Već mjesecima Sabrija Ramdedović insistira da se u reviji Bihor zabilježi priča o Hasanu Ramdedoviću, poznatom mirotvorcu i vizionaru iz bihorskog sela Lagatore u opštini Petnjica
Od vajkada su Bihorke rađale mudre i odvažne sinove, one koji su u odsudnim trenucima teških vremena donosili razborite i spasonosne odluke. Jedan od njih bio je i Hasan Ramdedović iz bihorskog sela Lagatore. Ovo je, po kazivanju Sabrije Ramdedovića, priča o njemu
Hasan Ramdedović, rođen je 15. jula 1899. od oca Džanka i majke Have, rođene Agović.
Po povlačenju turske administracije sa prostora Crne Gore, kako je sam pričao Sabriji Ramdedoviću, sa svega 13 godina, odveden je u Tursku odakle se vratio poslije 3 godine provedenih daleko od rodnih Lagatora, Sandžaka i Crne Gore. Nekoliko njih, koji su sa njim otišli, nikada se nisu vratili. Iako se još kao dijete, mudrošću i nadarenošću, izdvajao od svojih vršnjaka – iz Turske se vratio zreliji i mudriji.
U školu nikada nije išao, bio je nepismen, ali je cijeloga života zahtijevao od djece i pismenih ljudi da mu čitaju iz knjiga i novina. Pamtio je tekstove koje su mu čitali i iz njih crpio znanje i mudrosti. U periodu između dva svjetska rata, kada bi zavladala suša i kada godine ne bi ponijele, Bihor je muku mučio kako prehraniti čeljad do novih žita i novoga roda. Moralo se preko planina Turijaka i Kule do Peći na Kosovu po žito koje značilo život… A Peć daleko! Valjalo je, nekom s konjem a nekom i bez konja, prevaliti osamdeset kilometara, kupiti žito pa ga donijeti ili ne donijeti. Jer, putevi uski i često na Kuli zavijani snježnim nametima visokim po dva metra. Valjalo je preći i zloglasnu Stubicu na kojoj je, sa uskog i klizavog puta, mnogo konja pod tovarom zauvijek otišlo u provaliju. No nisu samo ostajali konji otisnuti u planinske provalije, već i ljudi. Na planini Kuli stoje grobovi sleđenih Bihoraca kao svjedoci nesretnih vremena. A kada bi prošli Kulu i Stubicu – često su nailazili na sačekuše gdje su im opaki ljudi, mještani sela kroz koja su prolazili, otimali žito, a često i na smrt prebijale umorne i pregladnjele ljude.
Znajući za sve nevolje koje su mučile Bihorce, Hasan Ramdedović nije mogao sjedeti skrštenih ruku i čekati božju milost; razmišljao je kako da selo spasi bijede i siromaštva kada se na Bihor, kao kuga, navale duge sušne godine i kako da zauvijek zaborave uske i smrznute puteve žita prema Peći.
Mudar i odlučan napravio je plan za navodnjavanje sela. Isplanirao, nacrtao, a selo prihvatilo, te se svi kao jedan latili krampa i lopate i krenuli kopati kanal od Murovskog vrela, dug 15 kilometara, kroz drače i kamenje, do svoga sela; samo da se nakvase suhe njive, da rode, i da se nikada više sa praznim vrećama ne zapute, preko surovih planina prema Kosovu.
Bez ikakvih sprava i tehnike Hasan Ramdedović je isplanirao trasu vodotoka koju su, uz pomoć primitivnih alatki, prokopali u rekordnom roku i voda je krenula put njihovih njiva. Bila je to nezapamćena radost u selu Lagotere, ali, da bi sva domaćinstva u selu imala vodu morala su se iskopati još dva kanala od kojih jedan 8 kilometara dug, a onda je pitanje navodnjavanja bilo u potpunosti riješeno.
Hasan Ramdedović je bio ponosan na svoj projekat, na prokopane kanale koji su služili skoro punih 50 godina.
Izgradnja mlinova
Pošto su završili kanale za navodnjavanje – Hasan se nije mirio sa postignutim, želio je još. Zajedno sa rođakom Nuškom Ramdedovićem osmislio je izgradnju vodenica na rijeci Popči, kako bi svoje žito u svojim mlinovima mljeli. I tada je selo podržalo njih dvojicu; i opet su zadružno prijenuli na posao i izgradili osam vodenica od kojih su neke imale i po dva vitla. Kamen za mljevenje žita naručivali su iz gradića Rudo u Bosni. Bio je tvrd kao čelik, bogom dan za samljevanje zrnevlja.
