miljenko Jergović.

“Po logici stvari oko dobrih pisaca uvijek se ,,otimaju’’ nacionalne književnosti. Takav je slučaj i sa Faizom Softićem, čija se poezija može čitati sa nacionalnim predznakom crnogorske, bošnjačke, ali i sa regionalnim predznakom bihorske. Softić zbilja po osobenostima svoje poezija jeste sve od pomenutog, no i mnogo više od toga; te možda u tom višem možda se nalazi najjednostavniji način za svrstavanje njegove pripadnosti, pa možemo zaključiti da je najbolje da ga čitamo kao evropskog pisca’’, zapisala je u recenziji Ksenije Rakočević.

Knjiga je objavljena u okviru edicije “Poetska sehara – Dok Bihorske vode teku” uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava.

RADOST NAD KNJIGOM

Čitaoče, ova knjiga je radost tvoja i moja, a neka bude i readost Faiza Softića, pisca koji nam se pokazao u punoj zrelosti. Dugo je njegovo lice najavljivalo ovu melanholiju, dugo su njegove oči gledale… i sve što je pisao kao da je bila priprema da se pokaže u ovom izboru – suveren u svojim uspomenama, tumač teške realnosti, čuvar zavičajnih slika i prilika i svjedok prolaznosti čovjekove. Faiz Softić ima i jednu osobinu koja se rijetko nalazi među pjesnicima savremenim – ima humor, a humor u poeziji – kruna je poezije.
Ova knjiga vrvi od antologijskih pjesama i može se čitati od početka ka kraju, s kraja ka početku i upreskok. Može se čitati po jedna pjesma na dan. I to je dovoljno, jer svaka od ovih pjesama krije dugo i bolno posmatranje koje se stropoštalo kao lavina u desetak ili dvadeset stihova. Slabi tumači mogu nazvati Softića zavičajnim pjesnikom, ali to nije tačno – on čuva zavičajnost tako što je svima nudi. Odn je rekao da je dobar pjesnik kao sir iz neke župe koji želi da bude lokalan, ali cijenjen svuda. Jasan kad treba, nejasan kad treba… a precizan u izrazu, ekonomičan, Softić kao da je slijedio misao Tita Patrikija da su opširnost i apstrakcija neprijatelji poezije. Naravno, nije Softić tako zacrtao svoju poeziju – on je išao po osjećaju, a ne planski.
Mnogo se tuge u Softiću nakupilo, sirotinju je gledao, prognanike, nevoljnike, ljude koji su ponijeli stomak na kraj svijeta da bi ga prehranili.
Poezija je magacin istorije, dokazao je to Faiz Softić, u stihovima. Kao pjesnik slike i pjesnik ritma, on se iskazuje kao pjesnik tla i pjesnik svjedok. Kada neko zauzme neko mjesto, to znači da mu je oduvijek pripadalo.

Ovim pjesmama Softić je zakoračio na stepenik koji ga je oduvijek čekao. Pisao je i došao na mjesto koje mu pripada. To je stepenik visoko na
Stepeništu poezije. Koji god čitalac zgazi na taj stepenik,
zadrhtaće!
Enes Halilović

ESAD KOČAN U LUKSEMBURGU

Radio Petnjica
-
2
ESAD KOČAN U LUKSEMBURGU

Sredinom ovog mjeseca, u Luksemburgu je, na poziv udruženja „Bošnjačko-donatorski fond“ boravio jedan od najpoznatijih publicista sa Balkana – Esad Kočan. On je, 14. januara, u prostorijama ovoga udruženja – poznatog po više značajnih projekata koji se tiču sjevera Crne Gore i Sandžaka, pogotovu po stipendiranju studenata slabijeg materijalnog stanja – predstavio svoju najnoviju knjigu priča „Iza prašine“. Sala je, unatoč neviđenim vremenskim nepogodama i ledu na putevima, bila ispunjena do posljednjeg mjesta. I iz najudaljenijih krajeva Luksemburga, stigli su poštovaoci lika i djela Esada Kočana u želji da ga čuju i vide.
Putem skajpa, u program promocije uključio se akademik prof. Ferid Muhić, koji je, također, trebao biti na promociji, ali, iako je bio krenuo iz svog doma prema skopskom aerodromu –  zbog nepredviđenih okolnosti na putu – nije stigao na zakazani let. Čuda tehnike služe svojoj svrsi; javio se direktno iz Skoplja. Vidjeli smo ga i čuli, a on je, između ostalog rekao:
– Malo je pisaca poput Esada Kočana; njegova knjiga je najbolja knjiga koju sam pročitao u posljednje vrijeme i najbolja koju držim u svojoj biblioteci. On se odlučio da piše o sebi i da nam iznosi svoje stavove, te kroz njih iznosi što-šta o čovjeku. I to je ono što mi se posebno dopada.
Profesor Muhić je fasciniran Esadovom pričom “Preskakanje zida“, gdje Esad, umjesto uobičajene tvrdnje da je zaljubljenost slijepa, kaže da nas istinski znaju samo oni koji nas vole. Mržnja je, kako tvrdi Kočan, slijepa i ne dozvoljava da vidimo ono ljepše u ljudima. Profesor Muhić je, inspirisan tim tekstom, podsjetio da se ne kaže slučajno da kad nekoga savlada bijes – pao mu mrak na oči.
– Mržnja je mrak, to je suština poruke Esadovog teksta, mržnja nas zatvara, a samo ljubavlju i u ime ljubavi možemo preskočiti granice – smatra profesor Muhić.
     Govoreći o filozofskom i humanističkom aspektu knjige, prof. Muhić je dodao:
       – Kada bi se danas pravila antologija najboljih filozofsko-sociioloških tekstova o stanju  savremenog svijeta, u nju bi morao biti uvršten Esadov esej   “Mandelini snovi i stvarnost”.  Knjiga sa ovoliko plemenitosti jednom je morala biti napisana. Ali samo je Esad Kočan mogao ovako napisati. Još dugo neće biti ovakve knjige – zaključio je prof. Muhić.
     Promociju je moderirao Enver Korać koji je naglasio da je Esad Kočan za svoj životni put izabrao onaj teži, gdje nije stremio da se dopadne masama, već da govori istinu, često i na svoju štetu.

