Čestitka Stranke pravde i pomirenja povodom Dana Bošnjaka!

0

Stranka pravde i pomirenja Crne Gore čestitala je Dan Bošnjaka 28. septembar.

“Na današnji dan smo obnovili svoje vjekovima poznato ime i danas i uvijek trebamo biti zajedno. Kroz istoriju smo naučili da moramo biti jedinstveni po svim pitanjima koja se tiču nacionalnog interesa. Čuvajmo jedni druge. Svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka”, stoji u saopštenju SPP CG

VRIJEME ISTINE I DOSTOJANSTVA BOŠNJAKA

0

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

„Bošnjak sam, i ma koliko me pekle istorijske nepravde, u meni gori nada da dolazi vrijeme istine. Vrijeme u kojem će se naš glas čuti jasnije, a naše dostojanstvo biti jače od svih rana, u kojem će naši mezari govoriti jednako snažno kao i živi, a naše ime biti zapisano među narodima koji su opstali uprkos svemu.“

(Zapis iz dnevnika Zaima Azemovića, 1993.)

Draga braćo i prijatelji Bošnjaci,

Na ovaj veliki dan treba da budete ponosni na svoje ime, vjeru, jezik i kulturu. Kada se osvrnete na vijekove vaše borbe i trajanja, viđećete da ste uvijek iznova pokazivali snagu i istrajnost. Od srednjovjekovne Bosne, banova i kraljeva, stećaka koji i danas stoje kao kamene knjige vašeg identiteta, preko burnih stoljeća Osmanskog i Austrougarskog doba, do stradanja i ratova u 20. vijeku  ostali ste čvrsti u svom biću. Nosili ste polumjesec i zvijezdu iskušenja, ali i svjetlost svoga imena. I u najtežim trenucima, poput genocida u Srebrenici, naučili ste da vaše pamćenje mora biti i opomena i snaga za budućnost. Treba da budete ponosni jer vi niste narod koji je trajao samo kroz bol i patnju  vi ste narod bogate kulture i duha. Vaša sevdalinka je pjesma u kojoj se prepliću tuga i radost, ljubav i čežnja. Vaša književnost, od Envera Čolakovića, preko Maka Dizdara, Nedžada Ibrišimovića  do Huseina Bašića i mnogih savremenih autora, dokaz je da riječ može biti jednako snažna kao i mač. Vaša tradicija pokazuje da je pravi identitet živ onoliko koliko zna da primi i počasti gosta, da dijeli hljeb i osmijeh.

Vi ste nit koja povezuje različite svjetove. Na razmeđu kultura i civilizacija pokazali ste da se može živjeti s drugima, dijeliti i hljeb i riječ, i radost i bol. U vašem identitetu sadržana je univerzalna poruka  da je čovjek uvijek veći od granica, i da svako ime postaje uzvišeno kada je utkano u zajedništvo.

Zato vas danas podsjećam na velikana koji je upravo to znao: Zaima Azemovića. Ove godine navršava se 90 godina od njegovog rođenja i 10 godina od njegovog prelaska na bolji svijet. Njegova riječ bila je amanet i Bošnjacima i Albancima, i Crnogorcima i Srbima  jer je vjerovao da sudbina jednog naroda ne može biti odvojena od sudbine drugih. Bio je čuvar duše Sandžaka, ali i pjesnik univerzalnog čovjeka, prijatelj svakog insana. Književnost u njegovom opusu iscrtava arabesku koja ostaje da povezuje i onda kada su svi drugi tragovi nestali.

Danas, dok obilježavate ovaj Dan, treba da budete ponosni i na vašu dijasporu. U Njemačkoj, Švedskoj, Luksemburgu, Americi i širom svijeta Bošnjaci čuvaju svoje ime, prenose ga na đecu i unuke, i dokazuju da se identitet ne gubi kada se prelaze granice naprotiv, on postaje snažniji i bogatiji. Vi ste pokazali da se može biti i vjeran korijenima i otvoren svijetu.

Vaše ime je kao voda Ibra koja vijekovima teče i oblikuje kamen. Vaša pjesma je poput sevdalinke u njoj je i bol i nada. Vaša vjera je postojana vatra koja svijetli i onda kada svi drugi plamenovi nestanu.

Zato danas, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, ponosite se sobom i znajte da vaša djela postaju nasljeđe budućih generacija.

