VRIJEME I LJUDI: HASAN RAMDEDOVIĆ – BIHORSKI VIZIONAR

Lagatore

Već mjesecima Sabrija Ramdedović insistira da se u reviji Bihor zabilježi priča o Hasanu Ramdedoviću, poznatom mirotvorcu i vizionaru iz bihorskog sela Lagatore u opštini Petnjica

Hasan Ramdedović (1899 – 1977)
Hasan Ramdedović (1899 – 1977)

Od vajkada su Bihorke rađale mudre i odvažne sinove, one koji su u odsudnim trenucima teških vremena donosili razborite i spasonosne odluke. Jedan od njih bio je i Hasan Ramdedović iz bihorskog sela Lagatore. Ovo je, po kazivanju Sabrije Ramdedovića, priča o njemu


Hasan Ramdedović, rođen je 15. jula 1899. od oca Džanka i majke Have, rođene Agović.
Po povlačenju turske administracije sa prostora Crne Gore, kako je sam pričao Sabriji Ramdedoviću, sa svega 13 godina, odveden je u Tursku odakle se vratio poslije 3 godine provedenih daleko od rodnih Lagatora, Sandžaka i Crne Gore. Nekoliko njih, koji su sa njim otišli, nikada se nisu vratili. Iako se još kao dijete, mudrošću i nadarenošću, izdvajao od svojih vršnjaka – iz Turske se vratio zreliji i mudriji.

U školu nikada nije išao, bio je nepismen, ali je cijeloga života zahtijevao od djece i pismenih ljudi da mu čitaju iz knjiga i novina. Pamtio je tekstove koje su mu čitali i iz njih crpio znanje i mudrosti. U periodu između dva svjetska rata, kada bi zavladala suša i kada godine ne bi ponijele, Bihor je muku mučio kako prehraniti čeljad do novih žita i novoga roda. Moralo se preko planina Turijaka i Kule do Peći na Kosovu po žito koje značilo život… A Peć daleko! Valjalo je, nekom s konjem a nekom i bez konja, prevaliti osamdeset kilometara, kupiti žito pa ga donijeti ili ne donijeti. Jer, putevi uski i često na Kuli zavijani snježnim nametima visokim po dva metra. Valjalo je preći i zloglasnu Stubicu na kojoj je, sa uskog i klizavog puta, mnogo konja pod tovarom zauvijek otišlo u provaliju. No nisu samo ostajali konji otisnuti u planinske provalije, već i ljudi. Na planini Kuli stoje grobovi sleđenih Bihoraca kao svjedoci nesretnih vremena. A kada bi prošli Kulu i Stubicu – često su nailazili na sačekuše gdje su im opaki ljudi, mještani sela kroz koja su prolazili, otimali žito, a često i na smrt prebijale umorne i pregladnjele ljude.

Znajući za sve nevolje koje su mučile Bihorce, Hasan Ramdedović nije mogao sjedeti skrštenih ruku i čekati božju milost; razmišljao je kako da selo spasi bijede i siromaštva kada se na Bihor, kao kuga, navale duge sušne godine i kako da zauvijek zaborave uske i smrznute puteve žita prema Peći.
Mudar i odlučan napravio je plan za navodnjavanje sela. Isplanirao, nacrtao, a selo prihvatilo, te se svi kao jedan latili krampa i lopate i krenuli kopati kanal od Murovskog vrela, dug 15 kilometara, kroz drače i kamenje, do svoga sela; samo da se nakvase suhe njive, da rode, i da se nikada više sa praznim vrećama ne zapute, preko surovih planina prema Kosovu.

Bez ikakvih sprava i tehnike Hasan Ramdedović je isplanirao trasu vodotoka koju su, uz pomoć primitivnih alatki, prokopali u rekordnom roku i voda je krenula put njihovih njiva. Bila je to nezapamćena radost u selu Lagotere, ali, da bi sva domaćinstva u selu imala vodu morala su se iskopati još dva kanala od kojih jedan 8 kilometara dug, a onda je pitanje navodnjavanja bilo u potpunosti riješeno.
Hasan Ramdedović je bio ponosan na svoj projekat, na prokopane kanale koji su služili skoro punih 50 godina.

                                       Izgradnja mlinova

Pošto su završili kanale za navodnjavanje – Hasan se nije mirio sa postignutim, želio je još. Zajedno sa rođakom Nuškom Ramdedovićem osmislio je izgradnju vodenica na rijeci Popči, kako bi svoje žito u svojim mlinovima mljeli. I tada je selo podržalo njih dvojicu; i opet su zadružno prijenuli na posao i izgradili osam vodenica od kojih su neke imale i po dva vitla. Kamen za mljevenje žita naručivali su iz gradića Rudo u Bosni. Bio je tvrd kao čelik, bogom dan za samljevanje zrnevlja.

(Hasan Ramdedović sa omladinom Petnjice prilikom kopanja kanala za navodnjavanje)

Od tada, život u selu Lagatore, promijenio se iz temelja. Jedna od osam vodenica, i to od onih sa dva vitla, bila je u vlasništvu Hasana, Nuška i brata Nuškovog Hasima. Njih trojica su imali uposlenog vodeničara, tačnog na kantaru, a ko je na kantaru tačan nek se ne boji smrti; zvao se Beko Rujović, koji je noći i noći proveo u mlinu zasipajući žito u koševe i zahvatajući brašno iz mučnjaka. Pošto su izgradili vodenice – Lagatorci su na rijeci Popči, na više mjesta podigli mostove preko kojih su, sa jedne strane sela na drugu, prevozili drva i ljetinu. Istinska sloga davala je rezultate i život se, iz dana u dan mijenjao, a selo oblačilo novo ruho.

