PETNJIČKI ĐACI SJELI U KLUPE, PROBLEM GRIJANJA RIJEŠEN

Radio Petnjica
-
0
PETNJIČKI ĐACI SJELI U KLUPE, PROBLEM GRIJANJA RIJEŠEN

Petnjički osnovci i srednjoškolci vratili su se u klupe nakon zimske pauze.

“Čestitam početak trećeg klasifikacionog perioda, odnosno drugog polugodišta svim nastavnicima, učenicima i roditeljima naše škole, kao i svim školama sa područja opštine Petnjica. U skladu sa rasporedom časova, ogromna većina učenika je prisutna kao i nastavnici.
Imamo problem sa jednim kotlom, koji ne radi punim intezitetom. Nedavno smo popravili sva tri kotla, međutim, sa jedim i dalje imamo problem.
Očekujemo vrlo brzo intervenciju Ministarstva obrazovanja. Oni su učinili napore da se u kratkom period riješi problem grijanja. Ministarstvo je organizovalo radnike da saniraju štetu.
Vrlo brzo će biti tender za opremanje kotlovnice, vrijednosti oko 80.000. eura. Uz zahvalnost udruženju “Evropa za Petnjicu” i drugim udruženjima sakupili smo 30.000. eura.
Od Opštine Petnjica očekujemo 10.000. eura. Planirali smo adaptaciju kotlovnice i fiskulturne sale ukupne investicije 120.000 eura.
Sa adaptacijom kotlarnice ćemo prvo početi. Vrlo brzo očekujemo poziv za razgovor iz Ministrastva obrazovanja. Tamo ćemo ići ja i koordinator dijaspore za obrazovanje Mirsad Ramčilović”, kaže za portal Radija Petnjica direktor Osnovne škole “Mahmut Adrović” Rifat Ramčilović.
ENKO KORAĆ

SAČUVAJMO STARE BIHORSKE KUĆE

Radio Petnjica
-
0
SAČUVAJMO STARE BIHORSKE KUĆE

Još nijesam prošetao Bihorom i njegovim selima, a da se nijesam zaljubio. Svaku put iznova i iznova. Zaljubio i našao se u čudu. U nevjerici. Puno je razloga da se zaljubite u kuće koje je najeo “zub zemana”.

Te stare kuće imaju poseban duh, poseban karakter i…dišu. A zeman, zeman je neumoljiv i često na površini iznese sve što ostane od dobrog, ali isto tako i lošeg. Puna je opština Petnjica tih starih ljepotica koje dostojanstveno stoje i odolijevaju vremenu koje ih sve više boji borama, oronulošću i patinom.

Upravo im to daje posebnu draž i ljepotu, a pokazuje naš odnos i nezahvalnost prema nama samima. Donji dio od kamena u kojem je bila smještena stoka, tzv. izba a gore, na spratu koji je od drveta je bilo gnijezdno za porodicu, tradicionalnu, sa dosta djece. Sa strane drvene stepenice sa drvenom terasom na samim ulaznim vratima. Ako teresa gleda prema sjeveru, zbog surovih zimskih uslova, ona bi bila drvenim daskama zaštićena da što manje – navijava.

Posmatrajući na desetine ovih kuća, koje su iznjedrile mnoge koji su se otisnuli u inostranstvo, u neke druge gradove, neka druga okruženja, ne može se oduprijeti preplavljujućim osjećajem nostalgije i neke tihe sjete. Ali i po malo ogorčenosti.

Ogorčenosti što nemar njenih nekadašnjih vlasnika i građana Petnjice uopšte, daje vjetar u leđa vremenu da brzim tempom najeda ljepotu ovih starih dama. Priroda već počinje da se sjedinjuje sa njima, polako prekrivajući florom ono što je sazidano ljudskom rukom. Kao da nas podsjeća da smo svi prolazni i da je sve što ostavimo dato vremenu na milost i nemilost.

