IMA NADE: HADROVIĆ POPRAVIO POLOMLJENE TABLE NA TURJAKU I TRPEZIMA

Radio Petnjica
-
0
IMA NADE: HADROVIĆ POPRAVIO POLOMLJENE TABLE NA TURJAKU I TRPEZIMA

Da u Petnjici postoje još uvijek ljudi kojima je stalo do životne okoline, govori činjenica da nakon reagovanja i pisanja portala Radio Petnjica o devastiranju i uništavaju javnog dobra, NVO aktivista Mirsad ef. Hadrović se samoinicijativno uključio i popravio nastalu štetu.

Prvo je uništena tabla na hajratu koji je podigla i sagradila Hajrija Adrivić svojoj majici u mjestu Borići na putnom pravcu prema Trpezima a onda je na red došla i tabla sa turističkom mapom Turjaka.

Da se radi o slučajevima koji su vrijedni pažnje nadležnih organa u prilog tome ide i činjenica da je na tabli koju su vandali položili na Turjaku u istu pucano i nekoliko puta iz vatrenog oružja. Primitivizam ili šenlučenje u svakom slučaju je ono što treba da nas brine ali i to da su su ovakve pojave u zadnjih nekoliko dana učestale na prostoru Petnjice.
Jedan od neumornih NVO aktivista Mirsrad ef. Hadrović je po ko zna koji put sanirao štetu. Riječ je o čoveku koji je veliki borac za očuvanje životne sredine u Petnjici. Da podsjetimo prije nekoliko dana je uz pomoć Vajber grupe ,,Dobro djelo” čije je administrator sanirao deponiju koja se nalazila u srcu prirode na putnom pravcu Vrbica-Trpezi.
On je na svom fejsbuk profilu podijelio objavu kako su izgledale polomljene table prije i poslije sanacije.
,,Dva dana i sklanjam objavu, da ne bih širio negativnu energiju. Samo da se skrene pažnja na to da nas “ima svakakvih” kako i reče Radio Petnjica.  Polomljena je tabla sa turističkom mapom na Turijaku. U istu je nekoliko puta pucano iz vatrenog oružija.
Polomljena je i tabla na hajratu Hajrije Adrović u Borićima. I sve to u par dana.
Aktivisti viber grupe “Dobro djelo” će popraviti nastalu štetu. I za nas je ovo sitnica i zadovoljstvo da popravimo ali me zabrinjava insan/čovjek koji ne voli lijepo, koji puca u korisno, njemu je potrebna pomoc. Bog da ga uputi na dobro” kazao je Mirsad Hadrović.
ERIS BABAČIĆ

U PETAK 11. AVGUSTA: PROMOTIVNO – EDUKATIVNA TRIBINA “ALHEMIJA SEVDAHA I VEČE NAGRAĐENIH PISACA”

Radio Petnjica
-
0
U PETAK 11. AVGUSTA: PROMOTIVNO – EDUKATIVNA TRIBINA “ALHEMIJA SEVDAHA I VEČE NAGRAĐENIH PISACA”

U organizaciji Festivala Zavičajne staze i Kazivarta u Petnjici će se u petak 11. avgusta u Divan bašči održati promotivno-edukativna tribina “Alhemija sevdaha i veče nagrađenih pisaca”.

Organizatori su najavili učešće prof. dr Naka NIkšića, Braha Adrovića, hafiza Džankovića, Božidara Proročića, Safeta Sijarića, Refadije Abdić, Rebeke Čilović i mladih pjesnika.

Manifestacija je dio Bihorskog kulturnog ljeta a njen početak zakazan je za 20 časova.

NAKNADNI KONKURS ZA UPIS UČENIKA U I RAZRED SREDNJIH ŠKOLA U  CRNOJ GORI ZA ŠKOLSKU 2023/2024.

Radio Petnjica
-
0
NAKNADNI KONKURS ZA UPIS UČENIKA U I RAZRED SREDNJIH ŠKOLA U  CRNOJ GORI ZA ŠKOLSKU 2023/2024.
OPŠTI USLOVI
Na Konkurs za upis u I razred srednje škole prijavljuju se kandidati koji su završili osnovnu školu i koji u vrijeme podnošenja prijave nijesu stariji od 17 godina.
Prijava na Konkurs podnosi se 14, 15. i 16. avgusta 2023. godine (od 0 do 24 časa) i 17. avgusta 2023. godine (do 15 časova).
Prijava na Konkurs podnosi se elektronski na adresu www.upisi.edu.me. Učenik koji prvi put koristi aplikaciju za upis potrebno je da se prethodno registruje.

