POVRIJEĐENI U SAOBRAĆAJNOJ NEZGODI NIJESU ŽIVOTNO UGORŽENI

0

Zdravstveni radnici Doma zdravlja Petnjica su stabilnog zdravstvenog stanja nakon jutrošnje saobraćajne nezgode koja se desila na putu Petnjica – Berane. Vozač službenog automobila Doma zdravlja Petnjica, Zeno Skenderović je zadržan na liječenju u Opštoj bolnici u Beranama kao i pedijatar Suzana Savović. Izabrani doktor Srđan Škrkić je nakon ukazane medicinske pomoći, pušten na kućno liječenje.

Očekuje se od nadležnih organa da se utvrdi šta se desilo, koji su uzroci saobraćajne nezgode. Na mjestu gdje je se nezgoda dogodila prosuta je velika količnina motornog ulja i sreća u nesreći je to što je službeni automobil  Doma zdravlja, u momentu proklizavanja, udarilo u kombi privatnog prevoznika “Tref” iz Vrbice, te zbog toga nije sletjelo u provaliju.

DENIS BOŽOVIĆ

ALDIN MURATOVIĆ: KAD BI DRŽAVA FUNKCIONISALA “MERHAMET” NE BI BIO POTREBAN

0

Tema jutarnjeg programa Radija Petnjica bila je humanitarni rad. Tim povodom gost je bio potpredsjednik dobrotvornog društva “Merhamet Petnjica” Aldin Muratović.
Udruženje se bavi pružanjem svih oblika humanitarne pomoći, podsticanjem zbrinjavanja napuštene djece, otvaranjem zdrastvenih ustanova, zaštitom i unapređenjem prava čovjeka i građanina, zaštitom životne sredine, edukacijom stanovništva i pružanjem administrativnih usluga, borbom protiv siromaštva, saradnjom sa lokalnim zajednicama i većom socijalnom inkluzijom lica sa posebnim potrebama.
Možete li nam reći nešto više o humanitarnoj organizaciji ‘’Merhamet”?
MURATOVIĆ: Merhamet za Petnjicu osnovan je 2013. godine i djeluje u sklopu Merhameta Crne Gore a predsjednica je Azemina Fetić. Ona je nedavno boravila u Luksemburgu u cilju unapređenja saradnje sa udruženjima u dijaspori i uspjeli smo da obezbijedimo nekoliko donacija a dvije donacije u namirnicima smo već sproveli. Merhamet djeluje i u drugim opštinama a pretežno na sjeveru Crne Gore gdje je i najugroženije stanovništvo. Na žalost tamo gdje Merhamet djeluje ne funkcioniše sve kako treba. Tu je stanovništvo ugroženo, a takav je sjever Crne Gore. Moramo se sami organizovati kako bi pomogli onima kojima je pomoć potrebna. Ljudi iz Merhameta su spremni da volontiraju. Naša ekipa iz Petnjice broji pet članova a to su: Irfan Agović, Aldin Muratović, Haris Kočan, Hajran Huremović i Šejla Osmanović. Ekipa nije fiksna i imamo ljude koji povremeno pomažu. Jedini cilj Merhameta je da pomogne ljudima. Pozivam ovom prilikom opštinu i državu da se okrenu sjeveru i ovom kraju, da se pojave neke invensticije gdje bi se ljudi zapošljavali i da ne bi bili zavisni od Merhameta.

Koje ste akcije do sad sproveli na području Petnjice?

MURATOVIĆ: Do sada smo odradili niz akcija. U saradnji sa Islamskom zajednicom Crne Gore dodjeljivali smo nekoliko puta kurbane. Imali smo niz aktivnosti u podjeli namirnica i posljednja akcija  u saradnji sa udruženjem ‘’Dijaspora Bošnjaka Kosova” iz Njemačke i njihovim predsjednikom Osmanom Destanovićem. Vrijednost donacije je oko 50.000 eura. Pomoć smo dijelili socijalno ugroženima i institucijama. Pomoć je obuhvatala kompjutere, namještaj, odjeću i mnogo drugih artikala. Donatori i građani Bihora su prepoznali da je ova donacija stigla u prave ruke. Obilazimo teren,vodimo evidenciju, fotografišemo i takvo stanje sa terena upućujemo donatorima. Svi do sada su prepoznali naš rad i želim da se zahvalim svima.
Sproveli smo akciju dodjele 230 paketa. Svaki paket je bio u vrijednosti oko 30 eura.