Da li mora baš tako biti? Naravno da ne mora. Dobro znaju Bihorci da građani zapadnih zemalja imaju poseban odnos, čak i zakonom uređen, prema starim kućama. Svedoci su da, kada treba da se renovira neka takva građevina, njena fasada se “ukoriči” ili ti što bi rekao naš narod – potšprajca jer ne smije ničim da bude narušen njen prvobitni izgled.

To je njihovo kulturno blago. Otuda čuđenje kako da se niko od onih koji to svakodnevno gledaju, nije sjetio pa da nešto slično tako uradi od svog “starog ognjišta” u zavičaju. Čini mi se da vrijeme često uzimamo kao alibi i izgovor za nemar i za sve ono za šta nijesmo bili odgovorni da sačuvamo, za šta nijesmo smatrali da je važno i vrijedno. I to vrijeme na kraju ošamari, osvijesti pravom slikom. A slika je više nego li tužna. Zato ove kuće samo ćute, čekaju propadajući, a na zapadu se u velikom broju preuređuju i adaptiraju za turističku ponudu.

Ako se tome doda da naše stare kuće po Bihoru imaju svoju tradiciju, dušu, karakter, da su dio naše kulture… Zar nije dovoljno razloga da se posvetimo njima. Jer, kultura, tradicija i identitet se ne čuva samo demagogijom i spletom narodnih igara. Ovo je kulturna baština jednog naroda. Barem bi tako trebalo da bude. Pa čak i ove nove kuće, podignute tik uz njih stare, od betona i čelika, sa sve eloksiranom bravarijom, ne mogu da primame i zadrže pogled koliko li one stare.

Sve u svemu, u okrilju Bihora ove ponosne, stare kuće čekaju povratak svoje ”djece” ili neka bolja vremena, nove vlasnike, koji će spriječiti njihovo propadanje i vratiti im stari sjaj. A zeman, zeman se jedino može pobijediti ako čuvamo od zaborava.

DENIS BOŽOVIĆ

PROČITAJTE JOŠ:

SAMIR RAMDEDOVIĆ: VRATIO SAM SE SA ZAPADA, JER SAM SE TAMO OSJEĆAO KAO STARI PANJ

 

FRANCUSKA PENZIJA ZA VRŠEVSKE DANE – ARIF AJDARPAŠIĆ: “DA SE OVDJE RADI KA’ TAMO MI BI ŽEŠĆI BILI”

Radio Petnjica
-
0
FRANCUSKA PENZIJA ZA VRŠEVSKE DANE – ARIF AJDARPAŠIĆ: “DA SE OVDJE RADI KA’ TAMO MI BI ŽEŠĆI BILI”

Na prstima jedne ruke možemo da izbrojimo one Bihorce koji su penziju zaradili u inostrastvu a uživaju u zavičaju.

Još manje je onih koji od novca stečenog van Petnjice, kupuju zemlju na svoju đedovinu. Jedan od rijetkih je Arif Ajdarpašić iz Vrševa.

Starinu od 80 godina smo zatekli na kupljenom imanju kako krči, da iskoristi januarsko sunce. Sa suvom pršutom u ruci i kosijerom preko koljena, sjedi Arif i uživa u pogledu na kupljenu zemlju.

Za zdravlje kaže da ne može bit bolje. Živi sa sinom u Vrševu, a dva druga sina su mu u Belgiji. Sa kosijerom koji je donio iz Francuske, ova starina uživa u penzionerskim danima i francuskoj penziji.

“Batko, oćeš li to da me turiš u novine”, su riječi koje je ovaj “mladić” od 80 ljeta uputio ekipi portala radija.

„Radio sam u Francuskoj 32 godine, a došao sam ovamo jer mi se više sviđa. Ođe kupujem zemlju, a u Azane sam kupio 40 hektara“, kaže Arif.

Na pitanje šta će sa tolikom zemljom, kako i dolikuje nekom koga je život učio odgovara: “Nju neće ni vuk nit `ajduk. Niko je ne može uzet. Još bih kupio. Politika je čudo. Može za pet-šest mjeseci svi da dokrkaju ovamo. Da sam imao zemlju, ne bih išao za Francusku“, kaže Arif Ajdrpašić.