Ja, kao etnički Crnogorac, dijelim sa vama i vaše dobro i vaše zlo, jer vjerujem da vaša istorija, kultura i budućnost pripadaju i našem zajedničkom hodu kroz vrijeme.

Ekskluzivno povodom Međunarodnog dana Bošnjaka Po prvi put javnosti donosimo poglavlje „Glasovi o odlasku“ iz romana “Muhadžiri” Zaima Azemovića. Ovo poglavlje, nastalo iz pera čuvara duše Sandžaka, svjedoči o progonima, patnji i dilemi bošnjačkog naroda početkom 20. vijeka. Snaga ovih stranica nije samo u njihovoj istorijskoj podlozi, već u univerzalnoj poruci o opstanku identiteta i vjeri u bolje sjutra.

GLASOVI O ODLASKU

 S proljeća 1913. godine snjegovi su se otopili, ali se nije otopio strah u srcima ljudi. Naprotiv, svakog dana pristizale su nove vijesti koje su donosile još nemira. U Rožaje su počele stizati izbjeglice iz susjednih krajeva: iz Peći, iz Plava i Gusinja. Pričali su potresne priče od kojih se krv ledila u žilama. Jedan insan raskinu rukav i pokaza zapešće oguljeno do krvi; djeca oboriše pogled i stisnuše zube. Noć je trajala duže od života. Ljudi iz čaršije su ih dočekivali s kahvom i somunom, ali i sa suzom u oku, jer svaka riječ bila je opomena šta bi moglo doći i na njihova vrata.

Jednog petka, poslije džume-namaza, džamija u čaršiji bila je prepuna ne samo vjernika već i zebnje. Hodža je toga dana sa mimbera umjesto uobičajene hutbe govorio o onome što se dešava:

— Braćo, teško su vrijeme dočekali muslimani na ovim prostorima. Ko odluči da ode, Allah da mu otvori pute, a ko ostane, da mu da sabura. Bilo kako bilo, ne smijemo zaboraviti ko smo i u srcu uvijek nositi vjeru i emanet naših predaka.

Ljudi su skrušeno klimali glavama, a poneko je brisao suzu. Poslije dove, niko se nije razilazio odmah. Ostali su u haremu džamije u grupicama, razgovarajući. Tu ispod starih jela, moglo se čuti potmulo jecanje ponekog starca, dok su mladi stajali stisnutih šaka, lica zapaljenih ili od bijesa ili od straha. I kamen pod nogama kao da je drhtao od njihovog nemira.

Husein, insan srednjih godina iz Plava, stajao je na kamenim stepenicama i oko njega se okupila čitava skupina insana. On je stigao u Rožaje pješke, samo s odjećom na sebi i promrzlom ženom i sinom, pa su im mještani dali utočište. Sad je kroz suze i bijes pričao šta je vidio:

— Vallahi, braćo, noć kad su ušli u Plav, bilo je kao smak svijeta! Koga su god zatekli s oružjem, strijeljali su. Zulum je učinjen neviđen… Na stotine je pobijeno, a onda su preostale postrojili i nož pod grlo — ili ćeš primiti njihovu vjeru, ili te više nema. Kažu da je preko deset iljada naših natjerano da se krsti ili da ih progone i ubiju.

Na te riječi prolomio se muk i zapomaganje. Neko iz mase reče:

— Aman, Bože… Zar u ova vremena tako nešto?

Starina Mujo, sijede brade, podiže drhtavu ruku ka nebu:

— Gospodaru, daj nam snage da ovo izdržimo…

Glasine o pokolju u Plavu i Gusinju širile su se poput požara. Nije to više bila samo daleka priča  pred očima rožajskih majki i očeva sad su bili živi svjedoci, ljudi izbjegli sa ranama, bez imetka, sa djecom koja plaču za očevima ostalim negdje u planini. Djeca Rožaja pitala su svoje majke: „Hoće li i nama tako biti?“  a majke su šutjele, stežući ih uz skute, jer nisu imale odgovor.

Težak teret spustio se na dušu čaršije. Kod kuća, po avlijama i čardacima, danima su se vodili isti razgovori: šta da se radi? Ostati na svom ognjištu pa šta bude, ili krenuti put Turske, gdje je vele, vladar turski sultan i gdje bi možda mogli naći mira? U srcima ljudi bila su dva plamena jedan što je gorio za zavičajem, i drugi što je tinjao od nade za sigurnošću daleko.

