Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Bihorsko ljeto (fragment iz knjige ,,Bošnjaci i ja”) 2019 godine i XII festival – Zavičajne staze bili su ispunjeni mnogobrojnim kulturnim aktivnostima, promocijama, programima od kulturološkog značaja. Književni susreti su održani 3. avgusta 2019 godine u Šipovicama, mjestu rođenja bajkovitog pripovjedača Ćamila Sijarića. Na skupu su pored Ćamilove česme uz prisustvo brojne publike gvorili: Faiz Softić poznati pisac, pjesnik, kulturni radnik i urednik revije ,,Bihor” koji, svojim mnogobrojnim akcijama kako u Crnoj Gori tako i Luksemburgu, radi na očuvanju dijaspore afirmišući sve vrijednosti pisane riječi i knjige. Faiz Softić se osvrnuo na stvaralaštvo Ćamila Sijarića pronalazeći paralele između tradicije i savremenog pisma jasno ih pretačući u svoja esejistička viđenja i prozni pristup.
Nakon završene manifestacije imao sma priliku da sjednem i popričam sa Faizom Softićem sa kim sam se tek na ovoj manifestaciji zvanično upoznao iako smo bili već prijatelji na društvenim mrežema i često razgovarali. Faiz Softić je neposredan opušten pun šaljivog duha i tona. Ima veliko srce u to sam se uvjerio mnogo puta kod njega. Ta humanost je kod njega često dolazila do izražaja. Znao sam da je dio svog života i teških trenutaka proveo u Sarajevu. Sjeli smo u biblioteku ,,Ćamil Sijarić” upravo ispod fotografije velikog pisca po kome biblioteka nosi ime započeli smo jedan opušten prijatan razgovor koji će prerasti u lijep intervju kojeg ću ja kasnije objaviti u crnogorskim medijima. Njegova toplina i briljantni odgovori ovog oštroumnog književnika ostavili su na mene jak i neponovljiv utisak. Tako je bilo lijepo slušati kada priča.
Vidjelo se da je veoma aktivan u kulturi i da prati sva kulturna dešavanja kako kod nas tako i u Liksemburgu ali i u Sarajevu. Džordž Orvel (engl. George Orwell). Engleski pisac1903. godine u Motihariju (Indija), a umro je 21. januara 1950. godine u Londonu, jednom je zapisao: ,,Predani pisac tokom rada morat će se zapitati barem četiri pitanja: što nastojim reći, kojim riječima mogu to izraziti, kakva slika ili idiom (u lingvistici: ustaljeni) služe tome, je li ta vizija dovoljno nova i svježa da ima efekat. Nakon njih, najvjerojatnije će se zapitati i: jesam li mogao skratiti i jesam li rekao nešto što je ružno sročeno, a mogao sam to izbjeći.” U svim svojim knjigama Faiz Softić je imao ove elemente koji ga čine izuzetnim piscem sa naših prostora. Pored toga on se nesebično trudi da svakog kolegu afirmiše i podrži u poeziji i prozi. A takvih je zaista malo danas koji su spremni i druge podržati. Faiz Softić, nije samo književnik, on je vječiti putnik, i arheolog ljudskih sudbina i neispričanih priča rodnog Bihorskog kraja. ,,Razapet” između Luksemburga-Sarajeva i Bihora. Njegovi putevi, snovi, stvarnost ali i poneka suza je pretočena u njegovu prozu. To njegovim romanima daje onu pripovjedačku notu koja je karakteristična ali i unikatna za sve pisce Bihorskog kraja.
Jedno od pitanja koje sam mu postavio a koje će kasnije biti prezentovano u intervju bilo je: Gospodine Softiću za vrijeme okupacije Sarajeva i ratnih strahota koje ste preživjeli šta je na vas ostavilo lično upečatljiv pečat pred sam odlazak iz Bosne, 1995 god šta je to za čim najviše žalite? Odgovorio mi je: – U ratu sam spoznao šta je zapravo život a šta smrt. Spoznao sam koliko je uzaludan posao težiti za bogatstvom. U ratu sam spoznao svu ljudsku bezobzirnost, te da je za mnoge reći da su psi kompliment. Nevjerovatno je do kojih dimenzija može doskočiti ljudsko divljaštvo i da postoje trenuci koji traju u kojima im ništa nije sveto. Zar je moguće da smo sa takvim ljudima do juče živjeli i to u prijateljskim odnosima. Pitao sam se jesu li ovo zvijeri čučale u njihovoj koži?! I da se pogrešno ne shvatim – cijeli rat sam proveo sa ljudima raznih konfesija. Među nama ni rat nije mogao spržiti prijateljstvo, ali, nažalost – bilo je mnogo opakih i loših ljudi, koji su dobili šansu da mogu činiti šta hoće i oni su krenuli u svoj krvavi pir. A za čim žalim?