Od tada, život u selu Lagatore, promijenio se iz temelja. Jedna od osam vodenica, i to od onih sa dva vitla, bila je u vlasništvu Hasana, Nuška i brata Nuškovog Hasima. Njih trojica su imali uposlenog vodeničara, tačnog na kantaru, a ko je na kantaru tačan nek se ne boji smrti; zvao se Beko Rujović, koji je noći i noći proveo u mlinu zasipajući žito u koševe i zahvatajući brašno iz mučnjaka. Pošto su izgradili vodenice – Lagatorci su na rijeci Popči, na više mjesta podigli mostove preko kojih su, sa jedne strane sela na drugu, prevozili drva i ljetinu. Istinska sloga davala je rezultate i život se, iz dana u dan mijenjao, a selo oblačilo novo ruho.
Poznat kao mudar i pošten čovjek glas o Hasanu Ramdedoviću se, iz dana u dan, širio Bihorom. Za Hasanovu pamet dolazili su i iz drugih bihorskih sela, a nekad i iz krajeva preko bihorskih međa – Pešteri, Rožajskog kraja i Kosova. Tražili su savjet – savjet su dobijali. Uvažavali su ga i Srbi i Crnogorci.
Oni koji su prihvatali Hasanove savjete – nikada se nisu pokajali, jer Hasan je bio nadaleko čuven po svojim iskrenim namjerama i dobrom nijetu.
Mirio je krvove i bio jedan od najpriznatijih muslihuna u Sandžaku.
U Drugom svjetskom ratu Hasan Ramdedović je bio u jedinici domobrana koja je branila Bihor od neprijatelja i palikuća. Svoga sinovca Musliju Ramdedovića Hasan je odmah s početka rata poslao u partizane, u Petu proletersku brigadu koja je vodila teške borbe u okolini Trnova u Bosni i gdje su mnogi partizani izginuli i promrzli u bosanskim planinama. Prije odlaska u Bosnu Peta proleterska brigada provela je nedjelju dana u Lagatorima. Borci su spavali u kućama Ramdedovića. U velikim sobama prostirali su slamu i na njoj spavali. Bila je to disciplinovana vojska koja je poštovala naredbe i uputstva svojih nadređenih. Bilo im je naređeno da ne uzimaju hranu od svojih domaćina, ali je majka Sabrije Ramdedovića Fana rođena Huremović ispekla šest hljebova i spakovala mladim partizankama, kojih je bilo u Petoj proleterskoj, za dalek i krvav put.
Bilo je, kako se sjećala Fana, među njima mladih partizanki koje su prije odlaska u Bosnu plakale: Idemo, a ko zna šta nas tamo čeka i hoćemo li se žive vratiti…
Muslija je preživio borbe u Bosni, ali je, sa promrzlim nogama, mjesec dana ostao u partizanskoj bolnici gdje se oporavio i ponovo pridružio svojim drugovima u brdima Bosne gdje su vođene odlučujuće bitke za odbranu svoje domovine.
Po završetku rata Muslija se vratio u Lagatore gdje je odmah bio zadužen za organizovanje omladine u savez komunista, što je on rado prihvatio. Bio je uzoran predsjednik omladine i pokretač aktivnosti mladih komunista gdje je bio obavezan uključivati i omladinke. Bilo je to vrijeme kada su roditelji teško prihvatali da im ženska djeca odlaze na večerenje sastanke Saveza komunista, ali, naredba je bila izričita – za neposlušnost su slijedile visoke kazne.
Musliji je ostala puška s kojom se borio u partizanima. Nije je vratio prilikom razduženja, Bila je to nagrada za hrabro držanje u ratu.
Ubrzo, po završetku rata i dolasku iz partizana Muslija se oženio Bisom Muratović iz sela Johova voda. S njom je imao kćerku Emiru. Kada joj je bilo sedam mjeseci, muslija je, onom istom puškom koju je donio iz rata, oduzeo sebi život. Dugo se u Lagororima nagađalo zbog čega je mladi Muslija Ramdedović oduzeo sebi život. Pravi razlog nikada se nije saznao. Po njegovoj smrti Bisa se vraća u svoj rod. Emira ostaje Muslijinoj porodici, gdje je snaha Muslijina Fana, žena njegovog brata Šefkije, prihvata na svoja prsa, a skida svoju, četiri mjeseca stariju kćerku. Prisvojila ju je i odgojila. Mala Emira je imala pravo na pomoć i izdržavanje države, ali su Muslijini papiri i priznanja iz rata uništeni. Ko ih je uništio – nikad se nije saznalo.
