(Džemaludin Latić: LICE ISTE ŽENE, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020., 263 str.)
Pišući o bh./bošnjačkoj poeziji u XX.st, Enes Duraković je za Džemaludina Latića rekao da je u poeziju, sa svojom prvom zbirkom Mejtaš i vodica, kročio kao zreli pjesnik, „ne čekajući“ da prođe kroz (uobičajeni ?) period stilskog usavršavanja. Tu konstataciju barda naše književne kritike mirne duše možemo prenijeti i na Latićevo prozno stvaralaštvo – zbirku priča i pripovjedaka pod naslovom Lice iste žene ( pa čak i na njegovo dramsko stvaralaštvo: prije tri godine premijerno je u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvedena njegova klasična, dobrim dijelom stihovana tragedija Gazi Husrev-beže ili:Bukagije za koju je Ferid Muhić rekao isto što i Duraković za njegovu poeziju). Ističemo ovu odrednicu klasičnog, jer je Latić, suštinski, klasični pisac, ali ne u stereotipnom smislu te riječi, nego pisac koji se, kreativno nadilazeći modernu antirealističku poetiku, vraća klasici, u ovom slučaju: bh. prozi, odn. „pripovjedačkoj Bosni“ XX.st. gdje stoje Samokovlija, Andrić, Sijarić, Kulenović i drugi umjetnici kraćnih proznih formi.
Mi ćemo ovdje dodati još jednu odrednicu ovog pisca doctus-a: poetičku raznovrsnost. Kao i u poeziji, Latić se „igra“ formama. On je „izučio“ / usvojio prozne tehnike Ive Andrića (npr. njegova prva priča Ptice mrtvačke, melheme tavne napisana je u jednom dahu kao pjesma u prozi – poput brojnih, modernih Andrićevih priča u kojima fabula samo lagahno tutnji u pozadini), a posebno – Ćamila Sijarića, tog majstora nad majstorima pripovijedanja čak u nekadašnjem jugoslavenskom, pa i južnoslavenskom okviru, pisca Mirisa lišća orahova. Latićeva, usuđujem se ovdje reći: antologijska priča Na Kućištu, kad je propadivo opančar, ne samo što tematski podsjeća na Sijarićevu posthumno (!) objavljenu priču U noći, nego joj se „približava“ po majstorskoj upotrebi pjesničkog jezika i vođenju jedne koncizne fabule kojom ograđuje ogromni, strašni, strašni svijet zločina nad muslimanima / Bošnjacima koji su živjeli na granici između Bosne i C. Gore, u planinama desno od Pive i Tare. No ne samo u ovoj priči, nego u gotovo cijeloj ovoj knjizi Latić se bavi zločinom, strahom i torturom nad ljudskim bićem kako u ratovima, tako i u miru. Njegova zbirka je brutalni memento jugoslavenskom komunizmu (Latić je, kao što je poznato, proveo teške godine robije kao antikomunist po jugoslavenskim kazamatima!). Otprilike kao što je Andrić ispisao svoj memento Turskoj carevini u Prokletoj avliji, Latić ispisuje svoj isto takav mini-roman pod naslovom:Hafiz Puška, koliko je meni poznato: najimpresivniji prozni umjetnički dokument o stradanju bosanskih muslimana ( i katolika) na Golom otoku! Ništa potresnije o tom neviđenom paklu ja nisam pročitao!
I, nakon svega, Latić tematizira i život u opkoljenom Sarajevu tokom posljednje velikosrpske agresije i genocida nad Bošnjacima. To su više fiktivne negoli realističke priče ispisane na tragu proznih poetika, po svemu sudeći, njegovih uzora: Dostojevskog, Tolstoja, a najviše Isaka Babelja i Isaka Baševisa Singera (ne slučajno: slavnih jevrejskih pripovjedača koji su pisali o zlu nad njihovim narodom). To je svijet ishaviješćenih, ostavljenih očajnika u sarajevskom paklu (npr. Sljedbenik Ernsta Blocha, Crni magovi, Nioba, Ždrijebe…) – novi Latićev potresni memento o zlu koje se nadvilo i koje se nad Bošnjacima nadvija posljednjih stotinu i pedeset godina.