U avliji hadži Šemsa, jedno veče su se skupile komšije na vijećanje. Bijaše tu i Aziz-aga sarač, i Mujo, i neki ugledni ljudi iz mahale. Ugasili su fenjer do pola da ih mrak i riječi sakriju. Ajša je iznutra, iza pendžera, posmatrala skup  muškarci su sjedjeli na stolicama, lica ozbiljnih kao kad se kakva presuda čeka. Meho je sjedio kraj svoga oca Hamze, koji je takođe bio među starješinama.

— Ja ne idem odavde, vala! – reče Mujo snažno, ali odlučno.

– Ovdje sam se rodio i ovdje ću, akobogda, i umrijeti. Pa makar sjutra poginuo, ne dam svog praga!

— Allah te pomogao, Mujo, ali… – nastavi Aziz-aga blago.

– Šta ako navale ko na Plav? Ne pita dušman čija je kuća, zapali i moju i tvoju…

— Šta hoćeš da kažeš? Da idemo svi? Da ostavimo mezare naših dedova neokopane? Aman zaman, brate, što je previše, previše je.

Neko treći, Ahmet zvani Zeko, protrlja čelo:

— U Turskoj kažu da primaju braću iz ovih krajeva. Već su mnogi iz Peći otišli. Priča se i da su cijele familije iz Plava i Gusinja krenule put Skoplja, pa vozom dalje za Carigrad.

— Vozom? – upita neko.

— Ja, vozom. Kažu da se željeznicom sad može daleko…

Hadži Šemso uzdahnu duboko:

— Eh, teško je to. Ko ostane možda strada, ko ode ko da samom sebi otkine od srca.

Riječi su tonule u noć kao kamen u vodu. U tišini se čulo samo disanje insana i pucketanje grana na vatri.

U tom času zazvecka žica na kapiji, psi pod mahanom zalajaše i ućutaše. Vjetar s planine donio je miris snijega i hladnoće, kao da i on govori na uvo bježite ili ginite. Po krovovima prah snijega narastao je ko meki jorgan, pendžer zažuti, pa utihnu. Ajša je kroz zamagljeno staklo gledala muškarce i zamišljala kako im riječi vise u zraku kao oštrice.

Te večeri se opet nisu dogovorili, osim da sačekaju još malo. “Ne srljajte, braćo,” govorio je hodža koji je prisustvovao, “već se Bogu dragom molite za pomoć, a odluku svako neka sam sa svojom porodicom prelomi.” Hodžin glas bio je jezgrovit snažan, ali se osjećalo da i on u srcu nosi brigu koja ga izjeda.

Samo je mjesec iznad Hajlinih vrhova svjedočio suzama koje su te noći potajno tekle u mnogim kućama. A glasovi o odlasku, glasovi nade i očaja, govorili su jedni drugima i raznosili se sokacima, kao da ih sam vjetar nosi. Nije bilo kuće u kojoj se ta riječ nije sa brigom izgovarala, pa makar i  preko kolijevke dok se uspavljivalo dijete.

Dani su se razvlačili kao hladna vunena pređa. Žene su, nečujne, vezivale zavežljaje po koji jorgan, preobuku, hljeb omotan u krpu. Muškarci mjerili brašno i sol da „potraje“, pa opet odmjeravali kao da mjere i vlastite dane. Hodža bi za akšam proučio kraću dovu, a u smiraj poslije nje čulo se kako neko šušti po avliji sakriva ključ pod kamen, ne znajući hoće li ga ikada više potražiti.

Pastiri s planina donijeli su glas da je na prevoju snijeg do iznad koljena, da karavanski trag zablijedi za tren. Trgovci s pijace kazivali su da je u Skoplju već podignut logor za muhadžire. Ajša i Meho su se mimoilazili pogledima koji su trajali duže od riječi, jer su znali da odluke odraslih stoje i nad njihovim srcima. Hadži Šemso pravio spisak šta ponijeti, a Hava je na rub marame ušivala crvenu nit „da se ne izgubi put“. Djeca su spavala u opancima, „za svaki slučaj“.

I kad bi zora zapucketala po ledu na izvoru, činilo se da svaka odluka u grudima legne kao kamen ostati, pa šta bude ili krenuti, pa šta Allah dadne. A glasovi o odlasku miješali su se s dovama i koracima po snijegu, postajući trajna briga koju nosi cijela čaršija.