A onda je na scenu stupio i sam autor:

   “Ja sam u ovoj knjizi pokušao da odgovorim na pitanje koje muči sve nas, kako odbraniti čovjeka, pred ovolikom pustoši koje je proizveo, pred prirodom, pred zvjerima, pred pticama i rijekama i prerd samim sobom,  jer čovjek može uništiti život na planeti.  Ako čovjek nema srca da čuje muku drugoga, ako je emotivno tup, on je opasniji od svake zvijeri. Ali takođe čovjek kad se uzdigne do moralnih vsina, ni sačim se ne može mjeriti, njegov let je veličanstveniji od leta albatrosa.
Najvažnije inspiracije i svetionike, odnio sam sa sobom iz djetinjstva i sa svojim prvim obrisima, iz Godočelja i Bihora – rekao je na kraju autor knjige Esad Kočan. 

Priče iz knjige čitali su Enver Korać i Alma Mucević Čivović.

Poslije zvaničnog dijela promocije uslijedilo je potpisivanje knjige i druženje sa autorom do duboko u noć, dok su ulice grada Diferdanža, gdje se i nalaze prostorije udruženja, i dalje zaleđene caklile, kao ogledalima popločane u kojima su se lomila svjetla grada i automobila koji su bojažljivo promicali tu pored nas.
      „Iza prašine“ predstavljena i u ZK „Bihor“

 

    ZK “Bihor” planirao je svoju Godišnju generalnu i izbornu skupštinu za 14. januar, ali saznavši za promociju pomenute knjige u BD – fondu, istu su zakazali za dan kasnije. Bila je to prilika da se još jednom, prije početka Skupštine, predstavi ova knjiga i njen autor.

       – Esad Kočan je jedan od vrhunskih publicista Balkana iz Crne Gore i urednik je nedjeljnika Monitor. Tri glavna stuba na kojima stoji institucija zvana Esad Kočan jesu: hrabrost, pamet i talenat. Hrabrost da u odsudnom času za čovjeka i uopšte za ljude – kaže istinu, pamet da zna kako se istina govori i talenat da sve upakuje kako treba, pa je i knjiga Iza prašine proizvod njegovog osebujnog talenta da od priča različitih žanrova i tema dobije knjigu pred kojom zastaje dah.
Mnoge priče u ovoj knjizi su apsolutno antologijske sa jakim lirskim nanosima, filozofskim opservacijama i jasnom i tačnom poentom – rekao je promotor književnik Faiz Softić i naglasio da nijesu česte prilike kada  dijaspora iz Crne Gore i sa Balkana u Luksemburgu ima čast ugostiti intelektualce kalibra Esada Kočana koji je, kako u novinarstvu, tako i u književnosti, pomjerio ustaljene granice i uspostavio nove moderne standarde koji su posebno vidljivi u njegovoj knjizi priča Iza prašine.

 

FAIZ SOFTIĆ

MILORAD POPOVIĆ: RASTODEROVE MANIPULACIJE I KORISNE NEJASNOĆE

Radio Petnjica
-
3
MILORAD POPOVIĆ: RASTODEROVE MANIPULACIJE I KORISNE NEJASNOĆE

Polemički tekst “Može li biti Crne Gore bez Njegoša”, o neusvajanju Zakona o Danu crnogorske kulture, napisao sam s namjerom da se pokrene javna rasprava o pitanju koje za naše društvo nema samo simboličko nego i moralno i političko značenje.

Prvi se oglasio Šerbo Rastoder intervjuom na portalu Analitika s kontradiktornim i konfuznim stavovima o Njegoševom književnom i političkom djelu: čas hvali Njegoševo pjesništvo, onda kritikuje njegove stihove kao šovinističke, potom zamjera onima koji su predložili Zakon koji je simbolički vezan za Njegoša, ali ne podržava ni opstrukciju Bošnjačke stranke, da bi na kraju poručio mladima da se iz Njegoševog djela ne mogu učiti humanijem i boljem svijetu!?

Je li u pitanju sitna demagogija i lukavost ili intelektualna inferiornost ovog trostrukog akademika i profesora univerziteta, koji pozivanjem na Brodela želi impresionirati neuku javnost, kad se pita zašto predlagači zakona Dan crnogorske kulture nijesu vezali za ime Petra Prvog, knjaza Danila ili kralja Nikole?

Ergo, ovako postavljena dilema nije dolična nekom seoskom učitelju, kamoli profesoru univerziteta: Petar Prvi pisao je epske pjesme i poslanice, knjaz Danilo koautor je jednog zakonika, a razlika između Njegoša i kralja Nikole u književnom značaju, nije manja od razlike u naučnoj relevantnosti između Brodela i ovog profesora istorije u Nikšiću, koji je sudski pravomoćno osuđen za plagijat.

U svom blistavom intelektualnom ekskursu Rastoder još kontemplira, “ne smatram da je Njegoš kao pjesnik problem koliko je sporan Njegoš kao ‘parola’.” (Kako poezija, za koju Rasoder još kaže da je “velika” može biti “problem”?). Kaže još Njegoš je “parola”!? Ovo je zaista ekskluzivni prilog njegošologiji i ovu sintagmu treba ovjekovječiti u bunkerisanom Rječniku CANU, čiji je Rastoder jedan od koautora. Po Rastoderu, dakle, Njegoš je u interpretaciji današnjih obožavalaca prazna, propagandna riječ, marketinškog karaktera, poput bajadere ili Nikšićkog piva.

Akademik Rastoder implicitno tvrdi da je opasno slaviti pjesnike, i da je to usud inferiorne nacije. U tom kontekstu kaže: “Rusi nemaju takav problem sa Puškinom, niti Njemci sa Geteom”. Da je moj spornik malo proširio vidike izučavajući kulturnu istoriju Evrope, saznao bi da su se u vremenu romantizma, narodnih preporoda, i na takozvanim malim književnim jezicima pojavili bardovi, poput Petefija, Prešerna, Mickijevića, Emineskua, Boteva, Frašerija… koji su i danas ključni toposi nacionalnog identiteta.

Tako je i s Geteom: u savremenoj Njemačkoj postoje desetine simboličkih i memorijalnih obilježja posvećenih autoru Fausta, dok je Geteov institut glavna nacionalna institucija za promociju njemačkog jezika i kulture u svijetu.

Rastoder raspreda i o istorijskom utemeljenju Gorskog vijenca, u vezi s takozvanom istragom poturica. Istoričar je vjerovatno u pravu da se taj događaj nije desio na način opisan u ovom dramskom spjevu, ali Njegoševa ambicija nije bila da rekonstuiše istoriju, nego da stvori mit koji će imati mobilizatorski karakter za oslobodilačku borbu one šake Crnogoraca koja se još odupirala silnoj turskoj carevini.

