Bihorski pjevač Sabahudin Rastoder Saba, koji živi u Luksemburgu objavio je dvije pjesme inspirisane zavičajem. On je najavio objavljivanje albuma.
“Pjesmu sam ispjevao zavičaju, jer sam kao dijete otišao u inostranstvo. Želio sam da uradim nešto za mjesto odakle sam, jer volim da se vraćam ovdje. U duši nosim zavičaj, a ovim poslom se ne bavim profesionalnio već pjevam za sebe i za svoju dušu. Volim Bihor, pa kad pjevam pjevam iz srca. Pripremam spot za pjesmu “Majka”, a tekst za pjesmu radio je Ferid Muratović, jer on zna kako mi doživljavamo zavičaj i kako se osjećamo kada dolazimo ovamo. Pjesma je posvećena jedinoj ženi koja nas uvijek prati, a to je majka”, kazao je Rastoder.
Za pjesmu “Sandžak” tekst i muziku radio je Zoran Simunojević Zoća, a aranžman Dušan Đukić Đuka.
Sabahudin planira da u septembru napravi promociju svega što je radio, a publiku će skorije iznenaditi sa trećom pjesmom o punoljetstvu.
“Zadovoljan sam komentarima koje čujem od drugih ljudi nakon ove dvije ispjevane pjesme. Ipak, moram napomenuti ja se ovim poslom ne bavim ozbiljno i profesionalno kao ostali pjevači, ali mogu reći da me komentari koje čujem motivišu i mnogo mi znače”, dodao je Rastoder.
Bošnjaško donatorski fond iz Luksemburga i ove godine raspisuje konkurs za dodjelu studentskih stipendija.
Od dokumentacije je potrebno priložiti sledeće potvrdu o upisu, potvrdu o školskom uspjehu u protekloj godini, potvrdu o poslovnom i imovinskom stanju roditelja kao i broja članova u porodici, kratku biografiju studenta, zahtjev sa brojem telefona i email adresom.
Dokumenta se mogu predavati u Centru za kulturu kod Envera Rastodera, a poželjno je da zainteresovani student zahtjev lično preda.
Sve dodatne informacije i savjete možete dobiti na broj telefona 069 499 706 Envera Rastodera, koordinatora BD fonda.
Sinoć je u Centru za kulturu u Petnjici otvorena prirodnjačka izložba „Posebna je Crna Gora“ koju je otvorila direktorica Prirodnjačkom muzeja dr Lidija Polović.
Ona je istakla da joj je drago da je u prilici da nakon izložbe u Cetinju, Nikšiću, Podgorici prvi put otvori izložbu u Petnjici i publiku upoznaju sa bogatstvom Crne Gore i njenih speifičnosti.
„Obaveza Prirodnjačkog muzeja i svih nas iz resora kulture je da afirmišemo kulturno i priridno blago Crne Gore. U misiji da ovdje napravimo izložbu podržalo nas je Ministarstvo kulture, dok su Opština Petnjica i Centar za kulturu širom otvorili vrata da nas ugoste, a posebno zadovoljstvo nam je što je naša izložba dio jedne od najznačajnijih kulturnih manifestacija ovog kraja „Bihorskog kulturnog ljeta“. Nadam se da će se saradnja nastaviti i u buduće“, kazala je direktorica muzeja dr Lidija Polović.
Na izložbi je predsjednik Opštine Samir Agović istakao da je ona od velikog značaja za cjelokupnu manifestaciju “Bihorsko kulturno ljeto“.
„Bihorsko kulturno ljeto je ovom postavkom dobilo na kvalitetu ponude i izazvalo interesovanje publike. Ova izložba nosi naziv „Čudesna je Crna Gora“, ali ja bih ipak kazao da je ovo jedinstvena Crna Gora jer je izložbi prethodio promišljen i otvoren razgovor sa ministrom kulture Bogdanovićem i direktoricom Prirodnjačkog muzeja, Polović o potrebi da se petnjičkoj publici predstavi muzej sa svojim bogatim eksponatima. Značajno je to što će naša djeca u osnovnom i srednjoškolskom uzrastu imati priliku da u prvim danima septembra pogledaju izložbu pa će ona poslije toga sasvim sigurno poprimiti edukativni karakter“, kazao je predsjednik Opštine Samir Agović.