Sinoc u kasnim večernjim satima snijeg je počeo da pada. Saobraćaj je otežan na svim putnim pravcima u opštini.
Radnici Komunalnog preduzeća sinoć su oko 10:00h pokrenuli svoje mašine i već bili na terenu.
“Mašine Komunalnog sinoć su bile do mz Dobrodola, Kruščice i mz Dašće Rijeke.
Dok je jedna mašina čistila centar.
Jutros od ranih jutarnjih časova, sve tri mašine su na terenu. Jedna je na terenu planine, druga u centru, dok će treća čistiti na putnim pravcima prema Trpezima i Vrševu”, kazali su za portal iz Komunalnog preduzeća.
U večem dijelu oppštine Petnjica danas nema struje, a snijeg koji je napadao prethodne noći napravio je probleme građanima Petnjice.
Tako je Semiru Kočanu iz Godočelja snijeg po ko zna koji put ove zime prekinutu naponsku žicu donio do skoro ispred vrata.
“Elektrodistribucija nije u stanju da jednu žicu, koja se kidala više puta, poprave.
Radi se o dalekovodu koji ide prema Paljuhu! Jutros je pao snijeg, žica se opet prekinula i pala na moj ulaz. Bio sam izložen velikom riziku, pošto je žica pod naponom.
Tražim hitno od Elektrodistribucije da stavi novu žicu, jer je ova vjerovatno dotrajala”, napisao je Kočan.
I u ostalom dijelu opštine građani imaju slične probleme, a nadležna instutucija za mrežu je CEDIS a ne EPCG.
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović čestitao je Božić pravoslavnim vjernicima.
“Ono sa čime može da se pohvali naša opština, je to da smo kroz vjekove osjećali radost vjerskih praznika. Sreću, radost i zadovoljstvo smo međusobno dijelili, čineći našu malu zajednicu, u kulturološkom i vjerskom smislu, velikom. Naša multikulturalnost i naš pristup prema svojim komšijama, je nešto čime treba da se ponosimo, jer znamo da svijetla budućnost dolazi poštujući tradiciju, a nas sve zajedno tradicija čini ponosnim. Stoga, u ime SO Petnjica i u svoje lično, neka i ovaj Božić, najradosniji hrišćanski praznik, donese vama i vašim porodicama, rođacima, prijateljima i komšijama, blagostanje, da ga u zdravlju i sreći slavite.
Građanima pravoslavne vjeroispovjesti u Petnjici, u Crnoj Gori i šire, predsjednik opštine Petnjica, Samir Agović, uputio je čestitku povodom Božića.
„U ovim blagdanima, svima vama želim da najveći hrišćanski praznik proslavite u svojim domovima i da vas obasja radost velikog praznika. Mi na ovim prostorima smo uvijek znali da čuvamo jedne od drugih uz poštovanje svih naših osobenosti a to smo najviše znali da učinimo u vrijeme praznika koje slavimo kao narodi koji vjekovima žive jedni sa drugima. Doista je tačno da iskreni vjernici su najviše doprinosili takvim odnosima u ubijeđen sam da i danas, u ovim i ovakvkim okolnosti, upravo to može biti najbolji putokaz i primjer da vjera radi vjere nikada nije niti može biti saveznik dobrosusjedskih odnosa i komšijskog uvažavanja. Takođe sm ubijeđen da, ako smo svjesni svoje vjerske pripadnosti i ako pripadamo Bogu, bez obzira kako se ko moli, onda to itekako čini sve nas i sretnim i ponosnim. Zbog toga još jednom želim da vam uputim najiskrenije čestitke povodom Božića sa nadom, željom i vjerom da ćete radost praznika osjetiti i da ćete podijeliti sa svojim bližnjim, rodbinom i prijatlejima i komšijama“, stoji u čestitci Samira Agovića, predsjednika opštine Petnjica.
Akcija – “Pomognimo Hajru da prezimi”, koju je pokrenuo Radio Petnjica, zahvaljujući humanim ljudima, privedena je kraju.
