Neki ga zovu Azbija, neki Hazbija, ali ga većina zna pod nadimkom Gedžo i ono što nema dilemu je njegovo prezime – Kočan. Ovaj sedamdesetsedmogodišnjak živi u selu Godočelje, na Rosuljama, tik uz novi sportski teren.
Odrekao se grada, razveo, kako kaže, civilizovano i vratio se životu na selu. Rođen je u Beogradu, ali je povratkom u Bihor ostvario san. Ne žuri nigdje.
“Cijelog sam života težio ostvarenju sna, da živim u prirodi. Kada sam počeo da živim na selu, skinuo sam sat sa ruke, izlomio ga i bacio. Svi su me gledali čudno i pitali me zašto sam bacio tako skup sat. Rekao sam im da me vrijeme više ne interesuje, jer sada imam sve ono o čemu sam maštao”, priča Gedžo.
Voli život u prirodi, godine ga ne zanimaju, uvijek spreman da pomogne drugima. Ne očekuje ništa zauzvrat jer, kako kaže, život sve vrati. Iskren je i ljudima govori samo istinu. Kaže da istina nije uvijek lijepa niti da su lijepe riječi uvijek istina. Odgovara pametno čak i na glupa pitanja. Voli duge razgovore i rado se prisjeti nekadašnjih dana. Ne traći vrijeme, jer tvrdi da se samo izgovorena riječ i vrijeme ne mogu vratiti.
Ovo je kratak opis junaka ove priče.
‚‚Kad sam završio srednju školu zaposlio sam se u gradskom saobraćaju u Beogradu i vozio sam autobus dvije godine. Nakon toga zaposlio sam se u vojsci i vozio oficire na posao i sa posla. Vozio sam i turistički autobus 12 i po godina. Sa tim autobusom sam obišao cijelu Evropu i Aziju i sve interesantne destinacije. Od Grčke preko Turske, Engleske, Holandije…”, prisjeća se Gedžo i dodaje da tada nije posjetio Albaniju i Rusiju. Albaniju je “odradio” kasnije kao penzioner i Rusija mu je ostala kao cilj.
“Radio sam dvokratno, ujutro i popodne i tako punih 20 godina. Ustajao sam u četiri, pa mi je ostala ta navika da rano ustajem. Kada su djeca odrasla i kada su se zaposlila došao sam ovdje da živim. Oduvijek sam volio životinje, i čim sam došao kupio sam kozu. Kasnije i ovce, i u njima pronašao izvor prihoda. Prodam jagnjad i od tih para kupim drva, registrujem auto, kupim sijeno za ovce i ostalo. A kada dođe druga tura jagnjadi nju investiram u kuću”, saopštava Gedžo svoju ekonomiju.
Na taj način, kako kaže, kupio je televizor, krevet i ostalo što je bilo potrebno.
“Na pitanje koliko ima godina, Gedžo uz osmjeh kaže da ima 33 i da je tu stao – zamrznuo svoje godine. Tvrdi da godine nijesu važne i da je bitno samo kako se čovjek osjeća.
‚‚Mislim da je tajna mladosti u slobodi. Imam slobodu, sam sam svoj gazda i ne moram da slušam bilo čija naređenja. Spavam kad želim, idem gdje želim, radim šta želim i uživam. Imam ono što ja želim, a ne ono što mi nameće društvo. I sa 77 godina imam ponuda za brak”, nastavlja priču ovaj Bihorac.
Kao što je rekao na početku priče, sa suprugom se razveo sporazumno i kao civilizovani ljudi. Bez svađe. Ona je ostala da živi u gradu, jer ne voli selo koliko on. U kući i van nje radi i muške i ženske poslove.
“Imam par ponuda za brak, koje razmatram. Čak imam i ponudu iz Rusije. Pristao bih jedino ako bi ona došla da živi ovdje, jer ja selo nikada ne bih napustio. Trenutno imam pet ovaca i desetoro jagnjadi, kuče i mače, kokoške i 15 golubova. Što se tiče domaćih proizvoda, trudim se da sve proizvedem sam i da se hranim zdravo. Svaku zimnicu pravim isključivo od proizvoda iz svoga vrta. Takođe, proizvodim mlijeko i mliječne prozvode. Doručkujem nekuvano mlijeko i crni hljeb. Uveče jedem pet vrsta suvog voća i to je moj eliksir”, kaže Gedžo i zaključuje – Ponosan što sam seljak, što imam vrt, baštu, životinje i sve ostalo. Ja sam jednostavno, seljak u duši”.
ALMINA ŠABOTIĆ