Među izloženim eksponatima naći će se i mnogi primjerci koji žive ili se mogu naći na ovom području.
Cilj izložbe je da posjetioce upoznaju sa osobenostima crnogorskog bio i geodiverziteta, a naročito mlađe naraštaje i da im skrenu pažnju na to da žive i odrastaju u izuzetnom kutku svijeta. Poseban akcenat je na endemičnim i rijetkim vrstama koje su u svjetskim biološkim i geološkim krugovima prepoznate kao crnogorski simboli.
Na nedavno održanoj književnoj večeri „Veče nagrađenih pisaca“, prvo mjesto su podijelile dvije priče, priča Rebeke Čilović i Ulvije Mušovića. Tim povodom, gost u emisiji “Kulturom u glavu”, bila je bihorska književnica Rebeka Čilović koja je istakla posebno zadovoljstvo osvojenim prvim mjestom jer je u pitanju njen Bihor i festival za koji ima posebne emocije.
“Jako me raduje činjenica da sam baš ove godine, kada je predsjednik žirija bio uvaženi akademik Zuvdija Hodžić, zavrijedila pažnju i dobila nagradu za najbolju priču, koju sam ravnopravno podijelila sa gospodinom Muševićem. Pored mojih korijena, koji jesu bihorski, ja njegujem posebne emocije prema festivalu, jer smo zajedno rasli, učili i načili kako da opstanemo. Bihor je i kulturna adresa koja tokom trajanja manifestacija biva centar, a na njemu mogu pozavidjeti i mnogo veći gradovi i institucije. Medjutim, to je dokaz da čovjeka ne može zamijeniti niko. Jedino entuzijazam i želja da se tradicija nastavi, učinila je da se i ove godine svi zajedno okupimo oko umjetnosti”, istakla je svoje prve utiske Rebeka.
“Priča – Rane, kao što sam već i govorila jeste zapravo priča o piščevoj samoći, o drugačijima i odbačenima. Simboli su moje oružje i oruđe, ja na taj način najbolje komuniciram sa onim za koga pišem, a to je čitalac. Svaki tekst, po mom skromnom mišljenju i iskustvu mora biti angažovan, mora se ticati i treba da potakne i druge da ih se tiče. Nezahvalno je tumačiti sopstveno djelo, zato što autor ni sam nije svjestan gdje ga priča vodi i nerijetko se dešava da sami likovi povedu bitku protiv autora. U konačnici, jedan pisac kaže “jezik je stil duše”. Nije toliko za literature važno šta pišeš nego kako to činiš. Najveći uspijeh bi za mene bio kada bi čitalac sam pronašao žaključke ako ih uopšte i ima. Ja sam samo narator a ne i tumač”, kaže Rebeka i dodaje da je emocija izuzetno bitna.
“Trudim se da sve što radim dobije svoj epilog. Tako i pišući ovu priču ja sam željela da se nad ovim tekstom pojavi čuđenje, i emocija. Emocija koja je, priznajem artikulisana. To je zapravo osjećaj koji sam gradila kao i stil, a on se zove mjera. Kao esteta i žena koja knjigu drži za nasušno važnu činjenicu, koja jeste oblikovala moj habitus, ja isto tako pronalazim jedan meni svojstven način da se otisnem u svijet imaginacije, a da opet to ne predje u patetiku i trivijalnost. Stoga, mi možemo priču “Rane” posmatrati i kao žensko pismo. Ja dobro poznajem patrijarhat, te ga, dakle mogu minirati na mjestima gdje je on slab. Moja junakinja je bezimena, cijeli ciklus pjesama iz moje zbirke “Album za prognane”, takođe je bezimen, što inplicira da žena u našem društvu još uvijek nije prešla emancipatorski filter, kroz koji bi postal svjesna i samosvjesno radila na afirmaciji svojih potencijala. Mislim da su ovo opširne teme koje sam ja mnogo bolje opisala pišuci priču nego što sam sposobna objasniti vam sam postupak pisanja. Ono što moram priznati da ja ovu, a ni ostale priče, pa čak ni pjesme nijesam “lako” napisala. Kratka priča, ispričana u “Ja” formi, za mene predstavlja težak postupak, on oduzima i energiju i vrijeme ali rezultat pokazuje da je bilo vrijedno truda. Sjetila sam se Huseina Bašica koji kaže “ima li šta zaludnije na ovom svijetu nego pretvarati život u priče” Rekla bih da nema ništa ni čemernije ni uzvišenije”, kaže Rebeka Čilović naglašavajući ulogu oca u porodici.