Hajro Šabotić iz Tucanja, čiji su uslovi za život bili na ivici ljudskog dostojanstva, nakon sprovedene akcije, prostorije u kojima Hajro živi su poprimili drastično drugačiji izgled.
Osim toga, zahvaljujući bihorskim humanistima, Hajru je obezbijeđen topli obrok koji dobija pet puta sedmično. U akciji se uključio veliki broj Bihoraca, kako sa područja opštine tako i iz dijaspore. I pored toga što je u trenutku rekonstrukcije Hajrovog doma područje opštinu zadesili loši vremenski uslovi, to nije spriječilo radnike da dvije prostorije budu detaljno renovirane i čak osam puta prekrečene.
Koordinator radova, Bećo Šabotić, istakao je za portal radija da je sve počelo sa čišćenjem i izbacivanjem nepotrebnih stvari koje je Hajro godinama držao u svoje dvije sobe.
„Do plafona je Hajro sakupljao stvari koje nizašta nijesu bile potrebne. Sve to smo morali da izbacimo. Jedna komplet akcija je samo za to bila potrebna. Nakon toga smo angažovali majstore koji su prvo nadstrešnicu napravili jer je stara prijetila da se uruši a onda se ušlo u sređivanju unutrašnosti. Zahvaljujući slikama koje su objavljene na vašem portalu, pratioci su mogli da se uvjere u kakvom je stanju bila unutrašnjost. Zidovi su bili crni da crnje nije moglo biti. Danas sve to izgleda sasvim drugačije“; ističe Bećo Šabotić za portal radija koji, zajedno sa Rasimom Akom Šabotićem, upućuje zahvalnost Radiju Petnjica.
„Veliku zahvalnost dugujemo menadžemntu Radija Petnjica kao i svim donatorima koji su dali dorpinos kako bi se Hajrov dom uredio. U ime brastvenika i u svoje lično ime, upućujem zahvalnost. Velika se stvar učinila, a ovom akcijom smo Hajru stvorili pristojne uslove za život“; istakli su Bećo i Aka povodom završetka akcije.
Učešće u akciji je uzeo veliki broj Bihoraca. Osim toga što je bilo donacija u vidu bijele tehnike, kreveta, šporeta, posuđa, bilo je i donacija u vidu novca pa je ukupno sakupljeno 980 eura. Od toga novca, materijal za izvođenje neophodnih građevinskih radova je koštao 255 eura, a majstorima za izovđenje tih radova dalo se 400 eura koji su obavili posao čišćenja, postavljanja regipsa u dvije prostorije, krečenje, radovi na dimnjaku, nadstrešnica iznad ulaznih vrata, radove na krovu jer je prokišnjavao.
Takođe, od toga novca je kupljeno posuđe i neophodne sitnice potrebne Hajru u iznosu od 25 eura. Ostatak novca, u iznosu od 300 eura, portal radija je predao koordinatoru koji će biti uplaćen na Hajrov žiro račun.
Put od Lagatora preko Podgorice do Luksemburga nije nimalo lako preći. Nije ga lako preći ni za automobilskim volanom, a kamoli kako ga je prešao Sead Ramdedović.
Put pun patnje koji vodi preko Bosne, Hrvatske, Slovenije, Italije, koji je trajao mjesecima. Put pun prevara, koji se morao platiti novcem, gdje se zbog pohlepnosti čovjeka često moralo vraćati na početak neke nove trase, kako bi se dodatno finansijski profitiralo.
Hladnjače, kamioni, vozovi, kombi auta, daleko od komfora i udobnosti, su bila sredstva prevoza. Ovaj mladi Bihorac, sa svojih 20 godina i tek upisanim pravnim fakultetom, u želji da jednog dana brani pravdu, donosi odluku da napusti rodni kraj, državu i svoju budućnost potraži 2000 kilometara dalje. Sve što je ponio sa sobom su knjige tek upisanog pravnog fakulteta koje čuva i dan danas, kao i neostvareni san da se bavi pravom.
Opisujući način na koji je stigao do svog odredišta, o kakvim se mukama radi, najbolje se može primijetiti na njegovom licu, dok prepričava. Dolazak u Luksemburg, i pored prisustva mnogih rođaka i prijatelja, rođaka iz Bihora, za Seada je značilo početak nove borbe koja ga je dovela do uspjeha.