Hasana postavljaju na mjesto predsjednika opštine
Hasan Ramdedović je, iako nepismen, bio prvi posljeratni predsjednik opštine Petnjica. Bio je i porotnik na sudu u Beranama, te u cijelom beranskom kraju i Bihoru slovio za mudrog i pravičnog čovjeka kojem se vjeruje.
Godine 1976. teško se razbolio i ostao nepokretan. Oronuo i teško bolestan bio je na rukama svoje familije mijenjajući svaki mjesec kućni prag. Bio je to najteži i najtužniji dio života Hasana Ramdedovića koji se okončao u 78. godini, u jesen 3. oktobra 1977.
Iza Hasana Ramdedovića ostao je brojan porod: sinovi, kćeri, unuci i praunuci…
Mnogo šta su naslijedili od oca, djeda i pradjeda, ali Hasanovu mudrost je bilo skoro nemoguće naslijediti.
Iza dobrih ljudi ostaje priča da se prenosi od usta do usta i da se ne zaboravi.
Redakcija revije Bihor
Danas ekipa iz Institut za javno zdravlje CG vrši uzorkovanje i ispitivanje vode sa vodovoda ,,Popča”.
Kako saznaje portal radija, po mjerenju na terenu, rezultati su dobri, nađena je vrijednost od 0,3 hlora, čekaju se detaljna labaratorijska ispitivanja.
Takodje radi se monitoring voda, pored vode sa vodovoda ,,Popča”, uzorkuje se voda i sa vodovoda Bor i Laze.
D.B.
Snijeg, voda i nevrijeme oštetili su većinu seoskih puteva na području BIhora. Tako i u Dobrodolama, gdje je Komunalno preduzeće Petnjice dobro očistilo glavni put ali je on uzak i predstavlja problem vozačima.
Juso Šabotić, mještanin Dobrodola, apeluje na Komunalno preduzeće Petnjica da posvete pažnju na pravljenje proširenja prilikom čišćenja putnog pravca prema ovom planinskom selu.
„Od Bora, od prodavnica prema Dobrodolu, možeš doći, ali se ne možeš razminuti. Problem je glavni put, nidje proširenja, niđe ništa. Jedino u namet da rupimo i tako da se razminemo. Stoga apelujem da se posveti više pažnje kada već čiste da se urade proširenja kako bi se mogli razminut“, istakao je Dobrodolac, Juso Šabotić u apelu.
D.B.
Žiri za dodjelu nagrada i priznanja za filantropiju „Iskra“, dodijelio je specijalno priznanje za doprinos dijaspore Bošnjačko donatorskom fondu iz Luksemburga.
Kroz projekte podrške studentima i djeci bez roditeljskog staranja, u toku prethodne godine donirano je 11.000 eura, a od osnivanja Fonda, gotovo 75.000 eura. Podržali su i štampanje monografije KUD-a “Vrelo Ibra” iz Rožaja i donirali 5.000 eura opštini Petnjica i Crvenom krstu Bijelo Polje za borbu protiv pandemije.
Svečanost povodom dodjele nagrada i praznanja, biće organizovana u peta, 29.januara a ovo specijalno priznanje će u ime BDF-a primiti Enver Rastoder, koordinator za područje Crne Gore.
Loklana uprava ovih dana je fokusirana na praćenje otvorenih poziva prekogranične saradnje koji se tiču finansiranja ili sufinansrinja različith projekata.
„Posebno smo koncentrisani na objavljenim pozivima prekogranične saradnje Crne Gore i BiH. Na ovom otvorenom pozivu, mogućnost kandidovanja projekata je u dvije oblasti: Zaštita životne sredine i upravljanje rizima u elementarnim nepogodama. Svjesni toga da možemo biti korisnici fondova koje daje EU, opština je formirala tim kojeg čine mladi i obrazovani ljudi koji će raditi na pisanju projekata. Mi smo korisnici nekoliko projekata i imamo određeno iskustvo pa je to i svojevrsna ohrabrujuća činjenica da ćemo i u narednom periodu imati realizaciju određenih projekata za dobrobit svih naših građana“, istakao je predsjednik opštine, Samir Agović, za portal radija.
D.B.
PROČITAJTE JOŠ:
(VIDEO) MEHMED AJDARPAŠIĆ PONOSAN NA SVOG CEZARA, BIKA OD TONU I NEŠTO VIŠE
Na svim putnim pravcima na području opštine Petnjica, neophodna je oprezna vožjna. Magistralni putni pravac od Berana prema Trpezima, i pored toga što je očišćen nije sipana so i rizla pa je oprezna vožnja je potrebna ne samo u krivinama, već čitavom dužinom.