NASTAVLJENA TRADICIJA: FK PETNJICA – EVROPA 5:5

Radio Petnjica
-
0
NASTAVLJENA TRADICIJA: FK PETNJICA – EVROPA 5:5

U subotu,05.08.2023.godine odigrana je tradicionalna, revijalna fudbalska utakmica FK Petnjica – Evropa. Konačan rezultat je bio 5:5

Na terenu u Gusarama snage su odmjerile Kadetska selekcija Fudbalskog kluba Petnjica i takodje podmlađena selekcija Evrope, koju su činili fudbaleri porijeklom iz Petnjice, a članovi mlađih kategorija raznih fudbalskih klubova sirom Evrope i nekoliko iskusnijih fudbalera.
Da utakmica protekne u skladu sa pravilima fudbalske igre postarao se Isat Nane Muhovic, fudbalski sudija iz Švajcarske, inače bivši fudbaler Fudbalskog kluba Petnjica, a sada veliki navijač i prijatelj našeg kluba, koji je za ovu priliku donio simboličan poklon, fudbalsku loptu.
Ova utakmica je bila prilika da se naša publika upozna sa Kadetskom selekcijom Fudbalskog kluba Petnjica, koja će ove godine prvi put nastupiti u Drugoj Kadetskoj ligi Crne Gore, zajedno sa jos 16 klubova.
Biće to prava prilika da nasi dječaci pokažu svoje fudbalsko umijeće sirom Crne Gore, a i prilika za naše navijače da na domaćim utakmica daju podršku ovim mladićima za dalji napredak.
Premijerna,prva utakmica naših dječaka u Drugoj Kadetskoj ligi je zakazana za 21.08.2023.godine u Budvi, kada će naši fudbaleri gostovati istoimenom fudbalskom klubu.
ERIS BABAČIĆ

POGLEDAJTE KAKO JE PROTEKLA SVEČANA SJEDNICA SO PETNJICA POVODOM DANA OPŠTINE (FOTO I VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
POGLEDAJTE KAKO JE PROTEKLA SVEČANA SJEDNICA SO PETNJICA POVODOM DANA OPŠTINE (FOTO I VIDEO)

U Centru za kulturu Petnjica, 4. avgusta, povodom Dana opštine održana je svečana sjednica SO Petnjica, kojoj su prisustvovale brojne zvanice iz različitih sfera društveno-političkog života.

Četvrti avgust je veoma važan datum za opštinu Petnjica, jer je u avgustu 2013. godine, referendumom odlučeno da Petnjica vrati samostalnost.

Na samom početku prisutnima se obratio predsjednik SO Petnjica, Mehmed Adrović koji je kazao da su u Petnjici nakon jedne decenije realizovani projekti u vrijednosti od 23. miliona eura.

Zatim je usljedio govor predsjednika opštine Petnjica Samira Agovića, koji je kazao da Petnjica, prije deset godina, kada je uspostavila status opštine krenula sa nule

,,Nije bilo lako i jednostavno boriti se sa izazovima, ali su posvećenost, odgovornost i vjera u uspjeh doprinijeli da pruzete obaveze izvršavamo hrabro i odlučno” kazao je Agović.

Nakon uvodnih obraćanja predstavnika Opštine Petnjica, usljedio je i govor gradonačelnika Komune Rumelanže Hajnirh Haina, koji je bio specijalni gost, a koji je spremio i održao svoj govor na crnogorskom jeziku na oduševljenje prisutnih.

Četvrti avgust je prilika da se uruče nagrade onima koji su dali najveći doprinos. Najveće opštinsko priznanje nagrada ,,4.avgust” dodijeljena je posthumno, rahmetli Rifatu Rastoderu, poznatom društveno-političkom radniku, novinaru i publicisti, velikom borcu za ljudska i manjiska prava svih naroda u Crnoj Gori, kao i čovjeku koji je mnogo pomogao Petnjici i ovom kraju.

Predsjednik žirija Erol Muratović je saopštio odluku žirija.

,,Jednoglasno je donijeta odluka da nagrad ,,4. avgust” za 2023. godinu bude dodijeljena posthumno, Rifatu Rastoderu. Rifat Rastoder je dugi niz godina svojim ukupnim inteleftualnim, društvenim i kulturnim angažmanom plijenio pažnju šire društvene javnosti. Pomenuti angažman se paralelno pretakao u kontinuiranu političku istrajnost i stvaralački opus, kojim je on pokušavao obogatiti, osvježiti i dati puni doprinos stvaranju što boljeg životnog ambijenta, za sve stanovnike Crne Gore, bez obzira na njihova nacionalna i vjerska opredjeljenja.”

Nagradu je primila njegova ćerka Melita, ističući da je njen otac pripadao zavičaju i da se kroz svoj život trudio da njegova Petnjica živi životom dostojnog čovjeka.

Takođe na ovoj sjednici su nagrađeni i najbolji studenti, a to su: Elvisa Latić Lejla Latić i Kenan Muratović.

ERIS BABAČIĆ

Podalpski fidani u Petnjici

Radio Petnjica
-
0
Podalpski fidani u Petnjici

U organizaciji JU Centra za kulturu Petnjica je 1.8.2023 u okviru BIHORSKOG KULTURNOG LJETA održano književno veče pod nazivom “PODALPSKI FIDANI”. Gosti su bili mladi književnici iz Slovenije Sefadin Korać i Selma Skenderović. Oba autora su Bihorske gore list i svoje knjige su prvi put predstavili u Petnjici. Sefadin Korać je predstavio svoju prvu zbirku pjesama “POLA, POLA.” Pjesme opisuju bihorske ljepote. Čežnja za rodnim krajem je pretočena u stihove a najljepše rime su posvećene duhovnosti i ljubavi.


