Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea, poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova „Otok od živog srebra“ je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam svojim tonalitetima pokazuje Mustafu Baljea u punom sjaju, sazrelog i modernog pjesnika koji ne leti da pronađe pjesmu – njega pjesma, naprosto nalazi i opsijeda sve dok je iz svog pera ne istoči na hartiju.
To je Mustafa Balje, bošnjački pjesnik sa Kosova!
Ako bi htjeli u najkraćem saopštiti šta je to poezija – najprecizniji odgovor bi mogao biti:
Poezija je jezik! A jezik, ako je jezik – poezija!
A da je poezija jezik uvjerava nas Mustafa Balje svojom poemom razbijenom u poetske cjeline koje se vežu istančanim svilenim nitima i tvore jednu poetsku odu, odu pjesniku i pjesništvu sa jasno izraženom strukturom, uz razgranatu metaforiku i simbole koji su putokazi u poeziji i životu.
Još u prvom dijelu poeme, označene početnim brojem 1, Balje upozorava da se nalazimo u destruktivnom sistemu vrijednosti i vremenu koje opasno prijeti da se uruši samo u sebe:
„Iluzionista mi je poklonio trik
koji sam samo jednom izveo bez prisustva roditelja.
Sabio sam cijelu biblioteku od dvanaest kvadrata u pravouganik veličine šibice.“
Zašto se ovdje priziva „Iluzionista“, trik, pravougaonik i šibica? Apsolutno je vidljiv životni pejsaš u kojemu obituje pjesnik i oni sa kojima se on svakodnevno dodiruje; intezivno trenje među ljudima u suludom vremenu u kojem se, vrlo često, može opstati jedino pomoću trika; zahvaljući triku lirski subjekat cijelu svoju biblioteku sabija u pravougaonik veličine šibice. Fosfor koji dalje odzvanja kroz retke ovih stihova je simbolička i opominjuća tvar gdje samo s jednim kresivom možemo izazvati kataklizmu čovječanstava. I tu je pjesnički nerv da osjeti, opomene i, ako je ikako moguće, zaustavi.
Izokrenutost i izopačenost svijeta pjesniku Mustafi Baljeu služi kao oranica u kojoj on, zahvaljujući svom vještom i bogatom phjesničkom jeziku, traži nadu u crnu zemlju zatrvenu.
Poput svetionika koji pokazuje pravac, Balje se istura kao mitska pjesnička figura koja opominje, ali i gaji nadu, nadu da ćemo ostati i opstati.
„Ako je sve od ništavila nastalo,
možda nam se pruži prilika
za još jedan krug oko svijeta.
Samo kako,
kada smo svicima
oteli fenjere!?“
Otimanje svicima fenjere zapravo upozorava da smo svojevoljno, a kako drugačije, zapali u tamu ništavila, te se poziva metafora kao ogledalo da se u ponoj bitnoći raspozna pjenikov naum.
Ovo je slojevita poezija iznikla iz budnog sanjarenja pjesnika koji je razumio da je tu, Bogom dan, da svjedoči i upozorava.
Mustafa Balje je do srži originalan pjesnik i teško je naći neko pjesničko ime na koje bi mogli da oslonimo njegov pjesnički izraz. U njegovoj porziji imamo preplitanje realnog i irealnog, maštanja, snova, stvarnosti… da bi se sve to na koncu zbilo u onaj pravougaonik veličine šibice; predstavlja to esenciju pjesnikovog kazivanja.
Valja se ovdje prisjetiti stihova kojima je Baudelaire izrazio skučenost svijeta:
„Svijet, jednoličan i malen, danas, jučer, sutra, uvijek…“
Pomno čitajući Stihove pjesama Mustafe Baljea, često se damo u ramišljanje: da li je ovaj svijet stvoren za čovjeka ili za uhode, ili opet za nekoga kome su čula otupjela do te mjere da ga ne dotiču one zemaljske, ili ti one nebeske munje.
Balje nam ono nevidljivo često pretvara u vidljivo, i to je izrazita snaga njegovog lirskog naboja.
Pjesme nisu lišene ironije, sarkazma, konverzacijskog tona u smislu prirodnog i neprirodnog, opuštenosti… I sva ta polifonija pjevanja učvršćuju konstrukciju pjesme i čine je prijemčivoj za one ljubitelje dobrog stiha sa izoštrenim sluhom i punim pjesničkim senzibilitetom.