„Pojedem mesa koliko god mogu i dernem litar kisjelog mlijeka, ali odmah trčim da radim. Ode i masnoća i pritisak i nema problema sa šećerom. Sve potrošim radeći. Sad ću ti otić peške gdje ne možeš ni da zamisliš. Radom se održavam“, otkriva na  Arif recept za zdrav život.

Sjeća se Arif dobro te `73 godine kada je, sa svojih 35 godina, otišao iz svog rodnog kraja.

„Nas je Tito poslao tamo na ugovor. Osam autobusa je pošlo sa Balabande kod crkve u Beranama. Tamo je bio Biro. Te pjesme, toga veselja. Pitamo jedan drugog koliko će ko da ostane i uglavnom su odgovarali kako idu po Evropi dva – tri mjeseca da vide šta se radi pa da se vrate. Vratilo se na vr` 15 dana. Tamo je rad veliki, a i vukao je svoj rodni kraj. Pa evo, mene da pošalje u London da živim, ne bih mogao. Samo u svoj rodni kraj. Otišao sam, a ništa imao nijesam. Ni kokošku. Ostavio ženu i četvoro djece, majku bolesnu. Otišao sam da zaradim djeci parče hleba“, sa suzama u očima priča Arif o razlozima svog odlaska u Francusku.

O životu u Francuskoj kaže da je bio dobar ali je teško bilo tamo zaradit.

„Nas dvadeset je otišlo u jednu livnicu. Ugnali nas kao dvadeset ovaca. Tamo prašina, kisjelina, a trupa jer se radi željezo za nuklearne centrale. Kad te tu, moj burazere, nabije, a turiš gasmasku, naočare pa ti uveče ni litar varnike ne pomaže. Promijenim radno mjesto i počnem da radim u šumu. Tako ja ostanem tamo, a uvijek je bio neki razlog. E da kupim zemlje, e da dovedem telefon, e da dovedem vodu, e da napravim kuću i tako. Godinu po godinu, ostanem. Pare sam ulagao ovdje. Željkovao djecu, željkovao ženu, a sve zbog para. Teško se funkcionisalo. Rad u šumi bio je dobar, jedino pogano zbog velikih kiša. Po kiši radim. Niko te ne pita. Da se ovdje radi ka` tamo, mi bi žešći bili. Nemamo mi te ljude koji bi to pritegli, koji bi to poveli računa o poljoprivredi i o šumarstvu. Šest metara sam ja kresao omoru. Ne mogu da se okrenem koliko me ukruti. Sve radim od metra. Ne možeš onoga nadzornog tamo zajebat kad bi crkao. Kamion koji je odgonio drva, po 30 hiljada dotjera sadnica i to moraš sve da zasadiš. Koje sam ja `73 sadio, one sada imju 8-9 kubika. Idem godišnje tamo i znam da obiđem đe sam radio“, kaže Arif koji ide za Francusku da primi penziju.

Nije imao povjerenja u naš bakarski sistem pa, kako on kaže – što je sigurno, sigurno.

„Neću ni da je prebacujem“. Kratka polemika o tome đje je bolje, u Crnoj Gori ili Francuskoj.

„Kažem ja tamo svom nadzornom – ovo ne može da se uradi, a on meni odgovara: gospodine, zasuči rukave pa radi pa češ da zaradiš”, kaže nam Arif i ukazuje nam da je glavni problem kod nas nerad.

“Kupio sam 40 hektara i dajem za 600 eura da se radi. Tamo nema, kako ti onaj tamo naredi tako moraš i da radiš.  Ovudijen, moj druže, nekada nijesi mogao peške da prođeš, a sada dođe utovarna i napravi put“, ističe Arif.

Zahvaljujući Francuskoj podigao je djecu.

„Ja da sam mlađi, držao bih 50 krava. Hvala Titu što nas je poslao za Francusku“, zaključuje Arif, a mi ga ostavljamo da, radeći na svojoj zemlji, uživa u svom kraju.