“Figura oca je možda i najjači simbol kojeg sam uvela kao personifikaciju našeg retrogradnog sistema vrijednosti koji baštinimo i koji nas često dovodi do ponora. Enes Halilović lijepo citira Ničea “ako dugo gledaš u ponor i ponor počinje da gleda u tebe” Nesreće se po starom vjerovanju prenose kao šuga i mogu zahvatiti cijelo selo. Potrebno je da se suočimo sa činjenicom da običaji koji ugrožavaju tuđe pravo, kao ravnopravnog bića, moraju biti isključeni”, istakla je Rebeka.
O tome što se kroz priču prožima sumnja pa čak i u Boga, Rebeka kaže da je sumnja osnova svega ističući da je posebno ponosna na svoje bihorske korijene.
“Mislim da je gost ovogodišnjeg festivala Elvedin Nezirović lijepo rekao da pisac koji ne sumnja njega ne vrijedi ni čitati. Autor mora preispitivati sve postavke na kojima počiva civilizacija. Sve monoteističke religije u biti propagiraju ljubav, ali nerijetko se dešava da pogrešno interpretiran tekst može učiniti više štete nego tekst koji se uopšte i ne čita. Sloboda je i opasna i nije za svakog. Ja sam školovanje započela u Bihoru, a nastavila u Beranama. Sa ponosom mogu reći da imam i grad i zavičaj. Podjednako sam zahvalna i Bihoru i Beranama na ovome što ja danas jesam. Imam odličnu komunikaciju sa umjetnicima koji u Beranama sa mnom rade, žive i stvaraju. Ne bih željela da zvučim pretenciozno, ali ja sam odavno pozicionirana na kulturnoj sceni Berana i ne osjećam da je moja pozicija ugrožena. To ne zavisi od pojedinca, to zavisi od rada i ljubavi koju si kao jedinka sposoban da pružiš ne očekujući ništa za uzvrat. Ali ja nemam želju da budem isključivo lokalni ili zavičajni pisac, kao što u stvaralaštvu ne pripadam ni jednoj boji, naciji a ni vjeri. Kao žena ja nemam zemlju, kao ženi svaka je zemlja moja. Parafraziram Virdžiniju Vulf”, kaže Rebeka dodajući da je književnost njen život iako je svjesna da se od nje ne može živjeti.
“Kao što sam već rekla za mene nema života izvan literature i jezika. Tako da sve moje spone vode do istog izvora. Festival je moja posebna veza koju imam sa Bihorom, ja sam ovdje imala čast i privilegiju da upoznam najznačajnije pisce koji su nekada bili moji uzori a danas su moji kolege. Mislim da jesam najuspjeliji projekat festival zato što sam učila kako se raste uz velike majstore pripovijedanja. To što sam najmlađa dobitnica prve nagrade, takođe me dodatno veseli ali i obavezuje da moje dalje djelovanje bude usmjereno ka jednom opštem dobru i čuvanju vrline kao osnove za dobru literature. Ne želim da Dijana Tiganj i ja budemo jedine koje smo se osmjelile i pisale, želim da to bude pravilo, i model za jednu mrežu koja može iznjedriti novi talas. Ovdje nije teško pisati priče, jer kako Ćamil kaže “koji god kamen da podigneš u Bihoru, pronaći ćeš priču. Na moju sreću ja sam svjesna da se od poezije i proze u banalnom smislu ne može živjeti, pa i ako može onda biva jako loše. Zato, ja nisam prisiljena nikakvim rokovima, obavezama. Pišem onoliko koliko mogu i umijem, a umijem taman koliko treba da se ne postidim knjiga koje objavljujem. Zato ja mogu priuštiti sebi luksuz, pa zadržati elitistički pristup prema književnosti. Plemstvo duha jeste privilegija koju ja baštinim i zato je moj put spor ali i siguran. Sigurna sam da će sve što bude valjano ugledati svjetlost dana, a kada će to biti ne umijem vam precizno odgovoriti”, zaključila je Rebeka Čilović, najmlađi dobitnik prve nagrade na Festivalu „Zavičajne staze Bihora“ za priču inspirisanu Bihorom.