Za tumačenje vrijednosti književnog djela irelevantna je istorijska autentičnost: kad bi neko rekonstruisao Tolstojev opis bitke na Borodinu, autor Rata i mira neslavno bi se proveo. Književnost u klasičnom smislu nema svrhu da pozitivistički bilježi određene događaje, nego da literarnim sredstvima, asocijativno, metaforički, metajezički “pokazuje, a ne dokazuje”. U tome je ključna razlika između književnosti, i recimo, istorije ili sociologije.

Istinska literatura ne može zamijeniti političke programe: ne postoji nijedno značajno književno djelo u kojemu je pisac preuzeo ulogu propagandnog agitatora ili ogoljenog ideologa, bez obzira na javni angažman ili ambiciju da njegov tekst utiče na društvene tokove. U takvu zamku nijesu upali ni najostrašćeniji angažovani pisci koji su pripadali ekstremnim rasističkim, fašističkim, komunističkim ideologijama, poput Paunda, Hamsuna, Brehta, Maksima Gorkog ili srpskog klasika Crnjanskog.

Rastoder, prilježno, i izvan konteksta, citira stihove iz Gorskog vijenca koji su uvredljive za Turke i islam, poistovjećujući ih s autorom, kasapeći na taj način cjelovitost poetsko-filozofske potke ovog dramskog spjeva, zanemarujući uz to duh i poruke ostalih Njegoševih djela – Luče mikrokozma, Šćepana Malog, kao i vladičinu političku saradnju sa turskim velmožama onoga vremena koji su pokazivali izvjesnu distancu prema sultanu.

S druge strane, Š. Rastoder svako isticanje Njegoševih stihova u kojima pjesnik uzdiže ljepote Stambola smatra neukusnim i “izanđalim”, jer se to ne uklapa u njegove unaprijed postavljene teze o Njegoševoj nesnošljivosti prema Turcima i islamu.

Rastoder u tom kontekstu omalovažava i Miljenka Jergovića, najpoznatijeg savremenog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pisca, a bez elementarnog osjećaja mjere uznosi Rusmira Mahmutćehajića, za kojega kaže da je jedan od najvećih evropskih intelektualaca, čiji su “iskazi iz njegovih knjiga” prevedeni na sve svjetske jezike (u svijetu ima oko sedam hiljada jezika)!

Rastoder hvali Mahmutćehajića prevashodno zbog toga što je ovaj profesor elektrotehnike, bivši političar i kulturni aktivista, u svoj knjizi Andrićevstvo, napisao in medias res ono što Rastoder govori još uvijek indirektno: da je Njegoš duhovni i ideološki inspirator mržnje prema muslimanima, pa samimi tim i etničkog čišćenja i genocida u dijelu Bosne i Hercegovine.

Mahmutćehajić manirom socrealističkih ideologa stvara normativnu doktrinu koja grubim i neukim simplifikacijama Andrićevo i Njegoševo djelo svodi isključivo na ideološko-propagandnu dimenziju. On ne pravi distinkciju između Andrićevih retrogradnih narodnjačkih političkih nazora i njegovih romana, čija je “temeljna osobina stila objektivnost pod kojom ključa privrženost autora prema svojim likovima”. Orhan Pamuk, turski nobelovac, Andrića smatra svojim pretečom, i nastavlja: “Andrićevi romani su djelo veoma pažljivog istančanog oka koje vidi i obraća pažnju na detalje iz tradicionalnog života muslimana i otomanskog svijeta”.

Da je u pitanju šira aktivnost Rusmira Mahmutćehajića kojom želi Njegoša predstaviti kao ostrašćenog šovinistu i islamofoba, pokazuje i to da je prošle godine, uz pomoć Rastoderovih saradnika, pokušao da organizuje u Crnoj Gori seriju promocija ove opskurne knjige. Od mene su tražili da im pomognem njeno promovisanje, a ja sam to htio učiniti – Mahmutćehajić je svojevremeno imao prijateljski odnos prema antiratnom pokretu u Crnoj Gori – da mi ovu knjigu nijesu poklonili i zamolili da je pročitam.

Bizarne i sumanute ideje u vremenima potpune političke i moralne dezorijentacije imaju stanovitu javnu pozornost i relevantan društveni uticaj. Različite političke patologije, pa i one koje se međusobno satiru, po principu spojenih sudova, nalaze saglasnost u najbizarnijim stvarima, poput navedenih tvrdnji da su najblistavija djela stvorena u južnoslovenskoj literature, ustvari, duhovni predtekst najgorih nacionalističkih bestijalnosti.

Zanimljiva je činjenica da su među ovim rigidnim šovinistima najbrojniji bivši komunistički apartčici, koji su nemilosrdno progonili sve što je mirisalo na nacionalizam. Jer, dogmatizam svih vrsta, vjerskih i ideoloških, odraz je sužene svijesti i potpune duhovne tuposti i neosjetljivosti. Dogmatski um, ipak, u našim savremenim okolnostima često nije posljedica samo duhovne prostote i postojanosti karaktera nego i sitnoračundžijskog oportunizma i moralne iskvarenosti: zato se ovaj tip bivših partijaca-novih nacionalista endemski razmnožio u zemljama bivšeg komunizma.

Oni, danas, ne ubjeđuju samo druge nego i sebe da su bili ketmani koji su iznutra potkopavali marksizam, kako bi danas s jednakom strašću branili stavove koje su lani demonizovali. Stoga, istom strašću kojom su propagirali Marksov Kapital i Statut SKJ, prihvatili su druge “svete knjige” religijskog, antikomunističkog, antisekularnog sadržaja.

U ovoj priči nije nevažna činjenica da je Šerbo Rastoder bivši partijski sekretar na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i egzekutor u isključenju iz Partije i radnog odnosa jednog nastavnika univerziteta. Takođe, Rastoder je u vrijeme opsade Sarajeva bio saradnik listova koji su promovisali etničku mržnju i nesnošljivost prema muslimanskom stanovništvu. Takav intelektualno-moralni profil nije u stanju spoznati kompleksnost jedne tako ingeniozne, svestrano obdarene i, uz to, usamljene i tragične ličnosti, kao što je Petar Petrović Njegoš.

Rastoderovo selektivno poistovjećivanje iskaza književnih junaka Gorskog vijenca sa samim autorom, pritom ne analizirajući, u užem i širem semantičkom kontekstu djela, metafizičku simetriju protivrječnosti u iskazima vladike Danila i igumana Stefana: čudesno vječno smjenjivanje zanosa i ironije , očajanja i bahatosti u dijalozima sukobljenih Crnogoraca i Turaka, svjedoči i u istoričarevom slučaju o tome da “ko vidi jedno ne vidi ništa: ko vidi hiljade pojedinosti vidi jedno”.

