ZBOGOM, FERIDE MURATOVIĆU,  ZBOGOM PRIJATELJU

0

Danas je prvi dan mjeseca septembra ljeta 2023. Cijeli dan kiša zaliva Luksemburška sela i gradove.

Uz kišu, vuče se i nekakva rijetko kad viđena sumaglica ko pramenje vune koje se drži za zrelu jesenju travu. Sve je mokro. I sumorno.

S bolom i tugom započinjem ovaj tekst o mom dugogodišnjem, jednom od najiskrenijih prijatelja – Feridu Muratoviću. On je juče poslije podne okončao svoj tegobni život. Unatoč beskrajnoj brizi i pažnji njegove porodice i nas – njegovih prijatelja, te medicinskih radnika – nije izdržao; pokleknuo je pod teretom bolesti koju vuče još od rane mladosti.

Ne znam kakvo je vrijeme danas u njegovoj Petnjici s kojom je bio neraskidivo vezan. To je bio njegov mikrokosmos za koji je živio i gdje je svaku pojavu na svoj zanesenjačko-pjesnički način opjevao. Pretpostavljam da danas i u Bihoru i njegovoj Petnjici nebo plače. Plače nebo nad Bihorom, plače Bihor; vode, putevi i bašte, koje je volio iznad svega i koje je, u posebnom zavežljaju, ponio u svijet.

Skoro svi koji su ga poznavali – znali su da je prošao pakao života od ranih sirotinjskih dana, bez oca i majke, do bolesti koja je proizašla poslije operacionog zahvata, gdje je, u njegovom slučaju, izostala hirurška preciznost čiju je grešku preskupo plaćao punih trideset godina.

Svoju životnu patnju iz zavičaja i kasnije iz Luksemburga pomiješao je sa ljubavlju prema zavičaju i ljudima iz zavičaja, spravljajući tako poetsku leguru iz koje je izlivao stihove i priče. Kroz svoj poetski, kao i prozni rukopis, skoro hronološki ispisao je izrastanje Petnjice od obične začmale sredine prema urbanom centru Bihora.

Petnjica izgovorena iz njegovih ustiju imala je posebnu boju i toplinu.

Kako u Crnoj Gori, tako i u Luksemburgu, imao je bezbroj prijatelja; njegova dobrota i duh bili su magnet za ljude koji su ga okruživali.

Svoj pjesnički opus završio je nadavno izašlom stihozbirkom „BIHORSKI SOKO“, koju je u cijelosti posvetio prijatelju i čovjeku iz svog zavičaja – Edinu Medu Latiću. Imao je vrlo izoštren detektor kada je u pitanju prepoznavanje ljudskog karaktera. Volio je i cijenio Meda Latića: što brine o svom zavičaju, što na sve strane pomaže i pokušava da svoj zavičaj učini boljim… Zato mu je i posvetio knjigu poezije, neveliku ali iz srca njegova iskapalu.

Pišući pjesme i priče znao se često konsultovati sa jednim brojem prijatelja. Nije imao sujetu koja bi ga sputavala da to pokaže meni, Seadu Ramdedoviću, Mulu Šabotiću, Raifu Adroviću… jer je njegov poetski nerv uglavnom pulsirao u tom krugu.

Pamtim sve njegove pjesme, prolazile su kroz moju uređivačku ruku, a neki stihovi su zbiljski nezaboravni; pišući o Hamovoj kuli koja je nicala i izrastala na kamenoj kosi iznad sela Johovice u Bihoru, Ferid kaže:

“Na kamenu od kamena
Ko za nebo obješena”…

Eto kako se, onom ko istinski voli zavičaj, priviđa ono što raste u njemu i čini ga ljepšim. Ferid Muratović je kamenu građevinu na vrhu brda svojim stihovima svezao za nebo.

Takvi i slični stihovi, tako jaki motivi u pričama koji su često prožeti humorom i satirom, mogu se sresti u mnogim njegovim pjesmama i knjizi kratkih priča „Čovjek u vodi“.

Ne miješajući se u božje odluke i njegovu volju, ipak se usuđujem reći da je Ferid Muratović zasluživao da živi mnogo bolje i mnogo duže.

Ako se dobro sjećam on bi negdje u oktobru napunio pedeset godina svoga hoda po ovom svijetu; premalo za onoga kome je sreća bila naklonjena, a predugo za onoga ko se zadnjih trideset godina zlopatio od svoje bolesti kojoj nije bilo lijeka i koja ga je ubila.

Još jednom, zbogom Ferko, prijatelju moj…

Rahmet tvojoj plemenitoj duši.

Danas u Luksemburgu i nebo plače za tobom!

FAIZ SOFTIĆ

PRIČA IZ GODOČELJA: NA MOBU KOD ŽUĆA ZA ČETIRI DANA PRIKUPLJENO 1.200 BALIRANOG SIJENA (video)

0
Da sloga i prijateljstvo umnogome može pomoći, kada su u pitanju seoski radovi dokaz je i radna akcija  koju je predvodio ugledni poljoprivrednik iz Vrševa Mehmed Mele Ajdarpašić.
Naime, ovi ugledi poljoprivrednici iz Petnjice su na trenutak oživjeli jedan važan dio tradicije Bihora i Petnjice, koji se iz godine u godinu postepeno zaboravlja, a u pitanju je moba.
Moba je stari narodni običaj da komšije, prijatelji pomažu pri većim seoskim radovima, besplatno ili po principu uzajamne pomoći, gdje je tom prilikom domaćinu Alsadu Žuću Kočanu za samo četiri dana uspješno pokošeno, balirano i prevezeno sijeno sa planine Pločnik do njegove kuće u Godočelju uz pomoć prijatelja poljoprivrednika.
POGLEDAJTE VIDEO: https://youtu.be/oo9IHOh6WGI
Mehmed Ajdarpašić kao jedan od inicijatora je kazao za naš portal da je veoma važno očuvati tradiciju i ono što su naši preci praktikovali kada su u pitanju ovakvi ili slični seoski radovi. Takođe istakao je zahvalnost svim učesnicima u ovoj mobi i najavio da će ovakvih i sličnih akcija biti još u budućnosti.
ERIS BABAČIĆ

IN MEMORIAM: FERID MURATOVIĆ – KNJIŽEVNIK  (1973-2023)

