Pjesma „Velika Vidjelica“ je inspirisana atmosferom borbe koja je vođena za nezavisnot Crne Gore, ali je ujedno i poetska opomena kako se treba ponašati nakon proglašenja nezavisnosti.

 

 

 

 

Sad dobro pazi,

dražesna moja ljepotice,

sada kada si na svojoj stazi,

da se previše ne zaljubiš u svoje ljupko lice.

 

Lijepa jesi i velika jesi,

i slavljena i neka tako vječno bude,

sad pazi i u dobru previše se ne zanesi,

i kada grle dobro pazi na ljude.

 

I jesi dragulj i gorsko oko Balkana,

ispod zaljubljenog vasionskog gnijezda,

jesi zvjezdana hrana,

nebeskog grožđa zvijezda.

 

A sad dobro otvori oči,

ne dozvoli da te laž zavoli,

ko je jednom vrebao da ti doskoči,

i kada grli i ljubi, može da te zaboli.

 

Ko se srčano srcem borio za tebe,

nedaj da izgubi nadu,

da mu srce usamljeno zebe,

da pomisli da istinu kradu.

 

Tako ti Lovćena i Bjelasice,

nedaj da ti se ništa robe zavuku ispod kože,

oni koji su pljuvali u tvoje časno lice,

oko tvojih skuta sad bi da se množe.

 

Tako ti Cetinja tvoga

i tvoje Podgorice,

sjeti se neba rumenoga,

crveniih trgova koji su ti ozvjezdali lice.

 

Nemoj da previše digneš glavu,

da ne vidiš one koji su vazda u tebe gledali

i uvijek bili u pravu,

da ti se učini da su sada mali.

 

U predvečerje velike vidjelice,

bila si mirisni buket cvijeća sa Lovćena,

Hajle, Gorice i Bjelasice,

sad budi obična topla sveljudska sreća.

 

Nemoj da se svetiš sada,

što je zabluda bilo,

neka se samo od sebe raspada,

što je dobro i bogu je milo.

 

 

 

Reho Ramčilović, profesor maternjeg jezika je bio gost emisije “Putevi i raskršća”.

Jedan dio knjige ste naslovili „Bijeg iz Bihora“. O čemu se zapravo tu radi?

Dugo vremena je mene kopkala ta tema, posebno me kopkalo ono ratno vrijeme 90-tih godina, i moram da priznam, tih godina je bio veliki pritisak na ovo stanovništvo a posebno na intelektualce. Upravo tada sam vidio da veliki broj intelektualca moraju da odlaze iz svog mjesta, iz svoje domovine. Napisao sam tu pripovjetku a tema jeste bježanje iz Bihora, iz svog rodnog kraja, i opisao sam, metaforički naravno, kojeg sam detaljno opisao, koji je morao pobjeći i koji je u tom bježanju, došao do Njemačke. Mnogi su tada na pravdi boga stradali a mnogi su profesori pošli i više se nikada nijesu vratili. Zaista, tadašnja vlast nije imala sluha za te ljude, nije ništa uradila da ih zadrži, već su ih protjerivali, a ja sam na osnovu događaja, napisao i tu pripovjetku. Bogu hvala, sada je sasvim drugačije. Nikada neću moći da shvatim zašto se to tada dešavalo. Priča je po realnosti, ali se ninakog personalno ne odnosi.

Kako izgleda život u Petnjici i koje su perspektive mladog čovjeka?

Petnjica ima perspektivu, stvaraju se uslovi za život, ne možemo reći da je sve crno. Ovdje su moderne kuće napravljene, ima uslova za život. Uglavnom su ih gradili ljudi koji su van granica, i uglavnom su prazne. One su pune ljeti, a to nije dovoljno. Omladina ovdje nema đe da se zaposli, mladi onda mora da odlazi, i to omladina sa diplomom. Mnogi su pošli i tamo se pravarili. Ožene se a ne mogu da se u intelektualnom smislu slože sa izabranicom i onda dolazi do razvoda. Vlada CG mora da se okrene sjeveru Crne Gore. Radna mjesta su broj jedan. Od kada je Petnjica postala opština, osjeća se boljitak, ali to nije dovoljno. Za otvaranje novih radnim mjesta, vidim prostora u mladim i srednjim preduzećima, imamo potencijala u turizmu. Samo malo da ministarstvo i Vlada imaju malo više sluha. Imamo uslova samo treba neko da pokrene.

 

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.

 

Arheolog Predrag Lutovac je bio gost emisije “Putevi i raskršća” i govorio, između ostalog o značaju Radmanske klisure iz arheološkog ugla.

 

PREDRAG LUTOVAC: To je prvi ozbiljni lokalitet rađen na području Petnjice i to je nešto što je za nas bilo fantastično. Nismo očekivali da se na vrhu brda, nalazi jedan mali kanjon i da se u njemu nalazi prekrasni objekat monumentalnih razmjera. To nije prava pećina, ima dubinu svega 50-tak metara. Prilikom tih istraživanja, našli smo Rimsku keramiku, tzv. Terasigelatu (fina rimska keramika, porjeklom iz Afrike a pripada III i početku IV vijeka). Takođe, pronašli smo dobro očuvani bronzani novac iz IV vijeka.