Dogmatska svijest je nesposobna da dijalektički sagledava istorijski proces. U tom smislu važno je naglasiti da je Gorski vijenac kao angažovano književno djelo objavljeno 1847. imalo jednu političko-mobilizatorsku konotaciju do 1913. i odlaska Turske imperije sa Balkana, a potpuno drugu ulogu u vrijeme obije Jugoslavije, kad muslimani postaju jedna politički neartikulisana i umnogome ugrožena etnička i kulturna grupacija. (Stavljati u istu ravan očajnički prkos Vuka Mićunovića u zemlji “odsvud stiješnjenoj” i govor Ratka Mladića prije srebreničkog klanja – kao što to rade srpski i bošnjački kleronacionalisti – najgori je cinizam i istorijski falsifikat).

Njegoš piše Osman paši Skopljaku da mu je ”brat Bošnjak”, i još kaže: “ Ja bih rad da sam se malo docnije rodio, đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno i pred kazali da su oni dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori blago cijelome našemu plemenu, onda će ime crnogorsko bosanski i proči vitezovi srpskoga naroda ( istaknuo M. P.) kako sveti talisman (amanit, zapis) čestvovati i u njedrima nositi.”

Razvidno je da Njegoš Bosance(Bošnjake) smatra u svemu ravnopravnim sa “pročim vitezovima srpskoga naroda”, a ne kao baliluk, kojemu se poslije odlaska Turaka treba svetiti i ugnjetavati ih zbog njihovog “vjeroispovijedanija”. Konačno nije potrebno mnogo imaginacije i intelektualne rafiniranosti i pretpostaviti da bi onaj koji je napisao ”al’ tirjanstvu stati nogom za vrat/ dovesti ga poznaniju prava,/ to je ljudska dužnost najsvetija”, u vrijeme potonjih ratova u bivšoj Jugoslaviji bio uz progonjene a ne one s onima što ih progone: da bi nemilosrdno kritikovao pamfletiste Minovićeve Politike i Konatareve Pobjede, kao i ostale ratne huškače.

Dakle, temeljno nerazumijevanje Gorskog vijenca od strane Rastodera i njegovih istomišljenika izvire iz njihove autoprojekcije: Njegošu pripisuju svoje poistovjećivanje bosanskih i crnogorskih muslimana s osmanskom imperijom. Opore poruke koje Njegoš kroz svoje likove iskazuje u Gorskom vijencu odraz su jedne gotovo beznadežne situacije u kojoj se nalazi Crna Gora okružena velikom neprijateljskom evroazijskom imperijom. Tako on u pismu Nikoli Tomazeu ističe: “Je li kervavije stranice u svemirskoj istoriji od crnogorske? Je li strašnije, viteškije i duže borbe među nejednakostju jošte svijet vidio nego što je vidio borbu crnogorsku poslije padenija carstva na Kosovu?”

Rastoderovo nekritičko vezivanje Bošnjaka za osmansku civilizaciju istorijski je sporno i politički nerazborito, makar onoliko koliko je štetno i anahrono političko rusofilstvo nekih njegovih političkih partnera. Iz Rastodera vidljivo progovaraju izvjesni kompleksi dok gorljivo obrazlaže: jesu li “poturice” gori od najgorih ili bolji od gorih. (Prije nekoliko godina Š. Rastoder mi je na jednom skupu u Tirani rekao: “Najbolji su se Crnogorci turčili”.)

Ja ne mislim ni da su Turci bili civilizovan okupator ni da su oni koji su mijenjali vjeru, naciju, ideološki svjetonazor, političku stranku, bili ni najbolji ni najgori: jedni su se konvertovali zbog oportunističkih razloga, drugi zbog osvete, treći iz znatiželje… To što osmanska Turska nije svoje podanike masovno prevodila na islam, niti je rušila njihove bogomolje, imalo je ekonomski i politički rezon.

Lakše je hrišćane kontrolisala preko njihovih svještenika koji su bili turski podanici, i uz to inovjerci su plaćali veće dažbine nego muslimani. Koliko je, pak, bila napredna osmanska Turska može se i danas vidjeti upoređujući zemlje koje su vjekovima bile podložne Stambolu sa prostorom koji je bio okupiran od strane Austro-Ugarske, Francuske, Venecije. Istina, poslije odlaska turske carevine kod oslobođenih hrišćana stvorio se mentalitet revanšizma.

Nacionalisti iz hrišćanske većine poslije 1913. često su javno ili indirektno vrijeđali muslimane zbog njihove lojalnosti nekadašnjoj Turskoj carevini i posmatrali ih sumnjičavo, bez obzira što su oni i u obije Jugoslavije bili njeni najlojalniji građani, sa većim stepenom sekularizma nego većina ostalih konfesionalnih i nacionalnih zajednica. Posljednja ratna stradanja i progoni Bošnjaka stvorili su kod dijela njihove populacije razumljivu frustraciju, što je u poratnom vremenu uzorkovalo da se u nekim političkim i religijskim krugovima stvori ozračje izolacionizma i vjerskog radikalizma, i na taj način upadne u zamku onih koji su bili planirali uništenje BiH. Stoga Bosna i Hercegovina danas funkcioniše kao konfederacija vjerskih i političkih lidera, sa prećutnim dogovorom da svaka kasta nekontrolisano vlada u svom ataru, podgrijavajući pritom međusobne sukobe niskog ili nešto višeg inteziteta.

Bojim se da političari iz Bošnjačke stranke, SDP-a i Pozitivne Crne Gore, koji su se još u decembru 2013. opirali usvajanju zakona da se za Dan crnogorske kulture izabere rođendan najvećeg crnogorskog pjesnika, nijesu svjesni da bi svoj narod mogli dovesti u izvjesnu kulturnu getoizaciju koja prethodi političkom izolacionizmu. Crnogorska nacionalno-politička struktura je toliko krhka da je svaki poremećaj može gurnuti u bosanski scenario. Tim prije što na poslu destrukcije Crne Gore, kroz oživljavanje etničkog i klerikalnog nacionalizma, već dugo rade neki centri, unutar i izvan zemlje.