DENIS BOŽOVIĆ

PROČITAJTE JOŠ:

BINASA ZVEROTIĆ: “KUPIĆEMO FERARI, A KOLIKO ĆE BITI STAR ZAVISI OD BROJA OVACA KOJE SE OBLIZNE”

DJECA IZ TURSKE NA OMLADINSKOM KAMPUSU U PETNJICI

Radio Petnjica
-
0
DJECA IZ TURSKE NA OMLADINSKOM KAMPUSU U PETNJICI

U Bošnjačkom kulturnom centru Sandžak u Petnjici, u sklopu projekta “Upoznajmo zavičaj” na omladinskom kampusu gosti su bila djeca iz turskog grada Inogul iz Elit grupe škole.

“Polaznici Elit grupe škole su izrazili želju da posjete zavičaj svojih predaka. Kao i proteklog ljeta, djeca su imala priliku da uče o bošnjačkoj kulturi, duhovnosti i bosanskom jeziku kao i o svom zavičaju. U narednom periodu nastavićemo da afirmišemo bošnjačku kulturu kroz omladinske kampuse”, kazao je za portal Radija Petnjica Almir Muratović.

Organizatori su Bošnjačka kulturna zajednica i Matica bošnjačka.

ENKO KORAĆ

PROČITAJTE JOŠ:

KENAN RASTODER – PETNJIČANIN KOJI JE ODLOŽIO FAKULTETSKU DIPLOMU I OSNOVAO TRI FARME

BINASA ZVEROTIĆ: “KUPIĆEMO FERARI, A KOLIKO ĆE BITI STAR ZAVISI OD BROJA OVACA KOJE SE OBLIZNE”

Radio Petnjica
-
0
BINASA ZVEROTIĆ: “KUPIĆEMO FERARI, A KOLIKO ĆE BITI STAR ZAVISI OD BROJA OVACA KOJE SE OBLIZNE”

Binasa Zverotić, vrijedna domaćica, dobitnica opštinske nagrade za stočarstvo u 2019. godini, svoj biznis u Vrševu počela je sa jednom kravom i četiri ovce, a danas posjeduje 15 krava, tri junice, jednog bika i 170 ovaca.

Nagrade koje dobija rezultat su velikog rada i odricanja. Dobitnica je opštinske nagrade za stočarstvo u 2019. godini.

Uz kazan i pečenje rakije, Binasa priča da je prije dvadesetak godina, porodica Zverotić donijela odluku da se ozbiljnije bavi stočarstvom. Motivi su, naravno djeca i želja da porodica ostane na okupu. Nakon dvije decenije, zadovoljni su i ponosni postignutim.

“Kad sam otišla na selo da živim, svi su mi rekli – lipsaće ti i krava i ovca, ali ko radi taj i zaradi. Sve se isplatilo. Sve što posjedujemo stečeno je samo od poljoprivrede. Radili smo i poznaje se. Dug je put do svega ovog. Sin je otišao u Njemačku. Oženio se. Nije otišao zbog posla, otišao je zbog ljubavi, ali ga vuče svoj kraj, radi od mraka do mraka. I tamo je veliki radnik kao što je ovdje bio”, priča Binasa Zverotić.

Mlađi sin je takođe ozenjen. Ćerka se školuje i treća godina medicine.

“Proizvodimo sir, kajmak, jardum, mlijeko, surtku, zatim jagnjeće, teleće, ovčije i juneće meso. Sve što može da se iskoristi proizvodimo u potpunosti. Koliko god da proizvedemo prodamo. Ne možemo da postignemo sve narudžbe, a kvalitet nema premca. Sa marketom “Franca” imamo ugovor, petnaestodnevno isporučujemo sir, kajmak, meso od jagnajdi, teladi…”, ponosno ističe Binasa Zverotić.

Bilo je puno iskušenja kaže ovo vrijedna Vrševka, pa je ponekad i pomislila da odustane, ali uvijk je nalazila motivb da ide dalje.