Promoter Šefka Begović Ličina je za Zbirku “POLA, POLA” Sefadina Koraća kazala :

– Mnogi pjesnici, pored osjećanja prema svojoj dragani ili dragom, majci kutnjem pragu, najčešće pišu o svom rodnom kraju, o livadama na kojima su prohodali, o zovu zavičajnih planina i lelujanju vjetra, lavežu pasa, o svim onim divnim melodijama koje su mu obilježile djetinjstvo i utisnule mu zavičajni pečat.
Tako je i naš Sefadin, svoju nostalgiju za rodnim krajem pretočio u stihove prve knjige sa naslovom „Popa pola“, gdje je u svakom stihu iskazao ljubav prema svojoj Petnjici, svom Misiru, tu gdje mu je od svježe posječene bukovine mjesni tišler izblanjao prvu kolijevku, odakle je odjeknuo njegov grlati plač za toplim majčinim prsima i prvim gutljajem podojenog mlijeka.
Kada sa vrhova bihorskih planina iznenada puhnu vjetrovi, autoru proključa neočekivana vulkanska inspiracija i niz lice potekne suza, tako da nikada nije kasno zaviriti u odaje sopstvene duše i iz nje iščeprkati one potisnute, daleke uspomene.
U svakoj Sefadinovoj pjesmi oslikana je ljubav i čežnja za rodnim krajem, za roditeljima i svojim najrođenijim, za onim divnim danima i vremenom, koji su ga kao mladića odaslali u svijet da ga tamo životni talasi polahko klešu i nemilosrdno šibaju.
Otrgnut od svog doma i majčinog krila, u tuđem svijetu gdje će sviti porodićno gnijezdo i začuti prvi plač svog tek rođenog djeteta, autor se prepušta sjećanju, daje peru slobodu da mu unazad vrati davne uspomene.


Poput bihorskog sokola, na krilima leti do petnjičkih vrleti, šeta proplancima i livadama, upija svu onu zavičajnu ljepotu, koje u novom domu nema, tu je sve sterilno, beživotno i pusto.
U jednoj pjesmi, autor nostalgično piše:
„Dolazim ti,oče moj, da pronađem samog sebe i da vidim zvjezda roj, u avliji tužnog tebe… pa nastavlja….
“Ruke tvrde, istrošene, nježnosti su one pune, za djecom ti život vene, što tabaju svjetske drume.“
Iz svakog retka i stiha ove knjige pište Sefadinovi jecaji i kapaju sjećanja, mirišu djetinji tragovi i uzdasi ostavljeni na onom toplom topraku odakle su ga najdraži ispratili.
Pročitala sam puno knjiga u kojima su pjesnici upakovali svoja najdublja osjećanja, ali mi se čini da je Sefadin u ovoj knizi svojim snažnim opisima postigao savršenstvo.
Njegovo pero najljepšim šerbetom zaliva zavičajne vrtove, onaj suhi komad hljeba pojeden sa glavicom luka pretvara u med, medovinom pretače izvorsku vodu, nanine kocke šećera mu se slašću otapaju.


Nema većeg zadovoljstva nego kada čitaoc spozna raspjevani ples pjesnika i zaviri u njegove inspirativne sehare. Uživaćete u ovim stihovima:
„Godine nek’ sad mi vrate!
Odmah, evo, naređujem!
Prošlost tešku i žalosnu
Danas i ja bih da sređujem.“
Autor Sefadin bi htio ujedno vratiti i sačuvati prošlost. On je ključar upečatljivih uspomena, čuvar nacionalnog i porodičnog blaga, koje će svojim nasljednicima ostaviti na amanet da ga do vječnosti pamte.
Začuđujuće je što Sefadin svoj pjesnički dar ranije nije spoznao, ali vjerovatno je čekao svoju pjesničku zrelost. No, čim se odvažio i zagazio u taj književni svijet, odškrinuo je odaje pjesničkog blaga i nagomilane stihove propustio van. Posle pročitane knjige Pola Pola, čitaoci će znati ko je Senahid Korać i diviće se njegovom umjeću da ih perom povede do svoje Petnjice, gdje će se u hladu olistale šume odmoritim i na livadi taze sijeno omirisati.
„Sunce meni dušu budi,
Tjera sjene iz sokaka
Suši vlagu iz mog srca
Pune grudi od meraka. „
Sva ljepota Bihora i Sefadinova čežnja sabrana je skoro u svakoj njegovoj pjesmi, u svakom mu stihu žubore potočići, mirišu majčini vreli somuni, na krovu iz rodnog odžaka vihori dim, sunce se ogleda u poljskom cvijeću, ovce izvode najljepše arije, u vremenu i smiraju onog sna iz tuđine, uspomene se same kovitlaju.
„ Što si mi se, kućo, ušutjela?
Zatvorila i oči i usta
Je si li ljuta što te ostavismo?
Duša tvoja ostala je pusta.