DINO RAČIĆ

 

SAOBRAĆANA NEZGODA KOD STENICA, VIŠE LAKŠE POVRIJEĐENIH

0

Jutros se na putnom pravcu Petnjica – Berane, na 100 metara od Stenica, desila saobraćajna nezgoda. Tom prilikom nekoliko lica je lakše povrijeđeno.
Do direktnog sudara auta privatne firme “Tref” i službenog automobila Doma zdravlja Petnjica, prema prvim neprovjerenim informacijama, došlo je zbog velike količine motornog ulja prosutog na kolovozu.
Kako kaže jedan od očevidaca, vozač “lade nive” je u krivini izgubio kontrolu i direktno udario u kombi privatnog preduzeća Tref.
Povrede su zadobili službenici Doma zdravlja iz Petnjice i oni su zbrinuti u bolnici u Branama.
Vozač kombija je nepovrijeđen

REHO RAMČILOVIĆ: NEKADA JE U PETNJICI BILO 1200 UČENIKA A SADA IH JE JEDVA 200

2

U emisiji Putevi i raskršća gost je bio nastavnik i kulturni entuzijasta i veliki radnik Reho Ramčilović. u nastavku pročitajte jedan dio razgovora sa njim.
Koliko škola u kojoj radite ima učenika ?

REHO RAMČILOVIĆ: Škola u kojoj ja radim ima neđe oko 200 učenika. To je osnovna škola „Mahmut Adrović“ Petnjica. A sretnijih godina krajem šesdesetih, sedamdesetih ta škola je brojala oko 1200 učenika. U njoj su uglavnom dobri đaci, dobra đeca. Ovo mjesto je tako – đeca su jako vaspitana, disciplinovana, imamo veliki broj lučonoša. Radim kao profesor maternjeg jezika i književnosti punih 37 godina. Moje prvo radno mjesto je bilo u osnovnoj školi „Goduša“, pa sam onda radio u osnovnoj školi „ 25 maj“ Delimeđe. To je mjesto blizu Tutina, onda osnovna škola „Savin Bor“ , osnovna škola „Trpezi“, osnovna škola „25 maj“ Vrbica a od 2006. godine radim u ovoj, matičnoj školi „Mahmut Adrović“ u Petnjici. Najljepše mi je bilo i uvijek ću se sjećati tih prvih radnih dana u školi „Goduša“. Iako sam prva tri mjeseca pješačio iz  Lagatore do Goduše dva sata. Tada sam bio mlad, pun elana, volje i energije i tako sam sa lakoćom radio i sve od sebe davao da to što znam i umijem prenesem đeci. Sada su uslovi za rad učenika u školama veoma dobri, jer se pobrinulo društvo i škola da đeca sa udaljenih mjesta, kao što je Ponor, dolaze kombijem. Takođe su sada uslovi za rad daleko bolji nego onda kada sam počeo da radim, standard naše škole je isti kao i u Podgorici. Ne može se niko sada žaliti da u školi nijesu dobri uslovi za rad.

Kakav je nivo kulture u ovom kraju ?

REHO RAMČILOVIĆ: Presjednik sam amaterskog pozorišta „DIVAN“ Petnjica. Ono je osnovano 15. aprila 2015. godine. A kako se to izrodilo, ako se pitate, reći ću vam da sam kao nastavnik maternjeg jezika uvijek vodio dramske sekcije. I u svim tim školama sam imao jako talentovane đece za glumu. Što se tiče kulture Petnjica se može pohvaliti i ravnati sa mnogim drugim gradovima. Bio sam i presjednik „KUD-a Bihor“ i mogu se pohvaliti da smo mi 2011. godine u Turskoj predstavljali Crnu Goru na festivalu i da smo bili u prvih 20 od 40 država koje su učestvovale.  U tom kulturno umjetničkom društvu postojala je dramska sekcija u kojoj su se đeca dokazivala da imaju talenta za glumu. Upravo su mi oni dali ideju da osnujemo pozorište u Petnjici. Prvenstveno Emir Muratović , moj glavni glumac koji se bavi glumom od malih nogu. On igra i u beranskom pozorištu a sada je član i našeg pozorišta „DIVAN“ Petnjica. Zatim Neris Muratović, Hana Muratović, Meldin Kočan, Amela Latić, Alena Korać, Elmar Korać, Anarma Muratović, vidio sam koliko su oni skloni toj glumi, tom humoru i odlučio sam da osnujem ovo pozorište, koje je sada registrovano. Moram reći da mi je u svemu tome pomogao i Enver Eljo Rastoder. Odmah nakon osnivanja dobili smo poziv iz  Luksemburga. Organizator je bila Bošnjačka zajednica i Zavičajni klub Bihor. Izveli smo dvije predstave „Poštar Haso“ i „Babo baš umro“. Takođe je Emir Muratović napisao, režirao i izveo nekoliko dijaloga sa Nerisom Muratovićem. Publika je bila fascinirana, oni nijesu mogli da vjeruju da su to naša đeca, mislili su da ovo igraju neki profesionalci. Za Emira su mislili da sam ga doveo iz nekog poznatog pozorišta. Rekao sam da je to momak iz Petnjice i da je član pozorišta.