 

 

EDUKO ŠKOLA U BERANAMA – JEDINSTVEN PROGRAM ZA DJECU OD 2. DO 6. GODINE

0

Eduko škola je posebna škola za intelektualni razvoj djece, zasnovana na učenju kroz igru – najboljem i najprirodnijem načinu usvajanja znanja kod djece.

U Eduko školi, djeca uče kroz pažljivo osmišljene i zabavne radionice:

– Razvijaju motoriku i spretnost – za pravilan razvoj ruke i koordinaciju pokreta
– Uče da budu strpljiva i koncentrisana – kroz posebne radne listove i igre pažnje
– Nenametljivo upoznaju slova i brojeve – “oživljavaju” slova, rješavaju male logičke zadatke i razvijaju matematičko razmišljanje
– Obogaćuju rječnik i pravilno izgovaraju glasove – stiču samopouzdanje u govoru
– Postaju samostalnija i sigurnija u sebe
– Rade na radoznalosti i ljubavi prema učenju – istražuju planete, prirodu i svijet oko nas

Sve to se odvija kroz igru, osmijeh i mali broj djece u grupama – jer je to najprirodniji način učenja za najmlađe.

 Poseban poziv upućujemo i roditeljima Petnjice – pridružite se i učinite da i vaši mališani budu dio Eduko putovanja, jer svako dijete zaslužuje priliku da ostvari svoj puni potencijal.

Više informacija i upis na broj: 067 144 474
Instagram: @eduko_crnagora

https://www.instagram.com/reel/DOF75kmjL-V/?igsh=YTRmZGFlYm96azJp

 

Izložba „Njegujemo kulturu različitosti za srećniju budućnost“ otvorena i u Podgorici

0

Nakon uspješno realizovane izložbe u Petnjici, koja je trajala 15 dana i izazvala veliku pažnju javnosti, Mreža nevladinih organizacija iz Petnjice  sa zadovoljstvom najavljuje otvaranje druge izložbe pod nazivom „Njegujemo kulturu različitosti za srećniju budućnost“ u Podgorici.

Izložba je svečano otvorena 25. septembra 2025. godine u autentičnom ambijentu „Etno kolibe“ na Kakarickoj gori, i biće dostupna posjetiocima tokom narednih 10 dana.

Ovaj kulturni događaj ima za cilj da kroz umjetnički izraz promoviše međukulturalni dijalog, poštovanje različitosti i zajedništvo, kao temelje za izgradnju pravednijeg i inkluzivnijeg društva.

Projekat je realizovan uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih i ljudskih prava, a nosilac projekta je Mreža nevladinih organizacija iz Petnjice 

Pozivamo sve građane, medije, organizacije i institucije da posjete izložbu i daju svoj doprinos njegovanju vrijednosti koje nas povezuju.

Sportski talenti Crne Gore u Luksemburgu – ADNAN ŠKRIJELJ: IZRASTANJE VELIKOG KARATAŠKOG ASA

0

Rođen 9. avgusta 2004. godine u Luksemburgu, Adnan Škriječlj danas je jedno od najistaknutijih mladih imena karatea u toj zemlji. Najstariji je od troje djece Đulbije i Sabine Škrijelj, rođene Huremović, koji vode porijeklo iz Bihora. Njihov sin Adnan odrastao je u duhu istrajnosti, discipline i ljubavi prema korijenima.

Njegovo prvo ozbiljno životno poglavlje počelo je vrlo rano – već sa šest godina zakoračio je na tatami. Na tom putu usmjerio ga je otac Đulbija, koji je prepoznao sinov talenat i odlučio ga uvesti u svijet karatea. Na vrijeme je uočio njegove predispozcije i okrenuo ga u tom pravcu. Bio je to put pun rada i odricanja, ali i pravilan izbor: danas Adnan nosi crni pojas, iza sebe ima niz pobjeda, a od oktobra će započeti akademsku naobrazbu, upisujući univerzitet u Štuttgart. Odabrao je studije biologije.

Adnan Škrijelj, sa trenerom Samirom Šabotićem

Adnanov put je dokaz da se radom i disciplinom može stići daleko, ali i da se čovjek ne smije odvojiti od svog zavičaja. Njegova priča poručuje mladima da nikada ne zaborave odakle su potekli – jer korijeni su temelj svakog uspjeha, a zavičaj snaga koja prati i na najvećim visinama.