Što otanji, studeni izvore?
Je li tebi ponestalo suza?
Mnogo li je čista voda tvoja
Pokvasila l’jepih ženskih bluza.“
Samo da se u ovoj knjizi nalazi ova jedna pjesma o njoj bi se mogao napisati roman, jer iz nje sva pitanja i odgovori govore više nego hiljade riječi. Kao što mi je u Selminoj knjizi „ Zašto šutiš, Hava? „ ostala upečatljiva priča „Ljuska od oraha“, tako mi je u Senahidovoj zbirci pjesama „ Pola Pola“ najupečatljivija ova pjesma „ Što si…“
Ako autor u svojoj knjizi makar jednom pričom ili pjesmom na čitaoca ostavi upečatljiv utisak i trag, postigao je književni uspjeh.
Zato vam toplo preporučujem knjigu „ Pola Pola“ autora Sefadina Koraća, koja će vas na petnjičkim proplancima napojiti najslađim bihorskim šerbetom spravljenim od divljih jagoda, jagorčevine i đurđevka i pokloniti vam raskošna krila bihorskog sokola.
Sefadinu u Koraću želim da iznjedri još ovako sjajnih knjiga, da njegovo pero dosegne najveće književne visine i svojim uspjehom obasja petnjičke doline .

Selma Skenderović je dobitnica ugledne Urškine nagrade za književnost za zbirku kratkih priča na slovenačkom jeziku Zakaj molčiš, Hava?. U organizaciji Bošnjačkog kulturnog društva Ruh Domžale i izdavačke kuće Lijepa riječ iz Tuzle knjiga je prevedena na bosanski jezik pod naslovom Zašto šutiš, Hava? Na čuvenom sarajevskom festivalu knjige Selma Skenderović dobija nagradu za najboljeg mladog autora.

O knjizi “ Zašto šutiš Hava “ Šefka je ovom prilikom istkla sljedeće :
-Sve vas selamim, pozdravljam i izražavam svoje zadovoljstvo što sam ovdje u ovom prelijepom zdanju ponovo vaš gost. Lijepo je doći u Petnjicu, Opštinu gdje neprestano pulsira kultura i obrazovanje, za šta ste zaslužni svi vi, a posebno gospodin Sinan Tiganj, čovjek koji svake godine na ovom mjestu okuplja uspješne umjetnike i iz zemalja izvan C. Gore i koji je zaslužuje veliko poštovanje i divljenje.
U današnjem internet vremenu, kada nam omladina malo čita, a još manje piše, zadivljujuća je pojava knjige „ Zašto šutiš, Hava?“ mlade autorice Selme Skenderović kojom nam ona najaviljuje svoj plodonosan književni rad.
Svaka napisana knjiga je najjači otisak inspirativne duše samog autora. Prije nego osmisli sadržaj nekog djela, vjerujem da se autor prvo mora podvući pod kožu svojih junaka i sa njima preživljavati bol, sreću i svakakva iskušenja. Zato nekada, iz njegovog pera kapaju suze, razliva se radost, osmjehuje sreća, na svakoj stranici je iskazan poseban osjećaj.
Do sada sam mnogim književnicima napisala recenzije, na promocijama im predstavljala knjige i prvenstveno govorila o njihovim vrijednostima. Nastojala sam da iz svake te knjige izvučem ono najbitnije, tj. poruku i pouku autora ili autorice, nastojeći da ne prepričavam njen sadržaj i time umanjim znatiželju čitaoca.
Zato ću se u ovoj knjizi vrlo kratko dotaći nekih priča i iz njih istaći ono najvažnije
Svih 16 priča tj eseja, knjige Zašto šutiš, Hava? na svoj način su specifične i imaju nešto zajedničko: žal za porodičnim korijenima, za kućnim pragom, za proteklim vremenom, ljubav prema svojoj vjeri i posebno je snažan prodoran krik autorice protiv nepravjednog odnosa prema doseljenicima.
To je posebno uočljivo kada je, djevojčica Hava, glavna junakinja ove knjige, da ne bi bila deskriminirana kao došljakinja, u svom očaju jednom poželjela da svoje muslimansko ime promjeni u kršćansko.
No, čitaoci će shvatiti da je to bio samo jedan trenutak njene slabosti i bijesa, jer već u sljedećoj priči, iskazana je Havina velika ljubav i želja za rodnoim krajem, ponos pri odrastanju u bošnjačkoj sredini, izliva se nježnost prema njenoj nani i onim uspomenama ostavljenim na kutnjem pragu.
Hava se u Sloveniji i svom novom domu pokušava privići, najtanahnijim nitima veze bajramsko jutro, u kom joj sve odiše čistotom i ljepotom, sladi se baklavom iz šećerne agde, tu joj sve miriše na porodične adete i tabijate.
U Havinom pitanju: „ Mama, kako Slovenci za Božić ne idu u školu, a mi na bajram moramo ići?“, sabrana je sva nepravda, bol i gorčina muhadžirluka.
U toj majčinoj šutnji pokupljene su sve nepravde tuđine i zemlje u kojoj se doseljenički korijeni teško primaju. Iako je bajram opisan po svim muslimanskim običajima, djevojčicu Havu najviše boli spoznaja da njeni drugovi, komšije i nastavnici ne znaju kada ona slavi svoj praznik, niko od njih ne poznaju islamsku kulturu, ni njih kao ljude.
Kroz lik svoje junakinje Have, autorica Selma je prikazala svu surovost tuđine i potvrdila istinitost Šantićeve pjesme : „ Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovdje grije, grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije“
Ako autor u knjizi, čak i samo jednom pričom zainteresuje čitaoca i ostavi na njega izuzetan dojam, cijelo to djelo se može smatrati uspješnim.
Mene, kao čitaoca knjige „ Zašto šutiš, Hava?„ zadivila je rječenice iz priče „Ljuska od oraha“ gdje Havina drugarica Verica kaže:
„ Ja sam kao prazna orahova ljuska.“
„Kako to misliš?“
„Kada neko pojede orahovu jezgru, on ljusku baci. Slično je i sa mnom. Kada ljudi dobiju od mene ono što žele, ja ih više ne interesujem“
O ovoj jakoj poruci autorice i ovoj istini treba dobro razmisliti, zastati i nekoliko puta pročitati jer je itekako životna, vrijedna pamćenja i pouke.
Sve u svemu, autorica Selma vješto kleše Havinu ličnost, njenu djetinju dušu polahko utapa u novu sredinu, nesvjesno postajući njen dio. Ona tu djevojčicu polahko pretvara u odraslu djevojku, natovari joj jedno veliko breme puno svega: tuge, razočarenja, prkosa,vjere i nade…
Nije slučajno knjiga „ Zašto šutiš, Hava?“ U Sloveniji primjećana kao vrijedno književno djelo i autorica joj zaslužno nagrađena.
Poslednja priča „ Zašto šutiš, Hava?“ dala je odgovor na sve prethodne priče. U Havinoj šutnji, čitaoci će spoznati sve ono što njeno okruženje, Slovenija, zemlja u koju se doselila, prijatelji koji je tu nisu prihvatili, komšije koji nisu znali njen jezik, nisu vidjeli ni razumjeli njen svijet. Niko nije shvatio ni primjetio da toj pridošloj djevojčici treba samo ponuditi prijateljsko rame i ponekada joj se samo malo osmjehnuti. Zato se prkosna Hava odlučila da šuti, šutnja joj je bila pravi spasonosni izlaz i od okoline jedini bjeg.