PROČITAJTE JOŠ:
KOMUNALNO UKLONILO ODRON SA PUTA PODVADE – KALICA: NIJE NAŠE ZADUŽENJE, ALI MORAMO ZBOG GRAĐANA
I pored toga što nije u njihovoj nadležnosti juče su, u ranim jutarnjim satima, radnici komunalnog preduzeća radili na čišćenju dionice magistralnog putnog pravca Podvade – Kalica.
„Komunalno preduzeće je juče, na osnovu veliki broj poziva vezano za održavanje regionalnog puta Stenice-Kraka-Trpezi-Kalica, iz razloga lošeg održavanja ovog putnog pravca, na par lokacija čistilo i uklanjalo, prije svega pojavu odrona.
Medjutim, Komunalno preduzeće nije nadležno niti zaduženo za održavanje ovog putnog pravca. Naše preduzeće održava lokalne putne pravce na teriotoriji opštine Petnjica i od ranih jutarnjih časova mehanizacija je na terenu.
Često kada nam organizacija posla dozvoli da intervenišemo i na reginalalnom putu, tako smo i juče uklonili odron u saradnji sa Službom zaštite i spasavanja. Medjutim čišćenje snijega na regionalnom putnom pravcu nije naša nadležnost, te apelujemo na nadležne da hitno reaguju, a svi zainteresovani da se obrate preduzeću Crnagoraput koje održava taj putni pravac“, istakao je Rifat Agović, tehnički direktor Komunalnog preduzeća Petnjica.
DENIS BOŽOVIĆ
PROČITAJTE JOŠ:
REVIJA BIHOR: MUNIR RAMDEDOVIĆ – REVIZIJA ZAKONA O INTEGRACIJI U LUKSEMBURGU
Integracija je proces u kojem čitava zajednica migranata i nemigranata doprinosi stvaranju skladnog društva u svrhu jačanja socijalne kohezije. Da bi postigla ovaj cilj, vlada Luksemburga trenutno sprovodi politiku integracije zahvaljujući kojoj se mobilišu različita sredstva u cilju olakšavanja procesa integracije stranaca. Luksemburg je jedna od prvih zemalja Evropske unije koja je usvojila Ugovor o prijemu i integraciji (CAl), koji je, uprkos svom neobavezujućem karakteru, vrlo značajan za strance o čemu govori i činjenica da je pomenuti ugovor potpisalo oko 10.000 ljudi. O svemu tome u posljednjem broju REVIJE BIHOR piše Munir Ramdedović.
Piše: Munir Ramdedović
U cilju prilagođavanja postojećih zakona promjenama koje podrazumijeva dinamika integracije, čini mi se apsolutno neophodnim da vlada Luksemburga nastavi utabanom putanjom za trajno unapređenje politike u ovoj oblasti.
S jedne strane, treba priznati da vlada ulaže puno napora da mobiliše potrebe resurse za integraciju stranaca. Slično tome, stranci su potpuno svjesni i zahvalni na prilici da, ne samo iskoriste benefite luskemburškog sistema već i da učestvuju u procesu diverzifikacije i razvoja luksemburške ekonomije, otvarajući preduzeća i nova radna mjesta.
Osjećaj zajedničke odgovornosti uspostavlja se između stanovnika i Vlade što dodatno uključuje strance i podstiče ih da na najbolji mogući način doprinesu razvoju Velikog Vojvodstva. To se manifestuje brojem ključnih pozicija koje stranci zauzimaju obavljajući funkcije šefova kompanija ili zaposlenih u različitim institucijama privatne ili javne prirode.
S druge strane, postoji prostor za poboljšanje u oblasti uspostavljanja jednakih mogućnosti za sve stanovnike bez izuzetaka za zaposlenje u Luksemburgu. S obzirom da cijelo društvo učestvuje u prijemu i integraciji stranaca, u duhu poštovanja osnovnih ljudskih prava, svaki pojedinac, bez obzira na njegovo porijeklo i pripadnost treba biti tretiran jednako uspostavljanjem stvarne jednakosti u svim oblastima.
Predlažem integraciju stranaca putem pravne i administrativne procedure kroz kreaciju profesionalnih obuka na nacionalnom nivou, dostupnim svima, kako bi se, na brži i efikasniji način, integrisali u luksemburško tržište rada i uključili u proces razvoja zemlje.
Drugim riječima, Luksemburg ulaže mnogo napora da integriše strance, ali bilo bi potrebno dublje istražiti potrebe pridošlih, pojednostaviti administrativne postupke kako bi se privukla radna snaga te za radna mjesta koja zahtijevaju određeni stepen kvalifikacije pružiti platformu za stručno usavršavanje i kvalifikacije u partnerstvu sa vlastima. Dok su stranci iz trećih zemalja koji u Luksemburg dolaze na osnovu ugovora o radu u potpunosti integrisani, s druge strane njihovi supružnici suočeni su sa složenim procedurama za dobijanje radne dozvole.