Modernost Baljeovog stiha potvrđuje i naredno pjevanje, mada vječite rasprave pro et contra (za i protiv) modernizma nisu, niti mogu biti ikada do kraja izbalansirane.
„Nit’ partenon, nit’ ušće.
Zarobljenog uma,
nad nepomičnim truplima
očekujem rađanje sunca.
Čujem otkucaj
toplog srca i smrznutih kostiju
iz kojih niču cvijetovi zla.“
A da živimo u svijetu zločestih, u svijetu gdje je obilje onih kojima ništa nije sveto, govore i ovi stihovi:
„Kopanje po meni je
još jedan u nizu jalovih poslova.
Bezuspješno traže mog dvojnika,
dok zabavljam rijeke u toku…“
Kako znalački i nervom istinskog pjesnika izvajan stih: „Dok zabavljam rijeke u toku“. Eto kako se borimo protivu ništavila; podignute glave otisnuti se stvarno ili kroz svoje meditativno stanje do rijeka kojima se pjeva i na čijim obalama možemo do mile volje uživati u pjesmi njihovih brzaka. Ova pjesnička interakcija: rijeke – pjesnik – pjesma – voda i nevidljivi fluidi koji odvode iz skučenosti i svijeta ogoljenog do same kosti i zatrovanog pizmom, napajamo svoje bilo i rastemo kroz pjesničke preobrazbe do mjesta koje nam je predodređeno u kosmosu.
Bojeći se prenagljenih i prenaglašenih interpretativnih impulsa, ostavljam publici i pozivam široku čitalačku javnost da se, čitajući i one stihove koji ovdje nisu navedeni, i sami uvjere u punokrvnost pjesničkog izraza Mustafe Balje.
O autoru
Mustafa Balje je rođen 1967. godine u Restelici kod Dragaša. Osnovnu školu je završio u Kočanima (Makedonija), srednju i Višu Pedagošku školu u Prizrenu, dok je u Prištini studirao sociologiju. U novinarstvu je skoro 30 godina. Bio je član uredništva revije “Selam” te urednik u nedjeljniku “Kosovski avaz” i zamjenik glavnog urednika u magazinu “Alem”.
Član je Udruženja pisaca Kosova i kosovskog PEN-a. Novinar je u javnom servisu RTK-a od formiranja Redakcije na bosanskome jeziku. Računajući Orfejevo ogledalo, objavio je pet knjiga poezije, Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015) i Ademov mjesec (2017). Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, koautor je Antologije poezije Gore, dok priprema i svoj roman-prvijenac “Slijepe godine”.
Priprema i novi pjesnički rukopis “Otok od živog srebra”. Za svoj pjesnički rad je krajem 2015. godine osvojio jednu od prvih nagrada Udruženja pisaca Kosova. Iste godine je dobio i općinsko priznanje grada Prizrena, za književnog stvaraoca godine. Njegove su pjesme, među ostalim, objavljene i u Antologiji bošnjačkih pjesnika Kosova i Sandžaka “Bijel behar” Alije Džogovića, zatim u antologijama: “Od zavičaja do tuđine” Ragipa Sijarića, “Graditelji mostova” – zbornik lirike i proze Nove poetike iz Zemuna, “Kapija istoka i zapada” – Udruženja za kulturu – Novo Sarajevo i u Antologiji savremene bošnjačke pripovjetke, Kulturnog centra Bošnjaka u Republici Makedoniji. Radove mu je objavio i prestižni časopis “Sarajevske sveske”, podgorički “Almanah”…
Da njegovo pjesništvo ima i regionalni značaj, govori činjenica da su mu pjesme u prijevodu na albanskom objavljene u tiranskoj “Poeteci“ (2007), prištinskom časopisu “Metafora” i turskom časopisu “Imza”, Udruženja pisaca Turaka (čija izdvačka kuća je 2017., objavila i prepjev njegove knjige Leptiri po pločnicima na turskom jeziku), Godinu prije mu je ovo udruženje uručilo priznanje za pjesnika godine. Zastupljen je svojim radovima i u Zbirci poezije “Mostovi prijateljstva” (Udruženje Divan iz Skoplja). Učesnik je na mnogim književnim susretima i festivalima međunarodnog karaktera, a za kratku priču o Srebrenici, jula 2005. godine, dobio je priznanje magazina Bosnjaci.net. Njegovi poetski radovi su i u školskim udžbenicima u nastavi na bosanskome jeziku na Kosovu, Srbiji i u Makedoniji. Učesnik je na mnogim pjesničkim susretima u regiji i šire. Živi u Prizrenu.