Žalim za životom kakv je bio prije rata i koji se više, sada je pouzdano jasno, neće nikada ponoviti; bar meni ne. U mnogima je izgorjela duša. U nekima i dalje gori. Kada mi je dao ovaj odgovor razumio sam kako rat utiče na pisca i kako nekada u svojim djelima ili pjesmama ,,ponesete” i taj dio sebe. Eh razmišljao sam u sebi koje je sve strahote prošao i kako je to na njega uticalo. Dan prije susreta sa njim pročitao sam tri njegove kratke pjesme kako bih znao da formulišem i postavim mu neka pitanja.
Tri kratke pjesme;
POSLIJE RATA
i…?!
HOĆU U SARAJEVO
Draga,
znam da bjelina hljeba
dolazi od naših ruku
Ali, molim te,
pusti me da idem u Sarajevo.
KAŽIPRST
Bože,
koliko grijeha
u jednom prstu.
Poezija Faiza Softića predstavlja krik intelektualca koji je u vihoru rata svoj vapaj i bol iskazao stihovima. Dok su Sarajevo ubijali mecima i granatama, dotle je Softić na pergamentu papira opisivao stradanja običnih ljudi koji su nijemo padali pogubljeni. Svaka bora na njegovom licu nosila je tragičnu poruku koja je pretočena u lirske subjekte. Softićevi stihovi u ovim pjesmama su duboko potresni u istoriji Bošnjaka kao i stihovi posvećeni (žalu) za rodnim krajem (primjer su pjesme: Tamo, Bihor).Trebalo je vremena da poezija sazri da se oblikuje i da dobije svoju punu snagu etičnost i estetiku ali i da sačuva njegovu ljudskost i humanizam. ,,Apokalipsa” koja je prošla kroz Softićevu poeziju nije utihnula, pravo je pitanje da li je utihnula naša sposobnost da čujemo ono što nam autor govori na šta nas podsjeća i opominje. Pored toga što uviđa prirodu stvari Softić i zalazi u samu poetsku suštinu, on zacjeljuje, i obogaćuje život, donosi ljepotu (ma koliko ona bila gorka) i bunt, koji se suprotstavlja bezakonju i nepravdi.
Nastavili smo razgovor u duhu kulture. Praveći ja lično paralele između njega i Ćamila Sijarića kada je u pitanju zavičaj upitao sam ga: Vaš roman ,,Pod Kun planinom” prati autentična svjedočanstva vašeg zavičaja. Šta je za vas zavičaj šta je to što uvjek nosite u vašem srcu ali i u vašim knjigama? Odgovorio mi je: ,, Zavičaj je krletka iz koje sam se ispilio. Taj čudesni i pasivni Sandžak, ta brdovita i čudesna Crna Gora… Sve me to odredilo; i kao pisca i kao čovjeka. Zavičaj me prilično namučio u mom djetinjstvu, ali danas kada sam vremenski i prostorno poprilično udaljen od njega – blista mi, i često ga i jako poželim. Zaspim uz grgoljenje zavičajnih potoka i huku vjetrova koji su znali uplesti vrhove hrastova iznad naših kuća u mojim rodnim Vrbama. Ni jedan miris zavičajni; ni krušaka, ni jabuka, ni pokošenog sijena, ni očevog duhana, ni torine pod kućom, ni prvog behara sa aršlama pod kućom, ništa to nije izmaglilo iz mojih čula. Uglavnom, sve što je stasalo u mojoj književnoj bašti, proklilo je iz zavičajne sjemenke.”
Faiz Softić je glavni sam i odgovorni urednik revije Bihor već duže od jedne decenije. Izdaje je istoimeno udruženje Zavičajni klub „Bihor“ i ovo udruženje je dobro poznato širom svijeta. Zna se za udruženje Bihor i reviju ,,Bihor“ širom svijeta i njihovu plemenitu misiju u očuvanju kulture i identiteta Bošnjaka. Revija izlazi tromjesečno u tiražu od 1000 primjeraka i rado je čitana širom svijeta. Njeni tiraži često znaju da pređu i veći tiraž od navedenog. Revija ,,Bihor“ predstavlja esenciju i sponu sa rodnim krajem svaki primjerak predstavlja svojevrsnu ,,malu istoriju“ rodnog kraja i zavičaja. Tada mi je prodložio da i ja napišem tekst za reviju ,,Bihor“ što sam ja sa radošću prihvatio i na čemu sam mu jako zahvalan naše prijateljstvo i saradnja je poseban primjer multikulture. Kada sav već spomenuo reviju ,,Bihor“ ne želim da preskočim Zavičajni klub ,,Bihor“ koji čuva običaje, folklor, pisanu riječ, bosanski jezik, okuplja i vodi brigu o svim iseljenicima. Prepoznati su po svom humanitarnom radu i mnogobrojnim akcijama nikada ne zaboravljajuči rodni kraj a ni mlađe generacije. Brojne humanitarne ali i kulturne manifestacije koje su oni organizovali nisu posvećene samo prema pripadnicima Bošnjaka već i prema Crnogorcima, ali i svima drugim narodima u duhu lijepe riječi i multikulture. Tako recimo u „Danima bošnjačke kulture u Luksemburgu“ isprepletaju se stihovi luksemburških, bosanskih, crnogorskih, sandžačkih i mnogih drugih pjesnika i stvaralaca. Zahvaljujući Faizu Softiću bio sam gost Bošnjačkog nacionalnog vijeća koje je u okviru programa obilježavanja 20. novembra – Dana Sandžaka organizovalo 14. Sandžačke književne susrete na kojima je učešće uzelo četrnaest književnika. Domaćin tribine bio je prof. dr. Redžep Škrijelj, a na susretima su učestvovali književnici iz Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, književnici iz dijaspore koji žive u Holandiji, Austriji, Njemačkoj, Luksemburgu, te književnici koji objavljuju na jezicima manjinskih naroda u Srbiji.
