SLUŽBA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA NA SVIM ZADACIMA: SPAŠENO JARE SA VRŠEVSKIH KRŠA

0

Služba zaštite i spašavanja Petnjica prije nekoliko dala imala neobičnu intervenciju. Naime, komandir Suad Agović obavijestio nas je da su pripadnici Službe spašavali jare sa litica u Vrševskim kršima.

‘’Na poziv Reka Ajdarpašića iz Vrševa, koji je bio u potrazi za svojim jaretom, nakon tri dana  potrage ugledali su ga dvogledom na litici u Vrševskim kršima. Kao i što nam je posao zaštita i spašavanje, naša stručno osposobljena ekipa se odmah uputila prema odredištu.

Jare se nalazilo na nepristupačnoj litici gdje smo specijalnom alpinističkom opremom otpočeli ovu akciju. I vlasnik nas je odvraćao od akcije jer je teren bio zaista nepristupačam ali nas to nije spriječilo. Akcija je trajala više sati, spustili smo se niz stijenu dužine oko 50 metara, nakon čega smo jare izvukli živo i zdravo.

Ponosan sam na rad pripadnika Službe zaštite i spašavanja koji svojim požrtvovanim odnosom daju sigurnost našim građanim u različitim situacijama’’ , saopštio je komandir Suad Agović.

ALMINA LIČINA

 

PETNJICA: SJUTRA (SUBOTA) POETSKA REGATA “KULTURA RAZUMIJEVANJA” I “VEČE NAGRAĐENIH PISACA”

0

U subotu 20. avgusta 2022. godine u organizaciji NVO Centar za kulturu Bihor na platou Divan bašče sa početkom od 19.00h biće održana poetska regata ,,Kultura razumijevanja“

Učestvuju: Božidar Proročić, Kristina Babić, Dino Račić.

Iste večeri će se održati dodjela nagrada i priznanja „Veče nagrađenih pisaca“ priča inspirisana Bihorom.

Učestvuju: Naida Bukilić, Enes Halilović, Dragana Erjavšek, Mirza Pinjić, Safet Sijarić, Afan Latić, Rebeka Čilović, Mirsad Rastoder.

 

 

ZAVIČAJNE STAZE 2022: TRIBINA SA SAFETOM HADROVIĆEM – VRBIČKIM I MIRAŠEM MARTINOVIĆEM

0

U Petnjici je, u okviru festivala Zavičajne staze održana tribina i susret sa knjževnicima Safetom Hadrovićem -Vrbičkim i Mirašem Martinovićem.

Književnik Safet Hadrović – Vrbički kaže da u vremenu poremećenih vrijednosti kakvo je ovo danas, treba biti hrabar, jak i istrajan da se čovjek veže za kulturu.

„ Pokušavamo da se bavimo dijalogom i kulturom jer je to jedan od najboljih vidova međusobnog upoznavanja. Pratim to još od vremena Platona – da su dijalozi najbolji način upoznavanja. Zato sam večeras u Petnjici. Da prisustvujem dijalogu, da sa kolegom Mirašem Martinovićem podržimo program petnaestog festivala priče „Zavičajne staze“ i segment pod sloganom „Kultura različitosti“.

Vrbički konstatuje da je danas sve manje dijaloga ali i povjerenja.

„ Ljudi se zatvarju u sebe i treba razbiti tu famu. Treba vratiti snagu riječi, snagu pjesme i kulture, da uđe u nas, da nam povrati život. Jer, što je više tehnike i tehnologije sve je manje kulture. To ne možemo prihvatiti kao zdravo za gotovo. Moramo se boriti da vratimo snagu riječi, vrijednost knjige. I prethodna vremena su imala iskušenja, ali ljudi su uspjeli da sačuvaju prave vrijednosti i mi pokušavamo  da se izborimo za to. Najbolji način je da autor napiše dobro djelo koje u sebi ima život, krvotok, koje zainteresuje čitaoce i javno mnjenje. Onda će imati i snagu trajanja. To je moje viđenje“ -kaže Vrbički.

Miraš Martinović, književnik iz Herceg Novog smatra da  tema festivala koji već deceniju i po njeguje  bošnjačku ali i kulture drugih naroda, upravo tom simbiozom potvrđuje svoj značaj.