Tokom svoje sportske karijere prošao je kroz brojna takmičenja, kako na državnom, tako i na međunarodnom nivou. U Luksemburgu je više puta bio šampion u svojoj kategoriji, dok je na međunarodnom turniru u Njemačkoj, među 98 takmičara, osvojio prvo mjesto. U Francuskoj je, u snažnoj konkurenciji sportista iz cijele Evrope, stigao do drugog mjesta – potvrđujući da njegovo ime pripada vrhu mladih evropskih karatista.

Prve korake načinio je u KK Bettenbourg, a od 2022. godine član je KK Differdange. Njegov trener od samih početaka ostao je isti – proslavljeni karatista iz Luksemburga, porijeklom iz Crne Gore, Samir Šabotić, koji je pratio i oblikovao Adnanov razvoj.

Iako uspjesi nižu medalje i priznanja, Adnan ostaje skroman i privržen svojim korijenima. Slava ga nije ponijela, niti su ga zaveli reflektori Evrope. Svake godine rado se vraća u Bihor, zavičaj svojih roditelja, gdje je uvijek „svoj na svome“. Upravo tu, u susretu s rodnim krajem porodice, pronalazi dodatnu snagu i potvrđuje da su korijeni jednako važni kao i pobjede.

SVEČANA AKADEMIJA POVODOM DANA OSLOBOĐENJA PETNJICE

0
Opština Petnjica, u saradnji sa UBNOR-om Petnjica, organizuje 28. septembra prvu svečanu akademiju povodom obilježavanja Dana oslobođenja Petnjice.
Svečanost će se održati u nedjelju 28. septembra u sali Centra za kulturu sa početkom od 18h
Pozivamo Vas da zajedno obilježimo ovaj značajni istorijski datum ovog kraja.

FOKUS BIHORA – ERSIN RASTODER: Petnjica na čekanju – mnogo priče, malo djela

0

U intervjuu za projekat „Fokus Bihora“ koji portal Radiopetnjica.me realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija, odbornik SO Petnjica Ersin Rastoder ocjenjuje da je lokalni političko-ekonomski ambijent zarobljen u stagnaciji i bez jasne vizije. Navodi lošu putnu povezanost, spore javne usluge i iseljavanje mladih, dok razvoj poljoprivrede, turizma i preduzetništva, kako kaže, ostaje samo na papiru. Umjesto strateškog planiranja i investicija, dominiraju politička retorika i partijsko kadrovanje, zbog čega građani „realnu korist gotovo da ne osjećaju“, poručuje Rastoder i poziva na zajednički rad iznad stranačkih interesa.

RP: Kako ocjenjujete sadašnji političko-ekonomski trenutak u Petnjici?

RASTODER: Političko-ekonomski ambijent u Petnjici obilježen je stagnacijom i nedostatkom vizije. Lokalna vlast se hvali parcijalnim projektima, dok građani realne koristi gotovo da ne osjećaju. Loša putna povezanost, spore javne usluge i masovno iseljavanje mladih ostaju hronični problemi. Ekonomija se svodi na budžetske transfere, bez ozbiljnog razvoja poljoprivrede, turizma i preduzetništva. Umjesto strateškog planiranja i investicija, dominiraju politička retorika i partijsko kadrovanje, što dodatno urušava povjerenje građana.

RP: Koliko je lokalna administracija od proteklih izbora uradila na ispunjavanju predizbornih obećanja u Petnjici?

RASTODER: „Mnogo priče, malo djela.“ To je najbolji opis onoga što je vlast uradila u Petnjici, ne od proteklih lokalnih izbora, nego od povratka statusa opštine.

Godinama su građanima obećavali bolju infrastrukturu, uređen urbanizam, razvoj privrede, jaču komunalnu uslugu, transparentnu upravu. Godinama su se zaklinjali da će Petnjicu povući naprijed. A šta smo dobili? Prazna obećanja i izvještaje puni planova koji nikada nijesu ugledali realizaciju.

Danas, više od deceniju kasnije, Petnjica je i dalje na začelju liste razvijenosti u Crnoj Gori. To nije slučajnost, to je posljedica neodgovornog i neiskrenog odnosa vlasti prema građanima.

Umjesto rezultata, dobili smo izgovore. Umjesto razvoja, dobili smo stagnaciju. Umjesto bolje budućnosti, vraćeni smo unazad.

RP: U kojem dijelu je lokalna vlast najviše zatajila?