Negdje u IV vijeku izvršena je sahrana od strane stanovništa koji je sa područja Petnjice bio sklonjen u pećini. Pronašli smo vrlo mali dječji skelet i na njemu jednu fibulu krstastog tipa (fibula je ono što bi danas nazvali zihernadla) fino ukrašenu, pripada kraju IV vijeka i izložena je u našem muzeju. Ono što smo našli ispod tog sloja jeste ono što će nas narednih godina preokupirati u Radmancima, a to je sloj bronzanog doba. Ono što tamo nedostaje je zid koji je djelimično srušen, ostao je mali njegov dio. Trebalo bi obezbijedit sredstva da se konzervira i digne do određene visine.

Znači, unutar same pećine ispod rimskog perioda, nalazi se sloj bronzanog doba sa finim keramičkim sudovima ukrašenim pletenicama, a u najdubljim slojevima smo našli vinčansku kulturnu grupu. Tu smo našli kupaste zdjele na čijim su uglovima urađene glave ptica, sudovi koji se završavaju u obliku bivolje glave, a sve je napravljeno od pečene zemlje. To je karakteristično za vinčansku kulturnu grupu, a način ukrašavanja je karakterističan za fafos predionicu. Ono što je karakteristično, kulturni slojevi nijesu debeli, a kasnijim istraživanjima smo zaključili da je ovo mjesto koristilo kao kultno mjesto i kao pribježište. Mi na teritoriji Petnjice imamo najstariju kulturnu grupu unazad od 3 500 godina. Međutim u pećini postoji sloj žute zemlje i obrušenog kamena koja nas mogu odvesti i mnogo dalje. Jedan metar može da bude preko 100 000 godina. Naravno, ostaje da se otvara još sondi i da se radi na istraživanju na toj pećini. A geomorfološka slika ovog kraja nas upućuje na to. Ubijeđen sam da ćemo tamo naći fosilne ostatke.

Kompletan razgovora na YouTube kanalu Radija Petnjica

Istoričar Sait Šabotić je u emisiji “Putevi i raskršća” govorio o počecima pismenosti na prostoru Bihora.

ŠABOTIĆ: Postoje sporenja među istoričarima kada je precizno došlo do uspostavljanja prve institucije vezane za džamiju koja nije bila samo bogomolja, već i centar školovanja i obrazovanja. Prema podacima sadržanim u tefterima, mi u XVI vijeku nemamo džamija na području Bihora. Zvanična istorija Crne Gore kaže da se prva džamija pominje u Bioči 1530. godine, da je imala svog imama i tamo se navodi njegovo ime, ali prema onome što su savremeni izvori, a do toga možemo doći i iz teftera, džamije ne nalazimo, već dva manastira. Podaci o džamijama imamo u drugoj polovini XVI vijeka.

Jedan dio pismenosti na području Bihora širen je uz pomoć tekija, odosno zavija kao ustanova humanitarnog gostinskog tipa koje su postojale i u Bihoru. Mi danas znamo da je na području sela Bioča djelovao derviški red, da su to bile bektašije, i čak i po legendi imamo zanimljiv pomen o djelovanju dvojice pripadnika derviškog reda, pa su i oni uz svoj „zikr“, odnosno veličanje boga, doprinosili opismenjavanju stanovništva na određenom području.

Sa usvajanjem hati šerifa od vilhane 1830. godine, došlo je do značajnog popravljanja obrazovnih prilika u Bihoru. Taj značajni pravni akt otvorio je mogućnost za otvaranje novih škola, čak je i pravoslavno stanovništvo sa područja Bihora, dobilo mogućnost da otvori svoje škole gdje se nastava izvodila na maternjem jeziku i to je vrlo značajan trenutak. Nakon toga, 1846. godine je u Carigradu usvojen projekat za organizaciju izvođenja javne nastave. On je podrazumijevao tri grupe izvođenja- osnovnu, srednju i višu školu i to je značajan iskorak za svjetovno obrazovanje.

Područje Bihora ima posebnu tradiciju u pogledu obrazovanja i pismenosti, zbog pisanih tragova koji govore o tome i potvrđuju te navode.

Počeću od jednog natpisa sačuvanog u kamenu koji je svojevremeno istraživao profesor beogradskog univerziteta Dušan Glumac. Ta kamena ploča je bila sačuvana u nekadašnjim crkvinama u selu Hazane, a veliki istraživač Bihora Milisav Lutovac uspio je da je snimi i da ta slova sačuva. Po mišljenju profesora Glumca, taj natpis, pisan glagoljicom nije stariji od XIV vijeka. Ako pođemo od činjenice da se stanovništvo Bihora smjenjivalo i da imamo različite slojeve, od recimo Ilira i nekih drugih narodnih elemenata, dolazimo do trenutka kada su bili prisutni Bogumili. Moguće je da se u slučaju ovog natpisa radi i o stećku jer glasi da pod tim kamenom leži „Daboje niti nastrada niti ostari na ovom svijetu“. Sve to nas upućuje da je pismenost na prostoru Bihora vezana za XIV vijek, period kada su na tom području djelovali brojni manastiri koji su predstavljali zadužbine Nemanjića u kojima je cvjetala prepisivačka djelatnost.

Pozivajući se na istorijske izvore, moram pomenuti istaknutijeg iz tog prepisivačkog vremena, a to je pop Radoslav koji je 1524. godine napisao „Apostol“. Takođe, tu je i pomen grešnog dijaka Jovana koji je 1552. godine napisao „Tetra Jevanđelje“ koje se čuva u manastiru Beočin na Fruškoj Gori. U okviru đačkih ekskurzija sa svojim učenicima imao sam priliku da posjetim taj manastir i moram istaći da je „Tetra Jevanđelje“ zaista divna iluminacija, jedan lijep rukopis koji svjedoči da potiče iz polovine XVI vijeka.