„U maloj Petnjici, u prostranom Bihoru, odvijaju se značajni programi. Dolaze značajna imena iz regiona i sve to prate publikacije. Ne ostaje, dakle, sve na razgovoru. Tako je i sa zanimljivom tribinom „Kultura čitanja i pisanja“. Duh te tribine i susreta vrlo je važan u trenutku i vremenu velike podijeljenosti, velikih raskola koje doživljava Crna Gora. Preko tih provalija moraju se praviti mostovi. Moramo pružiti ruke jedni drugima i kroz dijalog. Jer, dijaloga gotovo da nema. Ovo što svakodnevno slušamo samo su monolozi sile i moći. Intelektualci moraju da budu prisutniji na sceni. Jer, intelektualac se bori uvijek.  On mora govoriti i kada drugi ćute ili kada galama zagluši sve. Dakle, u tom smislu treba djelovati. Pokušaćemo, radićemo, ići ćemo za onima koji organizuju ovako divne manifestacije, i za divno čudo istrajavaju sve ove godine. To znam iz iskustva jer sam već godinama na Bihorskim susretima, različitim programima i prepoznajem  značaj svega ovoga. Ovo je vrijeme privida i u njemu se baš sve ne vidi. No, ima neko ko vidi, što traje i opstaje“ –konstatuje Martinović.

A opstaje se tako što se djeluje. Jer, kulturni programi  podstiču na dijalog i afirmišu  čitateljske navike. Na tome je utemeljeno i ovogodišnje izdanje „Zavičajnih staza“. Cilj je da književni sadržaji budu prisutniji  a njihova vrijednost vidljivija  u savremenom društvu.

Rebeka Čilović, spisateljica, u svom osvrtu na dijalog, kulturu čitanja i pisanja uviđa da je digitalizacija uzela danak. I pored te činjenice, javnost mora da se potrudi da autore revitalizuje češćim okupljanjima.

„Od njih očekujemo inpute kako da oživimo literaturu iako za  nju ne postoji suštinska bojazan. Jer, literatura je opstajala toliko dugo i opstaće i dalje. Digitalizacija, internet i mediji  čine i dobre stvari. Autori se lakše pronalaze i vjerujem da oni koji su zainteresovani da čitaju lakše i dolaze dozanimljivog štiva. Nije više otežan put kao nekada, ali konzumerizam je itekako prisutan  a mi se na ove načine borimo protiv toga“ – zaključuje Čilović.

Susret domaćih i regionalnih književnika, njihovi razgovori na temu kulture čitanja i pisanja sa primjerima iz stvaralačkog iskustva, upriličeni su u Petnjici sa ciljem da predstave značajne autore i obogate festivalski program u kojem dominiraIstrajnost organizatora da podstiču kreativnost i širenje kruga referentnih učesnika. Na tome opstaje već 15. godina. Toliko žive i teme inspirisane Bihorom. I nagrade za festivalske priče. O njima svjedoči Urednik programa Mirsad Rastoder.

„Dobili smo i ove godine, zaista, set izuzetnih priča inspirisanih Bihorom tj. zavičajem i to sa raznih strana. To je ono što raduje. Jer, festival od samog početka gaji tu kulturu različit – istosti kako smo odredili moto za ovo ljeto. Htjeli smo da naglasimo da moramo njegovati ono što je naše i poštovati ono što je drugačije  kako bismo jedni druge više poznavali i bogatili. Čini mi se da mi to u Bihoru sasvim dobro radimo i trudimo se da to tako i bude u društvu. Vjerujem da je u Crnoj Gori raste dobra klima  upravo za tu različit -ist-ost. Pritom, niko nikog ne treba da pokušava da prevede u svoju vodu već da svako pliva onako kako se osjeća najbolje u svojoj koži, svom biću , tradiciji i svom jeziku koliko god slični irazličiti. Mi to poštujemo i kod priča. Nikome ne mijenjamo ni jezik ni pismo kako bi se vidjela upravo ta različitost. Jer, priče  dolaze sa raznih strana i vrlo smo zadovoljni sa dvije nove knjige koje smo objavili: „Bihorski dunja“ i „Odiseja Bihora“. Nadam se da ćemo uspjeti da objavimo i sljedeću koja tek slijedi. Vjerujemo da ovaj imaginarni prostor, imaginarni zavičaj – što jeste Bihor po onome ko nam sve dolazi – jeste i ljudima koji nikada nijesu dolazili ali osjećaju tu magiju koju je prvi posijao Ćamil Sijarić, potom i mnogi drugi koji sada pišu i pronose tu slavu pisane riječi širom Evrope pa i svijeta“ – ocjenjuje Rastoder.

Kultura i književnost imaju univerzalni jezik. Njime se  pripovijeda za poku i  razumijevanje među čitaocima među ljudima. Takve su priče inspirisane Bihorom koje stižu na festivalski konkurs.

Veče laureata  u okviru koje se dodjeljuju  nagrade i plakete za najuspješnije priče po ocjeni stručnog žiria, biće održano u subotu, 20.avgusta u 19.sati, a predhodice književna regata pod nazivom „Kultura razumijevanja“, kao važan dio sadržaja petnaestog izdanja Bihorskog festivala koji doprinosi poboljšanju kulturne ponude ne samo u Petnjici i na sjeveru CG negoi šire.