Ovom pričom, Selma Skenderović završava svoju knjigu i čitaocima ostavlja zagonetku da nagađaju da li će se Hava i sa savladanim slovenačkim jezikom ikada u potpunosti primiti na tuđem tlu, da li će je društvo i ostalo okuženje prihvatiti kao svoju. Pitaćete se da li će ona moći iz svog srca u potpunosti potisnuti svoju domovinu, svoje rodno mjesto, naninu toplu sofru, hoće li u novom domu nastaviti obilježavati bajrame po ustaljenim porodičnim tabijatima i može li se oduprijeti vremenu da jednog dana, poput Verice i ona ne postane samo ona ljuska od oraha…
Selmini čitaoci će naći odgovor ili neka ga zamisle onako kako bi Havi najbolje odgovaralo i kako bi ona bila sretna.
Dragoj spisateljici Selmi Skenderović, koja je ovom knjigom pokazala svoju pripovjedačku zrelost, želim da joj ona bude podstrek za sva naredna djela i da joj svako bude jače, snažnije i za čitaoce primamljivije.
Svima vama toplo preporučujem da pročitate knjigu „ Zašto šutiš, Hava?„ sa Havom prošetajte Slovenijom i malo virnite u njenu djetinju dušu.
Hvala vam i živjeli.
Moderator večeri je bio izvanredni Sinan Tiganj, dugogodišnji kulturni radnik direktor Centra za kulturu Petnjica. Promoter večeri je bila eminentna književnica iz Novog Pazara Šefka Begović Ličina. Za recitaciju i čitanje zanimljivih dijelova knjige su se pobrinuli Amra Tiganj i Adin Korać. Iz Slovenije su bili prisutni predstavnici Javnog sklada za kulturu Republike Slovenije predvođeni Tatjanom Vidmar. Prisutan je bio veliki broj građana a u prvim redovima su bili književnici Safet Hadrović Vrbički, Braho Adrović, Latif Adrović… Manifestaciju su uveličali istaknuti članovi KSD Sandžak iz Kamnika te glavni imam u Petnjici Husejin ef. Ramčilović.