Ove koncepcije svakako nijesu nepoznate Šerbu Rastoderu, koji je u političkoj koaliciji sa Goranom Danilovićem i Srđanom Milićem, tvrdokornim srpskim nacionalistima, koji još s jednakim entuzijazmom trče u Beograd i Moskvu, na svaki mig srpskih i ruskih nacionalista, “ kao ovce na solilo”. Rastoder vjerovatno smatra da Bošnjaci treba da gledaju svoja posla, i da trguju sa politički suprostavljenim predstavnicima pravoslavne većine. Ova taktika kratkoročno može biti primamljiva i merkantilno isplativa, ali u moralnom i političkom smislu bila bi katastrofalna za Bošnjake, građansku profilaciju i političku stabilnost Crne Gore.

Za razliku od velikih naroda koji su kroz istoriju uvijek govorili o pravu, male nacije su grozničavo tražile pravdu: minorne zajednice ukoliko se povedu za kratkoročnim interesima i odreknu principijelnih načela, u svim velikim igrama postaju moneta za potkusurivanje. Tako Crnogorci koji su početkom devedesetih godina ustali protiv progona Bošnjaka, i zaštitili ih 1999. od namjere Legijinih crvenih beretki da naprave pokolj u Rožajama, Petnjici, Plavu i Gusinju, prevashodno su branili sebe gradeći međusobno povjerenje koje im se vratilo ogromnom podrškom bošnjačkog naroda na referendumu 2006. godine.

Svaki elementarno razborit čovjek mora uvažiti sve kulturno-nacionalne varijete Crne Gore, pa i ono što se ne uklapa u njegov uskonacionalni interes. S obzirom na krhkost unutrašnjih odnosa, koji su još pod snažnim recidivima nedavne prošlosti, i opasnih vanjskih hegemona koji imaju podršku u Crnoj Gori, potrebno je pažljivo odmjeravati svaki potez koji se tiče međunacionalnih odnosa. S druge strane, ukoliko nacionalni Crnogorci, koji su uprkos brutalnoj stoljetnoj asimilaciji, relativno većinska nacija u Crnoj Gori, samim tim i glavni stožer mutikulturalnosti, nijesu u stanju simbolički inaugurisati svoje najviše duhovne i kulturne vrijednosti među kojima djelo Petra Petrovića Njegoša ima počasno mjesto, dovodi se u pitanje i sami opstanak crnogorske nacije i Crne Gore kao samostalne države.

Jer, u postcrnojevićkom vremenu crnogorski identitet se oblikovao u etosu, specifičnoj moralnoj tradiciji, koja se konačno definisala i imenovala kao crnogorsko čojstvo. Njegoš i Gorski vijenac su na neponovljiv način ovaplotili duh herojskog bratstva, pa je pojava ovog dramskog spjeva bila inicijalni događaj koji je od anarhičnih plemena okupljenih oko slabog državnog centra stvorio konture odjelitog nacionalno-kulturnog subjektiviteta. U tom kontekstu Slobodan Tomović ističe: “ Slično pojavi cvjetanja u biljnom svijetu, veliki spjevovi izražavaju suštinsku duhovnost i ljepotu svakog ponaosob civilizacijskog korpusa, ali I visoku spoznaju koju karakteriše zrelost formirane narodne samosvijesti. Na taj način oni služe, kao živo svjedočanstvo proteklih vjekova i svega najvrednijeg što oni u sebi sadrže. U tom kontekstu, valja shvatiti istorijski smisao i značaj Gorskog vijenca”.
Crna Gora danas, deceniju poslije obnove državne nezavisnosti nije identična onoj Crnoj Gori od prije pedeset ili sto pedeset godina. Brojni ratovi, migracije, nasilne političke promjene, mijenjanje deset državnih oblika i imena u

potonjih stotinu godina, ogromne tehnološke promjene, i sukobljeni kulturno-ideološki koncepti, umnogome su Crnu Goru promijenili u društenom i političkom pogledu. Crnogorci su obnavljanjem nezavisne države na referendumu 2006. koji su priznale sve nacionalne zajednice izgubili svoju vjekovnu istorijsku državotvornu ekskluzivnost, i odsad će je morati dijeliti sa ostalim nacionalnim zajednicama koje su priznale rezultate plebiscita. U tom smislu sve ostale nacionalnosti, dakle i Bošnjaci, imaju nešto veću odgovornost za budućnost ove države.

Dakako, Njegoševa je grandiozna figura u tako maloj kulturi uzrokovala mnoštvo epigona i nekritičkog odnosa prema tradiciji. Ali, duhovna tromost, sklonost imitaciji i manjak sposobnosti za prepoznavanje novih estetičkih i poetičkih tendencija opšta su mjesta svih naših duhovnih provincija. Njegoš, naš savremenik, svakako ne bi pisao o istrazi poturica, i ne bi ga inspirisali samo epski junaci, antička mitologija i Milton, nego i, recimo, Volt Vitmen, T. S. Eliot, Časlav Miloš, Josif Brodski Lars Gustafson…

Za kraj analize ovog galimatijasa umišljenosti, mimikrije, arogancije i provincijalnog udvorišta, ostavili smo pedagošku poduku profesora istorije budućim generacijama: “Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetom”. Sugeriše li to Rastoder da se iz tradicije ne može ništa naučiti ili da se treba kloniti loše tradicije? Po svemu sudeći u pitanju je ovo drugo, jer on se ne bi usudio ni pomisliti da se mladi nemaju što naučiti, na primjer, od Dželaludina Rumija ili Avda Međedovića. Ovakvu drsku glupost, koja nije manja od njegovog inkriminisanog plagijata, možete izreći samo u Crnoj Gori, a da intelektualna javnost ostane gluva i nijema.

Rastoder, dakle, ne razumije to da je istinska književnost dugovječnija od političkih ideja te da se odnos prema književnoj i kulturnoj baštini ne mjeri s političkom aktuelnošću književnih klasika. Njegoševe političke ideje u svom vremenu bile su napredne, oslobodilačke i državotvorne, ali on je bio pjesnik s vizijama a ne prorok, i neke njegove ideje još su žive, druge je pregazilo vrijeme. Međutim, Njegoševo djelo ostaće vječito životvorno – uprkos neslućenim promjenama digitalne civilizacije koja će usloviti i drugačije poglede na kulturnu baštinu – jer je u njegovim dramskim i filozofskim spjevovima s neuporedivom misaonom i izražajnom ljepotom i snagom, ovaploćeno “svečovještvo… izgrađeno na dubokom osjećanju svjetskog protivrječja i nedokučivosti pokretačkih snaga”.

Uprkos Šerbu i šerbedžijama.