Kada sa toliko ljubavi i entuzijazma pričate o mladim ljudima koje ste učili i sada ih srijećete mnogi od njih su postali ljudi, kako se osjećate sa onim što su njihove šanse ovdje u Petnjici ?

REHO RAMČILOVIĆ: Kada ste pomenuli te moje bivše učenike koju su sada profesori, doktori i tako dalje, za mene je zaista najveća nagrada kada mi kažu – profesore hvala vam za ono što ste nas možda tada malo i mučili ali evo sada smo postali ljudi. Žao mi je što ti ljudi nijesu ostali da žive ovdje. Oni su u nekim drugim državama postali dekani, prodekani, doktori nauka… Šteta je što takva elita nije ostala ovdje. Sada povratkom opštine očekujemo da će biti zapošljenja i da će se učiniti sve da se poboljšaju uslovi za život ovdje.

U decembru prošle godine izdali ste knjigu „Počeci pismenosti Bošnjaka Petnjice“. Kako ste došli na ideju da se bavite ovom temom ?

REHO RAMČILOVIĆ: Uvidio sam da nema pisanih tragova i da se skoro niko nije bavio ovom temom. Ova tema možda nije dovoljno obrađena ali neka ova moja knjiga bude podstrek onima čiji je to posao – doktorima istorije, književnosti i tako dalje. Hafadži Salih je čovjek koji je došao iz Turske kako bi Bošnjake učio pisanju i čitanju. Ta prva slova pisana su Arabicom, to je neka vrsta arapskog pisma. Kasnije jedan od prvih naših ljudi koji je bio pismen i koji je prenosio znanje na našu djecu bio je Hašin Kočan. Tada su otvarani Mektebi u koje su ljudi išli kako bi nešto naučili a prvi Mekteb je bio u Paljuhu. Ljudi koji su u to vrijeme završili medresu u Đakovici bili su Latić Mula Meljko, Rastoder Osman koji je bio i Imam u ovoj džamiji. Prvi čovjek iz našeg kraja koji je zvanično postao učitelj jeste Ćazim Crnovršanin, on je jedini Bošnjak koji je u to vrijeme završio završio učiteljsku školu u Beranama 1928 godine.

 

PROMOCIJA KNJIGE DIJANE TIGANJ U PODGORICI

0

Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore i biblioteka “Radosav Ljumović” organizuju promociju knjige “A vrijeme ide dalje” mlade autorke Dijane Tiganj koja će se održati u biblioteci Radosav Ljumović sjutra u utorak 23. februara sa početkom u 19 časova.

O knizi će govoriti dr Draško Došljak, Vlatko Simunović – književni kritičar , Ksenija Rakočević i autorka knjige Dijana Tiganj. Veče će voditi Vesna Šoškić.
Dijana Tiganj koja piše od djetinjstva. Svoju prvu zbirku pjesama je izdala 2012 godine pod imenom “Ulica starih koraka”.

Dijana je student Filozofskog fakulteta u Nikšiću, rođena je 06.02.1995 godine u Prizrenu.

PROLJEĆE U BIHORU KAD MU VRIJEME NIJE

0

Neuobičajeno toplo i loijepo vrijeme za ovo doba godine u Bihoru iznenadilo je sve mještane. Cijelih 10 stepeni je danas bilo u centru Petnjice. Ni najstariji mještani Bihora ne pamte ovakve dane. Proljeće kao da je došlo i zbunilo drveće i cvijeće pa su se pojavile i prve visibabe i jagorčevina.

U galeriji fotografija možete pogledati kao je bilo jutros oko 11 sati u centru Bihora, u Petnjici.

JOŠ JEDNA KOZA ZA JASMINA IZ STUPARA

0

Dirnuti slučajem malog Jasmina iz Stupara koji neće biciklo već traži kozu i slučajem Ljubice Komljenovic iz Ljubije (BiH) koja kaže kako po tri dana ništa ne jede, doseljenici iz Crne Gore i Sandžaka, okupljeni uglavnom oko udruženja: “ZK Bihor”, “Bošnjačko donatorski fond” i “Cooperacija -Luksemburg” iz Luksemburga, prikupili su 570 eura i uputili na adresu HO “Budimo Ljudi” iz Srebrenika, koja će Jasminu Hadžukiću kupiti kozu alpinku, Ljubici namirnice za jedan mjesec, a ostatak podijeliti materijalno najugroženijim familijama na tom prostoru.