Sefadin Korać

KNJIGA O BRANKI BOGAVAC – PRVOJ POČASNOJ GRAĐANKI PETNJICE

Radio Petnjica
-
0
KNJIGA O BRANKI BOGAVAC – PRVOJ POČASNOJ GRAĐANKI PETNJICE

Knjiga „BRANKA – uzdarja za dar“, koju su  priredili  Draško Došljak i Gordan K. Čampar, a čiji su izdavači  Centar za kulturu Petnjica, Odgovor – reply Podgorica i Art Pero Bijelo Polje, nedavno je objavljena povodom  izbora Branke Bogavac za prvu Počasnu građanku opštine Petnjica.

Branka Bogavac (Virpazar, 1937) provela je djetinjstvo na Boru (opština Petnjica), gimnaziju završila u Beranama, francuski jezik u Beogradu, slavistiku na Sorboni, bila docent za srpskohrvatski jezik na Sorboni, novinarka – dopisnik najznačajnijih listova u Jugoslaviji, direktorica Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu, dobitnica beranske Nagrade „21. jul“ i nagrade Ministarstva kulture Francuske „Vitez umjetnosti i književnosti“, a 4. avgusta 2023. godine dobila je i priznanje Počasna građanka Opštine Petnjica. Objavila je 14 knjiga (intervjui sa nobelovcima, književnicima, slikarima, kulturnim poslenicima), koje danas predstavljaju kulturno blago čovječanstva.

U knjizi „BRANKA – uzdarja za dar“ , priređivači (Draško Došljak i Gordan K. Čampar)  u uvodniku zapisuju: “Prijateljstvo je najdragocjenija veza koju možemo izgraditi u životu. Ova knjiga je posvećena Branki Bogavac i svim prijateljstvima koja su oblikovala društvo i pojedince ostavljajući lijepe životne tragove. Na stranicama knjige su različiti doživljaji prijatelja iz susreta sa akademkinjom Brankom Bogavac . Ovi zapisi su poziv čitaocima da shvate snagu prijateljstva i podrške koju njeguje naša Branka. Knjiga okuplja pisce, slikare, naučnike  i stvaraoce, pa njihove riječi teku ovom knjigom i slave radost koju samo prijatelji mogu donijeti. Ova iskustva susreta su inspiracija da svi prizovemo uspomene, da ih iskažemo i prene- semo drugim kao lijepu poruku. Prijateljstvo zahtijeva vjeru, povjerenje i iskrenost. Sve je to u ovoj knjizi. Zapisi će ojačati i vaša prijateljstva, pružiti ruku novim prijateljima koji vas čekaju. Prijateljstvo inspiriše i bogati, kao što to čini svaki susret sa Brankom. Neka ova knjiga uzdarja za darove bude putokaz ispisan na svim  jezicima za putovanje kroz svijet prijateljstva. Na Brankine darove knjigama i susretima ovo su naša mala uzdarja. Uzdarja i povodom njene titule Počasna građanka Petnjice”!

Knjiga sadrži 33 eseja o susretima sa Brankom Bogavac sljedećih stvaralaca: Željka Rutovića, Mirsada Rastodera, Slobodana Vukovića, Salka Lubodera, Žakline Bogavac, Saše Popovića, Miraša Martinovića, Brana Đuranovića, Samira Agovića, Jovane Došljak, Slobodana Marunovića, Saše Radunovića, Dragomira M. Kićovića, Faiza Softića, Zorice Joksimović, Ćazima Nikezića, Ada Softića, Mirjane Marsenić Vujović, Amera Ramusovića, Slavenka Jovanoviča, Bojane Bogavac, Danijele Došljak, Dragana Mitovog Đurovića, Dijane Tiganj,  Nebojiše Burzanovića, Irvina Masličića, Marka Jelića, Salije Adrovića, Titomira Džudovića Džua, Gordane Leković, Enesa Halilovića, Gordana K. Čampara i Draška Došljaka.

 

Željko Rutović u svom eseju „Duhovna aristokratkinja“ piše: „Branka Bogavac autentični je svjedok, tumač i misionar svijeta koji misli i život osjeća i u trenu i u magnovenju. U tim mislima, emocijama, osobenoj joj etici i estetici ona obilježava linije riječi koje spajaju nebo i zemlju stvaralaštva, te tekstualne igre magične moći u luku od djetinjstva rodnog Bihora pa do svjetala Pariza i prijateljskog joj društva nobelovaca. Na toj višedecenijskoj mapi Brankinog životnog i književnog puta ostaju znaci – vodiči nekog boljeg svijeta u kome stanuje sloboda, strpljivost i znatiželja avanturističkog koja otkriva nove i njeguje stare svjetove pažnje i dobra. Sa takvim biljezima Branka je pronašla svoje „mjesto pod suncem“ čije zrake ne čuva ljubomorno samo za sebe, već naprotiv širi i okuplja komunu ljudi bliskih joj po senzibilitetu, etici i smislu koji životu daje nadu. Na tim znacima, motivima, izazovima i vizijama Branka je izgradila život kao umjetničko djelo koje strpljivo i uporno rašiva postave zaboravljenih simbola, mjesta, običaja, sjećanja života prapočetaka u kojima je trajno pothranjena naša intima, životna traganja i nadanja samospoznaje sebe samog“.

