Da čovjek živi na selu i bavi se poljoprivredom je sasvim uobičajena i rekli bi smo logična stvar. Međutim, kada živiš na oko 200 metara od centra čaršije i baviš se stočarstvom, pri tom još si mlad momak, to i nije baš uobičajeno.
Dvadesetrogodišnji Ermin Muratović nije želio da “bude u trendu” i potragu za boljim životom i srećom nastavi u Luksemburgu ili bilo gdje na zapadu, kao što su to uradili mnogi iz Petnjice. Ostao je tu, u Bihoru jer se rukovodi onim da “ko hoće da radi, može i da zaradi” i u Petnjici.
“Ne možeš se obogatit ovdje, ali može da se zaradi i da se živi sa porodicom. Može i nešto da se stvori”, kaže Ermin, mladi stočar iz Petnjice.
Ono što izdvaja ovog mladog Bihorca to je što farmu od 15 muznih krava i tri junice oformio u neposrednoj blizini centra Petnjice, a da se to skoro pa i ne da primijetit. U njegovoj okućnici, gdje je smještena porodična kuća, štala, sjenik i sve neophodno za jedno domaćinstvo koje se bavi poljoprivredom, impozantno je to što je sve pod konac. Čisto i uredno, a oni koji svakodnevno prolaze pored štale, teško da mogu i primijetiti da se tu nalazi „buljuk“ od 18 grla krupne stoke.
“Volim to. Volim da mi je sve sređeno i vodim računa o tome”, naglašava Ermin Muratović.
„Od rahmetli oca sam naslijedio ovaj posao i evo uspješno se bavim onim što je započeo on. Nije da se ne isplati, naprotiv, itekako imam dobit. Jeste rad, ali opet lakše nego li u Luksemburgu. Bio sam tamo kao turista i nije mi se svidelo. Oni od rane zore idu da rade. Ranim i ja. Ljeti sam od šest ujutru na noge, a zimi znam da i duže odspavam. Međutim, svoj sam gazda pa kada sam umoran, znam da odmaram i do 7 i po”, ističe Ermin.
Osim pedantno uređene okutnjice, za ovog mladog Bihorca je specifično i to što sav posao oko stoke i pripremi hrane za nju u ljetnjim danima, radi sa svojom suprugom i majkom.
“Da bi izimio krave koje imam, potrebno je oko 3.500 hiljada bala. Sve to pokosim, baliram i dotjeram, a pomaže mi supruga i majka. Mašine i mehanizaciju imam kompletnu pa je puno lakše raditi. Kada smo na planini, tada proizvodimi sir i kajmak i prodajem telad. Ovdje kada sam, onda prodajem vareniku. Sreća je što imam našeg kupca i prerađivača, mljekaru Radmančicu pa njima isporučujem. Nešto prodam i van, našim ljudima u dijaspori. Sir uglavnom njima šaljem. Trenutno su muzne samo tri krave, a ostale su steone”, kaže Ermin Muratović.
Njegu ljubav prema poljoprivredi i stočarrstvu je prepoznata i od strane Ministarstva poljoprivrede.
“Prije osam godina sam dobio solarni panel. Nakon toga sam dobio kosačicu i plastilicu. Sve je to preko projekata za koje sam aplicirao gdje je pola sredstava obezbijedlio ministarstvo, a pola ja. Zadovoljan sam”, ističe Ermin.
Planina Vlahovi i njeno prostranstvo je idealno za stočarstvo, a realativno ravni pašnjaci su pogodni za kosidbu i plastibu sa mašinama. Nekada je njegov otac isključivo držao ovce, ali kako kaže Ermin, ovca hoće puno posla, prije svega hoće čobanina.
“Danas imam samo jednu ovcu koju čuvam zbog toga što je nju kupio rahmetli babo i nju sam dao jednom prijatelju koji ima stado. Nekada je babo držao samo ovce. Imali bi smo samo po jednu kravu, a u zadnje vrijeme je počeo više krava, a manje ovaca. Ovca ‘oće čobanina”, ističe Ermin koji, i pored puno posla i rada, ima vremena i za društvene mreže.
“Nađe se toga vremena i za FB. Sjednem da čuvam krave i samo šaltam. Ne objavljujem slike na FB, pravo da ti kažem jer nema ko da me slika. Kada odem sam, ko će da me slika”, kroz šalu zaključuje Ermin Muratović.
DENIS BOŽOVIĆ