“Dopao mi se ovaj zakon o neradnoj nedjelji. E kad bi meni neko taj zakon donio! Zimi se radi prvu, drugu i treću smjenu, ovce se jagnje, oko njih ima posla. Ako se gleda biće, ako se ne gleda nema ga. Sa mi je ljeti jedan slobodan dan, samo da se naspavam. Toliko posla imamo, krave se sve muzu, ovce se sve muzu, para koliko god, nikad dosta. Pare nisu problem, para ima, ali samo zasukanih rukava. Ništa ovo nije došlo lako”, nastavlja priču Binasa.

Malo je bilo onih koji su vjerovali da će dijete iz grada znati da se snađe sa poslovima na selu. Zato su joj, kako kaže, i govorili “da će joj lipsat i ta jedna krava”. Ipak, upornošću postigla je sve.

“Ovo što sam započela to mi se svidelo. Radila sam sa porodicom, sa svojom djecom. Bila sam i van Crne Gore, ali ovdje sam gazda samoj  sebi. Radiš, planiraš za šta hoćeš. Ni tamo nije svejedno, ništa nema obešeno. Sve neki njihovi stresovi. Mi radimo kao dragstor, baterije su uvijek pune, ne smiju da budu prazne sa stokom, ta životinja mora da se vidi, ako je gledaš imaš je, ako je ne gledaš nemaš je”, kaže Binasa i dodaje da dosta zemlje uzima pod zakup i to od ljudi koji nisu tu ili koji ne stižu da je obrade.

“Mi im održavamo imanja. Nama dobro, njima dobro. Ne ostanemo im dužni, nešto platimo, nešto sirom, nešto parama, nešto kajmakom i sve su to pare. Imamo dovoljno za svu stoku. Mehanizacija nas je koštala 60.000 eura , traktor, balirka, freza, raonici, plastilica, kultivator, muzalica, drljača – sve što je potrebno u jednom skromnom domaćinstvu. Ministarsvo je učestvovalo dobrim dijelom. Brat mojeg čovjeka pomogao nas je za nabavku mehanizacije sa 10.000 eura. Procedura oko mehanizacije je bilo ogromna. Zamalo smo odustali, ali oni nisu dali da odustanemo, pogurali su nas i jednostavno nisu dali”, kaže Binasa.

Vrijedna Bihorka dodaje da nijedan ministar poljoprivrede nije došao u opštinu Petnjica a da ih nije posjetio. Takođe se hvali saradnjom sa Opštinom Petnjica i službom za selekciju stoke reginalnog centra Berane i Petnjica.

Binasa se žali na to da nedostaje radne snage ali kaže da oni ipak stignu i da izađu, ptošetaju, pođu kod frizera, kozmetičara i ispune obavezu na svadma i veseljima.

“Ranije smo imali radnika, plaćali dnevnice, pokušavali, jer uvijek smo imali veliki broj stoke. Ali tuđa ruka svrab ne češe. Pored tog čobannina ovce idu gdje one hoće. Čobanin je na telefon ili spava i ovce svoju politiku vode. Nije nam se to isplatilo. Danas nema niko ni za dobru paru da radi. Ljeti izalzimo u planinu, u Vrševska brda. Od aprila do novembra na katune. Imamo dva stana i svoju vikendicu”, ponosno priča Binasa.

A na katunima, i pored velikog posla, Binasa kaže da svake godine dočekaju učesnike džipijade. Tako je bilo i prošle godine kada je kod njih ručalo 120 ljudi.

“Željeli smo da ostanemo ovdje i da se borimo i u planu nam je da kupimo ferari, a starost ferarija zavisiće od broja ovaca koje se oblizne”, zaključuje Binasa Zverotić.