 

U BKCS PRVI KARATE KAMP – BIHOR 2022

0

Bošnjački kulturni centar Sandžak i karate klub “Samuraj” iz Sarajeva pokrenuli su prvi Karate kamp – Bihor 2022.

Trener sarajevskog kluba Isat Skenderović je na ljetnjoj turneji, a u BKCS će narednih dana trenirati sa svojim takmičarima.

“U Petnjici smo do ponedeljka, svi koji žele da pogledaju naše treninge, mogu nam se pridružiti u terminu od 18 do 19:30 časova. Odlučili smo se za Bihor iz više razloga – prvi je  što je ovo zdrava i čista okolina, ljudi su dobri i srdačni, nedostaju nam domaći proizvodi i hrana.

Takođe jedan od razloga je želja da budemo dio manifestacije koje se održava tokom ljeta u Petnjici.

Naš cilj je da podstaknemo Bihorce da zavole borilačke vještine i sport.

Zahvalnost dugujem direkotu BKC Sandzak Almiru Muratoviću, direktoru OŠ ,,Mahmut Adrović’’ Almiru Pljakiću, vlasniku apartmana u kojem smo smješteni Isadu Muratoviću, kao i mojoj braći koji su nam pružili finansijsku pomoć Dževadu Skenderovicu i Seadu Škrijelju”, rekao je Isat Skenderović.

On je jutros sa svojim pulenima održao i prvi trening.

Nadam se da će se mališanima svidjeti boravak u mom rodnom mjestu i da će mu se rado vraćati jednog dana’’, saopštio je Isat Skenderović.

ALMINA LIČINA

BIHORSKA TRAGANJA SEADA RAMDEDOVIĆA

0

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Sead Ramdedović pripada srednjoj generaciji pisaca. Svojom poezijom i prozom koja se stapa sa odbljescima rodnog Bihora iscrtao je na planetarnoj mapi svoj muhadžirski put ali i puteve brojnih drugih Bihoraca. Na tragu bošnjačke tradicije, Ramdedovićevi poetski i prozni rukopisi nastavljaju trajno književno nasleđe, rodnog kraja modernizujući svoju poeziju i prozu i prateći savremene književne procese i tokove.

Ramededovićeva poezija i  proza ne odriče se veza sa rodnim krajem koji predstavlja svojevrsnu zlatnu nit ali i inspiraciju. U autorovim stihovima i prozi su ekspresionistički doživljaji ,,starog i novog svijeta” svojstveni samosvjesnom prozno-poetskom putu: on je kao autor  više posvećen izrazu i sugestiji žive pripovjedačke riječi koja u nešto suženom djelokrugu iskazuje putokaze i senzibilitet ,,novog” doba.

Ramdedović je na poseban stilistički  način poklonik maštovite i arhaične, groteskne i samosvojne priče koja svoje tragove nalazi u svojim junacima sa ,,stotinu lica.” Sam Ramdedović u svojoj prozi i poezije krije ključ, polazište, oslonac, koji predstavljaju  mnogobrojne tajne sfere za ulazak u svijet psihe ljudi povezujući tako dodire u  emocionalno-misaonim refleksijama kojima se ukazuje na suštinu samog autorovog djela. Život svoga Bihora pa samim tim i Sandžaka ovaj autor je veoma dobro doživio kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. Bihor ne predstavlja samo poeziju i prozu on kao inspiracija ovom autoru predstavlja istoriju, legende, priče, insanova duševna i fizička stanja koja se paralelno prepliću. Ramdedović vrlo znalački i  umjetnički svjedoči o onom što je saznao, vidio i doživio, tako da je njegov rodni kraj njegov izvor i utočište koje sa godinama dobija sve veću snagu. Poetsko-prozna misao nadjačava polaznu životnu činjenicu i umjetničke slike izrastaju iz konkretnog doživljaja gradeći tako misaono-emotivnu dinamiku koja  prerasta u književni performans koji dominira autorovim djelima.

Čemer i očaj, ćutanje i praznina, zvuci i pokreti, prividi i stvarnost, iseljeništvo i povratak predstavljaju duboki ali i složeni spoj emocija koje izviru iz same suštine autorovog bića. Njegov unutrašnji glas zapravo njegov alter-ego ne ostaje samo u okviru prostora Bihora on se preko ovih magičnih prostora preliva u svijet jednog Luksemburga ,,druge domovine” a to je svijet drugih krajeva običaja, ljudi i vjerovanja. Ramdedovićeva prozno-poetska slagalica predstavlja način na koji autor komunicira sa svojim unutrašnjim svijetom, koji je izgradio ma koliko da ,,novi svijet” predstavlja za njega izazov kojem on odolijeva, toliko on svojim ličnim osjećanjima ali i vizijama pretače sva svoja razmišljanja o onome što ga prati kroz život. Tako se iz realnog svijeta poezija i proza prepliće sa povremenim imaginacijama koje prate Ramdedovića kao autora preobražavajući se u prozno-poetsku stvarnost.