0

Piše: Božidar Proročić književnik i publicista

             Daleko od svog rodnog Bihora i voljene Crne Gore, pod suncem tuđeg neba i svjetlima Luksemburga sklopio je zauvijek svoje pjesničke ruke moj dragi prijatelj i časni insan-čovjek Ferid Muratović. Ostaće brojni ispisani ali i nezavršeni stihovi posvećeni Crnoj Gori, Bihoru i Petnjici  prijateljima i sudbini koju svi nosimo sa sobom makar i na tom posljednjem putu. Odrastajući i provodeći svoje djetinjstvo i mladost na brojnim obroncima i planinskim vrletima gorovitog Bihora đe planinske trave, izvori, vjetrovi i gromovi grade ljude a proza i poezija zavičajnih pisaca te opije i sam postaneš pisac. Ti zvuci, mirisi, prijateljstva, književnost. Planinske staze i sofra rodnog kraja zauvijek će u Feridu utkati i postati dio njega samog. Nosio je u svojem srcu tu ljudsku njit i osjećaj pažnje za sve drage prijatelje za sve one koje je doživljavao svojima. Jedina sentenca kojom se kroz svoj život vodio Ferid bila je kako mi je govorio: ,, Budi čovjek ma koliko da je život velika i teška borba. Budi plemenit i čini dobro ljudima jer samo jedan život na ovom dunjaluku imamo.” Bio je borac i kada mu je bilo teško i kada i kada je klonuo svaki put je iznova znao da ustane i da kaže: ,,Moram dalje što je život ako u njemu nema bola.”

            Odlučio je da svoj trenutak i parče sreće potraži na dalekim muhadžirskim-iseljeničkim putevima Luksemburga. Otišao je i ponio iz svog rodnog kraja neljepše vrline koje su ga pratile u životu. Blagog osmjeha, vedrine i topline gradio je svoj poetsko-prozni svijet i kome se najbolje osjećao u kome je gradio svoj Bihor, Petnjicu i Crnu Goru. U Luksemburgu se posvetio mlađim generacijama želeći da na njih prenese svu ljepotu pisane riječi ali i sportski duh da život uvijek gledaju kao jednu veliku borbu. Ferid je kao insan tišine, ispisao svoje najintimističkije stihove i prozu koja je sazrijevala u njemu kao da je bljesak trenutka izvan istorije. Njegovi protagonisti od mjesta rođenja pa do dalekog Luksemburga, govore riječima, sudbinama, vremenima.  Tihi, i nježni insan postao je poetski gorostas, koji će skromnošću i ljepotom stihova govoriti o Bošnjacima o svemu onom što ga veže za rodni kraj i Crnu Goru. I bošnjački i crnogorski i luksemburški poeta koji je znao mjeru u i među ljudima, svojim kulturološkim doprinosm od danas postaje dio našeg kulturnog nasljeđa jer njegov  spiritus movens vječito lebđeti nad nama. U svemu tome uspijevao je da bude poseban i jednostavan da ne optereti druge a njegova jednostavnost rezultat je velikog majstorstva u stvaranju poezije i poroze. On nije pisao on je samo prenosio svoja najdublja osjećana na perganment ne papira već života. Feridov život ma koliko na momente bio težak ali i u isto vrijeme predstavlja jednu od ljepših etičkih i etničkih dimenzija. Gradio je svjetove kulture i multikulture među narodima, takvi su Bihorci ni on nije mogao a ni želio da bude drugi i drugačiji.

Ponosan sam što sam poznavao Ferida Muratovića kontaktirao sa njim dijelili smo zajedno teške trenutke kada smo braneći dostojanstvo drugih uvijek ukazivali na pogubnost ideologija i politike mnogo toga nas je povezivalo a najviše ljudska i snažna riječ. Ferid je bio samo to – INSAN ili ti Veliki Čovjek jedan u plejadi naše malene zemlje kojoj smo dali najbolji dio sebe.

Znam da bi kao i svi pjesnici u ovom trenutku volio da se oprostim od njega njegovom poezijom zato to i činim jer iza nas ma koliko kratko ili dugo živjeli na ovom dunjaluku-svijetu ostaju naše knjige, riječi i djela.

 

CRNA ME GORA ZOVE

  

Crna me Gora zove

 

I iz sna zov me budi

 

Puni mi snovi Crne Gore

 

Pune mi čežnje grudi.

 

 

O, domovino mila,

 

Kakve su ovo sudbine naše

 

Ona koja ti u sred srca bila

 

Njome te neki danas plaše.

 

 

A ti si meni dio srca

 

I dio misli svake

 

Ljubim sva tvoja sela

 

gradove i palanke.

 

 

A čujem dan se provlači mio

 

Kroz polja moga Bihora

 

U tebi i s tobom srećan sam bio,

 

Samo je jedna Crna Gora.

 

 

 Proći će huke i galame

 

A ti ćeš malena i sva od zlata

 

Ponovo djeci svojoj  iz daleka

 

Širom otvorit vrata.

 

Iz biografije Ferida Muratovića izdvajam:

 

Ferid Muratović, rođen je 1973. godine u Petnjici, Crna Gora. Godine 1991. Došao u Luksemburg. Napisao je tri knjige poezije: ,,Spremište za moju tugu” (2012), ,,Pjesma noći” (2014);  ,,Jorgan od kamena” (2016); ,,Bihorski soko” (2023) i knjigu proze ,,Čovjek u vodi” (2017).Sve njegove knjige objavio je Literarni klub ,,Husein Bašić” – Luksemburg. Bio je saradnik revije ,,Bihor” đe vodio rubriku za sport koja je promovisala mlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.

PETNJIČKA POLICIJA RASVIJETLILA TEŠKU KRAĐU – KRIVIČNA PRIJAVA PROTIV E.Č.

0

Službenici Regionalnog centra bezbjednosti “Sjever”, Stanice policije Petnjica rasvijetlili su krivično djelo teška krađa, saopštemo je iz Uprave policije.

Naime, sprovodeći intenzivne aktivnosti iz svoje nadležnosti pripadnici petnjičke policije rasvijetlili su krivično djelo teška krađa izvršeno na štetu jednog fizičkog lica od kojeg je otuđen materijal iz pomoćnog objekta kuće.

Identifikovan je počinilac – E.Ć. (18) iz Petnjice i protiv njega je Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama podnijeta krivična prijava zbog sumnje da je izvršio krivično djelo teška krađa.

