Piše: Ahmedin Muratović

(Eto, nakon svega, došao sam u situaciju da Vam ne smijem ništa napisati, moja Vladarice. Ali ipak sam morao nešto da uradim povodom ovog dana. I zato Vam posvećujem ovaj trenutak, kada sam Vas upoznao.)

Ko kaže da velike stvari ne mogu da se stvore u trenutku? Sve počinje iz tog jednog trenutka pa se onda širi i raste poput prelijepog cvijeta koji se razvija iz malog sjemena. A to sjeme se može posaditi jednim prodornim pogledom koji probija unutrašnjost i tjera sav mrak koji se tu okupio i zarobio dušu. To nekad može biti i nekoliko riječi ukrašenih predivnim glasom kao iz pjesama sirena opijajući i oduzimajući razum. Može biti i osjećaj interesovanja izazvan velikom ljepotom ili simpatičnim ponašanjem.

A, naravno, može biti i sve ovo zajedno. Nikada sebi neću oprostiti što sam pomislio da je obična, iako je to trajalo samo jedan trenutak, a sledeći bilo nešto sasvim drugo. To je bilo iz navike. Nijesam navikao da obraćam pažnju na nepoznate ljude koji se zadese oko mene. Ljudi samo smetaju i povređuju. Zato je najbolje živjeti u svom svijetu i uživati u svakom trenutku, gdje god bio. Stvoriti sebi čitav svijet i živjeti u njemu dok si samo prividno u ovom, lakše je nego podnositi prikriveni užas koji živi u ljudima. I kao uvijek, nađe se nešto što te probudi iz najljepšeg sna i vrati u surovu realnost koja proždire iluzije koje su ostale jedini spas. Ali, desi se da je to što te je probudilo ne bude užasno kao što si očekivao, već nešto posebno.
Taj čarobni trenutak buđenja je bio poput praznine u kojoj se zaustavljaju vrijeme i misli i samo postoji ta slika nepoznate djevojke ispred tebe za koju ti se čini da sija poput sunca. Ona oko sebe stvara osjećaj privlačnosti koji djeluje kao ogromni magnet kome se ne možeš oduprijeti. I onda slijedi nastavak u kojem zbunjeno gledaš u nju i pratiš svaki njen pokret, jedan po jedan, a oni postaju sve simpatičniji. Ti pokreti nijesu drugačiji od pokreta drugih djevojaka. Tu nema uvježbanosti i umjetnosti kao u plesu, ali to je i dalje posebno. Strah te je da ona to ne primijeti i pokušavaš da uspostaviš kontrolu nad sobom, ali uspijevaš samo da odglumiš kako si zauzet nekim dubokim razmišljanjem koje nema nikakve veze sa onim što ti je u mislima. I gledao bi je dugo, i dugo… sve do Sudnjeg dana.

Nikada ne bi dosadilo zato što ona nije sa ovog dosadnog svijeta u kojem ne može da uspije ništa tako nevino i predivno. Ona je sigurno iz Dženneta, ljepša od svih hurija koje tamo borave. Možda je ona ta koja treba da bude tamo sa tobom, tvoja hanuma. Da li je baš to ona koju svi traže čitavog života, a većina je ne nađe? Ne znaš. Ti si samo jedna kap u okeanu pitanja i odgovora. I kao kap se osjećaš u odnosu na nju. Ti si samo sjenka pored svjetla. Možda je upravo to dokaz da je ona posebna.
Kaješ se što odmah nijesi započeo razgovor i izgubio dragocjeno vrijeme, ali i dalje ne možeš da počneš jer se plašiš da ćeš kao uvijek nešto upropastiti ili biti smiješan. To bi joj od početka pokvarilo mišljenje o tebi i uništilo sve. A ne bi to htio, jer ti je stalo. Stalo…? Kako može da ti bude stalo do nje kada je prvi put u životu vidiš? Ne poznaješ je i nikada nijeste razgovarali. Na osnovu čega je tebi onda stalo?! Svako bi pomislio da si lud ili… da lažeš. Čak i ti, zar ne? Ali, ovo je nešto posebno. Osjećaš to. Možda…

I nekako počne taj razgovor, sasvim slučajno da bi se prekinula neprijatna tišina koja čini situaciju tako čudnom da bi čovjek pomislio da smo poludjeli u svoj toj tišini. Ona je ta koja počinje, jer je ona i jedina razumna u ovoj situaciji, dok si ti izgubljen. A taj vaš razgovor nije kao oni dosadni razgovori koji se vode po beranskoj gimnaziji sa lažnim prijateljima, samo iz interesa. To nije kao oni razgovori koji su toliko pasivni da bi te uspavali brže od bilo koje tablete. Ne! Ovaj razgovor je drugačiji. Za razliku od ostalih, ovdje nema pokvarenih ljudi čije su duše umrle za sve što je lijepo i dobro. Ovi sagovornici su živi i ovo je nešto posebno. Da! Živi! Prvi put se osjetiš živ. Ipak nijesi bio lud. Ipak postoji neko ko razumije. Ona te razumije, kao i ti nju. Nijesi znao da razgovor može da bude i zanimljiv. Prvi put ne želiš da prestaneš da pričaš i slušaš. Napokon si našao nešto prijatnije od tišine.