 PREUZETO SA PORTALA “ANTENA M”

NOVA PREDSTAVA PETNJIČKOG AMATERSKOG POZORIŠTA “DIVAN”

Radio Petnjica
-
0
NOVA PREDSTAVA PETNJIČKOG AMATERSKOG POZORIŠTA “DIVAN”

Ovih dana članovi pozorišta „DIVAN“ Petnjica, rade na uvježbavanju nove predstave „Luda kuća“ po tekstu i u režiji Emira Muratovića, mladog petnjičkog glumca. Glavni akteri nove predstave su glumci Amar Kočan, Braco Smajilović, Elmin Kočan, Irma Korać, Ajla Rastoder i Hana Muratović, a probae se održavaju pod budnim okom predsjednika Reha Ramčilovića.

Predstava je priča jedne porodice: oca, majke i dvije ćerke. Otac Radoje, zbog svojih poslovnih obaveza nije ni primijetio da su njegove kćerke Jana i Milica postale već prave djevojke i da žive u nekom novom vremenu u  kojem se on ne bi snašao. Majka Anđa koja za sebe govori da je savremena žena cijelu priču posmatra sa strane. Jedna od poruka ove tragi-komedije je da se treba dobro paziti ljudi koji ćute.

“Ovom predstavom želimo prenijeti poruku mladim osobama, posebno onima u fazi puberteta koji su skolini svakodnevnim porocima da je ipak ljepše i zdravije živjeti bez istih. Takođe kroz ovu predstavu želimo skrenuti pažnju svim roditeljima da više vremena provode sa svojom djecom, da na neki miran način nađu rješenje za sve te dječije probleme. Jer ako dijete nema podršku svojih roditelja  onda utjehu iz neznanja traži u porocima. A kada jednom uđe u taj vrtlog iz kojeg se teško izlazi onda će biti kasno”, izjavio je za portal radija, Emir Muratović, tekstopisac i režiser i dodao da je cilj pozorišne grupe “Divan” da afirmiše i edukuje mlade ljude, posebno one koji imaju sklonosti ka glumi, recitovanju i pjevanju.

Za skoro dvije godine od kada se osnovala, ova pozorišna grupa je pobrala sve pohvale i pozitivne kritike ne samo u Petnjici, već i u regionu. Oni su svoje predstave prikazivali publici širom Crne Gore a stigli su i do Srbije, Makedonije a imali su i nastupe u Luksemburgu.   Ovo pozorište, do sada ima nekoliko svojih poznatih predstava, a i mnogobrojnih nastupa. Svojim talentom i glumom mladi glumci ovog pozorišta predstavljaju svoju Petnjicu i time se ponose.

„Nadamo se da će premijera biti vrlo brzo, zato vam nećemo otkrivati o čemu se u njoj radi. Sam naziv predstave dovoljno govori, a ono što mogu da već sada da kažem to je da  imamo već nekih poziva iz Srbije i inostranstva za 2017.godinu“, kaže Muratović i dodao da bi bili zahvalni ako bi se našao neko da pomogne finansijski ili materijalno kako bi napravili scenografiju za novu predstavu.

DENIS BOŽOVIĆ

PROBIJENI PUTEVI DO PLANINSKIH SELA U BIHORU

Radio Petnjica
-
0
PROBIJENI PUTEVI DO PLANINSKIH SELA U BIHORU

VD direktor Komunalnog Petnjica Mithad Cikotić je za portal radija Petnjica rekao da su mašine tog preduzeća od subote na terenu i da su radile na čišćenju snijega prema udaljenim planinskim naseljima.

“U subotu smo u potpunosti uspjeli da očistimo putni pravac od Bora prema Dobrodolu sve do Vrsajaka. Nakon toga posljednja tri dana naša mašina je radila na veoma zahtjevnim putnim pravcima i borili smo se sa nametima i do 1.5 metar. U potpunosti smo uspjeli da osposobimo putni pravac kroz Savin Bor lijevim krakom sve do kuće Hasa Rastodera. Nakon toga krenuli smo u čišćenje mozda i najzahtjevnijeg dijela prema Golubovcu, Javorovi, Murovcu i Poroču pa je naša mašina tim putnim pravcem probila do Trpezi. Takodje servisiramo i sve ostale putne pravce, posipamo materijal i putari su konstantno na terenu kako bi veoma dugačku putnu mrežu održavali prohodnom i uslovnom za kretanje motornih vozila”, rekao je Cikotić.

Radnik Komunalnog je sinoć spavao u slu Murovac jer sinoć kasno nije uspio da se probije do Kočanskih brda.

ENVER KAZAZ: DANAS JE LJEPŠE I BOLJE BITI BOŠNJAK U CRNOJ GORI NEGO U BOSNI

Radio Petnjica
-
1
ENVER KAZAZ: DANAS JE LJEPŠE I BOLJE BITI BOŠNJAK U CRNOJ GORI NEGO U BOSNI

Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr Enver Kazaz kazao je, gostujući u emisiji “Replika” TVCG, da je proglašenje Njegoševog rođenja državnim praznikom jedno od najtežih pitanja crnogorskog društvenog identiteta i kulture.
“Ne radi se samo o politici, već i o dubinskom ideološkom sukobu. Ako pogledate prigovore Bošnjačke zajednice, prepoznaćete njenu dubinsku saglasnost sa velikosrpskom ideologijom. Te se dvije ideologije međusobno legitimišu, pri čemu je književnost, dakle Njegoš, ali bojim se i kulturni identitet Crne Gore u ovom slučaju žrtva jednog nerazumnog ideološkog sukoba”, kazao je sarajevski profesor.
Kako je naveo, Crna Gora je u ovom trenutku pred ozbiljnim izazovom.
“Crnogorsko društvo i kulturni identitet je, između ostalog, i na Njegošu, uspjelo da se evropeizira. Danas je ljepše i bolje biti Bošnjak u Crnoj Gori, s obzirom na sva prava manjina, nego u BiH. Ono što bi morala bošnjačka zajednica u Crnoj Gori da uradi to je da doprinesu skupa sa crnogorskim intelektualcima otvaranju novog dijaloga, ne samo o Njegošu, nego o kulturnim vrijednostima evropske Crne Gore. Jedino što je moguće Njegošu zamjeriti je kolektivno-autorativni koncept nacionalnog identiteta. Današnja Crna Gora je najmultikulturalnija i najmultietničkija država na prostoru bivše Jugoslavije. To je država apsolutnih međunacionalnih harmonija, izuzimajući prijetnju velikosprske ideologije. Ako bošnjački intelektualci ne vide da bi Njegoš mogao postati mjesto vanserijskog dijaloga onda će oni ostati u svom nacionalističkom getu, a to je najopasnije po same Bošnjake”, kazao je Kazaz.
IDEOLOGIJA OSMANSKE IMPERIJE