FERID MURATOVIĆ VIŠE NIJE SA NAMA – NEĆEMO TE ZABORAVITI

0
Juče je u Luksemburgu u pedesetoj godini umro Ferid Muratović, Bihorac koji je cijeli svoj život posvetio porodici i zavičaju.
“Moj dragi prijatelj Ferid Muratović od danas više nije sa nama. Slomila ga bolest.
Dragi moj Ferko, nećemo te zaboraviti”, napisao je književnik Faiz Softić na svom FB profilu.
Prenosimo tekst koji smo objavili prošle godine a koji je pisao književnik i publicista Božidar Proročić.

Ferid Muratović, rođen 1973. godine u Petnjici, Crna Gora. Godine 1991. Došao u Luksemburg gdje i sada živi.Napisao je tri knjige poezije: ,,Spremište za moju tugu” (2012), ,,Pjesma noći” (2014), ,,Jorgan od kamena (2016) i knjigu proze ,,Čovjek u vodi” (2017).Sve njegove knjige objavio je Literarni klub ,,Husein Bašić” – Luksemburg. Saradnik je revije ,,Bihor” gdje vodi rubriku za sport koja tretira mlade talente u Luksemburgu porijeklom iz Crne Gore.

Ferid Muratović predstavlja pisca koji je daleko od svoje rodne Petnjice otisnuo se na daleke a često i neizvjesne muhadžirske (iseljeničke) puteve. Noseći sa sobom onu jaku ličnu crtu Crne Gore u kojoj je ponikao. Godine se polako nižu a sa godinama nastale su i zbirke poezije koje odslikavaju njegovu ličnost.

Poezija Ferida Muratovića, predstavljao snovne poetske teme koje suzapravo samoosvješćivanje bića, pokušaj osvjetljavanja čovjekove biti kroz rečeno,kroz dodire u duhu i vrijednovanje čovjeka i života spram ljubavi i humanih životnih vrijednosti. Mnogistihovi su, gotovo, sentence mudrosti, definicije o mudrosti, riječima, kroz koje putuju misli, u poeziji, osjećanjima, životu i smrti. Kroz svoju poeziju i odabrane pjesme autor neophodnosjedinjuje afirmativno i degradirajuće u ovom vremenu kroz kontakte sa drugima, kroz upućivanje ka vječnimvrijednostima života (u nekim tuđim i dalekim daljinama) koje ne zastarijevaju te na taj način oživljava ljepotu mudrosti prethodnih generacija koje su otišle van svog rodnog kraja. Dok sam čitao Feridovu poeziju, proživljavate svojevrsni veliki napor ljudskog duha koji teži ka imenovanju, kovanju metafora, ispredanju iseljeničkih priča i nostalgija. Poezija i strah su njene forme. Mitovi pokušavaju da preobraze užase u priče, da bi sapele strah kao što imamo u pjesmi ,,Srebrenica.” Muratovićeve suptilne poetske teme pratihod na marginama između literature i filozofije, tematski iskazujući egzistencijalna pitanja. Poezija kao izraz čiste ljubavi, duševnih i duhovnim senzacijabitna je karakteristika Muratovićevog bića koje je potpuno okrenuto drugimai koje tu svjetlosnu (iseljeničku) supstancu neprekidno i nesebično emanira i literarno oživljava kako u poeziji, tako i u prozi i ukupnomsvom aktivizmu. Ima pjesnika koji veruju u nadahnuće i onih koji ga poriču, kod Muratovića je ono očigledno jer ga otkrivaju lirskusnagu obeliska kada je njegovduh najproduktivniji i đe je najintimnji literarni iskaz. Ferid Muratović je jedan od onih budnih pjesnika koji osluškuju treptaje svog rodnog kraja kaootkucaje sopstvenog srca, ali koji svjesna ustrojstva civilizacije i neophodnosti suprotstavljanja zlu, šire svjetlost svog poetskog bića na sve strane pokušavajući da bar djelimično rasvijetle taj sveopšti mrak ljudskog posrnuća u koji često svijet zagazi. Poezija je oduvjek bila sinonim svjetlosti i filozofi su je uvjekizjednačavali sa svjetlošću čega je i Muratović svjestan. On, zapravo, svo vrijeme podsjeća na arhetip, na ono fundamentalno u insanu (čovjeku) a to je idejadobra koja se mora vrlo svjesno sprovoditi i njome treba podsticatidruge da se osvijeste.

Poetski ali i prozno postignuta sazrelostemocija Ferida Muratovića i vizija u ovom jednom i jedinom, a prolaznom zemaljskom, životu čine ga posebnim i izdvajaju od mnogih drugih autora. Jednostavnost nizanja slika u stihu je predominantna, pjesnik jegospodar svojih riječi, dozvoljavajući im često i slobodu, da se nađu uneobično lijepim i zanimljivim sintagmama. Upravo u ovakvim vremenima trebaju nam pisci poput Muratovića ali i na desetine takvih pjesnika i književnika koji se neće stidjeti svoje lijepe i duhom bogate istorije Bošnjaka ali istorije, Crne Gore. Već će duboko zaroniti u sebe i svoje nacionalno nasleđe,sačuvati ga, od zaborava i asimilacije. Okrenuti se već rođenima mladima i onima (koji će se tek roditi!); podstaći ih dagledaju na stranu na kojoj sunce izlazi, a ne na stranu sa koje dolazi tama. I podsjetiti ih uvjek da su najljepše boje Bihora i Crne Gore. Preplitanjem hronološkog i retrospektivnog nizanja stihova Muratovića poezije je odslikana u kratkim crtama životna priča. Zato sam siguran da je vrijeme poezije i proze tek pred njim u svim narednim godinama koje će ispuniti duhom nadahnute stihove i brojne prozne elemente.

 

 

LIJEK ZA DUŠU

 

Bol u duš nikad ne prolazi

Već se samo godinama slaže

Ako ima neko da zna lijeka

Molio bih neka mi pokaže.

 

Duša me boli, ne mogu više –

Više od rana sa moje kože

Ima li lijeka, ima li spasa

Pokaži jedini Bože.

 

Ako za dušu lijeka nema

Bolje da nema ni života

Jer ovaj život nije život

Ovo je bolna strahota.

 

Doktori kažu duša ne postoji

Ali to znaju soamo oni koje boli,

Boli i steže disaiti ne da

I tjera čovjeka da dušu

Bogu preda.