Nastavlja se posmatranje. Dolaze i drugi ljudi. Takav je život. Uvijek se drugi upliću u tvoje probleme i čine ih gorim ili dolaze u situacijama kada ih niko ne traži. Znaš da oni to ne rade namjerno, ali ma koliko da su dobri, ipak smetaju. Uvijek si želio da budeš sam. Sada bi u svoj svijet pustio još jednu osobu, ali za njom hoće i drugi. Mrziš druženje, jer te to sputava. Ljudi ti ne daju da poletiš, jer ljudi ne lete. I kroz razne poslove koje moraš da obaviš, nađeš malo vremena za nekoliko pogleda. Iskoristiš to vrijeme da analiziraš to biće koje ti nikako ne izlazi iz glave. Ima lijepu kosu. Baš joj odovara ova frizura. Sva je nekako nježna i krhka da imaš utisak da bi se mogla raspasti od tvojih prejakih pogleda. Tako je jednostavna, a tako složena. A oči… Prvi put ti se desi da možeš da gledaš oči neke osobe koja ti je privukla pažnju. Uspiješ da potvrdiš sve one tvrdnje koje se vezuju za oči žene. Iako bi neko drugi rekao da u očima nema šta da se vidi, ipak ima. To nijesu samo oči.

To je čitav jedan svijet pun svjetlosti i ljepote kakve nema u ovom svijetu. Njene oči su prostrane kao veliki okean i mogao bi se utopiti u njima i nestati, ali takva smrt bi bila sreća. To je jedino mjesto u kojem bi mogao da nađeš vječiti mir koji si tražio čitavog života i žudio za njim. Bio bi to bolji osjećaj nego da si u oblacima. Zaroniti u tu nepoznatu ljepotu bi bilo toliko veličanstveno da bi nadvladalo tvoje nestajanje i postao bi vječan. Dobio bi sve ono o čemu čovjek sanja, a Allah obećava kao nagradu. Jesu li njene oči prolaz u vječitu sreću, ulaz u Džennet?
Taj mali trenutak kada si zastao na njenim očima ti se činio tako dug, a zapravo trajao je samo malo. Morao si da prestaneš da ne bi primijetila, i taj strah ti je prekinuo to uživanje i uništio osjećaj pravog života koji si okusio po prvi put. Nikada ti ne bi bilo dosta tog uživanja gdje se duša hranila u istom onom zanosu kao kada doviš Gospodaru ili kada padaš na sedždu. Baš je okrutan taj koji ti je to uzeo. Čekaj… To si bio ti! Ti i tvoj strah ste krivi! A od čega se to plašiš? Plašiš se da ona to ne primijeti i izgubiš je? Odakle tebi pravo da ulaziš u džennetske bahče nepozvan. Nije još vrijeme da ona zna. A kad je onda? Ne znaš, samo to nije sad.
I prolazi vrijeme, a vi se sretnete još par puta. Možda je sve to prolazno kao neka želja koja se javi brzo, iznenada i isto tako nestane poslije kraćeg vremena. Ali ovo to nije. Ona izbjegava da te pogleda, a ponekad čudno gleda u tebe. Ne razumiješ ništa. Svejedno je, jer je sve uzalud. Znaš da je, najvjerovatnije, više nikada nećeš vidjeti ponovo. Ranije nijesi ni znao da postoji. A tako dugo si je tražio u mnogim glupačama za koje je ona više od apstraktnog pojma. Ni da imaju hiljadu života i svo znanje ovog svijeta, nikada ne bi došle na njen nivo. Tako dugo si tražio svoju Lejlu među pogrešnima što te je mnogo koštalo. Sve te greške su ostavile duboke tragove na tvojoj duši. Te rane su neprestano pekle i bile podsjetnik da više nema djevojaka dostojnih pjesama i sevdaha. Ali sada si našao lijek za sve te rane. I onda i njega si izgubio. Bravo! Zar si toliko nesposoban? Izgubio si najvažniju stvar koja je trebala da bude osnova čitavog tvog bijednog života. Trebala je da izbriše svu tu prazninu u tebi. Sad je kasno. Pokušavaš da je zaboraviš, a u stvari ne želiš. Povređuje te svaka misao o njoj, ali ti i uživaš u tim mislima. Zaslužio si taj bol, ali možda čak i ti zaslužuješ bar malo sreće, ponekad.
Viđaš je, ali samo u prolazu. Samo pozdrav ili čak i drugarski poljubac, jednom, ali ništa više. Ne smiješ ništa da joj kažeš. Strah te je da je ne izgubiš, a zapravo već jesi. Iako ona nije tvoja u stvarnosti, bar jeste u mislima, i u snovima. Samo to imaš, a to je veoma dragocjeno. I zbog toga je bolje što duže živjeti u iluziji i lažima nego da te ubije saznanje da si joj potpuno nebitan. Znaš da si mnogo smotan i da sve upropastiš, a osim toga, ti si niko i ništa za nju. Ti si samo neko koga je pregazilo vrijeme. Ti si fanatik nekakvih čudnih stvari koji je zarobljen u vremenu i prostoru. A možda si samo čudak čije su misli zalutale u toj pustinji gdje za današnje ljude nema ništa vrijedno. Sigurno tako misli. A u ostalom, ni ne pruža ti se prilika da joj išta kažeš. Odlučiš samo da ćutiš. Proći će, vremenom. Zaboravićeš, valjda.
I tako to prođe. Niko ne zna ništa o tome osim tebe. Od svega što se moglo dogoditi, i dobro i loše, ostane samo taj jedan trenutak. Taj mali trenutak kada si je vidio. Taj trenutak koji je sve promijenio. Sjeme je posađeno, plodovi su nikli, ali neko drugi će ih brati. Neko ko to ne zaslužuje. A ti i dalje ostaješ tako… izgubljen u sebi, i tako… smotan. Sada je već drugi trenutak, i sada je kasno za sve.