Putem slaganja i povezivanja različitih književnih  motiva te na taj način pokreće lavinu metafizčkih galaksija. U poetsko-proznom stvaralaštvu sa puno magičnih tonova vizuelizacija likova nadograđuje se i dopunjavana različitim elementima. Emocionalna praznina tako postaje kulminacioni talas pred koji su utonule sve nijanse boja i zvukova, zapravo to je stanje koje prati autorova aura i refleksija. Svojim stvaralaštvom Ramdedović plasira svoju prozu i poeziju koja je često ispunjen dugotrajnim mukotrpnim (procesom) traganjem za riječima koja će se reći, kao i za drugima koja će namjerno ostati neizgovorene i biti potisnute da ih sami čitalac otkrije.

Ramdedović se katkad služi simboličnim sredstvima pri čemu daje prednost slikovitoj naraciji, a nagovještavanjem tajanstvenosti ukazujući na ambijent Bihora u kome ima puno katkad realnih slika katkad dramatičnih dešavanja koja pokazuju snagu autorovih riječi. Kroz poetsko-prozno stvaralaštvo samog autora iznesene su  mnoge lične i porodične drame koje su uzrokovane na  surovim stranicama života, naletom prirodnih ali i često društveno-političkih okolnosti. Dejstva čovjekovih sila koje su katkad namjerne, neminovne, slučajne a nerijetko i udružene, ostavlja mnogostruke i trajne posljedice na jedan uži prostor, ali najviše na samog pisca kao jedinku.

Sead Ramdedović  sa umjetničko-književnog  područja i polja predstavlja pisca koji nesumnjivo prirodno i spontano sa mnogo darovitosti za oba književna područja emocionalno i misaono iskustvo, predstavlja i pokazuje kroz svoj  karakter, govoreći o sudbinama, to su i postupci uobličavanja onog što je pokrenuto početnim stvaralačkim impulsom koji sa godinama kod samog autora pokazuje sve veću snagu ali i sadržajnost. Ramdedovićeva jedinstvena stvaralačka iskustva predstavljaju značajan doprinos poeziji i prozi Bihora koji nastavlja svoju itekako značajnu misiju i tradiciju pisaca iz ovih krajeva.

TAEDIUM VITAE

Htio sam da govorim o njoj

Mislio sam da će riječi utrnule na papiru

Vrisnuti njenom ljepotom, ili

Snagom dječije volje za životom

Igrom.

Njene su usne kap jutarnje rose

Talasi Jadrana pjene se u kosi

O osmjehu pjesme pjevane su žudne

Evo i ja pjevam

Ja koji se borim s osjetima svojim.

 

Ljubavi su moje umirale

Nestajale, nudile se

I ti koja si tako blizu

I daleko u isti mah

Tu da osjetim ti dah

Predaleko sto zima u nizu.

 

Živim život bez ikakve nade

Vodim s tobom ljubav bez ljubavi

Sve se plašim

Očajavam

Čini mi se da su mi riječi toliko slabe

Klonule

Pokisle.

 

Mala!

Učini da Stvoritelj u meni oživi

Da starost mojih gorkih uspomena

Crne dame samoće

Najzad umre i uvene

A mladost, nova ljubav

Rodi se i odraste

 

 

Posljednje što je sirotinjski živjelo

Rođeno mojom čežnjom i tvojom neobzirnošću

Umire sa ovom pjesmom

Jer…Ne!

Ovo nije pjesma veselih slavuja

Uz koju se proljeće uspinje

Rađa

Ovo je krik crnih sila

Što kolaju grudima mojim.

 

SAMO TI

Ništa mi više trebalo ne bi

U noćima ovim

Osim tebe i vremena.

Ostajem k’o zgažena ruža

Na ovom putu za nadu

Gnjevan zbog truleži bremena.

 

Moja želja da nestanem

Zaboravim milo Lagatore

Minula je davno

Sad mi i potoci o ljubavi zbore

Dok žubore

A kućice trošne

Zvijezde u zrcalu njiva

Gore.

 

Pijani sveče

Zalud su bile moje simpatije

I luda želja

Majke za sinom, sestrice za bratom

Ostala je u Lagatorima

U izvorima.

 

Godine su mnoge prošle

Koraci mi bjehu žustri

Razdragani

Pred kućom tvojom šljivici pusti

Dobro mi znani.

Grobna je tišina

Al’ neko me zove

Tuđem pragu mami

Pogled se lomi na šljivovoj grani.

 

Nebesa! Ti!

Drhtave su ruke klonule niz tijelo

Spokojno ti vjetar mrsi bujnu kosu

Nestaju planine, prisoje se topi

Suza se bola spavaćicom prosu.