 

 

GRUMEN ZEMLJE

 

Grumen zemlje – grumen hljeba

Grumen sebe ozemljenog

Luta svijetom zaboravljen

Pa i nisam možda čovjek.

Prije bit će da sam posto

Pismonoša – golub ranjen.

 

Kud i kome da se krene

Gdje i kada da se stigne

Grumen zemlje pod pazuhom

Ispod zemlje – zemlja zove.

 

Kada krenem da predahnem

I kad ne znam gdje ću leći

Uzmem grumen svoje zemlje

Postavim ga ispod glave

Otvreno gledam nebo

I nebeske njive plave.

 

Dok pod glavom grumen šuti,

Što je zelen jastuk moj,

Čujem gluhi povik Neba,

I umilni ptica poj.

 

Kako znati šta je java,

Od umora šta je san,

Kako saznat šta noć jeste

Kako znati šta je dan?

 

 

CRNA ME GORA ZOVE

 

Crna me Gora zove

I iz sna zov me budi

Puni mi snovi Crne Gore

Pune mi čežnje grudi.

 

O, domovino mila,

Kakve su ovo sudbine naše

Ona koja ti u sred srca bila

Njome te neki danas plaše.

 

A ti si meni dio srca

I dio misli svake

Ljubim sva tvoja sela

gradove i palanke.

 

A čujem dan se provlači mio

Kroz polja moga Bihora

U tebi i s tobom srećan sam bio,

Samo je jedna Crna Gora.

 

Proći će huke i galame

A ti ćeš malena i sva od zlata

Ponovo djeci svojoj iz daleka

Širom otvorit vrata.

 

 

NEMOĆ

 

Teška li si noći crna u nemoći

Čekam nadu koje nema

Koja kroz noć posustaje

Te mi dušek od nemoći crne sprema.

 

I planine snijega pune

Zaleđene staze strme

Sve ih grlim da podignem

Da pomognem iz nemoći.

 

 

Ubijaju strah i slutnja

Preteške su ove noći

Kada ne znam kud i kako

ili poći ili doći.

 

Maglovita noć se spušta

Bog to svojom mišlju kroji

I nikako de me s nadom

Od djetinjstva moje spoji.

 

Teško se je uzbraniti

Sve bih boli uzo sebi

Umjesto njih patio bih

Zažalio nikad ne bih.

 

Noć se spušta neprolazna

Prisvojio ja bi sebi crne noći

No je došlo vrijeme boli

predajem se u nemoći.

 

 

 

SREBRENICA

 

Nigdje i nigdje dana

A noć je crna i kroz nju plač

To vuci pali žedni gladni

Vrebaju preplasenu nejac.

 

Sve gori od plača

Djeca se u naručja zbila

Pokraj njih majka

koja ih nije ni zadojila.

 

Ječe poljane i brda

I brat se drži brata

Za ocem i majkom svojom

U džehenemska nahrupiše vrata.

 

Mi vama nećemo ništa

Govori general mlad

A samo minut kasnije:

Sve ih koljite sad!

 

Iz vrha neba u nebo

Orlovski kljuni krvavi

Po zemlji srebrenoj caruju

Iz daleka stigli varvari.

 

 

STRAH OD NALAZA

 

Omerčić, kako su ga ponekad zvali, nabaviodnekud staro biciklo bez guma, pa ga očisti i podmaza kolamastom iz Rahmanove vlačare, nađe tvrdo vodeno kablo i njime obloži felgebicikla. Bio je to sada njegov mercedes. Tako ga je zvao, tako su ga zvali i drugi. Stizao je na njemudo u treće selo, čak do Bioče. Djeca su se diviladok je špartao bihorskim putevima, a on likovao.

Malo što bješe dijete bez roditelja, malo zbognjegovih šerluka – voljelo ga je cijelo selo. I nijebilo djeteta, i nije bilo žene, niti čovjeka da nisupoznavali Omera Jasiku i njegovog mercedesa.

 

Ali, majstor Tule, pronalazač kakvog nemaše cijeliBihor, niti preko Lima, napravi mu malu radiostanicu kojom se uključivao na kanale radija. Doduše, to je moglo samo kada je bio u bliziniradio aparata, ali njemu je to bilo dovoljno da pravizbrke od kojih se narodu dizala kosa na glavi.

Hvala majstor-Tulu, ali – ne lezi vraže…

Porani on tako jednog proljećnog jutra kod tetkeNaile u Studeni Do, a tih dana nekakvamalaksalost bješe oborila muža joj i tetka njegovogVehbiju Sokolovića, te bješe davao nalaze u Domuzdravlja u Bijelom Polju, te je sad, onako bolešljiv, Vehbija više ležao kući nego što je išta drugoradio.

Ode Omer iza kuće, sjede na kladu i sačeka da završe vijesti koje je Vehbija bez daha slušao, pakad završiše – Omer uključi svoju spravu : – Pažnja, pažnja ! – odjeknu iz crnog duguljastogradija pored Vehbijine glave. On se prenu : – Šta li je sad, za Boga miloga ? – kao da je slutio da se o njemu radi. – Vehbiji Sokoloviću iz bihorskog selaStudenii Do, ne valjaju nalazu, ni hič… Odmah da se javi u Dom zdravlja u Bijelo Polje ili ni zoru nećeiščekat.

– Aiiih… – skoči Vehbija kao oparen.

– Ženo, đeco, kamo vas ?… – kao bez glave jurioje po sobi i skupljao odjeću. – Kaiš, kamo mi kaiš, juče sam s njim bio Haruna, đe ga ostavih ?

– Šta bi, Vehbija, za Boga miloga, šta bi ?

– Gotov sam, gotovo je sa mnom, Boga mi samsanj’o đe propadam u neki mutan jaz, obistini se… Sve meni san kaže, sve… I ne trebaju mi doktori… Radio javlja da su mi nalazi katastrofalni i da se hitno javim. O, Naila… U koliko ono ima autobus sa Glavice ? Koliko je to sati ? Valja li mi ovaj kaput ?Đe su mi one crne pantole ?… Vehbija je unezvijereno trčao po kući. Omerčić ostavi spravupod strehom i uđe u sobu : – Šta je tetak ? – Upitaga kroz smijeh, a on ga tako prostrijeli pogledomda se ovaj umalo ne prevrnu na leđa. – Tebi do smijeha, a meni život o koncu visi, je li ? – razderase Vehbija i Omer umuknu.