ENKO KORAĆ

PROČITAJTE JOŠ:

MEDIN ZVEROTIĆ, NAJMLAĐI ČOBANIN U BIHORU: SA OVCAMA OD CIGLENSKIH PLANINA DO DOLOVA

MEHMED AJDARPAŠIĆ: DOK SE DRUGI SLIKAJU SA DŽIPOVIMA I STAVLJAJU NA FB, JA ĆU OKAČITI OVU SA JAGNJETOM

SAMIR RAMDEDOVIĆ: VRATIO SAM SE SA ZAPADA, JER SAM SE TAMO OSJEĆAO KAO STARI PANJ

PETNJICA – BERANE: SAOBRAĆAJNA NEZGODA BEZ POVRIJEĐENIH – BANKINA SPASILA ŽIVOT

Radio Petnjica
-
0
PETNJICA – BERANE: SAOBRAĆAJNA NEZGODA BEZ POVRIJEĐENIH – BANKINA SPASILA ŽIVOT

Na putu Petnjica – Berane, u mjestu Stenice, u blizini “Duljkove stanice” desila se saobraćajna nezgoda u kojoj nije bilo povrijeđenih.

Auto marke pasat, kojim je upravljao Petnjičanin A.A, udario je u bankinu koja je onemogućila slijetanja auta van puta.

Petnjičanin koji je upravljao vozilom je bez tjelesnih povreda, saznaje portal Radija Petnjica.

ENKO KORAĆ

 MONOGRAFIJA „DOBRODOLE” PREDSTAVLJENA I U LUKSEMBURGU

Radio Petnjica
-
0
 MONOGRAFIJA „DOBRODOLE” PREDSTAVLJENA I U LUKSEMBURGU

Danas je, u organizaciji ZK ”Bihor” iz Luksemburga promovisana monografija “Dobrodole”, aotora profesora Munira Šabotića. Promocijana je održana u Centru za kulturu Rumelanže, a o monografiji su govorili prof. dr Redžep Škrijelj, prof. dr Selim Šaćirović i književnik Faiz Softić.

Za ovu promociju vladalo je veliko interesovanje. Sala je bila  puna, a publici nisu bili samo doseljenici iz ovog bihorskog sela – Dobrodole, već i iz mnogih drugih krajeva Balkana.
Moderator promocije bio je sekretar ZK Bihor Hamdija Rastoder, a skupu se na samom početku, obratio i predsjednik UO ZK Bihor dipl. Ing. Esko Halilović.
Muzička pratnja bila je povjerena Dragutinu Šorbotu, profesoru muzike koji dolazi iz Rume u Srbiji.

Promoteri su se uglavnom složili u jednom: Ovo je dragocjeno djelo za nas, kao i za generacije koje dolaze i predstavlja istinski spomenik jednom prostoru u Sandžaku, na sjeveru Crne Gore i ljudima kojima je bilo suđeno da se rode na ovom selu.

“Munir Šabotić je, i to je vrlo bitno, a možda i najbitnije, svojim Dobrodolcima izgradio novi zavičaj, novu zajedničku kuću gdje ih je sve okupio i gdje nikome nije tijesno. Ta njihova zajednička kuća, zajednički zavičaj – jeste ova knjiga i ona će ih, između svojih korica, čuvati zauvijek“, naglasio je književnik Faiz Softić na kraju svog prigodnog obraćanja.

PROČITAJTE JOŠ:

RIBE IZ BAZENA ZEHBA ŠABOTIĆA

 

 