F.S.

ĆAMIL RAMDEDOVIĆ DEMANTOVAO NAVODE KOMŠIJE DA MU JE UGROZIO IMOVINU

0

U vezi članka objavljenog na sajtu Radio Petnjica 18.02.2016. god. gdje se moje ime pominje u negativnom kontekstu od strane autora teksta Dina Račića, te na osnovu dezinformacija koje moj rođak Sabrija Ramdedović svakodnevno širi, ne žaleći truda, novca i vremena, a sve u cilju kompromitacije moje porodice i mene – radi istine i objektivnog informisanja javnosti, želim iznijeti neke činjenice koje su jednom dijelu javnosti poznate i koje će najbolje demantovati njegove navode.
Već punih 10 godina moj rođak Sabrija, koji živi u Luksemburgu, pokušava putem suda osporiti jedini prilaz sa glavnog puta do moje kuće širine 3 metra, snagom novca i moći koju novac čini, bez ikakvih drugih zakonskih i imovinsko pravnih osnova i argumenata.
U dokazivanju nedokazivog da je put koji je glavni i jedini prilaz do moje kuće – navodno njegova zemlja, sud je odbio njegovu tužbu jer je neosnovana i neutemeljena.
Na osnovu podataka iz posjedovnog lista i premjera zemljišta na licu mjesta od strane službe za katastar iz Berana, utvrđeno je da sporna zemlja na kojoj je izgrađen kanal za vodotok i prilaz mojoj kući pripada meni, a ne mom komšiji i rođaku Sabriji kako je on tvrdio. Mjerenjem je utvrđeno, takođe, da tužitelj Sabrija Ramdedović nema 18 ari zemljišta, već samo 13 ari i da između spornog puta i njegove parcele postoji takođe opšte namjensko zemljište za vodotok u površini od 4 ara.
Namjera tuzitelja je bila da prisvoji ovih 4 ara koji pripadaju opšte-namjenskom dobru i 1 ar mog zemljišta i da mi zatvori prilaz do kuće.
Svi moji pokušaji da se spor riješi preko ljudi i svedoka i na osnovu ugovora koji smo Sabrija i ja, uz prisustvo komšija, braće i sinova, dobrovoljno potpisali 2005 g. prije izgradnje i betoniranja kanala za vodotok ostali su bezuspješni.demant
Njegove fotografije i navodi o zasađenim vrbama, koje su starije i od mene i njega, što se može primijetiti iz samih fotografija na najbolji način demantuju njegove navode da sam ja te vrbe sadio i ako smatram da i ja i on imamo pravo na svom zemljistu postaviti prirodnu zaštitu od nabujalih voda i skretanja vodotoka.
Smatram da niko nikoga ne može neosnovano iskompromitovati ako se sam ne iskompromituje. Moja porodica i ja po ovom i bilo kom drugom pitanju imamo čistu savjest jer ničim nijesmo izazvali ovakav odnos i ponašanje od strane rođaka i komsije Sabrije. Naprotiv moj sin Munir pomagao je istom Sabriji i njegovoj djeci da ostve određena prava u Luksemburgu.
Lično smatram da sve ovo što Sabrija radi već duže vremena je pretjerano i bespotrebno i samo ide na štetu dobrih odnosa nase djece u budućnosti.
Svoje navode želim dopuniti primerkom zajednickog ugovora od 2005, i fotografijama kako je izgledao put prije potpisivanja ugovora i kako izgleda danas, te vam sve to dostavljam da objavite kao sastavni dio ovog teksta.

Ćamil Ramdedović

DVIJE GODINE OD UBISTVA MEHA AGOVIĆA

0

Prije tačno dvije godine u petnjičkom kraju desio se jedan od najvećih zločina. Ubijen je Meho Agović. Na samo kilometar od svoje porodične kuće Meha su dok je raznosio penzije i socijalna davanja sačekali komšija Vesko Agović i Beranac Alen Piljević koji su ga na svirep način pretukli drzalicom od sjekire, tijelo bacilli u obližnji potok i pobjegli sa oko 2400 eura koje su kod Meha pronašli. Nakon samo dva dana brzom akcijom policije krivci su privedeni a ubrzo su i priznali zločin. Agović i Piljević su prvostepenom odlukom bjelopoljskog Višeg suda osuđeni na po 20 godina robije da bi nakon toga Apelacioni sud preinačio kaznu optuženima i na po 40 godina zatvora osudio Veska Agovića i Alena Piljevića.