I dok je krupnim koracima Vehbija koračao nizbaštu, Omer ga je dozivao :

– Tetak, ja sam se šalio ? – ali se Vehbija nijeobazirao ; ni lijevo ni desno, grabio je naprijed i ponavljao : – Aiiih, Aiiih…. Poče i kiša, nekolikoputa Vehbiji se poklizaše cipele

FERID MURATOVIĆ: ŽIVOT MI NIJE BIO NAKLONJEN ALI JA I DALJE PJEVAM

NOVA KNJIGA POEZIJE FERIDA MURATOVIĆA „BIHORSKI SOKO“

Ferid MURATOVIĆ: Poezija je esencijalna potreba svakog čovjeka

FERID MURATOVIĆ MEĐU PISCIMA

FERID MURATOVIĆ: NAPRIJED PETNJICA, OSTALI STOJ

FERID MURATOVIĆ: ČOVJEK

 

TIVĆANI OVACIJAMA NAGRADILI MLADE FOLKLORAŠE KUD­­-A “ BIHOR “

0

U Tivtu je svečanim gala koncertom na rivi Pine završen III Međunarodni dječiji festival folklora „KOlO BEZ GRANICA TIVAT 2023.“

Na koncertu je nastupilo 10 dječijih folklornih ansambala iz Bugarske, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Djeca starosti do 14 godina su svojom igrom uprkos velikoj temperaturi uspjela da od mnogobrojne publike izmame gromoglasne aplauze.

Dobri domaćini članovi i rukovodstvo KUD-a „Boka“ iz Tivta su se trudili da svima pruže maksimalnu pažnju tokom boravka učesnika festivala  a sakom djetetu poklonili po majicu sa logom festivala.

Gala koncertu je prethodio defile svih 10 učesnika od Centra za kulturu, pa pored zgrade opštine sve do bine na rivi Pine gdje se održao program  pored koje je bio usidren nekadašnji školski brod Jadran. Uoči samog početka koncerta djeca su zaigrala jedno veliko KOLO  njih preko 400 u raznobojnim nošnjama i još jednom dokazali da kolo ne zna za granice.

Na ovom Festivalu su nastupila 4 predstavnika UFACG : KUD „ Boka „, KUD „ Njegoš“ , KUD „ Bihor“ I KUD „ Sloga „a na završnoj večeri su prisustvovali članovi Skupštine udruženja na čelu sa predsjednikom  Sinanom  Tiganjem.

Na gala koncertu su nastupili:

  1. KUD „BOKA“ Tivat
  2. FA „LJUPČO SANTOV“ iz Kočana – Makedonija,
  3. KUD „BIHOR“ Petnjica,
  4. KUD „PREPOROD“ Dugo selo – Hrvatska,
  5. KUD “Njegoš“ Cetinje,
  6. FA „PODPOLANČEK“ DETVA – Slovačka,
  7. KUD „ LOLA“ Sarajevo- BiH,
  8. KUD „SLOGA“ Đenovići,
  9. KUD „ŠTUDENT“ Maribor – Slovenija i
  10. FA ,,ISKRITZA“ Sofija – Bugarska

 

Svi učesnicima festivala dirtektor istog Vidak Božović je u ime organizatora uručio zahvalnice i poklone.

– Na ovom festivalu je nastupilo18 naše djece od kojih su mnogi po prvi put putovali i igrali. Takođe smo u popodnevnim satima obišli rivu  i PORTO novi . Ovom prilikom se zahvaljujemo domaćinima i organizatorima na zaista divnoj pažnji i našim sponzorima putovanja Ameru Muriću vlasniku „MURIĆ COMPANI “ iz Podgorice i Ziki Šabotiću koji živi i radi u Tivtu i koji je i ovaj put bio uz naše članove kao i prethodnih godina kad god smo nastupali bilo u Tivtu ili Kotoru. istakli su iz KUD-a  ,,Bihor“ i najavili da ih i tokom septembra očekuju brojni nastupi.

 

KUD “BIHOR” NA FESTIVALU FOLKLORA NA KOSOVU

ČLANOVI VAJBER GRUPE “DOBRO DJELO” DALI KRV

0

Članovi Vajber grupe “Dobro djelo” u prostorijama Zavoda za transfuziji krvi u Beranama dali su krv.

Neki od članova su već godinama dobrovoljni davaoci krvi, ali žele da ostanu anonimni.
Dr Budimir Ivanović, doktor na odjeljenju za transfuzijiu krvi za portal Radio Petnjica je rekao da su Petnjičani poznati kao humani ljudi i ljudi koji redovno doniraju krv.
“Naš zajednički cilj je da unaprijedimo zdravlje naših građana”, rekao je Ivanović.
Kako su saopštili iz vajber grupe “Dobro djelo”, doktor Ivanović je dao punu podršku grupi koja se duži niz godina bavi humanitarnim radom.

BIHORSKO KULTURNO LJETO: SLIKE TIJANE GORDIĆ – KADA SE TAČKE PRETVORE U ŽIVE FORME

0

Bihorsko kulturno ljeto u Petnjici i ove godine opravdalo je sva očekivanja i okupilo veliki broj ljudi. Iz dana u dan ređali su se događaji, a utisak je da je ova manifestacija prerasla okvire lokalnog i postala sinonim za petnjički kraj.

Jedan od značajnijih događaja desio se početkom avgusta kada je prvi put u Petnjici svoje radove izlagala Tijana Gordić, renomirana slikarka sa Cetinju, porijeklom iz Bijelog Polja.

Izložba slika “Ima jedno mjesto” otvorena je 3. avgusta a događaj je otvorio slikar Aldemar Ibrahimović.

“Ne postoji veća sloboda, niti radost od sposobnosti koja je data umjetniku dok nastaje neko njegovo slikarsko djelo. To su posebna stanja u kojim umjetnik istinski raste. Jedan od tih je i Tijana Gordić. Nešto nesvakidašnje u njenim radovima ka’ iglom da je rađeno. Ove slike, to je poentilizam ili divizionizam koji se radi pomoću tački u boji. To su radili ljudi, tražeći put modernoj umjetnosti krajem dvadesetog vijeka, kada je taj pravac i nastao.