OO SD PETNJICA: LUGAR JE ČASNO ZANIMANJE, A ADROVIĆ DA PODNESE OSTAVKU

Radio Petnjica
-
0
OO SD PETNJICA: LUGAR JE ČASNO ZANIMANJE, A ADROVIĆ DA PODNESE OSTAVKU
Saopštenjem za javnost obratio se OO SD Petnjica povodom navoda predsjednika OO DPS Petnjica Mehmeda Adrovića. Saopštenje prenosimo u cjelosti
“S obzirom na opšte poznat stav Bihoraca prema Mehmedu Adroviću, kao i na njegovu reputaciju, osobine, pismenost i znanje, imali smo dilemu da li uopšte da se osvrćemo na štivo koje su on i družina plasirali javnosti. Međutim, isključivo zbog građana Petnjice, odlučili smo da odgovorimo na navedene neistine.
Na žalost Bihora, na poziciji predsjednika Skupštine naše opštine, nalazi se neko ko na njemu svojstven način izmišlja, vrijeđa i primitivnim “rječnikom ulice” se obraća ljudima, dok radnicima njegove fabrike koja je pred krahom duguje veliki broj, iako minimalnih, pošteno zarađenih zarada. A, dotični gospodin o zapošljavanju u realnom sektoru zna toliko, koliko Bihoraca radi u njegovoj nadaleko poznatoj fabrici peškira.
Nije ni čudno što takav ne zna da cijeni postojanje naše opštine, jer u vraćanju tog statusa Petnjici nije ni učestvovao, niti je na to imao bilo kakvog uticaja. Zbog njegovog nesavjesnog postupanja opravdano se pitaju građani, čemu služe organi lokalne vlasti. Zbog njegove bahatosti i nepravde se mladi svakodnevno iseljavaju iz Bihora i ne žele da se vraćaju. Stoga mu savjetujemo da se zapita kome će biti predsjednik bilo čega kada svi mladi budu otišli sa svojih ognjišta.
Podsjetićemo naše sugrađane na to koliko je Mehmed Adrović svoju sudbinu vezao za Petnjicu i Bor, pa je svoju porodicu poslao da živi u Njemačku, dok je on „na privremenom radu u Petnjici“, gdje njegovo „znanje i kompetencije“ građani Petnjice plaćaju preko 1500 eura mjesečno, uključujući i troškove reprezentacije, goriva, kao i mnoge druge beneficije. Međutim i to mu je malo, pa je da ne bi morao često da dolazi u Petnjicu zaposlio potpredsjednika da obavlja njegov posao, dok on boravi u njegovoj stvarnoj domovini Njemačkoj. Prisjetimo se i toga da se Adrović hvalio da će volonterski obavljati funkciju predsjednika Skupštine opštine Petnjica. Složiće se i naši građani – čudan neki volonterizam.
Naravno, da Adrović ipak vodi računa i o svom Boru, odnosno svojoj kući, moramo se složiti. Od para građana Petnjice je asfaltirao put do svoje kuće i oko nje. Podsjetićemo da je bilo riječi o tome da se taj asfalt postavi na putu Bor-Dobrodole, za šta su pošteni građani, prvenstveno iz dijaspore,  prikupljali novac sa željom da na taj način učestvuju u projektu koji je od interesa za sve građane i Dobrodole. Međutim, poštovani građani predsjednik je ipak predsjednik, a vi ste na makadam navikli.
Zamislite dragi građani apsurda, da neko takav proziva mlade ljude koji u Petnjici nisu mogli naći zaposlenje, a čije cijele porodice kao i oni sami žive u Petnjici, koji su bili prinuđeni da se za svoju egzistenciju bore u drugim gradovima Crne Gore, zbog toga što se u opštini, što je opšte poznato, mogu zapošljavati samo kadrovi Adrovićeve partije.
Ipak Mehmedu Adroviću, kao i predsjedniku Opštine predlažemo da sačuvaju što se sačuvati može, za šta postoji samo jedan način – podnesite ostavke i prepustite mladim i sposobnim ljudima iz svih političkih partija da pokušaju da spasu naš kraj od konačnog propadanja.
Na kraju, lugar je časno i vrlo uvaženo zanimanje, a  Mehmed je Mehmed”.

POLOŽENI VIJENCI NA SPOMENIK PALIM PARTIZANIMA U VRBICI

Radio Petnjica
-
0
POLOŽENI VIJENCI NA SPOMENIK PALIM PARTIZANIMA U VRBICI

Juče je delegacija Saveza boraca antifašista opština Petnjica i Berane položila vijence na spomenik palim borcima u Vrbici.

U Vrbici poginulo je 32. borca Crnogorske i brigade Garibaldi krajem januara 1944. godine.

Predsjednik opštine Petnjica Samir Agović je istakao važnost posvećenosti i afirmaciji antifašizma ovog kraja.

Predsjednik antifašista Petnjice Faik Adrović  je upoznao prisutne sa dešavanjim tokom rata.