On smatra da se u “Gorskom vijencu” ne govori o islamu, već o ideologiji osmanske imperije, gdje je islam, kako je naveo, jedan od elemenata osvajačke imperijalne ideologije.
“Osmansko carstvo se koristilo raznoraznim sredstvima kako bi pokorilo što veći broj naroda. Dakle, precizno bih razlikovao pojam islama kao religije, pojam islama kao elemenata osvajačke ideologije, i način na koji nacionalizam zaobilazi istorijski kontekst i pokušava da, zaobilazeći taj kontekst, naveče Njegoša na “tanak led” i iskoristi ga kao sredstvo za uspostavljanje nove forme radikalnog bošnjačkog identiteta. Bošnjačkim nacionalistima treba konačno biti jasno da su savremeni Bošnjaci nastali na projektu deosmanizacije, prihvatanjem tekovina evropskog racionalizma, i da bez jugoslavenske utopije nacionalne slobode ne bi bilo modernih Bošnjaka. Prema tome, bez obzira na tešku, tragičnu temu, koja je prisutna kod Njegoša, valja reći da je on imao koncept srbocentričnog jugoslavenstva, pri čemu je tadašnja Jugoslavija ideja slobode. Prihvatajući takvu filozofiju istorije, Njegoš je razvio najtežu moralnu dramu koju istorija može izazvati u čovjeku”, kazao je Kazaz.
Kako je naveo, ako bismo pratili kodove moralne drame vladike Danila, vidjeli bismo da je konačan izlazak ne više samo utopija slobode, već i čovjekov moralni porast pred teškom istorijom.
“Da nam se ne bi ponovila takva istorija, bošnjački nacionalizam se mora razračunati prije svega sa vlastitim kodovima identiteta. Njegoš je morao imati, ne islamofobiju, već osmanofobiju kako bi izazvao utopiju. Upravo na osmanofobiji je osnovana i velika četnička ideologija. Ali, ne na Njegoševoj osmanofobiji, nego na osvajačkoj”, kazao je Kazaz.

RAZLIKOVATI OSMANOFOBIJU OD ISLAMOFOBIJE

Termin osmanofobija profesor Kazaz je sam “skovao”, kako bi se razlikovao od pojma turkofobije.
“Osim toga, kompletan evropski romantizam kod malih naroda je morao biti osmanofoban, radi se o tome da u viziji slobode morate imati kulturalne fobije kako biste razvili oslobodilačke ideje”, kazao je Kazaz.
On je preporučio prijateljima u Crnoj Gori da povuku terminološke razlike koje postoje između turkofobije, islamofobije i osmanofobije.
Prema njegovim riječima, velikosrpski nacionalizam je onaj koji izdaje Njegoša.
“To nije oslobodilački nacionalizam, već okupatorski. Njemu Njegoš dođe kao idealno sredstvo. To rade i drugi nacionalizmi, ne samo velikosrpski”, kazao je Kazaz.

NJEGOŠA VADE IZ KONTEKSTA

Prema riječima Kazaza, Njegoš se “vadi iz konteksta”, odnosno njegovo ukupno djelo, i ne vidi se, kako je naveo, Njegoš kao veliki antiosvajački pisac.
“Pisac koji iz perspektive vizije jugoslavenske žudnje za slobodom, pjeva “Gorski vijenac”. Kad bismo išli tragom nacionalističke ideologije, u interpretaciji Njegoša, onda bismo rekli da je jedno od najvećih svjetskih djela u književnosti, Homerov ep, genocidan”, objasnio je Kazaz.
Kako je kazao, kad se prihvate postavke koje ta ideologija isporučuje Njegošu, onda je Ilijada, kao velika epska priča, u načelu genocid.
“To govorim zato što bošnjački nacionalizam ne vidi da je velikosrpska ideologija naprosto zloupotrijebila Njegoša. Nije samo Njegoš tome izložen, niz je pisaca i velikih književnih djela bio sredstvo ideološke manipulacije”, kazao je profesor književnosti.
Da bismo se mogli vratiti Njegošu, smatra Kazaz, nužno je čitati ga iz postkolonijalne perspektive.
“Nužno je vidjeti kako bošnjački nacionalizam zamišlja svoj identitet. Postkolonijalna perspektiva bi rekla da je Njegoš u svojim djelima, pogotovo u “Gorskom vijencu” zacrtao utopiju nacionalne slobode”, kazao je Kazaz.
On dalje navodi da je Njegoš u potpunom okruženju u djelu “Gorski vijenac” dao ne temu istrage poturica, nego drame Danilove, u donošenju najteže, kako je naveo Kazaza, odluke u nemogućim istorijskim uslovima.
“To su uslovi gdje su alternative ukinute i gdje ne postoji mogućnost humanističkog izbora. Sa druge strane, “Gorski vijenac” se izdiže iz istorijskog u kosmološko, i pokazuje da je i sam kosmos zapravo sudar suprotnih principa”, kazao je Kazaz.

NJEGOŠ NA PORTALU RADIJA PETNJICA

Radio Petnjica
-
3
NJEGOŠ NA PORTALU RADIJA PETNJICA

Autor: Šemso Agović

Na sjeveru Crne Gore, u srcu južnog dijela Sandžaka nalazi se malo selo Petnjica. Za putnika namjernika živopisan kraj, ljubazni i gostoljubivi ljudi, vrijedni domaćini. U svojoj dugoj istoriji selo nije nikako bilo favorit vlastima, pa je njegov razvoj išao jako sporo. A vlast se mijenjala mimo volje i znanja mještana, koji su se uglavnom samo trudili prilagoditi nastalim situacijama. Nek’ vlada ko god hoće, samo da nas ne biju, razmišljali su Petnjičani.

Prvo, Turska carevina nije bila zainteresirana da se narod Petnjice opismeni i razvije. Uslijedili su Prvi balkanski rat i crnogorsko osvajanje. Kralj Nikola je nastavio tursku tradiciju po pitanju interesa za Petnjicu. Kraljevinu Crnu Goru ubrzo zamjenjuje novi gospodar – Austro-ugarska. Za Petnjicu je to značilo još crnje doba. Bjesnio je Prvi svjetski rat.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Kraljevina Srbija na Podgoričkoj skupštini briše Kraljevinu Crnu Goru sa političke karte i Petnjica se ne svojom voljom nađe u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao i prethodni, i ovaj novi gospodar je prema Petnjici tuđ i indolentan.

Nastupio je Drugi svjetski rat, još krvaviji od Prvog.