Juče je zatvorena izložba bihorskog umjetnika Šeka Šabotića, koja je bila izložena u holu Centra za kulturu Petnjica od 2. avgusta.
Šabotić je slikama prikazao znamenitosti, tadiciju i kulturu bihorskog naroda.
„Slike su inspirisane raznim motivima, ali u centru zbivanja je bihorski prosječan čovjek koji se tokom života bavi raznim poslovima. Jedna strana tog čovjeka je jaka strana, dok je druga malo slabija i bez „mišića“, koja drži olovku. Poenta je u egzistenciji Bihorca, koji se može prehraniti sa gradilišta, dok od kulture malo ko može da živi“, kaže Šabotić.
Šabotić je svakoj slici dao naziv, onako kako ih sam on vidi i kako bi drugima mogao kroz naslov najviše da kaže, tako da je slika sa strane teksta dobila ime „Autoportret Bihorca“.
„Glava mu je u obliku jajeta, gdje on razvija svoje ideje. Oči mu pokazuju slova, dok su usne pero kojim se piše od A do Š. Ramena su mu voćke koje su rasprostranene kod nas i one koje su jake. Desno stopalo mu je u obliku labuda, jer čovjek je labud ako želi, dok može biti i jež, ako da neko nagazi, što mu simbolizuje lijevo stopalo. Stomak mu je vodeničko kolo, kamen u kojem se zasipaju plodovi bihorskih njiva, vrtova i bašti…Jedna ruka je zauzeta alatkama koje današnji čovjek posjeduje, druga zauzeta olovkom, a iz džepa viri hljeb… Sve je naslikano pojedinačno i sve se mora tumačiti“, objasnio je Šabotić.
Slika „Ikona 21. vijeka“ govori o različitosti ljudi koji su rasprostrenjeni po planeti zemlji
„Na slici se je jasno primjećuju četiri lica, četiri različite rase ljudi, počev od bijelih, crvenih, žutih i na kraju crnih. Likove spaja pehar, lik majke svih ljudi i pokazuje jednakost. Plameta zemlja je nad glavama svih i njen opstanak zavisi od međusobnog dopunjavanja i usklađenog odnosa“, kazao je Šabotić.
Šabotić je na jednom platnu sastavio znamenitosti Crne Gore i tu sliku nazvao „Crna Gora na platnu“.
„Usklađenost različitosti koja proističe jedna iz druge međusobno se dopunjavaju i tako čine novu cjelinu, novo jedinstvo. Toliko je usklađen odnos da se i ne primjećuje gdje jedno završava, a drugo počinje. Različitosti i bogastvo oduvijek imamo, samo je na nama da to poštujemo i čuvamo. Ništa nije izmišljeno i ništa nije novo, jer se ništa ne može stvoriti a da nema neke korijene“, kazao je Šabotić.
Na njegovoj izložbi našli su se i mnogi motivi iz prirode i tradicije i arhitekture kuća i objekata, kojih se on prisjeća još dok je bio dijete.
Danas su radnici firme “Bemax“ počeli sa saniranjem pukotine na putnom pravcu Podvade – Gusare.
Radi se na izgradnji propusta, drenaže i trapezastog kanala za odvod površinskih voda. Oštećenje na putu nastalo je usljed vremenskih nepogoda, pa je postavljanje kanala bilo optimalno rješenje kako bi se spriječile iste situacije u budućnosti.
Novi dio asfalta će se postaviti tek kada počne asfaltiranje puta Podvade – Berane.
Na putu Petnjica – Berane, u mjestu Budimlja, danas popodne, desila se saobraćajna nezgoda u kojoj nije bilo teže povrijeđenih.