„Danas imate situaciju da posmatrate izbjeglice iz Sirije, koja se itekako može uporediti sa mojom situacijom. Ilegalno smo prelazili granice, morali smo da plaćamo za to. Vrlo često su nas ljudi, koji su se bavili time, varali. To je bila patnja. Znalo je da nas bude i po 100 u jednoj sobi, raznih rasa i nacija. Znali smo da budemo u nekim kamionetima, nekakvim hladnjačama. Možete misliti, stotine duša u jednoj hladnjači, tu se borilo za vazduh”, priča svoj put za portal radija Sead Ramdedović, koji se čitav taj put nije odvajao od knjiga sa pravnog fakulteta.
„Stigavši u Luksemburg, moja prednost je bila što sam imao radnu naviku da učim i potrebu da tamo uspijem. Najprije sam naučio njemački jezik, međutim, poslije nekoliko mjeseci sam shvatio da sa njemačkim mogu vrlo malo da uradim, pa sam naučio i francuski. Vrlo brzo sam učio jezike. Ja sam za tri mjeseca dobio visoku diplomu francuskog jezika i odlično sam ga govorio. Nakon njega sam naučio i luksemburški jezik, jer mi je svaki novi jezik otvarao neka nova vrata. Ima mnogo naših iseljenika koji nisu ni dan danas naučili jezik. Vjerujte mi, oni i tamo žive kao što su živjeli u Bihoru. Oni nisu promijenili čak ni svoj način života, jer njihov kontakt sa ostalim ljudima je nemoguć. Jezik je osnova svega”, priča Sead o svojim prvim danima boravka u Luksemburgu.
U tim prvim danima, ruku pomoći je imao od svojih Bihoraca koji su odavno, trbuhom za kruhom, stigli u Luksemburg.
„Lijepo je kada ima neko poznat. Međutim, njihove mogućnosti su bile male i njihova spoznaja luksemburškog društva je bila jako uska. To su one prve generacije koje su radile u građevinskim firmama koje su imale vrlo mali krug poznanika i prijatelja, naročito među Luksemburžanima. Mi smo, ova nova generacija koja stigla, napravili velike pomake. Danas ne postoji instituacija u Luksemburgu, od državnih do banaka, koje su motor razvoja, da ne radi neko naš iz Bihora.
Nema ministarstva i nema institucije, a da nema nekog našeg. Da bi čovjek, koji ne dolazi iz EU, ostvario boravak u Luksemburgu, mora da radi. Ja sam radio cio dan teške poslove i posle svakog radnog dana, pohađao sam večernju školu. Tako da se znalo da nekada istovremeno pohađam večernju školu gdje učim dva jezika i informatiku. Informatika je osnova, jer tamo niko više ne piše olovkom. Moj radni dan je trajao po 15 sati. Ustajao u šest, a dolazio u 22 sata naveče. To su godine napornog rada. Samo uporan i naporan rad i ništa drugo. Čak nema veze ni sa srećom. Velika želja za promjenom. Čovjek ne smije da se zavarava da će, sa bilo kakvim znanjem, da pođe u drugu državu i da će oni tamo njega da dočekaju i odmah mu daju fotelju.
Tamo mora da se počne od nule, da se rade poslovi koje neće drugi da rade, najteže fizičke poslove. A ja sam posle, tako umoran, učio do kasno”, ističe Sead na koji način moraju doseljenici da rade kako bi bili prihvaćeni i lakše se integrisali u luksemburško društvo.
Sticajem okolnosti, a nošem željom da sazna na koji način funkcioniše sistem u Luksembrugu i koja je tajna njihovog uspjeha, Sead se našao na političkom skupu. „Zanimalo me je šta oni to dobro rade, a mi griješimo. Uvijek sam htio da uđem u suštinu stvari, nikada nijesam htio da slušam šta mi ljudi govore.
