“Za početak, što se tiče situacije oko virusa korona u Rumuniji moram priznati da je malo panike u narodu. Nekako je haotično sve. Prvo ljudi to nijesu shvatali previše ozbiljno, a onda je krenulo zatvaranje fakulteta, škola i uvođenje drugih mjera koje su dovele do toga da samo supermarketi i apoteke rade. Dok odgovaram na pitanja sjedim na aerodromu i čekam let za Frankfurt, jer pokušavam da dođem do svoje porodice. Nadam se da će ozbiljnošću svih nas i nadležnih institucija sve brzo proći”, počinje Rujović razgovor za “Vijesti” i zatim nastavlja:

“U Bukureštu sam, na Likovnoj akademiji, na master studijama grafike, odnosno gravure. Mogu se pohvaliti da čak ni ja sama, iako sam prilično optimistična osoba, nijesam očekivala da će se stvari odvijati u ovako dobrom smjeru. Ostvarila sam mnogo kontakata u svijetu umjetnosti, dobro mi ide sa tim, a pored toga igram i fudbal. Kako uspijevam da organizujem svoje obaveze i vrijeme? – Budim se u 4.30 ujutru, a na spavanje idem u 11 uveče. Ranim da bih stigla prvo da odradim trening, a zatim me čekaju obaveze na fakultetu, rad u ateljeu, a tokom dana izdvojim i vrijeme za sebe…”, objašnjava ona “Vijestima”.

Ni jednu od svojih pasija ne zapostavlja, a to postiže upravo dobrom organizacijom. Prošlog mjeseca je imala izložbu sa kolegama sa smjera, u galeriji fakulteta, a aplicirala je i za izložbu mladih talenata koja se održava početkom maja u Klužu. Nedavno je dobila odgovor da su njeni radovi zadovoljili kriterijume i da će biti izloženi.

“Kada je grafika u pitanju, mislim da je jedan od najbitnijih faktora uspjeha u ovom zanatu kontinuitet u stvaranju. Ja stvaram svakodnevno i trudim se da nastavim sa tim kontinuitetom. Što se tiče inspiracije, pronalazim je svuda – počevši sa fudbalom, pa kroz moju porodicu, ali i sve ono što proživljavam u određenom trenutku. Pokušavam momente i faze da dokumentujem fotografijama, zapisima i da kasnije po sjećanju to upotpunim i na kraju da prenesem na papir”, objašnjava Rujović.
Jedna od stvari koje joj se posebno dopadaju je informisanost društva o umjetnosti, posebno kada je grafika u pitanju.

“Lako mogu uporediti popularnost grafike kod njih i nas u Crnoj Gori. Grafika je kod nas skoro pa i nepopularna i malo se zna o njoj, odnosno imam osjećaj da znaju samo oni koji se njome bave. Ljudi su ovdje nekako mnogo više informisani o tome, a umjetnička dešavanja koja se zbivaju vezana su i za grafiku. Tako na primjer svakih mjesec dana imaju događaj gdje studenti prezentuju grafičke tehnike drugima. Na osnovu toga mogu reći da su ljudi dosta upoznati, znaju i da cijene trud koji se uloži za realizaciju grafike da bi sami otisak bio kvalitetan. Što se tiče tradicionalne grafike – gravure ona nije zapostavljena ovdje. Radimo na njoj, a koristimo se i svim drugim tehnikama poput bakroreza, linoreza, koje su i te kako su popularne na svim odsjecima… Čak i ako je u pitanju dizajn studenti su obavezni da se bave grafikom što recimo kod nas na Akademiji nije slučaj”, primjećuje Rujović.

O svojim planovima ne kaže mnogo već ističe da ne planira dugoročno.
“Ja sam osoba koja planira veoma kratak period u svom životu, ne duže od mjesec dana, nekada ni to. Planiram da završim master, a u tom periodu i da se što više mogu uključim u aktivnosti fakulteta tokom izložbi koje predstoje… Planiram i da treniram i igram fudbal. Otprilike to mogu planirati. Nakon godinu i po dana ovdje možda sljedeći put budemo razgovarale sa neke druge destinacije, ko zna”, zaključuje Rujević.

Infobox (Boks): O litografiji sam učila i profesore i studente
Po završetku Akademije likovnih umjetnosti na Cetinju, Alisa Rujović je upisala master studije u Bukureštu na Nacionalnoj akademiji, odsjek tradicionalna grafika. Ono što nije očekivala, a nije joj smetalo, jeste to što je u početku baš ona učila i upućivala profesore i kolege o litografiji.
“Ta tehnika o kojoj sam ja pričala nije zanemarena, ali nije baš uslovna i studenti obično bježe od nje. Desilo se, eto, da je došao jedan student iz Crne Gore koji je želio da radi baš to pa je i ta tehnika zaživjela onda”, priča kroz osmijeh Rujović i nastavlja:

“Što se tiče litografije i toga kako sam ja naučila profesore i studente tome – ne znam tačno ni sama, ali tako je bilo od početka… Od samog prijemnog kada sam pokazala da želim da završim svoj magistarski rad. Znamo svi kolika je težina tog magistarskog rada, a ja sam željela da ga završim baš u litografiji koja je teška tehnika, puna neočekivanih situacija koje niko ne može predvidjeti, pa čak i kada je sve urađeno kako treba nekada se može desiti da par dana nakon toga nema nikakvih rezultata, ali i to je u redu, učimo i iz takvih situacija”, otkriva umjetnica i prisjeća se:

“Kada sam rekla da želim da radim svoj magistarski u litografiji, asistentkinja mi je rekla da oni baš i ne znaju mnogo o tome jer gubitkom svog profesora Simjona Juke 1994. godine su izgubili neki direktni dodir sa litografijom i nijesu imali nikakvu recepturu koja je bitna za samo ecovanje – glavni hemijski proces, a nijesu ni pokušavali da rade na tome. Studenti generalno bježe od te tehnike, litografije, jer samo ribanje kamena zahtijeva mnogo posla i veoma je teško. Zbog toga su i izgubili direktan dodir sa litografijom. Živimo u vremenu kada pokušavamo da idemo tim nekim putem lakšeg otpora. Ali kada sam ja pokazala interesovanje počeli smo da radimo, naručen je materijal. Radili smo par otisaka, probnih, da bih ja vidjela kako reaguje kamen. Asistentkinja Danijela mi je mnogo pomogla u tome i među prvima je naučila sve te korake. Ona i ja smo završile prvi otisak i nakon toga je čitav odsjek bio “primoran”, odnosno u obavezi im je bilo da rade i litografiju. Na kraju prvog semestra smo imali oko 40 dobrih, kvalitetnih otisaka, ako ne računamo one koje smo stavili sa strane jer nijesu ispali kako smo mi zamišljali, kako su nacrtani na kamenu…”, ističe Rujović u razgovoru za “Vijesti”.

https://www.vijesti.me/zabava/kultura/rujovic-planiram-i-izlozbe-i-fudbal