Kombi Fudbalskog kluba Petnjica, kojim je upravljao trener FK Petnjica Novo Cimbaljević vozio je prema Petnjici i udario u kamion beranskih tablica stovarišta “Čantrić”.
Osim velike materijalne šteta drugih posljedica nije bilo.
U okviru V Bihorskog kulturnog ljeta u JU Centar za kulturu biće otvorena prirodnjačka izložba “Posebna je Crna Gora” u srijedu u 18h.
Slike će u holu Centra za kulturu biti izložene do 28. septembra, svakog radnog dana od 8-16h.
Posebnost Crne Gore, te jedinstveno bogatsvo biodiverziteta na tako malom geografskom području, u izložbi će biti posebno naglašeno isticanjem rijetkih, endemičnih i reliktnih vrsta u svim zbirkama.
Prisjećajući se stare rodne kuće, brvnare, ognjišta, lonca za kuvanje, majke i oca, šezdesetogodišnji Bihorac, veliki humanitarac i rodoljub Džeko Šabotić, otvorio je dušu i pripovijedao svoju životnu priču pred mikrofonom Radija Petnjica.
Džeko živi u Švajcarskoj već 40 godina i svaku priliku koristi da pomogne zavičaju.
Njegova porodica imala je 20 članova – 17 djece, otac, majka i prva žena njegovog oca.
Otac Gano Šabotić
„Rodio sam se na „hasretluku“, kao četrnaesto dijete u porodici, prvo muško, a sve prije mene bile su ćerke. Poslije mene rodila se još jedna sestra i dva brata, tako da nas je bilo 17. Moj otac, rahmetli Gano Šabotić, čuveni u to vrijeme, dva puta se ženio. Prva žena mu je bila od Muratovića i s njom je imao 10 kćerki. Zvala se Raba. To je bilo vrijeme kada je tradicija nalagala da se u porodici mora roditi muška glava. Zato je prva Ganova žena odlučila da oženi muža sa drugom ženom. I bilo je tako. Oženio se sa ženom iz Agovića, sa Salihom i od nje nastadosmo nas sedmoro. Vremenom su se sva djeca rasturila po svijetu i od tako brojne familije niko tu ne osta. Kad sam se rodio, kćerke od prve žene, moje polusestre su bile već udate. Ina, Ibrima, Mejra, Bajra, Hajrija, Pašema, Muniba, Umihana i još dvije male djevojčice koje su umrle, su djeca iz prvog braka, a Dževahira, Džemaila, Sabira, Džeko, Feko, Sabro i Samira iz drugog.
Prvu Ganovu ženu smo svi voljeli i poštovali podjednako kao našu pravu majku. Iz milošte smo je zvali „biko“. Tako smo je zvali kako bi joj odali priznanje za sve što je činila za nas. Tek kasnije je nastao termin „nana“, a vidim danas se sve više koristi“, priča Džeko.
Stara kuća na slikama Šeka Šabotića
U kući sagrađenoj od blata, isprepletanog pruća, nekoliko kamena, čatmenog zida, nazvanom „brvnara“ u selu Tucanje odrasli su svi zajedno.
„U jednom dijelu kuće postojao je zemljani dio gdje je bilo ognjište, lonac i verige u kojem smo kuvali hranu. Imali smo i crni šporet, ali lonac nas je iznjivio. Imali smo jednu sobu i svi smo tu spavali. Slamarice su bile udobne, jer umor nije prepoznavao neudobnost. U to vrijeme u tome smo uživali. Tada je malo ko imao bogat život, ali srećan i zadovoljan jeste. Velikim stvarima nijesmo težili, uvijek smo se zadovoljavali sa onim što imamo, pa smo od poljoprivrede živjeli kao i svi u to vrijeme. Osnovnu školu, do petog razreda sam pohađao u Tucanjama, a onda školovanje nastavio u Petnjici. Svaki dan sam pješačio oko pet kilometara kako bi stigao na vrijeme na nastavu. Uslovi su bili teški, putevi nikakvi, a mi adekvatne obuće. Bilo je leda, snijega, zaleđavanja odjeće na nama, izgladnjelosti, ali volja je uvijek postojala, tako da nikada nijesmo odustajali. Ni telefona, ni televizije, ni radija, ništa od toga, jer sve je došlo kasnije, a da budem iskren tada nije bilo ni dokonog vremena. Sjećam se i kada je prvi put struja došla kod nas, daleke 1964. godine“, nadovezuje se Džeko na svoju priču.