Države su i dalje nestajale i nastajale, dolazile i odlazile, kao nevrijeme s Turijaka u ubogo selo Petnjicu, koja se i dalje nadala da će jednog dana biti bolje.

Kraljevinu SHS smjenjuje Kraljevina Jugoslavija; ovu FNRJ, a nju SFRJ. Slijedila je Savezna Republika Jugoslavija, takozvana Krnja Jugoslavija, ili tako nekako, ni sam ne znam, a sigurno to više ne znaju ni stanovnici Petnjice, koji su htjeli ne htjeli promijenili toliko vlasnika, i normalno da im je dojadilo da idu tuđinima iz ruku u ruke, kao ćiradžijsko kljuse. Ne treba zaboraviti da su smjene vlasti išle manje-više nasilno, a Petnjičani su – zna se – prvi dobijali batine.

Pod patronatom Krnje Jugoslavije Petnjičanima se iznenada ukazuje istorijska prilika da slobodnom voljom na referendumu odluče je li im milija ona ili nova, samostalna Crna Gora. Petnjičani su rezultatom 99,99% dokazali da su za Crnu Goru i Mila Đukanovića, za kojega su sada 100% sigurni da neće više da ih bije; čovjek se potpuno smirio i prema Evropi okrenuo.

Dolaskom nove Crne Gore stigla je sloboda, a uz nju je mrdnuo i razvoj. Ali, za pravi razvoj potrebne su pare, koje država za Petnjicu nema, a nije ih nikad ni imala. Međutim, država, što se Petnjice tiče, to kao i oduvijek lako rješava – okreće se bihorskoj dijaspori, koja nije mala, zaslugom baš te iste države. Nego, dijaspora je daleko, pa je Petnjici bilo potrebno sredstvo da bi brže došla do nje. Tu državu poslužuje sreća: Bog je dao radio i nadgradio ga internetom, pa je i taj problem lako riješen. Luxembourg, Munchen, New York, Wiena, Rim, Ljubljana, postali su zaseoci Petnjice, u kojima bruji muzika sa talasa njenog radija.

Ali, mi u dijaspori nećemo samo svirku. Ili to koji su putevi oko Petnjice očišćeni od snijega, a koji ne. Ovamo smo navikli na radije kao medije slobode izražavanja, govora, pisanja… To smo očekivali i od Radija Petnjice, bezbeli, i Boga mi, dočekali. Radio Petnjica neće da bude najveći, ali hoće najbolji.

U medijima je pokrenuta debata oko Njegoševog Gorskog vijenca, i Radio Petnjica se hrabro uključio. Rasprave su u velikoj većini jednosmjerne – dominiraju autori koji slave to djelo i Njegoša. Onih, koji bi dokazali da je Gorski vijenac u suštini pamflet, a ne književno djelo – zato što slavi zločine kao takve –, nema. Za očekivati je bilo da se jave bošnjački pisci, ali oni od Njegoša bježe kao Bog od đavola.

Jedino Zuvdija Hodžić ne bježi od Njegoša, nego ga baš obožava; o tome ćemo u sljedećoj raspravi, molim malo strpljenja, nećete zažaliti, je li tako.

Javio se akademik prof. dr. Šerbo Rastoder, ali na žalost, ispostavilo se da on kao istoričar – nemojte se ljutit’ – nema pojma o poeziji, pa zato u isti mah tvrdi da Njegoš kao pjesnik nije sporan, ali jeste kao bilboard, kao parola; da je Njegoševa poezija dobra, a etika ne valja.

A kako može biti dobra poezija sa lošom etikom? Ko bi dodijelio Nobelovu nagradu za takvu poeziju, braćo draga?

Dakle, Šerbo kaže da je Njegoš odličan pjesnik ali sporan etičar. Pa, ljudi moji, i Hitler je bio odličan vatreni govornik, koji je milione svojih pristalica bacao u pijanstvo neko, ali vrlo sporan etičar. Imao je i Hitler svoju »istragu poturica«, ali je malo ko slavi; nema je ni u školskim lektirama u smislu njene glorifikacije. »Kristalna noć« je bila i ostala zločin, i samo zločin, kao i Holokaust. Kakva slava i bakrači, kumim vas Bogom. Gdje je tu humanost?

Ili kod Francuza Bartolomejska noć. Isti slučaj.
A istina o Gorskom vijencu je sasvim prosta: taj dramski spjev za temu ima »istragu poturica«. Ništa sporno – kad bi pjesnik književnim postupkom taj zločin protiv čovječnosti nedvosmisleno osudio i posljedično kod čitaoca – bilo koje rase, nacije, vjere, svjetonazora itd., stvorio osjećaj zadovoljstva zbog postignute pravde. Jednako bi morao postupiti i sa ostalim opjevanim zločinima iz spjeva, sa govorom mržnje i drugim surovostima. Time bi ta poezija izvršila svoju humanističku funkciju, postala bi univerzalna, pa bi je svijet baštinio kao takvu. Mogla bi kandidirati i za Nobela. Na žalost, Gorski vijenac je dijametralno suprotan ovome. Zato je to samo veliki pamflet.

Ali, vratimo se Radiju Petnjica, miliji mi je od sto Gorskih vijenaca. Jeste to naš prozor kroz koji se svakodnevno transcendiramo u svoj rodni kraj, pa tamo kontempliramo do mile volje. Bože, te miline! Samo, moram reći da imam sa njim izvjesnih poteškoća: na moja pisma i pitanja o svačemu radio-petnjički novinari i dan-danas uzvišeno ćute, pa sam se o jadu zabavio. Ali, šta ću. U Petnjici to može tako – svog slušaoca Bihorca iz dijaspore ignorišu i veselo sviraju.

Neka ih, neka sviraju.

ZALEĐENE RIJEKE U BIHORU

Radio Petnjica
-
0
ZALEĐENE RIJEKE U BIHORU

Ekstremno niske temperature u Petnjici u protekloj nedjelji pored toga što su izazvale kolaps i onemogućile normalan način života građanima uslovile su i jednu neobičnu i nesvakidašnju pojavu.
Većina bihorskih rijeka su zaledile te se uz jutarnje isparavanje pored riječnih korita javljao nevjerovatan prizor.
Pitali smo najstarije građane Petnjice da li pamte da rijeka komplet zaledi a odgovor je bio kakav smo i očekivali, niko ne pamti da tako niske temperature kao ni da je led pokrio cijelo korito Popče.
Fotografije zaleđenih riječnih korita poslali su sam iz Petnjice i Lagatora.

D.R.

1...778779780...934Stranica 779 of 934