Poznat kao mudar i pošten čovjek glas o Hasanu Ramdedoviću se, iz dana u dan, širio Bihorom. Za Hasanovu pamet dolazili su i iz drugih bihorskih sela, a nekad i iz krajeva preko bihorskih međa – Pešteri, Rožajskog kraja i Kosova. Tražili su savjet – savjet su dobijali. Uvažavali su ga i Srbi i Crnogorci.
Oni koji su prihvatali Hasanove savjete – nikada se nisu pokajali, jer Hasan je bio nadaleko čuven po svojim iskrenim namjerama i dobrom nijetu.
Mirio je krvove i bio jedan od najpriznatijih muslihuna u Sandžaku.

 

U Drugom svjetskom ratu Hasan Ramdedović je bio u jedinici domobrana koja je branila Bihor od neprijatelja i palikuća. Svoga sinovca Musliju Ramdedovića Hasan je odmah s početka rata poslao u partizane, u Petu proletersku brigadu koja je vodila teške borbe u okolini Trnova u Bosni i gdje su mnogi partizani izginuli i promrzli u bosanskim planinama. Prije odlaska u Bosnu Peta proleterska brigada provela je nedjelju dana u Lagatorima. Borci su spavali u kućama Ramdedovića. U velikim sobama prostirali su slamu i na njoj spavali. Bila je to disciplinovana vojska koja je poštovala naredbe i uputstva svojih nadređenih. Bilo im je naređeno da ne uzimaju hranu od svojih domaćina, ali je majka Sabrije Ramdedovića Fana rođena Huremović ispekla šest hljebova i spakovala mladim partizankama, kojih je bilo u Petoj proleterskoj, za dalek i krvav put.
Bilo je, kako se sjećala Fana, među njima mladih partizanki koje su prije odlaska u Bosnu plakale: Idemo, a ko zna šta nas tamo čeka i hoćemo li se žive vratiti…

Muslija je preživio borbe u Bosni, ali je, sa promrzlim nogama, mjesec dana ostao u partizanskoj bolnici gdje se oporavio i ponovo pridružio svojim drugovima u brdima Bosne gdje su vođene odlučujuće bitke za odbranu svoje domovine.

Po završetku rata Muslija se vratio u Lagatore gdje je odmah bio zadužen za organizovanje omladine u savez komunista, što je on rado prihvatio. Bio je uzoran predsjednik omladine i pokretač aktivnosti mladih komunista gdje je bio obavezan uključivati i omladinke. Bilo je to vrijeme kada su roditelji teško prihvatali da im ženska djeca odlaze na večerenje sastanke Saveza komunista, ali,  naredba je bila izričita – za neposlušnost su slijedile visoke kazne.
Musliji je ostala puška s kojom se borio u partizanima. Nije je vratio prilikom razduženja, Bila je to nagrada za hrabro držanje u ratu.

 Ubrzo, po završetku rata i dolasku iz partizana Muslija se oženio Bisom Muratović iz sela Johova voda. S njom je imao kćerku Emiru. Kada joj je bilo sedam mjeseci, muslija je, onom istom puškom koju je donio iz rata, oduzeo sebi život. Dugo se u Lagororima nagađalo zbog čega je mladi Muslija Ramdedović oduzeo sebi život. Pravi razlog nikada se nije saznao. Po njegovoj smrti Bisa se vraća u svoj rod. Emira ostaje Muslijinoj porodici, gdje je snaha Muslijina Fana, žena njegovog brata Šefkije, prihvata na svoja prsa, a skida svoju, četiri mjeseca stariju kćerku. Prisvojila ju je i odgojila. Mala Emira je imala pravo na pomoć i izdržavanje države, ali su Muslijini papiri i priznanja iz rata uništeni. Ko ih je uništio – nikad se nije saznalo.

Hasana postavljaju na mjesto predsjednika opštine

Hasan Ramdedović je, iako nepismen, bio prvi posljeratni predsjednik opštine Petnjica. Bio je i porotnik na sudu u Beranama, te u cijelom beranskom kraju i Bihoru slovio za mudrog i pravičnog čovjeka kojem se vjeruje.
Godine 1976. teško se razbolio i ostao nepokretan. Oronuo i teško bolestan bio je na rukama svoje familije mijenjajući svaki mjesec kućni prag. Bio je to najteži i najtužniji dio života Hasana Ramdedovića koji se okončao u 78. godini, u jesen 3. oktobra 1977.
Iza Hasana Ramdedovića ostao je brojan porod: sinovi, kćeri, unuci i praunuci…
Mnogo šta su naslijedili od oca, djeda i pradjeda, ali Hasanovu mudrost je bilo skoro nemoguće naslijediti.
Iza dobrih ljudi ostaje priča da se prenosi od usta do usta i da se ne zaboravi.

Redakcija revije Bihor