Delegaciju antifašista iz Berana činili su Mirko Joksimović, Boris Marsenić, Rako Ramusović i Baka Đešević, a iz Petnjice, Samir Agović, Faik Adrović, Rifat Adrović, Isad Adrović, Safet Pljakić, Sabaheta Novalić i Sabahudin Novalić.

ENKO KORAĆ

PROČITAJTE JOŠ:

BIHORAC BRANO POPOVIĆ IZ AZANA: ODOŠE SVI ODAVDE, NEMA NI DVADESET SIJALICA U SELU DA JE UPALJENO

BIHORAC BRANO POPOVIĆ IZ AZANA: ODOŠE SVI ODAVDE, NEMA NI DVADESET SIJALICA U SELU DA JE UPALJENO

Radio Petnjica
-
0
BIHORAC BRANO POPOVIĆ IZ AZANA: ODOŠE SVI ODAVDE, NEMA NI DVADESET SIJALICA U SELU DA JE UPALJENO

Selo Azane, smješteno na samoj administrativnoj granici opštine Petnjica i Bijelog Polja, udžbenički je primjer sela koje “umire”.

Popovići, Petrovići, Šabotići, Ivezići, Bošnjaci, Stanišići…… Kada bi sudili po broju prezimena, teško za vjerovat da je selo danas skoro pa pusto, a prema riječima Brana Popovića – noću nema ni dvadeset sijalica da je upaljeno.

Naravno, Brano misli na to da jedna sijalica znači jedno domaćinstvo, a u zajedničkom prebrojavanju, potpomognuti komšijom iz Vrševa, stigli smo i do broja od 17 domaćinstava.

Selo je smješteno na sunčanoj strani, a kako je u opštini Petnjica strateška grana poljoprivreda, to znači da Azane zauzimaju povoljan geografski položaj. Međutim, infrastruktura, posebno putna, je u dosta lošem stanju.

Naš domaćin Brano je naglasio da se sve odseli. I sam se selio. Bolji i lakši život je tražio u Podgorici gdje je radio, pa onda u Ivangradu i na kraju je došao na svoju đedovinu. Ne zna koliko su godina Popovići u Azanama, a ono što zna je to da mu je otac živio 104 godine i da se tu rodio.

“Radim više nego li đe ima pet-šest članova. Treba radna snaga, a ako je nema, težak je život onda ovđe. Dok mi je sin bio zdravsteno dobro, bilo je lakše, a sada, sada moram sve sam. Zato ne držim krave. Imam oko 80 ovaca i konja. Sve nužda čovjeka natjera. Od nečega se mora živjet”, ističe Brano Popović za portal radija.

Problema oko plasmana svojih proizvoda nema, a posebno riječi hvale ima za one kojima isporučuje jagnjad.

“Jagnjad dajem Kočanima, Sadatu i  Žuću. Zlatili mi se. Oni su mi tačni. Sa njima nikakvih problema i zlatili mi se. Sir plasiram u Beogradu, Budvu i inostranstvu”, ističe Brano.

Da Brano pripada generaciji koji vole da drži od meraka, može se zaključiti po ovnu – galjku sa zapetim rogovima, konju sedlaniku, pijetlu plaćen po “paprenoj cijeni” a u okutnjici “sve pod konac”.

“Ja traktor ne umijem da vozim. Da mi je sin dobrog zdravlja, onda bih imao cijelu mehanizaciju. Inače, ja ne mogu da kosim već kupujem sijeno i plaćam da mi pokose. Imam moga imanja, a uzimam u zakup od stričeva koji su u Beogradu. Treba radna snaga ali, čovjek mora da se bori do zadnjeg momenta, dokle ne poklekne. Iz Azana sve odseli i pomrije”, zaključuje Brano Popović.

DENIS BOŽOVIĆ

PROČITAKJTE JOŠ:

PETNJICA: STOKA NA ISPAŠI KAD JOJ VRIJEME NIJE – OVO JE LJEPOTA, ZAHAĆ I SUNČANA STRANA AZANA

1...484485486...963Stranica 485 of 963