Osim tih tačaka u boji koje ona tako precizno nanosi na platnu, kada pogledate sliku izbliza vidjećete da tu treba ogromni rad, ogromna energija, jer to nije puko prepisivanje stvarnosti okom, nego prenošenje svoih utisaka, vibracija, doživljaja… Iz toga vidimo da su se te tačke pretvorile u neke žive forme, geometrijske, prirodne forme. Sve to je potvrda da se radi o nadarenoj umjetnici koja sve više osvaja umjetnički svijet i svojim radovima zaslužno dobija najprestižnije nagrade. Dobitnica je nagrade za najbolju godišnju izložbu u Crnoj Gori. Udruženje likovnih umjetnika koje okuplja oko 600 članova odlučilo je da tu nagradu dodijeli Tijani Gordić“, rekao je Ibrahimović.

O biografiji Tijane Gordić govorio je Sinan Tiganj.

Tijana Gordić rođena je 1986. godine u Bijelom Polju. Diplomirala je 2009. godine u klasi profesora Rajka Todorović, odsjek slikarstvo, na Fakultetu Likovnih umjetnosti na Cetinju.

Dobitnica je nagrada: Bjelopoljsko „Likovno Proljeće“ (2019), Nagrada za zajednički rad sa Adinom Rastoderom, Hercegnovski zimski salon (2014); Nagrada za slikarstvo “Milunović,Stijović,Lubarda“, ULUCG, Podgorica (2013); Predstavljala Crnu Goru na Međunarodnom bijenalu mladih umjetnika Evrope i Mediterana; Nagrada Studenti za studente; Nagrada Prijestonice, Fakultet likovnih umjetnosti,Cetinje (2009); Nagrada za crtež, Fakultet Likovnih umjetnosti,Cetinje (2006).

Učestvovala je na više kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu (Francuska, Makedonija, Bugarska, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Grčka).

 

LATIF ADROVIĆ – OBJEKTIVOM KAMERE I KNJIGOM GRADI SVOJ SVIJET

0

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

 Latif Adrović jedan od onih Bihoraca, koji je svoje životne puteve i pregnuća gradio daleko od voljenog zavičaja. Ipak nikada ga nije zaboravio i on je kroz oko njegove foto-kamere ali i snagom pisane riječi ispisao neke od lijepih stranica Bihora. Nije ga prepuštio ni predao zaboravu. Autentičan, originalan, duhovit i mudar sagovornik i sabesjednik onakav zapravo kakvi i jesu Bihorci ljudi od pera i časti. Sreli smo se više puta ovaj ragovor je nastao mnogo ranije u jednoj od toplih Penjičkih noći dok su se zvijezde poigravale nad nebom Bihora a Latif Adrović mi besjedio. Možda ge je njegova voljena Crna Gora, malo zaboravila ali dragi ljudi nisu i neće nikada.

O svom odrastanju porodici, rodnom zavičaju i karijeri ističe sljedće: ,,Rodio sam se sada već meni daleke 1957. Godine. Odrastao sam u patrijarhalnoj porodici i vaspitavan sam u tom duhu da su obraz i poštenje, pa i data riječ, važniji od mnogo materijalnih stvari. Porodica, rodbina i svojta se poštuju do devetog koljena, a zavičaj je samo jedan – onaj đe smo rođeni, načinili prve korake i među svojima, progovorili na svome maternjem jeziku. Studirao sam, osnovao porodicu i ostao da živim u Beogradu.  Zaposlen u „Politici,“ fotografisao sam političke i kulturne događaje – dvije decenije slikao političare u Saveznoj i republičkim vladama, izveještavao sa ratišta u Hrvatskoj početkom devedesetih, a najveći izazov bio je odlazak u Bosnu i Hercegovinu početkom avgusta 1992. godine kada sam fotografisao logore koje su držali Srbi (Republika Srpska BiH) u Brčkom, Keratermu, Omardskoj i Manjači. U tih pet dana trebalo je preživjeti svaku barikadu (Check Point) na ulasku i izlasku iz svakog srpskog sela i pitanje; „Ima l’ balija u kol'ma?“ O tome svjedočim u neobjavljenom i obimnom rukopisu; „Čerečenje Jugoslavije – hronika bezumlja.“

,,Tek 2012. godine stekli su se uslovi da „Službeni glasnik“ štampa moju foto-monografiju; „Beograd – svetla velegrada.“ Iako sam upozoravan i savjetovan da se ne izlažem trošku, da moji Bihorci neće pojuriti da kupe knjigu, pred referendum o povratku statusa opštini Petnjica, krajem jula 2012. godine, štampao sam fotomonografiju “ Gornji Bihor – slike zavičaja.“

Tako je i sa najnovijom monografijom, „OD BEŠIKE DO KABURA – Život i običaji Bošnjaka.“ Iako dalako od zavičaja, bilo mi je stalo da se na neki način odužim precima, da pomenem sve ono što su oni živjeli i preživjeli, pa i ja djelimično sa njima. Bezmalo dvije decenije istarživao sam i zapisivao sve čega bi se neko sjetio i znao da mi objasni očemu je riječ, kako pokoljenja iza nas (ako budu željela da nas pomenu), znala ko su im preci, kojim jezikom govore i koju vjeru ispovijedaju… 

               DOPRINOS LATIFA ADROVIĆA KULTURI ZAPADNOG BALKANA

 Objavio je izuzetnu vrijedne i dragocjene knjige, publikacije i foto-monografije. Nedovoljno poznat nama u Crnoj Gori mi se nažalost velikih stvaralaca sjetimo samo kada ,,nestanu“ i odu sa životne scene. Latif Adrović po mnogo čemu je poseban i jedinstven stvaralac. Godine upornog rada i profesionalizma ali i vezanosti za rodni kraj Bihor i Crnu Goru, utkale su u njemu najveće vrijednosti. Za razliku od mnogih nikada nije tražio ,,sjaj i slavu“ vjerovao je kao i što mnogo časni neimari u kulturu vjeruju da snaga intelekta, riječi i stvaralaštva mora i treba i sama da bude prepoznata, Jeli pogriješio što je vjerovao? Možda jeste a možda i nije. Rekao bi moj legendarni Cetinjanin, heroj jednog vremena i revolucionar Vlado Dapčević: ,,Ne može se na ovom svijetu živjeti a ne vjerovati ljudima.

