Bihor je poseban rasadnik pisaca. Neki od njih važe za istinske poslenike kulture, a pojedini su postigli znatan uspjeh i na međunarodnom planu – knjige su im prevedene i prevode se na mnoge strane jezike.
Bihorski rukopis je prepoznatljiv i karakteriše ga posebna jezička toplina i filigranski vez koji pjesnici i prozni pisci ostavljaju za sobom.
Golemo je to! Po tome se, između ostalog, cijeni snaga jednog mjesta, kraja, iliti države.
Kolumbiju je proslavio Gabrijel Garsija Markes, a Jugoslaviju Ivo Andrić, Meša Selimović, Bora Stanković, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić, Miloš Crnjanski, Daniilo Kiš…
Ameriku: Džerom Dejvid Selindžer i Vilijam Fokner…
Francusku: Viktor Igo, Gistav Flober, Onore de Balzak, Emil Zola, Šarl Bodler…
Englesku: Vilijam Šekspir, Džordž Gordon Bajron…
Albaniju: Ismail Kadare, Dževahir Spahiju…
Tursku: Orhan Pamuk, Jašar Kemal…
Njemačku: Tomas Man, Erih Marija Remark, Johan Volfgang Gete, Herman Hese…
Rusiju: Fjodor Dostojevski, Lav Tolstoj, Aleksandar Sergejevič Puškin, Ivan Turgenjev, Čehov…
Rumuniju: Nikita Stanesku, Maks Bleher…
I tako, mnoge zemlje i krajeve je proslavila pisana riječ autora poniklih na njihovim prostorima.
Da ne zaboravim – Bog dušmanina zaboravio – Isaka Baševisa Singera, meni najdražega pisca, poljskog Jevrejina, a tu je i Federiko Garsija Lorka, proslavljeni svjetski pjesnik, Španjolac, koga su 1936. godine, na početku španskog građanskog rata, ubili fašisti i bacili u, do dan-danas nepoznat grob.
Dakle, živa pisana riječ mnoge je došla i glave, ali – klicali su slobodi i svojoj domovini.
Neka niko ne pomisli da Bihor nema svog Turgenjeva, Pamuka, Kadarea, svoga Jesenjina ili Lorku.
Nismo navikli cijeniti svoje i to nas je koštalo kroz istoriju. Da smo znali na vrijeme prepoznavati vrijednosti svojih ljudi – drugačije bi nam, što rekao pametni narod, tice pjevale.
Mora se prizunati, u zadnjih dva desetljeća i u Bihoru je došlo do bitnih promjena na svim poljima, pa i u kulturi.
Bihor danas ima „Bihorsko kulturno ljeto“, ima Fesival kratke priče gdje na konkurs za najbolju priču učestvuju autori sa prostora cijele nam bivše domovine Jugoslavije i iz dijaspore.
Bihor ima beskompromisnog poslenika kulture Mirsada Rastodera, koji gori od želje da sjaj bihorske kulture dosegne što dalje i obasja što više – brda i doline, sela i gradove.
Imao je Bihor Haćima Durakovića, koji je do zadnje pore prepoznavao šta valja a šta ne valja i borio se do posljednjega dana svog života da na bihorskim putevima i putanjama bude što manje blata…
Ima Bihor velika imena iz svijeta literature, čija se djela čitaju i proučavaju, prevode i nagrađuju. Ima, ali mnogi među nama neće to da priznaju, jer postoji i ona u narodu prepoznata kancerogena komponenta svijesti: miči mi moga ispred očiju i dovedi mi tuđina, pa ću ga cijeniti i poštovati…
Zato, u ime kulture i preobražaja cijeloga kraja nužno je u centru Petnjice izgraditi Bihorsku kuću pisaca, koja bi bila prepoznatljivog etno stila: donji boj kamen, a gornji drvo, ili kako to narod veli – brvna.
Zaslužili su to pisci i poslenici kulture Bihora, da imaju kuću u kojoj bi oni koji dolaze sastrane na festivale u Bihoru imali gdje odsjesti. Bila bi to kuća koja bi okupljala prozaiste i pjesnike koji se s vremena na vrijeme žele osamiti i u tišini svoga doma stvarati ono po čemu će nas svijet sutra prepoznavati.
Bihor na svojim prostorima i u dijaspori ima vrijedne poduzetnike moćne da isfinansiraju ovaj prijeko potreban objekat, koji i ne mora biti velikih dimenzija, pa samim tim ne bi bio ni finansijski prezahtjevan. Dvije-tri sobe na spratu, te u prizemlju prostorije za boravak i promocije, i to je sve.
Bitno je da to bude adresa onih koji iz daleka dolaze u Bihor i onih koji iz Bihora putem svoje mašte i meditacija odlaze daleko u svijet.
Neka to bude bihorska zvijezda koja će blistati, danju i noću.
A zvat će se ne Kuća bihorskih pisaca, već Bihorska kuća pisaca. Tako će biti –kuća otvorena za svakog!
Faiz Softić