 

U avliji česma potmulo šapuće

Crne se kose rasule po licu

Kap sam vode na napukloj njivi

Vrhovi mi crni razdragano kliču.

 

Ljubavi moja

Musafir mi samo snovi

Roditelji bagremovi

A sve ostalo

Prijatelji, zdravlje, selena i sjena

Jerebasma kruška što nad krovom zri

Ti, samo ti.

 

POČINAK TUGE ZALJUBLJENIH

 

Tebi

Koja si majka slabosti

Što u smiraj dana

Miluju mi dušu.

Zabluda

Koju uzalud pokušavam da odagnam

Sve moje patnje

Malodušnost zore prema prvom pijetlu

Sve je uzalud.

 

Pobjeđuješ

Ostavljaš nejaku pticu ranjenu

Razapetu na hladnom mramoru.

 

Tražim

Zahtijevam

Zapovijedam

Voli!

Oživi to srce što je krvlju mojom

Gusul učinjeno

Nebrojeno puta.

 

Zagonetno ti smjeran pogled

Izgubljen u šumi Jasikovca

Bez slave

Bez moći

Pronaći ću

Pročitaću ga

S varkama dana kad akšamu pođe.

 

Tek kada ga nađoh

Shvatih da sam slijepac

Da su mi oči pokrivene grijehom

Ništa vidno

Pa ni sjaj u njemu

Ne vide.

 

Mjesecima zavjere

Kovali su džahili

Ali Boga niko nikada ne osramoti

Sramota je za čovjeka

Nepravda za pravovjerne

Od pamtivijeka.

 

Toliko smo se uživjeli

Jedno u drugo

Nepravde

Ni koraka dalje

Oprost samo od Boga tražim

A nikako da shvatim

Da osim tebe

Ja nikoga nemam.

 

Poroka nemam

Čovjek ih nikada

Svjestan neće biti

To su samo umišljeno besporočni

Izmislii

Boljima od sebe.

 

Izlaza nema

Iz ovog života

Kad god se poželi

Bekstvo u nepoznato

Kapija se nađe ali suviše kasno

Tad shvatimo da se život

Spustio niz konopce svoje

I na njihovim zavescima

Očekuje dan

Rastanka i proživljenja.

 

Svjestan sam

Težine govora svojih

Svoje trke za razumom

Sebe

Kao ptice grabljivice.

 

Pritisla me osveta života

Ognjevi i vrela

Kako protiv sebe?

Kako se otrgnuti od mučenja

A nepovrijediti

Neoskrnaviti

Ljepotu tvog tijela?

 

Omogući mi

Dozvoli

Da živim

I volim.

 

 

MUHABET POD BABOVOM LOZOM

 

«Kad ti je toliko loše, a ti se vrati. Niko ti ne brani», reče mi Samko i ne pokušavajući da ublaži oštrinu svojih riječi ili zatupi oštricu gole istine koja se zarila u našu priču i na trenutak napravila mučnu pauzu u našem razgovoru. Povukosmo još po jedan duboki dim i ja poslije kraće stanke promrmljah više sebi u bradu: «I to, što kažeš.»

Prije toga sam ga podsjetio na sve komšije i rođake koji digoše ruku na sebe. Eto, baš se bjeh vratio sa Salkove dženaze, pust i tup, k’o da sam htio da što prije odagnam iz glave sjećanja iz djetinjstva kad smo se okupljali oko Osmanovog bunara i slušali mlađanog Salka dok vješto razvlači harmoniku i gotovo neprimijetno šara prstima po crno-bijelim dirkama koje su se presijavale na jasnom bihorskom suncu.

«Omekšali ste vi tamo, k’o kamen mekiš u Suljovoj oranici», nastavi on. «Taman, čovjek njime u vrh glave da te potrefi, ne bi te ni očešao. Tako ste i vi istruhli u tuđini.»

«A znaš», rekoh, »pričao mi Ferid dajov, kad je rahmetli Šemo išao u vojsku da se naš babo jedva rastavio od njega. Držao se za autobus do Stenica i tek tu, kad mu je ponestalo snage i dječačke ruke počele da trnu, pustio je oštru prozorsku ivicu i ostao na putu gledajući u autobus koji se gubio u oblaku prašine, a prozorčić i Šemova glava postajali sve manji i manji, dok nisu postali crna tačka a potom potpuno nestali iza Duljkove stanice. Ispratio je brata koji se više nikad neće vratiti i dugo se kasnije sjećao jedino te crne tačke, pokušavajući da u mislima dozove njegov lik.»