RASTODER: Lokalna vlast je podbacila u gotovo svim segmentima djelovanja. Posebno je neprihvatljivo što nijesu pripremljeni konkretni i kvalitetni projekti koji bi donijeli dugoročni napredak Petnjici. Umjesto razvoja i stvaranja uslova za bolji život građana, naša opština danas funkcioniše na nivou pukog preživljavanja. Za takvo stanje neko bi morao snositi bar moralnu odgovornost.

RP: Da li su odbornici u lokalnoj Skupštini imali inicijativa za rješavanje nekih problema u Petnjici?

RASTODER: Bilo je, doduše, naznaka nekih inicijativa, ali one su uglavnom bile političkog karaktera, više radi imidža nego stvarnog rješavanja problema. Iskreno, odbornici su gotovo bez moći, jer su izazovi s kojima se Petnjica suočava daleko dublji od njihove ingerencije. Godinama sistematskog zanemarivanja od strane države, Petnjica je ostavljena gotovo izvan ikakve mape planiranja i razvoja. Kad se spomene održivi razvoj sjevera, Petnjica praktično ne postoji. U takvoj situaciji, svaka iole dobra namjera pada u vodu.

RP: Koliko su uopšte odbornici, posebno opozicioni u Petnjici ispunili misiju predstavnika naroda?

RASTODER: Opozicioni odbornici bi trebalo da kontrolišu vlast i predlažu rješenja za boljitak svih građana. Međutim, činjenica da mnogi mijenjaju stranačku pripadnost prema trenutnoj političkoj koristi jasno pokazuje da oni često ne predstavljaju interese naroda, ne samo u Petnjici, već i u lokalnim vlastima širom zemlje.

RP: Da li je vrijeme da se Petnjica okrene sebi i svojim problemima a da sve partije, one na vlasti i opozicije, više brinu o svom kraju, a manje o političkim preporukama centrala iz Podgorice?

RASTODER: Odgovor je jednostavan DA! Petnjica ima ono što je zaista najvrednije, svoje ljude. Samo kroz zajednički rad možemo zaista pomoći sebi, prevazići politikanstvo i borbu za političke poene. Svaki napor koji činimo za svoj kraj treba da bude vođen srcem i iskrenom posvećenošću, bez političkog marketinga i bez potrebe da iko ističe ko je “zaslužan”. Vrijeme je da prioritet bude dobrobit zajednice, a ne stranački interesi.

RP:  Koji su najčešći razlozi odlaska mladih iz Petnjice po, vašim podacima i koje su tri intervencije za zadržavanje (stanovanje, posao, vrtić/škola, internet, kultura)?

RASTODER: Najčešći razlog odlaska mladih iz Petnjice, posebno radno sposobnog stanovništva, jesu ekonomski razlozi, prije svega potraga za poslom i sigurnijom budućnošću. Da bismo ih zadržali, ključno je otvaranje novih radnih mjesta u realnom sektoru, uz ozbiljna stambena ulaganja, vrtiće i škole. Samo tamo gdje mladi mogu raditi, živjeti i podizati porodice, oni ostaju i stvaraju budućnost svog kraja.

RP: Ako vam se prioriteti sudare sa partijskom linijom, kako glasate – imate li primjer iz protekle godine?

RASTODER: U svom radu uvijek sam se vodio sopstvenim ubjeđenjem, bez obzira na to da li se oni u potpunosti poklapaju sa partijskom linijom ili ne. Smatram da je najvažnije donositi odluke u skladu sa principima i interesima građana.

RP: Koja su mjerila po kojima želite da vas gradani ocijene?

RASTODER: Želio bih da me ljudi pamte po tome da li sam govorio istinu. Znam da danas to možda nije ono što se najviše cijeni, ali za mene je istina uvijek bila vrijednost kojoj sam ostao vjeran. Nisam uvijek bio najpopularniji zbog toga, ali sam imao mir u srcu i čistu savjest, a to je veće od svake prolazne slave. Ako me po tome zapamte, to će mi biti najveća nagrada. Rahmetli Muftija je rekao najmudrije riječi: „Ako ne možete nametnuti istinu, recite je i prođite. Toliko možete.“

SAMIR RASTODER

 

 

 

Projekat FOKUS BIHORA  podržan je od strane Ministarstva kulture i medija.

