U okviru manifestacije „V. Bihorsko kulturno ljeto“ u Domu kulture u Petnjici je 1. avgusta ove godine organizovana impozantna promocija knjige memoarske proze „Ostala su sjećanja“ Haćima Durakovića.  Ovo je, zapravo, bilo veče sjećanja na lik i djelo ovog neviđenog entuzijaste koji se do posljednjeg nerva, cijeloga svoga života, davao zavičaju. On je itekako, zadužio Bihor da ge se u svim prilikama sjeti kao čovjeka koji je išao ispred vremena i svojim pronicljivim idejama i širokom vizijom, Bihor čupao iz učmalosti.
U Sali je bio veliki broj njegovih potomaka, poznanika i prijatelja, ali, nažalost ne i on; zbog narušenog zdravlja ostao je, u svojoj dubokoj starosti, prikovan za krevet.
Promoteri su bili Sinan Tiganj, Mirsad Rastoder, Ruždija Kočan, književnik Faiz Softić i njegov životni saputnik devedesetdvogodišnji Faik Adrović, koji je evocirao uspomene na njihovo druženje i zajedničke akcije u Bihoru kojih nije bilo niti malo, niti su bile bezznačajne.
   Promocija je počela izvedbom dvije partizanske pjesme, koje je uz vlastitu pratnju na harmonici otpjevao prof. dr. Dragan Koprivica, a onda i   perfomansom onako kako bi, najvjerovatnije, Haćim Duraković, poznatiji kao Haćko, i želio; „infuzijom“  i  „aspirinima“, tako je on, inače, cijeloga života nazivao pivo i čokanjčiće rakije.
Direktor Doma kulture Petnjica prof. Sinan Tiganj je, otvarajući ovu promociju, između ostalog, rekao:
– Večeras promovišemo knjigu ili ova sjećanja našeg Haćka, našeg Alije Sirotanovića kako su ga često nazivali novinari, jer je, svojom upornošću i preduzimljivošću, ličio na poznatog rudara Sirotanovića čija se fotografija nalazila na novčanici, koju mi stariji pamtimo i koja nam je često bila poklon od naših bližnjih. Prvu promociju ove knjige organizovao je Zavičajni klub „Bihor“ u Lukesmburgu  u aprilu ove godine. i evo, mi večeras hoćemo da se sjetimo čovjeka koji je to istinski zaslužio – rekao je Tiganj.

U svom toplom obraćanju, gdje nisu izostale ni one duboke ljudske emocije, Mirsad Rastoder je, između ostaloga, rekao:
  – Oni koji ga poznaju, sigurno znaju da je Haćko proteklih godina prirodnim medikamentima liječio tugu što se u našem kraju sporo ostvaruju ideje od napretka i što su mnogi vizionari napuštali zavičaj prije svega zbog sistemskih zapreka i nerazumijevanja, odnosno nedostatka podrške strateškim vrijednostima.
Haćko je jedan od rijetkoh  koji je cijeli život posvetio opštem dobru.Upravo o tome govori i ova njegova knjiga „Ostala su sjećanja“.

  A da nebi ostajala samo sjećanja, valja prepoznati da su nam važne i kultura sjećanja, i kultura poštivanja, kultura življenja, kultura očuvanja životnog prostora, kultura požrtvovanja za opšte dobro, urbanistička kultura – uređenje varoši, kultura obrazovnog i svakog drugog uzdizanja kako bi promijenili i sebe i okolinu na prostoru naše opštine Petnjica.

Kolega po struci Haćima Durakoovića – dipl.ecc Ruždija Kočan se osvrnuo na njegovo vizionarstvo, odnos prema životu i ljudima, apostrofirajući njegovu smjelost da hrabro ulazi u nove projekte kao pionir procesa kojima se započelo sa mijenjanjem odnosa prema našem kraju, kao i konkretizacija tih nastojanja.
– Vraćajući zavičaju taj imaginarni i samo njemu jasan dug – Haćim nas je sve zadužio da nastavimo ono što je on tako dugo i sa toliko entuzijazma gajio. Ova knjiga je svjedok vremena i pojedinca koji je sve svoje potencijale stavio u službu zajedničkog dobra i dobrobit svoga kraja – rekao je Kočan.
 Faiz Softić kao urednik knjige i u ime izdavača Književnog kluba „Husein Bašić“ iz Luksemburga kazao da je odavno naučen da ljude dijeli na dobre i loše. Dobri su oni koji se, pored borbe za sebe i svoju porodicu, bore i za dobro ljudi oko sebe, a loši oni koji iskljičivo razmišljaju o sebi i svom grošu.
– Od Haćima treba učiti kako se krči put kroz život da bi se postigli ciljevi od opšteg dobra. No, iako sam svjestan da je ovaj kraj prepoznavao njegove dobre namjere, nisam siguran da nije bilo i onih koji su ispred njega postavljali kamen spoticaja i često pokušavali da ga omalovaže. To je boljka malih i učmalih sredina gdje kao kuga hara malicioznost, zavist i ljudska pizma.
ova knjiga je rezultat njegove želje da ostanu sjećanja koja će mladima poslužiti kao primjer kako se voli zavičaj i kako se valja boriti za opšta dobra.
Po starom dobrom običaju, poslije promocije, uslijedilo je druženje u jednom od ugostiteljski objekata Petnjice, a sve u režiji njegovih potomaka: Ernada i Mustafe Muhović, te unuka Elvisa i Alisa Duraković.
                                                                                                          F. Softić