«Kad su devedesetih», nastavih, »naručili nove nišane iz Kraljeva, babo i majka više nisu bili sigurni čiji je koji mezar. Sve humke bjehu jednačite, oble, pokrivene oštrom, divljom travom, bez oznake. Jedino su se razlikovali grobići mrtvorođene Ahmetove djece i one koja su umirala nedugo poslije rođenja. Šest malenih mezara, jedan do drugog, k’o maleni otkosi. Babo je morao raskopati malo, znao je da je Šemov mejt u metalnom vojnom sanduku. Na mjestu gdje je i mislio čuo se zvek metala pod udarcem krampa. Na metalnom sanduku u predjelu lica bio je jedan stakleni otvor, od tereta godina i teške lagatorske smonice staklo se bješe polomilo, a u unutrašnjosti gotovo ništa: samo ostaci vojničke kape i pramen kose, crne kao zift.

Dugo je babo držao u hrapavoj ruci bratovljeve pramenove i pokušavao kroz suze da prizove njegov lik. Ni slika od njega nije ostala.

Noćima je potom ustajao, sjedio na krlji pred kućom i pušio. Ponekad uzdahne, kat-kad jekne…

Amidža Šemo je dopremljen u sanduku tačno na dan kad je trebalo da se vrati iz vojske. Došao je i vod vojnika koji je opalio plotun. Selo zanijemilo. Majka Hajrija prerano preseli na Ahiret da ne bi gledala svog mrtvog deliju. Sad su ležali jedno pored drugog, on dug i prav, ona sklupčana pored bezimenog evlada čijim je nesuđenim dolaskom otišla na bolje mjesto…

«Eh, znam», reče, «što mi to pričaš?»

«Pa, eto, da znaš od kakvog ljudskog hàla vodim porijeklo», rekoh. «I ti i ja. Kako je bilo meni kad sam odlazio? Jesi li se pitao?»

«Jesam, kako da nijesam. Nije ni nama bilo lakše.»

«A kad si viđao Ferida?», pita me gledajući izgubljeno niz Lagatore, kao de čeka da se neko pojavi na Glasovici i zaputi prema našoj kući.

«Kad sam krenuo tamo, išao sam kroz Bosnu, te tako nađoh i Ferida, on mi je i pomogao da odem dalje.

Kaže on meni: – Bujrum kod mene kad god hoćeš i koliko hoćeš. Vi ste zaslužili a i zadužili nas. Kad sam bio na Ljubin kod Dema, poslije podosta godina, nosio me čovjek od radosti pola sata po sobi. Vi ste svi boleć. Svojetljivi.

«Eto, šta da ti kažem? Kako je boleć čovjeku kad ostavi i godinama ne vidi svoje najbliže? Je li sve ovo vrijedno toga? Eto, Ajša juče dođe iz Petnjice i s vrata reče : -Uh, ne može se proći od ovih stranaca. «Mi smo sad jedno drugom stranci!»

«Nekoliko dana pred moj polazak navrati Meša u svom besciljnom lutanju i ispriča mi priču o dva dembela. Jesam li ti pričao?»

«Možda, slabo pamtim. Hajd ‘, ispričaj.»

„U mahali Bebek, u predgrađu Istambula, Sultan Fatih je naredio da se sagradi veliki han u kome će naći utočište svi oni kojima Bog dželešanuhu nije dao nafaku, za sve neradnike i gotovane, dangube i zabušante, džabalebaroše i vjetropire. Htio je veliki Sultan da ih skloni sa džade, da ne skitaju, prose i ponižavaju moćno Osmansko carstvo.

Zdanje je bilo ubrzo završeno, široka zgrada na tri sprata imala je dvjesta pedeset soba, u svakoj sobi po šest kreveta, svaki krevet po dva sprata. Ja Rabi! Na svakom spratu ogromna kupaonica, u prizemlju velika kuhinja u kojoj su se tri puta dnevno spremala razna jela i đakonije. Pravi dženet za badavadžije. Ubrzo u čardak počeše pristizati dembeli sa svih krajeva carstva: iz Persije, Bagdada, Egipta, Arabije, Bosne i Sandžaka. Međju njima je bio i debelguzi Ibrahim iz bihorskog sela Poroče. Ne prođe dugo, a svi kreveti u konaku bjehu popunjeni, tako da su novopristigli spavali pred kapijom, u avliji, a neki i po kaldrmi okolo džamije i konaka.

Sluge zadužene za održavanje konaka, spremanje hrane i čistoću više nisu mogle da čine hizmet tolikom broju dembela, pa pođoše kod Sultana da se požale na loše stanje u konaku.

I još mu rekoše :

«O,Veliki Sultane, najmudriji i najsilniji, nisu oni svi besposličari i neradnici. Mnogo je onih koji su došli da o trošku moćnog carstva uživaju u našima poslasticama i šećerlamama, a i da bi izbjegli vojnu službu i ljute bojeve.»

« Šta predlažete?», pita ih Sultan.