Prva žena Gana Šabotića, Raba Muratović
Na trenutak zastade i prisjeti se šta su mu pričali, kako je izgledalo kada se on rodio.
„Pričali su mi svi, pričao mi je i rahmetli otac, kako je bilo kad sam se rodio, a bilo je pravo „šenlučenje“ i slavlje. Rodio sam se poslije toliko vremena i poslije toliko ženskih glava u porodici. Ljudi su čak sa Police dolazili na čestitku kod oca, jer su ga svi poznavali. Bio je čuven u to vrijeme i imao je društva sa svih strana. Pričali su mi da je bio veliki humanitarac i da je pomagao još oko izgradnje prvog doma ovdje u Petnjici. Ja sam se oženio u 21 godini, poslije povratka iz vojske, 1979. godine. Kada sam birao izabranicu vodio sam se onom našom starom izrekom – beri cvijeće oko sebe, tako da ubrah cvijet iz blizine, iz Radmanaca. Svadba je bila priređena po najstarijim bihorskim običajima, a bila je jedna od najačih i najvećih u to vrijeme. Šatora još nije bilo, samo čista poljana i muzika pa se baš slavilo i igralo“, prisjetio se Džeko svoje mladosti.
Odmah nakon povratka iz vojske, nakon ženidbe, odlučio je da ode u svijet da potraži bolji život. Na selu je bio srećan, ali iscrpljen i uvijek je težio da stvara više.
Druga žena Gana Šabotića, Saliha Agović
„Otišao sam u Švajcarsku zbog ekonomske situacije. Tamo sam se snašao i imam lijep život. Muke i težak život iz djetinjstva uvijek su me podsticale na to da se osvrćem na ljude iz ovog kraja, pa je želja da im pomažem. Sjećam se kakva je naša kuća bila – stara sa isprepletanim prućem, nije mogla izdržati, pa je se srušila još prije 48 godina. Na istim temeljima izgrađena je druga, koja se takođe, prije nekoliko srušila. U želji da sačuvamo sjećanje i nikada ne zaboravimo gdje su bili temelji te naše prve kuće, u kojoj je rođeno nas 17, moj brat prije je prije par godina sagradio novu i sada živi u njoj“, kaže Džeko.
Od starina koje su postojale, ništa nije sačuvano, ni fotografija stare kuće ali je ipak,na neki čudan način otrgnuta od zaborava. Džeko je slučajno, na izložbi bihorskog slikara Šeka Šabotića, vidio nacrtanu staru kuću.
„Ostala su sjećanja na prošlo vrijeme, slike oca stare preko 40 godina i priče koje mi je on pričao. To pamtim najbolje, jer i ja ih danas pričam. Za mene one imaju neprocjenjivu vrijednost“, sjetno priča Džeko.
Da je predan zavičaju i da ga jake uspomene vežu za ovaj kraj pokazuje i to što svake godine izdvaja ne mala sredstva i ulaže u Bihor. Podržava sve akcije i to ne samo u Bihoru.
„Uvijek se rado vraćam zavičaju, ovamo sam teoretski svaki dan. To kažem jer svakodnevno, preko portala Radija Petnjica, samog radija i mnogih drugih emitera pratim sva dešavanja. Čekam dane penzije da se bolje i više posvetim svom zavičaju“, kazao je Džeko i dodao da mu je žao što nema više vremena da se posveti detaljima, jer se odmor u Bihoru završioa sjutra već pakuje stvari i vraća se za Švajcarsku.
ALDIJANA NOVALIĆ
Gano Šabotić
Gano sa unučadima u avliji
Gano sa flašom u ruci nazdravlja iako nikada nije pio
Džeko Šabotić. supruga, tri sestre i sestrino dijete