Shvatio sam da je tadašnji predsjednik opštine Diferdanža, a sadašnji ministar prosvjete, napravio čudo u tom gradu za nekoliko godina dok sam ja tu bio. Smatrao sam da bi trebalo da neko, pošto nas je prilično dosta, organizuje te ljude i da damo podršku tom čovjeku, jer imamo pravo glasa, nakon pet godina boravka, na opštinskim izborima. Dozvoljeno nam je na lokalnom nivou da politički djelujemo, dok na državnom nije. Dao sam podršku tom čovjeku, sa tim što ću biti spona između naših doseljenika i lokalne vlasti. Tako sam postao član partije, a onda je to išlo vrtoglavom brzinom. Mi imamo talenat za politiku, jer smo ovdje još od djetinjstva uključeni, htjeli mi to ili ne, znamo kako funkcioniše jedna politčka partija i kako se vodi izborna kampanja. Dok sam bio u Petnjici, jedina manifestacija koja se dešavala su bili politčki skupovi. Sa druge strane sam stekao veliko povjerenje upravo zbog poštenja, a to je nešto što se nosi iz porodice i to se ne može sakriti. Danas imam puno prijatelja Luksemburžana.
Kada bih mogao, svakog građanina Crne Gore, poveo bih da tamo malo živi, da shvati da je komšija Portugalac ili bilo ko drugi, prijatelj i da to može samo da obogati tvoj život. Nama ovdje smeta, a vjekovima živimo zajedno, a opet bi voljeli da nam je komšija Bošnjak ili Crnogorac. Sa njihove tačke gledišta, to je primitivizam. Mi moramo sami sa sobom to da prevaziđemo. Oni sa prezirom slušaju ovo o čemu mi pričamo. Njihova tajna uspjeha je u vrednovanju čovjeka. Ne vrednuje se njegova nacionalna pripadnost, niti boja kože kao ni religija. Vrednuje se njegov kvalitet“, otkriva Sead Ramdedović tajnu uspjeha države Luksemburg, koji je ulaskom u politiku, postao član GO Demokratske partije Luksemburga, član OO Demokratke partije Diferdanža, kandidat na opštinskim izborima u istom gradu 2017. godine i državni funkcioner u ministarstvu prosvjete Luksemburga.
Kao visoki službenik u ministarstvu prosvjete, nikada ne bi došao u Crnu Goru da obavlja posao koji obavlja u Luksemburgu.
„Tamo se poštuje zakon. Tamo se poštuje pravda. Tamo postoji disciplina. Ovdje ne. Ovdje može da dođe na vlast i čarobnjak, ali ako se svijest čovjeka ne promijeni, ne može biti bolje. Osnova svega je obrazovanje kroz sistem. Lično smatram da su sve promjene korisne. Ne kažem da su dobre, već da su korisne. Svakom treba dati priliku da se pokaže i ne treba suditi ljudima unaprijed. Vidjećemo kuda promjene idu u Crnoj Gori“, istakao je Sead, komentarišući smjenu vlasti u Crnoj Gori i dodajući da se ne bi bavio politikom na Balkanu.
„Ovdje se čovjek napada pa čak i onda kada radi najbolje stvari za svoju državu i svoj narod. Ovdje onaj, ko se bavi politikom, mora da ima veliko srce i fizičku snagu“, ističe Sead. Kao mlad čovjek je počeo da piše i da se bavi književnošću, a na naše pitanje šta bi promijenio u sistemu obrazovanja, uzevši u obzir da dolazi iz ministarstva prosvete Luksemburga, Sead je odgovorio da bi trebalo puno toga promijeniti.
„Meni je kao gimanzijalcu, jedna knjiga nedeljno da je pročitam bila norma. Pročitao sam sve ruske klasike kao i francuske, poznajem našu književnost bivše Jugoslavije. Mogu da recitujem Puškina, Njegoša satima. Ovo vam govorim zbog toga što sam prvi put u svom životu, u 22 godini života, čuo za Avda Međedovića. Za mene je to bilo poraz. Pored toliko pročitanih knjiga, ja čujem da se jedan naš Bihorac, Avdo Međedović, izučava na Harvardu, a Sead Ramdedović iz Lagatora nikada nije čuo za njega. To je bilo za mene katastrofalno. Da li se do te mjere radilo na utiranju kulture jednog naroda, zapostavljanju kulture jednog naroda, to ne mogu da shvatim i moramo da radimo na tome. Mora da se zaštiti svaki građanin ove zemlje, on je naše nacionalno blago. Na Harvardu oni ne kažu – on je Bihorac, već kažu – on je Crnogorac.