 

 

USPJEH PSK BIHOR: Ekspedicija Elbrus (5.642 mnv) – najviši vrh Evrope i Rusije (FOTO)

0

Rejhan Ramčilović iz Planinarskog kluba “Bihor” popeo se na Elbrus, ledenog diva Kavkaza. Uspjeh dolazi nakon zahtjevnog uspona obilježenog visinskim izazovima i temperaturama koje su se spuštale do –22°C.

“Još jedno zaista prelijepo iskustvo i uspješno završena ekspedicija,” poručuje Ramčilović po povratku. “Uspon na ovaj vrh je jedan od težih dijelom zbog visine, a dijelom zbog niskih temperatura… ali to nas, kao opremljenu i spremnu ekipu, nije spriječilo da se izborimo sa svim nedaćama i uživamo u prelijepim sniježnim prizorima Kavkaza.”

Tim koji je disao kao jedan

Na usponu je učestvovala osmočlana ekipa: Miho, Ensar, Isad, Vasko, nezaobilazni Paca i Rejhan Ramčilović, uz još dva člana ekipe. “Jedni drugima bili smo podrška i vjetar u leđa,” kaže Ramčilović.

Snaga poruke koja je odlučila

Ramčilović ističe da je u najtežim trenucima razmišljao da odustane. “Zbog svih prepreka na koje smo naišli ovaj put bih odustao da nije bilo poruke koju sam dobio od svoje ćerkice Najle i koja mi je odzvanjala u glavi u tim najtežim momentima. Zato ovaj uspon posvećujem svojoj maloj, ali najvrednijoj podršci – Najli i Merjem.”

Putovanje kroz Kavkaz i “Mali Dubai”

Pored planinarskog dijela, ekipa je put vodio kroz Gruziju, Čečeniju i grad Grozni, koji je, kaže Ramčilović, poznat i kao “Mali Dubai”. “Vratili smo se kući sa mnogo lijepih uspomena i utisaka. Vedro do sljedećeg druženja,” zaključuje on.


O Elbrusu

  • Visina: 5.642 mnv

  • Masiv: Kavkaz

  • Karakter: neaktivni stratovulkan prekriven ledenjacima

  • Izazovi uspona: velika nadmorska visina, nagle promjene vremena, ekstremno niske temperature, opasnost od vjetra i leda

OBEZBIJEĐEN PREVOZ IZ PETNJICE: Protesti za opstanak i bolju budućnost u poljoprivredi u Nikšiću

0

Poljoprivredni klaster Crne Gore obavještava javnost da će 09. oktobra u 12 sati organizovati okupljanje traktorima na skveru prema Kličevu, u Nikšiću. Okupljanje će trajati pola sata, a simbolično poručujemo da je „minut do 12“ – posljednji trenutak da država reaguje i usmjeri ozbiljnu podršku crnogorskoj poljoprivredi.

Na okupljanje u Nikšiću iz Petnjice je obezbijeđen prevoz a polazak je u 8.00 časova. 

Ovo je saopšteno iz Poljoprivrednog klastera Crne Gore a u čije ime piše Boško Miličić. Njegovo saopštenje prenosimo integralno.

Zašto se okupljamo?
Razlog okupljanja je nezadovoljstvo aktuelnim Agrobudžetom i zahtjev da se 5% ukupnog državnog budžeta obavezno izdvaja za poljoprivredu.
Šta znači 5% Agrobudžeta?
To znači trajnu i pravednu podršku farmerima, proizvođačima hrane i čitavom ruralnom prostoru. Usvajanjem ovog zahtjeva:
• 🚜 Poljoprivrednici bi dobili stabilne prihode i sigurnost ulaganja.
• 🥩 Građani bi imali više domaće i bezbjednije hrane na svojim trpezama.
• 🌿 Sela bi opstala, a mladi imali razlog da ostanu i razvijaju crnogorsku poljoprivredu.
• ♻️ Jačala bi ekološka i održiva proizvodnja, što je budućnost svake moderne države.
Zašto baš sada?
Poljoprivreda u Crnoj Gori je na ivici opstanka. Svakodnevno nestaju mala gazdinstva, domaći proizvodi teško dolaze do tržišta, a mladi napuštaju sela. Ako se ne reaguje odmah, sjutra će biti kasno. Zato poručujemo: „Minut do 12 je!“
Poruka svim građanima
Ovo nije samo borba poljoprivrednika – ovo je borba za bezbjednu hranu, snažnu ekonomiju i budućnost Crne Gore.
👉 Podržite kampanju „5 poštenih“ – jer poljoprivreda zaslužuje više!

