Baranin Sanel Tiganj (37), rodom iz Petnjice, po zanimanju pomorac, ne može da uđe u SAD i zemlje EU zbog, kako on smatra, komšijskih i prijateljskih odnosa sa dvojicom boraca ISIL. Sumnja da su ga crnogorske službe neosnovano povezivale sa ISIL-om, pa je zbog toga tužio MUP i državu. Njegovi problemi, kako kaže, počeli su martu 2015. godine, dok je bio na brodu kompanije „MSC” na Bahamima. Američke vlasti su mu poništile trogodišnju vizu koju je ranije izvadio u ambasadi u Podgorici.

Tiganj smatra da ga je neko neosnovano i bez razloga doveo u vezu sa organizacijom ISIL, jer je bio u dobrim odnosima sa komšijama Ademom Mustafiđem i Damirom Slakovićem, koji su poginuli u Siriji.

Prema njegovim riječima, preživio je velika maltretiranja na povratku u Podgoricu, jer nije mogao da se vrati preko Londona sa aerodroma, niti iz Portugalije, već mu je to tek omogućeno preko Kaira, da bi 24. aprila 2015. godine došao u Podgoricu. U međuvremenu, još uvijek nije saznao razlog poništenja američke vize, pa je zbog toga podnio dvije tužbe, jednu u CB Bar, a drugu Osnovnom sudu u Podgorici protiv države Crne Gore za nadoknadu štete. Od države traži 80 do 100 hiljada eura na ime štete koju je pretrpio zbog toga što mu je onemogućeno da radi, ali i nadoknadu za duševne bolove i patnje.

Uhapšen sam na brodu na Bahamima. Danima sam bio u pritvoru gdje su me čuvali policajci, i nisam imao ništa protiv da se iskrcam i vratim u Crnu Goru. Međutim, nisu mi dozvolili povratak iz Londona, pa su me vratili na brod „Stela”, takođe kompanije „MSC”, gdje su jednu kabinu pretvorili u prostor gdje sam zadržan. Imao sam podršku ljudi iz kompanije „MSC” i kapetana Vuka Vuksanovića.

Nažalost, ni moj drugi pokušaj da se vratim u Crnu Goru preko Portugalije sa još tri člana posade nije uspio kaže on i naglašava da su to bili teški periodi njegovog života.

– Svašta mi je padalo na pamet. Oslabio sam, izgubio čak 20 kg. Nervoza je bila nesnošljiva, i razmišljao sam da se bacim u Suecki kanal. Na sreću, radio sam na brodu pa me je to malo relaksiralo. Dolaskom u Suecki kanal egipatske vlasti su mi dozvolile da iz Kaira preko Istanbula dođem 24. aprila 2015. u Podgoricu.

On dodaje da je po dolasku u Crnu Goru odmah obišao nadležne institucije, Ministarstvo vanjskih poslova, MUP, nacionalnu agenciju za bezbjednost i američku ambasadu.

– Slali su me od jednog do drugog. Ono što me je interesovalo nisam uspio da dobijem. Jedni su govorili da sam na Interpolovoj listi, crvenoj pa plavoj potjernici. Ja sam znao da potjernica nije raspisana, i tražio sam da se pokrene postupak kako bih dokazao svoju nevinost, ali nadležne službe nisu tako mislile kaže on, naglašavajući da mu je Savjet za građansku kontrolu policije i njegov predsjednik Aleksandar Saša Zeković najviše pomogao.

Tiganj ističe da je nakon svih provjera i ćutanja nadležnih službi neko htio da ga poveže sa ISIL-om.

Ja sam, istina, član Islamske zajednice već od malih nogu, od 7. ili 8. razreda. Tačno je i to da sam se družio sa Ademom Mustafićem i Damirom Slakovićem, koji su poginuli u Siriji, ali tačno je i to da dok su oni bili u Crnoj Gori nikada od njih nisam čuo recimo da treba neku zgradu srušiti ili dići u vazduh, ili ubiti nekog čovjeka. Oni su u stvari dok su bili ovdje, bili ljudi na mjestu. Bili su to moji prijatelji prije nego su pošli u Siriju, i niko danas ne zna šta se tamo dešavalo. Ono što ja znam je da su pojedini političari u sve ovo umiješali prste, da bi neko stekao poene javio je tamo gdje treba: „jeste, to je vehabija, a šeta se slobodno Barom”. To nije dobro i tako se ne možemo zalagati za mir. Treba da odgajamo nove generacije, da li na taj način, kazao je Tiganj.

Ističe da je tužbu CB Bar podnio u maju ove godine protiv N.N. lica koje radi u državnoj administraciji, i koje je, zbog namjerne ili nenamjerne greške, njemu zabranilo ulaz u Evropu i poništilo mu američku vizu.

U septembru sam Osnovnom sudu u Podgorici podnio tužbu protiv države Crne Gore za nadoknadu štete, jer ja ne radim skoro tri godine i ne mogu da podižem svoje četvoro djece, a plata kormilara na brodu iznosi 3.000 eura. Očekujem prvo ročište i, naravno, da ću biti obeštećen i za plate, ali i za duševne bolove i patnje. Od države Crne Gore ne očekujem neku posebnu agilnost, bar se to do sada pokazalo. Plašim se da na kraju ne ispadne da sam ja kriv.

IZVOR: DAN