Faiz Softic je rođen 10. januara 1958.god. u Vrbama kod Bijelog Polja na sjeveru Crne Gore (Sandžak). Skolovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu. Prvu pjesmu objavio još kao učenik 6. razreda osnovne škole i od tada ne prestaje pisati. Piše za razne listove i časopise. Prevođen je i nagrađivan. Zastupljen u školskom programu BiH, Kosova i Sandžaka. Svaka njegova knjiga bila je u najužem izboru za knjigu godine u Bosni i Hercegovini u godinama njihovog izdanja. Bosanski rat ga zatiče u Sarajevu gdje ostaje do kraja da brani grad i zapisuje. Godine 1995., za ženom i djecom, dolazi u Luksemburg gdje nastavlja sa književnim radom. Tu je i napisao roman Pod Kun planinom, zasnovan na autenticnom događaju iz svog zavičaja, koji je dozivio više izdanja, filmski scenarij i prevod na francuski jezik. Glavni je i odgovorni urednik revije „Bihor“ koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku. O njegovom književnom radu pisali su mnogi kritičari i esejisti iz Bosne, Crne Gore, Luksemburga… Njemu lično najviše se dopada rečenica Marka Vešovića, iz pogovora u knjizi poezije ,,Strašan je zid bez sjene. “ Na samom kraju svog obimnog osvrta , Vešović je zapisao: – Faiz Softić, u ovoj knjizi, mnogo je više od svjedoka ratnih užasa kroz koje je pronio neokrnjenu svoju ljudskost.
Objavljene knjige:
1. Strašan je zid bez sjene – poezija, Bosanska knjiga, 1996.
2. Čovjek na rasputici – poezija, ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2007.
3. Dok vode teku – Izabrana poezija, Centar za kulturu Bihor, 2016.
4. Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wupperttal – Tuzla, 2002
5. Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2003.
(2.izdanje)
6. Pod Kun planinom – roman, Almanah, Podgorica, 2010. (3. Izdanje)
7. Strah od rodne kuće – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2006.
8. Ljudi bez adrese – roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.
9. Čovjek koji kisne – pripovjetke, Tugra, Sarajevo, 2006. (Novčana nagrada
Ministarstva kulture BiH za dvadeset najboljih knjiga izdatih u toj godini).
10. Mjesečeve priče, pripovjetke, Zoro, Sarajevo, 2010.
11. Mutna voda, knjiga priča, Planjax, Tešanj, 2019. (Nagrada Ministarstva
kulture BiH na konkursu za deset najboljih knjiga napisanih u 2018.)
12. Pod Kun planinom (Sous le mont Kun) roman, prevod na francuski, CLAE –Luksemburg. Prevodilac: Nicole Dizdarević, Pariz. 2009.
13. Ljudi bez Adrese na njemačkom jeziku (Menschen ohne adresse) roman,
PHI, Luksemburg 2020. Prevodilac: Elvira Veselinović
14. Okamenjeni dani, izabrane pjesme na mađarskom jeziku – Kővé vált napok,
izabrana poezija. Porodični krug, Senta 2020. Prevodilac Illeš Feher
15. Monografija: Bošnjaci u Luksemburgu, Almanah – Podgorica 2011.
16. Zajedno sa Aidom Vanovac preveo je i prepjevao sa francuskog na bosanski
jezik knjigu pjesama luksemburškog pjesnika Lamberta Chlechtera Pješak na mliječnom
putu.
U pripremi:
– Roman: ,,Noćni čuvar pasa“
– Roman ,,Pod Kun planinom“ na albanski i turski jezi