Mirsad Rastoder u „Portretu dame iz Bihore, svjedoči: „Iskonski određena  tragom domaćinske radinosti, merhametluka i gospodluka, Branka zaslužuju posebno poštovanje i za sve one sestrinske, majčinske brige,  pomoć  ljudima koji su  u Parizu tražili  sreću, a ona ih je gostila i hrabrila. ‘U životu uspevaju samo oni koji stanu na svoje noge i traže prilike koje im odgovaraju, a ako ih ne nađu sami ih stvore.’- zapisao je Džordž Bernard Šo, a Branka je to životom i stvaralaštvom potvrdila. Njen životopis je izazov za pisca koji će, po uzoru na  roman Henrija Džejmsa „Portret jedne dame”, napisati  knjigu  „Portret dame iz Bihora“.

 

Miraš Martinović, jedan od autora u ovoj knjizi ističe: „Komunikacija i prijateljstvo s  Brakom imalo je i ima prije svega uzajmano poštovanje, a zatim uzjamnu kreaciju. U bezbroj pisama (mogla bi to biti čitava knjiga!) telefonskih razgovora u neposrednih susreta, projektovala se čitava jedna stvaralačka kreacija, mnoge ideje i teme su prostrujale i bile od pomoći i njoj i mene. Konuslatcije, sve što je jednom stvaraocu potrebno, pratilo je ove godine i knjige koje smo napisali, objavili i promovisali“.

 

U eseju „Brankin otvoreni prozor“, Salko Luboder zapisuje: „Branka nam decenijama unazad otvara prozor u svijet duhovnosti, znanja i uzvišenosti. Otvara nam prozor da prvo vidimo i spoznamo bogatstvo njenog bića, zavičajne treptaje njene duše, erudiciju, posvećenost poslu. Sa Brankinog otvorenog prozora napajamo um i sladimo duše gladajući u široke horizonte koje nam otvara u svojim tekstovima i knjigama. Da nije Brankinih ‘Razgovara u Parizu’ da li bismo znali, recimo, za veliku rusku poetesu Belu Ahmaduljinu koja puručuje da je ljubav za talent drugog čovjeka obavezno i znak sopstvenih sposobnosti, ili, pak, za Frederika Begbedu, jednog od najpoznatijih savremenih francuskih pisaca, koji kaže da je traganje za ljepotom u stvari žeđ za Bogom. ‘Literatura se sjeća onoga što smo zaboravili: pisati znači čitati iz sebe’ – još jedna je od misli Begbede“.

Saša Radunović u svom zapisu “Plava ešarpa Branke Bogavac” podsjeća: “Pratio sam njene susrete sa mještanima Bora i petnjičke opštine. Ljubila se sa ženama starijim od sebe, koje su bile uvijene u šamije i tradicionalnu žensku narodnu nošnju ljudi toga kraja. Dok su se sjećale zajedničkih trenutaka iz djetinjstva i mladosti, zajedno su plakale. Tada mi je postalo jasno zašto je, pored ostalog, Branka Bogavac zaslužila orden francuskog Viteza umjetnosti i književnosti. Dobijanju tog priznanja, inače jednog od najznačajnijih u Francuskoj, nijesu doprinijela samo njena književna djela. Ni obavljeni i objavljeni intervjui sa nekim od najvećih svjetskih imena iz oblasti književnosti, filozofije, slikarstva… Danas, kada je donekle više poznajem, siguran sam da je Branka Bogavac vitez života. Jer je neposredna. Jer ne zaboravlja ko je, odakle je. Jer nema sujete… Jer ne zaboravlja ni ljude koje je makar i na kratko i službeno upoznala, kao ni one sa kojima je rasla, vaspitavala se i sazrijevala”.

Pisac Faiz Softić u ogledu o Branki podvlači: „Razgovarala je sa mnogim najslavnijim imenima na planeti, koja su zakoračila u Pariz, pred njom su stajali nobelovci i razmjenjivali sa njom mišljenja kao drugari koji se odavno nisu vidjeli, pa se sreli i sjeli da se iznarazgovaraju. Još mnogo će, mnogo vode proteći koritima rijeke Popče i Lješnice u Bihoru, još mnogo će vode proteći koritom rijeke Lim, što huči podno Bihora, i koritom rijeke Sene, koja teče sred Pariza, dok se rodi nova Branka.  Naša Branka! Hej, Branka, Branka, miljenice Boga i ljudi“!

U osvrtu  “Susret sa Brankom Bogavac”, Gordana Leković veli: “Tako, u traganju za susretom sa Brankom kroz njene susrete u knjigama, obratio mi se nedavno i Denis Bašić, bosanski autor i predavač na univerzitetu, koji živi u Americi. Želim njegovim riječima da zaokružim ovo kazivanje: “Ja se Branki divim na obrazovanju i visprenosti. Jedno je stvar sreće i slučajno se naći u istoj sobi sa svim onim briljantnim umovima. Drugo je biti promućuran i znati napraviti takvu okolnost. Ali, stvar je genijalnosti i izrazitog talenta znati upitati prava pitanja takve ljude i sazdati spomenike u vremenu. Branka je za mene u publicistici što je Ivan Meštrović u vajarstvu.”