Najstariji i najlukaviji predloži da malo zapale kuću, pa ko krene da bježi, on nije dembel, neka se više ne vraća, a ko ostane ležati uprkos vatri, neka ostane i dalje u konaku.

 

U jednoj od soba bili su zajedno naš Ibrahim s Poroča i Halid, Crnogorac s Pelevog brijega kod Podgorice, koji je prešao na Islam, jer je čuo za sultanov konak za dembele.

Kad se dim uvukao u sobe i hodnike, začu se halak i vriska. Ljudi su bezglavo trčali prema velikoj kapiji i tražili spas od plamena, neki su skakali kroz prozore, neki visili na balkonima.

Ibrahim s Poroča se okrenu premaHalidu i povika: «Brate, kuća gori! Hajde da bježimo!«

Halid, koji je ležao okrenut prozoru, i ne osvrnu se, nego mu onako preko ramena odgovori: «Kako ti, jadan, nije mučno da pričaš?!»

Halid je ostao u konaku sve dok sluge nisu ugasile požar, a Ibrahim je bježeći od vatre, pao u sultanovu nemilost i morao nazad u rodni Bihor, u maleno selo Poroče, na vrh Đuđa, gdje su ga čekale nekošene livade i neorane njive.»

Slatko se ismijasmo.

«Šta sve nećeš čuti od našeg Meše», veli Samko.

 

« A kad sam krenuo, noć već bješe pala», nastavljam svoju mučnu priču, »vedra i okupana mjesečinom. Popča je hučala onim svojim noćnim glasom koji me uvijek potsjeti na noć kad sam s babom išao na konak kod daja Murata – na Turijak. Sve rijeke tako tutnje u Bihoru – posebno, prepoznatljivo. Prelazili smo mostom preko Trpeške rijeke, mrkla noć – ne vidiš bijele kobile, rijeka huči, a ja u svom dječijem neznanju pitam baba šta se to čuje tako snažno. On mi odgovara, ali ne mogu da razoputim od buke. Opet pitam. On opet kaže: «Rijeka». Ja sam razumio – lijeska. Odmah sam zamislio nekog bihorskog gorostasa kako na ramenu, zakačenu na kosir, vuče ogromnu lijesku punu lješnika, koja vijuga po zemlji i stvara taj neobični zvuk. Taj mi gorostas i sad iskrsne pred oči kad god nadođu bihorske rijeke…

Osvrtao sam se da pogledam svaku šljivu, svaki prahinjak, znao sam svaku stopu ove zemlje, mogao sam žmureći da odem a da ne pogriješim put, to je moja babovina, moja djedovina, pradjedovina i još ko zna koliko unazad…

Sanjao sam godinama kako stižem na Trpeško brdo i gledam Lagatore od miline. I uvijek je ljeto i uvijek su trave velike, zelene, nepokošene i njišu se na vjetru…

Ja dolazim, sve trčeći s Kutnjeg brda do ispod strinine kuće, grlim je…

Tad mi ispada san.

Sljedeće noći, isto.

Ajša me zadnji put dočekala trčeći niz livade, zagrlila me kao da je znala da ću taj zagrljaj nositi u sebi dok samživ, zagrljaj desetogodišnje djevojčice, moje mlađe sestre. I danas kad mi se kćer privije u zagrljaj, probudi  sjećanja na te tanane, bijele ručice… »

«Hajd’, živjeli», trže Samko jednu domaću i sakri lice u kragni jakne niz koje se slivala vrela, bratska suza.

 

Sead Ramdedović, rođen je 01. novembra 1979. godine u Beranama. Osnovnu školu završio je u Lagatorima i Petnjici, a Klasicnu gimnaziju u Beranama. Upisuje studije Prava u Podgorici, koje kasnije napušta i odlazi u inostranstvo gdje nastavlja školovanje. Piše poeziju i prozu. Objavio je dvije zbirke poezije : ,,Lagatorske elegije” 1997. i ,,Počinak tuge zaljubljenih” 1998. kao i zbirku priča ,,Međa” 2014. Govori ruski, francuski, njemacki i luksemburski. Radi kao državni službenik u Ministarstvu prosvjete u Luksemburgu.

STOPIRANI RADOVI NA IZGRADNJI DJEČIJEG IGRALIŠTA: CEDIS I OPŠTINA TRAŽE RJEŠENJE ZA BETONSKI STUB

0

Opština Petnjica je uz pomoć Glavnog grada Podgorice i gradonačelnika Ivana Vukovića, koji je donirao sredstva za izgradnju dječijeg igrališta ovakvog tipa u Petnjici krenula u realizaciji projekta, koji će upotpuniti ambijentalni izgled Petnjice, a samim tim će i mališani dobiti svoj omiljeni kutak za igru i druženje.