ODRŽANI PETNJIČKI KNJIŽEVNI SUSRETI

0
U okviru IX Bihorskog kulturnog ljeta, uz podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore, u Petnjici su 20. septembra održani tradicionalni Petnjički književni susreti. Manifestacija, koja već godinama promoviše književno stvaralaštvo i kulturnu baštinu Bihora i šireg prostora, ove godine okupila je autore iz Crne Gore, regiona i dijaspore.

Petnjički književni susreti prvobitno su bili posvećeni stvaralaštvu Avda Međedovića, Zuvdije Hodžića, Alije Džogovića i Ismeta Rebronje, a danas nose naziv „Orfeji Bihora“, čime simbolično ukazuju na značaj očuvanja književne tradicije i zavičajnog identiteta.

Knjižvne susrete otvorio je predsjednik opštine Petnjica Samir Agović 

Otvarajući VII Petnjičke književne susrete, predsjednik opštine je, između ostalog, rekao:

„Dame i gospodo, dragi prijatelji, čast mi je i zadovoljstvo što sam večeras, kao predsjednik opštine, u prilici da izrazim veliku zahvalnost vama koji ste došli i učinili da ovo veče bude ovako ispunjeno i lijepo, kako smo i navikli. Hvala vam i na tome što podržavate naše književne susrete Orfeji Bihora.

Bihor je prostor koji je izuzetno bogat ljudima koji su ostavili snažan trag, ne samo u književnosti Crne Gore, već i šire. Među njima se, naravno, izdvaja Ćamil Sijarić. Podsjećam vas da se nalazite u njegovom bližem zavičaju – velikog književnika i čovjeka koji je ovaj kraj uzdigao do najvećih visina. Zahvaljujući njemu književna misao i stvaralaštvo duboko su se ukorijenili ovdje i dali veliki broj drugih značajnih imena. Naš je zadatak, kao lokalne uprave i Centra za kulturu, da snažno podržavamo takve vizionare i stvaraoce. Vaše prisustvo nam daje snagu, energiju i potvrdu da smo na pravom putu kada je riječ o književnosti i književnom stvaralaštvu. Posebno je značajno što se u ovom našem prelijepom zdanju večeras čuju vrhunski književnici, misli, pjesme i poruke.

Petnjica jeste malo mjesto, ali se posebno uzdigla od kada je postala opština. Uspjeli smo da književne susrete, likovne kolonije i sve druge umjetničke programe podignemo na najviši nivo. U tome prednjači direktor Centra za kulturu sa zaposlenima, ali i svi prijatelji koji su svih ovih godina bili uz nas, a to ste upravo vi, drage dame i gospodo.”

Na književnoj večeri nastupili su brojni autori:

  • Šefkija Borančić iz Skoplja, pjesnik i romanopisac poznat po djelima o životu Bošnjaka i kulturnom identitetu,
  • Asmir Kujović, pjesnik, romanopisac i urednik,
  • Mimoza Rexhvelaj iz Skadra, čije su pjesme posvećene temama ljubavi i identiteta,
  • Gordan Čampar, književnik i novinar iz Podgorice,
  • Enes Nikšić, književnik i bibliotekar iz Novog Pazara,
  • Mahija Dolovac iz Frankfurta, autorica više zbirki poezije i romana,
  • Dženis Šabotić iz Budve,
  • Adem Kurpejović iz Rožaja, poznat po poeziji i istraživanju rodoslova,
  • Dragana Mrkić, pjesnikinja i novinarka iz Podgorice,
  • Braho Adrović iz Berana, pjesnik i novinar,
  • Darko Jovović iz Andrijevice, autor brojnih zbirki poezije i reportaža,
  • Mila Dubak Zečević iz Berana, književnica i pravnica,
  • Reho Ramčilović iz Petnjice, pjesnik i profesor.

Zahvalnice je uručio direktor Centra za kulturu Petnjica Sinan Tiganj.

Organizatori su istakli da susreti imaju za cilj afirmaciju književnog stvaralaštva i njegovanje kulturnog identiteta, te da su okupljanja poput ovog dokaz da književnost prevazilazi granice i povezuje ljude.

Manifestacija je završena porukom da će Petnjički književni susreti i ubuduće biti prostor susreta pisaca, čitalaca i prijatelja kulture, kao i podsjećanje da se književno nasljeđe mora čuvati i razvijati za buduće generacije.

ALMINA LIČINA