U knjizi “Branka – uzdarja za dar” zstupljene su i dvije pjesme posvećene Branki Bogavac, čiji autori su Gordan K. Čampar i Enes Halilović.

Autor fotografija u ovoj knjizi je Ado Softić, naslovnu stranu – koricu potpisuje Gordan K. Čampar, a prijevod na francuski jezik uradila je prof. dr Aleksandra Banjević.

Jovana Došljak

IMA NAS SVAKAKVIH: SKINUTA TABLA I POLOMLJENI NOSAČI NA ODMORIŠTU U TRPEZIMA

Radio Petnjica
-
0
IMA NAS SVAKAKVIH: SKINUTA TABLA I POLOMLJENI NOSAČI NA ODMORIŠTU U TRPEZIMA

Na putu prema Trpezima, u borovoj šumi pored česme, vandali su proteklog vikenda, iz samo njima znanih razloga, skinuli tablu sa odmorišta koje je podigla i sagradila Harija Adrović kao “hajrat pred dušu svoje majke Nurke Softić”.

Ovo nije prvi put da javna dobra budu devastirana na najdivljačkiji način. Nema tu neke lične osvete ili animoziteta, prosto je stvar u vaspitanju, obijesti i pomanjkanju osjećaja za opšte dobro i zajedničke stvari.

“Ima nas svakakvih. Dijete me zamolilo da stanem, jer je primijetilo da je polomljena tabla pored česme gdje često boravim. Ostaje mi samo da uputim apel svima da čuvaju zajedničko dobro i da ukazuju na pojedince koje svojim ponašanjem šalju lošu sliku iz Bihora”, rekao je sagovornik portala.

S.R.

ISAK RAZGALIO SRCA BIHORACA (FOTO I VIDEO)

Radio Petnjica
-
0
ISAK RAZGALIO SRCA BIHORACA (FOTO I VIDEO)

Dan opštine Petnjica 04. avgust i važan jubilej X godina postojanja opštine je proslavljen na najljepši mogući način. Na platou Divan bašče, tražilo se mjesto više, da bi se ispratio koncert Isaka Šabanovića.

,,Veliki broj ljudi i dobra atmosfera, na platou Divan bašče je bila prisutna od samog početka koncerta i nastupa našeg prijatelja Zutog Serhatlica, a nakon njega je publika uzivala u odlicnom nastupu Isaka Šabanovića.

Organizatori ovog koncerta su bili Turistička organizacija Petnjica, Centar za kulturu i Opština Petnjica, a pokrovitelj Zavičajni klub Bihor kojem se i ovom prilikom zahvaljujemo. Nadam se da cemo zajednički i u narednom periodu organizovati ovakve i slične događaje na zadovoljstvo svih naših građana” Saopštili su iz TO Petnjica.

ERIS BABAČIĆ

BIHORSKE BIOGRAFIJE: DANO KOČAN, OD GODOČELJA DO KAMNIKA I NAZAD

Radio Petnjica
-
0
BIHORSKE BIOGRAFIJE: DANO KOČAN, OD GODOČELJA DO KAMNIKA I NAZAD

Dano Kočan je čovjek kojeg je put odveo iz Godočelja do Kamnika u Sloveniji. Nakon završene osnovne škole u Petnjici nastavio dalje školovanje kod brata u Sloveniji i tamo ostao do danas, ali se zavičaju uvijek rado vraća i trudi se da što više vremena provodi u rodnom Godočelju.

,,Osnovnu školu sam završio prva četiri razreda u Godočelje, druga četiri u MZ Tucanje. Roditelji su me s namjerom upisali u MZ Tucanje, jer moje društvo, odavde iz sela, sa kojim sam se tada družio, a bilo nas je mnogo i bili smo nestašni. Majka je tada rekla da je sigurnije, školovanje da nastavim tu kod nas kako ne bi pravili probleme. Znate kako to ide, dječije igre, uvijek izazovu nešto što nije dobro. Tako sam završio dodatna četiri razreda u tu i onda sam otišao u Sloveniju kod brata, da se školujem i tamo upisao srednju školu. Učio sam znat, za stolara u firmi ,,Sto-Kamnik”, tada poznatoj firmi po izradi namještaja. Sada je više nema… Učio sam zanat dvije i po godine i trebao sam još pola  da učim teoriju, međutim napustio sam i otišao da radim. U moje vrijeme čovjek nije posjedovao neki luksuz, ali svi su bili srećni i zadovoljni, bilo je mnogo pjesme igre, dok danas to nije slučaj, čak šta više, ne možeš vidjeti da se neko iskreno nasmije…”

Emisiju i razgovor sa Danom Kočanom možete pogledati na YT kanalu Radio Petnjica u okviru serijala ,,Bihorske biografije”

1...103104105...930Stranica 104 of 930