Svojim fotografijama ali i perom zapisivao je najvažnije trenutke ljudskih života i sudbina. Fotografija nam pokazuje intiman, intezivan a često i uznemirujući pogled na svijet. U tom objektivu koje uhvati tren ljudske duše, slabosti, prezira, stradanja, ponosa i rijetke sreće nastalo je 14.000 fotografija. Bogastvo i dragocjenost više decnija društva koje je pratio i kome pripada. Na svu sreću njegovo ,,oko kamere“ nije ubilo nikoga ali je prenijelo strašne priče. U želji da se oduži svom zavičaju nastala je monumentalna i dragocjena knjiga ,,Od bešike do kabura- Život i običaji Bošnjaka.“ Vrijedno sakupljeno narodno blago Bošnjaka, kroz prizmu od rođenja do odlaska sa ovog svijeta. Trebale su decenije da na najljepši način zablista ova knjiga kao svojevrsni omaž onih kojih više nema i onih koji se tek rađu na ovom svijetu. Latif Adrović je uspio da fotografijom prenese trenutke savremene i arhaične prošlosti, ali i budućim generacijama da ostavi dovoljno foto-dokumenata koje danas ubjedljivo svjedoče o jednom vremenu i insanima-ljudima u njemu. Tako su i nastale vjerovatno najljepše ali i najbolnije fotografije. Interesovali su ga samo insani-ljudi tako da je svojim dosadašnjim ogromnim opusom proslavio, ispisao i preispitao svaku ljudsku emociju. Uz sve što radi, publikuje i prezentuje unosi cijelu svoju ličnost, gradeći interkulturalne mostove među narodima. Latif Adrović je jedan u plejadi stvaralaca iz bošnjačkog nacionalnog korpusa koji je na neki svojstven i poseban način izgrađuje našu kulturnu klimu, uvodeći estetske i moralne kriterijume i norme otkrivajući milenijumske kontinuitete balkanskog kulturnog bića, uprkos uslovima i u skladu sa dugoročnim interesima bošnjačkog naroda i njegove kulture. Sve što radi Adrović čini sa urođenim osjećanjem mjere i često neshvatljivom skromnošću, što daje posebnu notu njegovoj gospodstvenosti svih ovih decenija. Kao insan izuzetne širine, obrazovanja i intelektualne pronicljivosti, znao je dobro da prepozna sve ono što je novo i vrijedno u savremenoj kulturnoj prizmi. To je posebno došlo do izražaja prilikom pripremanja brojnih izložbi fotografija kao najboljeg svjedočanstva o svemu.  On je neumorni poslenik kulture, umjetnik i fotograf koji istinski voli fotografiju, izložbe i književne večeri.

  OD BEŠIKE DO KABURA – ŽIVOT I OBIČAJI BOŠNJAKA

U predgovoru svoje knjige piše: ,,Danas, početkom treće decenije dvadeset i prvog vijeka, svakodnevni život Bošnjaka nije ni nalik uslovima u kojima je odrasla moja generacija i sva pokoljenja prije. Ekonomski razvoj stvorio je bolje i humanije uslove života – omladina je završavala škole i dobijala poslove u gradovima, u njima su dobijali svoje potomke, pa i unučad, a nekoliko poslednjih decenija, u potrazi za boljim životom, „trbuhom za kruhom“ masovno su odlazili na Zapad – u Evropu i Ameriku. I, htjeli to da priznamo ili ne, desilo se ono što smo najmanje željeli –  već druga ili treća generacija Bošnjaka rođena je daleko od zavičaja svojih predaka (u tuđini) i, ne svojom krivicom, malo znaju o prošlosti, jer ih, u eri svakakvog komfora i savremenih tehnologija, ne zanimaju „bapske priče“ roditelja o vremenima kada se u svemu i u svakoj prilici poštovao red i običaj i kako su oni svoje roditelje, pa i sve starije, slušali i uvažavali njihove savjete i pouke.

Kada sam 1976. godine napustio rodnu Vrbicu, mislio da odlazim privremeno i da ću se vratiti kada završim fakultet, no, sudbina je udesila tako da, evo, više od četiri decenije živim i radim u Beogradu. Iako sam i u mladosti često i rado obilazio zavičaj, dogodilo se, kao u onoj izreci; „Čovjek ode od kuće da nađe ono što mu nedostaje, a vrati se kući i nađe ono što mu nedostaje,“ poslednjih desetak godina išao sam sve češće i ostajao duže, a sebet (razlog) tome bila su istraživanja i pisanje monografije; „OD BEŠIKE DO KABURA – Život i običaji Bošnjaka“ („Od kolijevke pa do groba,“ „Od bešike do motike“), jer sam baš tamo, u zavičaju, našao ono za čime sam tragao, a to su svi oni poslovi u seoskom domaćinstvu, narodna vjerovanja i bapsko liječenje i skrajnuti i skoro zaboravljeni običaji koji nas prate od rođenja do preseljenja na Ahiret – od učenja ezana i uvođenja u vjeru nakon rođenja do El fatihe pored kabura.

Svi mi, koji smo trajno ili privremeno napustili zavičaj, odselili na Zapad, ili ranije u Tursku, svojim porodicama i sebi obezbijedili smo egzistemciju i manje ili više udoban život, ali nas uspomene vraćaju u dane mladosti, kada smo, napuštajući vjekovna ognjišta, preskočili „najvišu planinu“ (kutnji prag) i otisli se u neizvjesnost pa se često sjetimo svoga ognjišta i čađavih greda, mirisa halve uoči Čestite večeri, ukusnih i sočnih aršlama, jerebasmi i đulajmi, jurnjave za stokom i čobanskih igara, svadbi i svatovskih košija, sabora i derneka, posjedaka i sijela, kosidbe i moba kod svih poljskih radova, prepadi i slijevanja strave, urokljivih očiju i sihira, radosti rađanja i dženaza… U selima koja smo napustili sve je manje žitelja, a jedna izreka kaže; „Tamo gdje nema naroda, nema ništa. Samo sjećanja.“ I već odavno je tako; – niko ne ore njive nit’ pobada ostože za guvno, ne čuju se više zvona ni čaktari niti ima buljuka ovaca, ne čuju se kilketi raspjevanjih tkalja, ne fata se omaha sa vitla vodenice uoči Đurđevodne, jer su žrvnje (vodenične kamenove) „prikopčali“ na struju, niko ne razvlači jufke za pilav, berberi ne zalaze u sela da sunete dječake, niko ne trli konoplju niti iko kalemi voćke…