Čim pređemo granicu Crne Gore, svi smo mi Crnogorci i tako nas zovu, htjeli mi to ili ne. Kultura je osnov svega, a ako u kulturi ispoštujemo ono najbolje što imamo, nije važno od koje grupe ljudi to dolazi, kog entiteta, onda ćemo ići naprijed. Puno toga bi trebalo da se radi na obrazovanju u Crnoj Gori i tu može da posluži za primjer Luksemburg. Tamo je prilagođen sistem obrazovanja svojoj sredini. Nama to ovdje treba“, ističe Sead koji je osiovač i sekretar literalnog udruženja „Husein Bašić”.
„Književnost je nešto što sam ja u biti. Moja je sreća što je, kada sam otišao u Luksemburg, već tamo bio veliki književnik iz naših krajeva, Faiz Softić. Sa njim sam zajedno prošao sve te godine, od razmjene knjiga do zajedničkog rada što se tiče na kulturnom planu. Osnovali smo taj klub, gdje se okupljaju pisci sa ovih prostora. Iskreno, mi smo tamo prilično hendikepirani kada je pisanje u pitanju.
Ja sam za par dana boravka ovdje čuo više stvari koje će mi koristi za pisanje u budućnosti nego što ću u Luksemburgu. To je naše bogatstvo i to treba da gajimo, jer prostor Bihora nema ni fabrike niti rudna bogastva. Mi imamo odlične pisce i time treba da se ponosimo“, istakao je Sead, koji piše i prozu, a kao produkt toga je objava zbirke priča „Međa”, a u izašla je iz štampe i antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, koju je radio Safet Adrović i koja obuhvata 100 godina rada pisanja na ovim prostorima. Među tim koricama je i jedna moja priča, što mi je zaista veliko zadovoljstvo. Pisanje je nešto što me je održalo u najtežim trenucima“, zaključio je Sead Ramdeović gostujući u studiju Radio Petnjica.
Mi ćemo ovdje dodati još jednu odrednicu ovog pisca doctus-a: poetičku raznovrsnost. Kao i u poeziji, Latić se „igra“ formama. On je „izučio“ / usvojio prozne tehnike Ive Andrića (npr. njegova prva priča Ptice mrtvačke, melheme tavne napisana je u jednom dahu kao pjesma u prozi – poput brojnih, modernih Andrićevih priča u kojima fabula samo lagahno tutnji u pozadini), a posebno – Ćamila Sijarića, tog majstora nad majstorima pripovijedanja čak u nekadašnjem jugoslavenskom, pa i južnoslavenskom okviru, pisca Mirisa lišća orahova. Latićeva, usuđujem se ovdje reći: antologijska priča Na Kućištu, kad je propadivo opančar, ne samo što tematski podsjeća na Sijarićevu posthumno (!) objavljenu priču U noći, nego joj se „približava“ po majstorskoj upotrebi pjesničkog jezika i vođenju jedne koncizne fabule kojom ograđuje ogromni, strašni, strašni svijet zločina nad muslimanima / Bošnjacima koji su živjeli na granici između Bosne i C. Gore, u planinama desno od Pive i Tare. No ne samo u ovoj priči, nego u gotovo cijeloj ovoj knjizi Latić se bavi zločinom, strahom i torturom nad ljudskim bićem kako u ratovima, tako i u miru. Njegova zbirka je brutalni memento jugoslavenskom komunizmu (Latić je, kao što je poznato, proveo teške godine robije kao antikomunist po jugoslavenskim kazamatima!). Otprilike kao što je Andrić ispisao svoj memento Turskoj carevini u Prokletoj avliji, Latić ispisuje svoj isto takav mini-roman pod naslovom:Hafiz Puška, koliko je meni poznato: najimpresivniji prozni umjetnički dokument o stradanju bosanskih muslimana ( i katolika) na Golom otoku! Ništa potresnije o tom neviđenom paklu ja nisam pročitao!