Beživotno tijelo Meha Agovića uočila je nakon dva dana od njegove smrti djevojčica koja se vraćala iz skole. Ona je alarmirala roditelje, koji su, potom, zajedno sa komšijama otišli na to mjesto i nakon što su utvrdili da je tijelo skoro masakrirano, odmah alarmirali policiju. Tijelo Agovića prevezeno je u Centar za patologiju i sudsku medicinu Kliničkog centra Crne Gore, gdje je obavljena obdukcija koja je potvrdila da je smrt nastala nasilnim putem.
Meho Agović je živio sam, u trošnoj kući, udaljenoj kilometar od mjesta zločina.
Roditelji su mu umrli, a nije imao braće ni sestara, tako da je živio sam, skromno i tiho. Nikoga, ni iz plemena Agovića, ni iz čitavog ovog kraja, nećete naći ko bi mogao reći jednu ružnu riječ za njega. Naprotiv, svima je pomagao i priskakao u pomoć kada je god trebalo. Najveći dio vremena Meho je provodio u Petnjici. Tamo se zbližio sa poštarima, koji su mu godinama ustupali pošiljke za udaljene kuće u njegovom selu. Nikada nikoga nije prevario i nikada ni jedna pošiljka nije izostala ili zakasnila. Te kobne subote je, prema nekim saznanjima, preuzeo izvjesnu količinu novca da odnese do Gornje Vrbice kada su ga presreli Agović i Piljević i na svirep način ubili.

Dino Račić

BIHORCI U LUKSEMBURGU PREUZELI FK „UNION 05 KAYL-Tétange”

0

Od 29. januara ove godine, dvojica fudbalskih zaljubljenika porijeklom iz Bihora Mita Ličina i Kero Škrijelj, koji su, i sami igrajući, prošli mnoge fudbaske klubove u Luksemburgu – preuzeli su upravu nad FKUnion 05 KaylTétange

Predsjednik kluba će bito Mita Ličina, a potpredsjednik Kero Škrijelj. Upravni odbor, ili, kako oni zovu, comitet kluba, čini će 21 član, od toga će biti devet članova doseljenika iz Bihora i jedan iz Rožaja:
Hasim Skenderović, Safet Ličina, Rešad Šabotić, Šaip Agović, Sabahudin Ličina, Eldad Ramdedović, Edin Šabotić iz Bihora i Rifat Murić iz Rožaja.
Ideja za preuzimanje kluba javila se još poodavno, a sve s namjerom da se što više ljudi sa prostora Bihora i Crne Gore uključi u aktivnosti kluba i da se tako veliki broj omladine uključi u sport, što je bitan uslov kvalitetnoj integraciji u moderno luksemburško društvo.
Njih dvojica će raditi na stvaranju fudbalerskog potencijala u samom klubu i strogo voditi računa da se ističe kvalitet, kao osnovni uslov za dobre sportske rezultate.
Što se tiče mladih fudbalera Ličina ističe posebno 13-godišnjeg Denisa Ličinu i 18-godišnjeg Alena Š. Agovića, te Adnan S. Jašarović i vjeruje da će oni izrasti u vrsne fudbalere koji će biti primijećeni i van granica Luksemburga.

Trenutno se takmiče u  Drugoj luksemburškoj ligi.
Inače, ovaj klub je sastavljen od igrača velikog broja nacionalnosti, a neki od njih su i djeca doseljenika iz Crne Gore i Sandžaka i drugih ex – YU prostora.
      FK „Petnjica“ iz Petnjice je već gostovao ovom klubu i tada su se Petnjičani vratili u zavičaj poraženi sa 4 : 1.
Prvu utakmicu, ovaj klub, pod vođstvom nove uprave, igrao je 21. februara i to u gostima, sa ekipom FK „Remiš“ i riješio sa rezultatom 3 : 1 u svoju korist.
Veliki uspjeh na samom početku proljećne sezone!
Važno je napomenuti da trenersku ulogu kluba obavlja Nedžib Selimović, porijeklom iz Novog Pazara.
Uz ovaj klub, ova dvojica entuzijasta, preuzeli su i važne obaveze, a prije svega finansiranje kluba.
Valja napomenuti da je u zadnjih nekoliko godina ZK “Bihor”, zahvaljujući posredstvu i zalaganju Mite Ličine imao izuzetne odnose, te koristio njihov stadion za svoj tradicionalni festival “Prvomajski susreti dijaspore
Nadamo se da će takvi odnosi ostati i u budućnosti.

F.S.