Prema sadašnjem zakonskom rješenju, ako podnosilac zahtjeva za radnu dozvolu ne dobije odobrenje odsjeka za imigraciju u roku od 3 mjeseca, tada se odgovor smatra negativnim. Zašto ne preokrenuti administrativnu proceduru i osigurati da se nakon perioda od 3 mjeseca odobrenje za rad smatra de facto odobrenim?
Iako cjelokupno društvo mora učestvovati u prijemu i integraciji migranata, administrativni organi su ti koji bi trebalo da se neprestano bave potrebama stranaca i da se prilagođavaju njihovom promjenljivom karakteru. Iz tog razloga, preporučujem da se razmisli o stvaranju nacionalne platforme za stručno osposobljavanje, u partnerstvu sa Ministarstvom rada, zapošljavanja i solidarne ekonomije (Agencija za razvoj zapošljavanja – ADEM), čije bi finansiranje bilo omogućeno stvaranjem organa specijalizovanog za prikupljanje sredstava (raspoređenog po različitim oblastima djelatnosti) iz doprinosa koje bi poslodavci uplaćali. Ovaj sistem prikupljanja doprinosa, koji se naziva i „1% doprinosa“ poslodavaca, stvorio bi fond obrtnih sredstava (koji bi iznosio oko 300 miliona), srazmjerno obimu migracionih tokova i indeksaciji prema satnici troškova obuke, definisanih od strane države. Proces dobijanja boravišne i radne dozvole za državljane trećih zemalja u oblasti zanatskih profesija od suštinske je važnosti za razvoj luksemburške ekonomije, posebno u oblasti izgradnje stambenih jedinica (nekretnina). Na ovaj način, omogućiće se angažman migranata u vidu pohađanja ciklusa profesionalnog usavršavanja koji bi odgovarao i njihovim vještinama ali i potrebama tržišta rada.
Ako uzmemo u obzir da je poštovanje osnovnih ljudskih prava kamen temeljac demokratskog režima svih država članica EU, postavlja se pitanje jesu li migranti dovoljno osnaženi, informisani i efikasno podržani, ili su ponekad izgubljeni i izolovani usljed pravnih i društveno-profesionalnih komplikovanih procedura? Neefikasnost administrativnih procedura bi se mogla nadomjestiti primjenom gore navedene logistike i delegiranjem ovlašćenja povjereniku za integraciju odgovornom za stručno obrazovanje, uspostavljanjem javno-privatnih partnerstava uzimajući u obzir potrebe ADEM-a i kapacitete različitih profesionalnih sekotora. U tom slučaju, svaki sektor bi imao obavezu da razvija profesionalnu obuku u svojoj oblasti a koja bi morala imati odobrenje za rad izdatog od nadležnog organa državne uprave.
Reforma postupaka integracije, prema tome, podrazumijeva multietnički pristup tržištu rada, usmjeren na standardizaciju postupaka i stručnog osposobljavanja, u vidu kreiranja „Compte Horaire de Formation“ tj. profesionalnih usavršavanja od kojeg bi svi stanovnici, ne samo migranti, imali koristi. To podrazumijeva uvođenje pravne klauzule angažovanja migranata suočenih sa preprekama proizašlih usljed gore navedenih komplikovanih procedura koja bi one koji pohađaju određeni ciklus profesionalnog usavršavanja izjednačile sa onima koji aktivno traže posao čime bismo izbjegli isključivanje istih sa tražišta rada.
Kao zaključak, zapažanje i preporuka, a pored potrebe za razmišljanjem o stvaranju Komisije za stručno osposobljavanje i „Compte Horaire de Formation“ (CHF) bilo da se radi o zaposlenom ili o onome ko traži posao, o migranatima iz EU ili onih koji nisu iz EU, predlažem sljedeće konkretne mjere i procedure:
I na kraju, jednostavan pogled na različite talase imigracija u Veliko vojvodstvo Luksemburg ilustruje značaj multikulturalizma te pravilnog funkcionisanja društva i očuvanja njegove ravnoteže. Problematika mora biti prisutna najviše u političkim diskursima kako bi se podstaklo prihvatanje imigranata odnosno stranaca. Isto tako, naglasak mora biti stavljen na ekonomsku ulogu koju igraju stranci i prekogranični radnici u Luksemburgu, poput one u povećanju lokalnog BDP-a i podršci potrošnji domaćinstava.
