“Kada se rodite na sjeveru, a posebno u maloj sredini, to u velikoj mjeri utiče i na vašu budućnost. Smatram da su tu i moji roditelji odradili jako dobar posao, u odgoju i vaspitanju. Uspjeli su da prenesu svjesnost o tome ko sam, naučili me pravim životnim vrijednostima i poštovanju svih ljudi i na taj način stvorili osnovu na koju se sve ostalo nadograđivalo. Smatram da je u životu jako važno da se osnova postavi onako kako treba i smatram da kasnije ne može da dođe ni do kakve greške. Nije biilo nekakve posebne želje za uspostavljanjem balansa, već je to bio proces koji je tekao sasvim prirodno”, rekla je Cikotić u razgovoru koji se realizuje u okviru projekta “Žene iz zajednica manje brojnih naroda – od margine do uspjeha”, koji je podražo Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.

STANDARD: Ipak u Petnjici, gdje ste rođeni postoje određeni stereotipi. Kako ste nosili s tim?

CIKOTIĆ: Nijesam osoba koju pretjerano stereotipi i predrasude zamaraju. Ne zamaraju me zbog toga što vrlo dobro znam ko sam, šta mogu da uradim i iz tog razloga ne smtram sebe manjinom, niti se osjećam kao manjina u svom okruženju, niti se osjećam ugroženo. Iz tog razloga ne dozvoljam da me bilo ko svrstava ni u kakve kvote, niti bilo kakve ugrožene grupe. Naprotiv osjećam se potpuno ravnopravno u svakom segmentu, bio to nacionalni ili rodni. Stereotipi za mene ne znače mnogo i za mene najveću motivaciju predstavlja da onda kada mi kažu da nešto ne mog, pokažem da to zapravo itekako mogu. Nijesam se osvrtala na komentare sredine i očekivanja ljudi i vjerovatno zbog toga nijesam odustala i zbog toga se danas nalazim ovdje gdje jesam. Svi moji bliski ljudi zanju da je svaka odluka samo moja i da se u to ne može niko miješati, posebno ne neki komentari sredine. Raščistila sam sa sobom još na početlku i nijesam se osvrtala, naravno, uz podršku porodice, davala sam svoj maksimum u krčenju puta.

STANDARD: Kako se odnosite prema ljudima koji Vam zamjeraju i kako im odogovarate, je li bilo takvih primjera?

CIKOTIĆ: Jeste. Bilo je, i to čak u mojoj porodici. Pomenuli ste mog oca, a njemu jako teško pada moj javni angažman, zato što čuje i čita razne komentare i onda ga te stvari pogađaju. U stalnoj je brizi da će nešto loše da mi se dogodi. Zato me i ponekad pita – zašto to moraš i zašto moraš ti. Kažem mu – ko će, ako neći ja. Ako budemo svi redom zastajali i govorili evo neću ja ili neće on, ništa nećemo uspjeti da uradimo. Tokom cijelog usavršavanja, profesionalnog i životnog, pratila me ta mantra komentara i moram priznati da na početku to nije bilo jednostavno. Takvi komentari proizvedu neku sumnju i zapitate se zašto ja ovo radim i šta je suština svega ovoga. Ponavljam, čvrsta sam u stavovima i istrajna da ostvarim svoje ciljeve. Trudila sam se da se izvježbam da me ti komentari ne pogađaju. Loši komentari su mi na neki način i bili motivacija i moj odgovor je uvijek bio rezultat. Danas imate potpuno promijenjenu priču, pa kad dođem u Petnjicu ima više pozitivnih nego negativnih opaski. Već sam svojim djelima uspjela da promijenim perspektivu iz koje me ljudi iz te male sredine posmatraju. Znate i sami da je najteže djelati u svojoj pa još maloj sredini, a posebno na sjeveru Crne Gore.

STANDARD: Da li bilo razlike da nosite drugačije ime?

CIKOTIĆ: Ne bi. Ja sam Amina Cikotić, ona koja se uvjek bori za ono u šta vjeruje i ajde da me posmatramo kroz prizmu kvaliteta koje imam ili nemam. Nije mi dargo da idemo dalje od toga, jer smatram da je za ovo društvo i kompleksnu situaciju u kojoj se nalazimo kao država, izuzetno važno da vrednujemo kvalitet, a da se manje bavimo stvarima kao što su jesmo li pripadnici zajednice mnanje brojnih naroda ili smo ženskog pola ili slično.

STANDARD: Da li ste u partiji ili profesiji nekada osjetili stigmatizaciju po bilo kojem osnovu?

CIKOTIĆ: Ne nikada. U partiji, a mi smo socijaldemokrate, te stvari ne posmatramo na taj način. U našoj partiji se vrednuje kvalitet i ono što kao individue možemo da doprinesemo društvu. U poslovnom angažmanu, takođe, nikada se nijesam našla u situaciji da me neko mjeri kroz ime koje nosim već isključivo od rezultata koje sam postizala. Imajući u vidu da sam profesionalno najduže bila u privatnom sektoru, tamo posebno to nije bilo važno već samo rezultat. Osjećam se u potpunosti ravnopravno u svakom smislu i nijesam imala prilike da se susretnem ili osjetim bilo kakvu stigmatizaciju.

STANDARD: Dakle, ne osjećatze se ugroženom zato žto ste žena i pripadnica zajednice manje brojnih naroda?

CIKOTIĆ: Ne osjećam se tako već ravnopravno u svakom smislu. Mada moguće je da je to negdje moja karakterna crta, jer svakako ne volim da me neko posmatra kao slabiju bilo zbog čega.

STANDARD: Da li ste svjesni da ovakvim stavom možete biti primjer ženama iz tih malih sredina na sjeveru Crne Gore?

CIKOTIĆ: Nadam se da mogu. Bilo je nekoliko slučajeva gdje sam uspjela svojim primjerom da jedan broj mlađih žena pokrenem na akciju.

STANDARD: Da li Vas to motiviše dodatno i posebno?

CIKOTIĆ: Pa naravno. Mislilim da nema ljepše stvari. Evo u politici, koja se smatra izuzetno prljavom djelatnošću u našoj državi, baš imate priliku da na taj način motivišete sugrađanke, posebno ove o kojima danas govorimo. Bilo je izuzetno zadovoljstvo, kroz nekoliko prilika, kada su određene žene došle i rekle mi – šta nas koči i zapitale se zašto i mi ne bismo mrdnule iz svoje mrtve tačke. To je jedan od mojih najvećih uspjeha, jer smatram da ako ste uspjeli samo jednu osobu da pokrenete uradili ste veliku stvar za društvo.

STANDARD: Da li osjećate sve ovo kao zadatak, da u ovom društvu koje klizi ka klerikalizaciji, i stigamtizaciji različitog pokažete drugi pravac?

CIKOTIĆ: Apsolutno. Mislim da je to zadatak svakog političara i političarke. Posebno žena koje treba da jednu drugu ohrabre i postaknu na dodatnu akciju, jer ženama nije mjesto pored stola, već za stolom. Smatram da svaka žena može svojim trudom i zalaganjem da dođe do tog stola i do pozicije učesnice i donosioca odluka. Za mene ovo jeste zadatak i trudim se da energiju prebacim na što veći broj žena kako bi izašle iz svoje zone konfora.

STANDARD: Imate li neku poruku za žene iz zajednica manje brojnih naroda?