Neko je vaktile rekao; „Narod koji ne poznaje svoju prošlost, ne zaslužuje ni budućnost.“ Iako sam najviše zapisanog i lično proživio, trudio sam se da rukopis „OD BEŠIKE DO KABURA“ bude pisan narodnim – bosanskim jezikom, da ono o čemu pišem i pripovijedam bude jasno i razumljivo i onima koji nikada nijesu živjeli u teškim uslovima na selu, da razumiju svaku napisanu riječ i ne odustanu od čitanja od prve do poslednje stranice knjige, da i starijima bude i jasno i čitljivo (zato sam i ostavio veći font – krupnija slova), ali da bude jasno i akademski obrazovanim pojedincima (bilo Bošnjacima ili pripadnicima drugih nacija), kojima će, vjerujem, ovaj rukopis biti motiv za dalja i podrobnija istraživanja.  Kako i kazuje ona narodna; „Koliko sela toliko običaja,“ svjestan sam da ima mnogo sličnih adeta (običaja), ali i da se od kraja do kraja (od sela do sela), istim povodom, neki običaji drukčije obilježavaju i praktikuju, te ih je bilo nemoguće sve istražiti i sabrati među korice Monografije. I halalit ću svakom Bošnjaku od Kladuše do Dragaša ili od Novog Pazara do Bara ako mi zamjeri da rukopisom nijesam obuhvatio i neke teme i običaje iz njihovog kraja. Sada je lako svjedočiti o nekom običaju, porodičnom veselju ili urađenom poslu, jer bezmalo svaki mobilni telefon ima kameru za snimanje fotografija i video klipova i svima su dostupne društvene mreže na Internetu da te snimke objave kako bi ih milioni ljudi vidjeli i komentarisali.

Vjerujući da je neprocjenjivo važno da sve proživljeno ostane i zapisano kao svjedočenje o jednom vremenu i ljudima, o adetima i vjerovanjima, da opišem i svakodnevnevni način života „i u radosti i u žalosti,” moja pažnja i istraživanje je, zato, bila više usmjerena na ono što je bilo nekada. A pošto je, kažu, sjećanje varljivo, kako bi trajno, tačno i nepogrešivo „složio kockice“ i tako od zaborava otrgao i sačuvao i one stare običaje u Bošnjaka, slušao sam i zapisivao mnoga, manje ili više, blijeda prisjećanja pojedinaca iz moje generacije i starijiih, upoređivao njihova svjedočenja i, konačno, svoj višegodišnji rad predajem na sud Čitaocu. Poznata izreka kazuje da; „Slika govori više od hiljadu riječi,“ te sam, radi boljeg razumijevanja, mnoge temetske tekstove ilustrovao fotografijama i crtežima. U Monografiji je objavljeno 230. autorskih fotografija, koje sam snimio u periodu od 1977 do 2019. godine, 30 arhivskih fotografija „iz porodičnog albuma“ i 20 crteža. “

Iz bogate biografije Latifa Adrovića izdvajam:

Rođen je 1957. godine u selu Donja Vrbica. Gimnaziju završio u Beranama, U Beogradu studirao geografiju i uporedo „pekao fotografski zanat.“ Objavljivao fotografije, reportaže, karikature i ilustracije u „Turističkim novinama,“ „Intervjuu,“ „Politici,“ „Politici ekspres,“ „Politikinom Svetu,“ „TV Reviji,“ „Politika International Weekly,“ a 1991. postao član redakcije dnevnog lista „Politika.“ Za dvije decenije fotoreporterskog rada u matičnom listu „Politika“ objavio više od 14.000 fotografija, a najbolje fotografije emitovale su i svjetske fotografske agencije „Reuters“, „EPA“ i „Associated Press“. Objavljivao i u „Dugi,“ „Vremenu,“ NIN -u,“ „Mladini,“ „Bošnjačkim novinama,“ „Beharu,“ „Vaktu,“ u mnogim knjigama, raznim periodičnim izdanjima časopisa i kataloga. Imao je šest samostalnih izložbi fotografija, dobijao nagrade i pohvale i bio koautor u desetinama kolektivnih izložbi fotografija u zemlji i inostranstvu.

Autor je dvije fotomonografije;  „Beograd – svetla velegrada“ („Službeni glasnik“ 2012) i „Gornji Bihor – slike zavičaja“ (autorsko izdanje, Beograd 2012); U pripremi su dvije autorske fotomonografije: „Hipodrom Beograd 1914-2014“ i  „Ada Ciganlija – četiri godišnja doba“; Priprema tri autorska rukopisa:  „Čerečenje Jugoslavije – hronika bezumlja“ (feljton u „Politici“ novembra 2005. godine); „Antologija poslovica i izreka sa područja Srbije, Crne Gore i BiH“ (26.500 poslovica i izreka);  „Od bešike do kabura – Život i obučaji Bošnjaka” je njegova treća autorska monografija. *Museu International de Fotografia iz Španije, 2006. godine, dvije fotografije; „Dženaza u Srebrenici 3,“ i „Srebrenica, nova masovna grobnica“ (snimljene 2005. godine), uvrstio je u svoju stalnu postavku. U braku sa Ljiljanom Vujović ima dvoje đece, šćerku Hanu i sina Damira. Živi i stvara u Beogradu a Bihor uvijek u srcu!!!

 

 

 

 

GRUPA RODITELJA PETNJICE: Deset dana nije dovoljno lokalnoj upravi da popravi dvije ljuljaške

0

Grupa roditelja iz Petnjice kritikovala je lokalnu upravu zato što je već desetak dana dječije igralište u centru Petnjice bez ljuljaški, koje su skinute kako bi se popravila metalna kontrukcija.

“Deset dana nije dovoljno lokalnoj upravi da sanira i sredi dvije ljuljaške! Iz tog razloga, molimo upošljene u lokalnoj upravi, da nam ustupe elemente igraonice mnogo bolje i savremenije, koje su instalirali kod svojih kuća od donacije koju su dobili prije par godina. Ostatak je ostavljen iza Lovačkog doma da trune, a ljuljaške su odnijeli svojim kućama”, piše u saopštenju grupe roditelja Petnjice.

S.R.