Za radove na izgradnji dječijeg igrališta je zadužena građevinska firma ,,Bihor“ iz Petnjice. Radnici ove firme su do sada  izgradili betonske potporne zidove, ali dalji radovi na izgradnji igrališta su stopirani, jer se na mjestu gdje je projektom predviđeno da bude igralište nalazi betonski stub sa strujom, koji je u vlasništvu CEDIS-a.

Juče je održan sastanak predstavnika opštine Petnjica i menadžmenta CEDIS-a, koji je  izašao na teren, sagledao situaciju i zajedno sa opštinom su u potrazi za najboljim rješenjem kako bi se radovi na izgradnji igrališta nastavili što je prije moguće.

Petnjica, do sada nije imala gradsko igralište, koje bi bilo pravi poklon za mališane u našoj opštini, kao i podsticaj za roditelje da ostaju sa svojom djecom i odgajaju ih u Petnjici.

ERIS BABAČIĆ

PETNJIČKI VATROGASCI PRONAŠLI NOVČANIK SA 400 EURA I VRATILI GA VLASNIKU

0

Juče su službenici Zaštite i spašavanja  Elvedin Taraniš i Edin Cikotić u centru Petnjice pronašli novčanik u kojem se nalazilo četiristo eura.

Naši savjesni službenici su obavijestili upravu policije, kako bi pronašli vlasnika novčanika.

,,Pronašli smo novčanik u centru Petnjice u kojem se nalazilo 400 eura. Sačekali smo određeno vrijeme da se lice pojavi, međutim niko se nije pojavio.

Pozvali smo policiju kako bi lakše pronašli vlasnika, međutim dok su oni bili na putu do nas u blizini kancelarije lice  Z.K je tražio novčanik.

Upitali smo šta se nalazi u novčaniku s tim da je sve od navedenog bilo u istom.

Ovim putem želimo da pokažemo i drugim ljudima koliko je važno biti savjestan građanin’’, saopštili su iz službenici Zaštite i spašavanja.

ALMINA LIČINA

KUD ,,Bihor“ otkazao turneju po Bosni i Hercegovini

0

Zbog tragicne smrti svog mladog člana kao i zbog tragedije na Cetinju  članovi KUD-a ,, Bihor” su prekinuli turneju po Bosni i  vratili se kući.

Iz ĶUD-a su nam kazali da su takođe obustavili sve aktivnosti u narednih mjesec, zbog prerane smrti svoga člana.

E.B.

U POSJETI FARMI PREPELICA EDINA CIKOTIĆA: U POČETKU JE BILO TEŠKO, ALI SU LJUDI PREPOZNALI KVALITET JAJA OD PREPELICE

0

Ekipa Radija Petnjica posjetila je gazdinstvo Edina Cikotića koji se već šest godina bavi uzgojem i prodajom prepelica i prepeličijih jaja.

,,Uzgojem prepelica bavim se već punih šest godina. Na svom imanju posjedujem oko 50 japanskih prepelica s kojima sam veoma zadovoljan.

Na početku je bilo teško što se tiče prodaje, a sada su ljudi već počeli da prepoznaju kvalitet i ljekovitost jaja.

Jaje japanske prepelice preporučljivo je djeci u pubertetu zato jer sadrži više kalorija koje su mnogo zdravije od običnog kokošijeg jajeta.

Japanska prepelica zahtijeva izuzetnu pažnju, nije baš tako jednostavno.

Mala promjena klime utiče na nju i ona kasnije prestaje da nosi jaja. Takođe zahtijeva izuzetnu ventilaciju temperature koja ne smije da padne ispod tri stepena u zimskim uslovima.

Prepelice  hranim  organskom hranom kako bi jaje dobilo na što većem kvalitetu, zaista mi je bitniji kvalitet nego kvantitet.

Svoju mini farmu trenutno ne planiram da proširim, zadržaću se na ovom broju. Kod nas tržište još uvijek nije zaživjelo, ali ako se ukaže prilika da proizvod plasiram širom Crne Gore onda bi prešao dvocifreni broj”, saopštio je Edin Cikotić.

ALMINA LIČINA

Besplatni udžbenici za osnovce u Petnjici

0

I ove godine se nastavlja projekat podjele besplatnih udžbenika za osnovce u Crnoj Gori. U Petnjici su isporučeni prvi besplatni udžbenici za predstojeću 2022/23 školsku godinu, drugi ciklus, za razrede: IV, V i VI, a po planu i programu isporuka će se nastaviti istim intenzitetom, kako bi svi đaci u osnovnim školama prvog septembra bili spremni za nastavu.

Kako bi svi osnovci u Crnoj Gori dobili besplatne udžbenike, Kapitalnim budžetom za 2022. godinu je predviđeno dva miliona i 477 hiljada eura.

ERIS BABAČIĆ