ČITAOCI PIŠU: “DVA OBEĆANJA”

0

Već odavno je prošlo dvanaest sati. Magla se kroz mraz probija petnjičkom kotlinom. Miris žgari se navukao na decembarsku noć. Ledno je. Lavež pasa prekida tišinu. Ja se hrabro držim u svom naumu da napišem tekst. Moj prvi. On je posledica obećanja datom Enku i moram da ga ispoštujem.

Jasmin Kočan

Dok sam hodao u noćnu šetnju petnjičkom džadom, razmišljao sam o čemu bih ja to pisao.

Malo ko od se upitao i razmišljao kako se grije jedna džamija i zašto bi baš to koga interesovalo.

Almir Ramdedović mi je objasnio sistem.

“Nova ložiona je posebno odvojena u kojoj je velika peć na drva. Sistemom cijevi toplota se prenosi do džamije i gasulhane. Optimalna temperatura se održava konstatnim nalaganjem peći. To je skoro urađeno”, dodade Almir.

–          I šta ćeš, cijelu noć ćeš da nalažeš ovim sirovim drvima?

–          Šta ću, slegne ramenima Almir.

Život u varoši se sastojao iz dva izbora – kafana ili džamija. Kafane su bile toplije a i po brojnosti su prednjačile. Hrabrost je bilo otići i pomolit se Bogu. Uvijek je to bila manjina koja je prkosila svim, ovo i ono zemaljskim zakonima. Treseš se pred Bogom, a odolijevaš hladnoći. To je duhovna vertikala kojom se Bihorac u tišini i u suprotnosti sile gravitacije, pokušavao uzdići. Biti bolji. Vjerovatno bi ljudi jedva čekali da se završi i da idu neđe da se ugriju na toplo.

A đe bi?

Uz kahvu i ono što se nekada zvalo muhabet, a sada internet.

Zabrana korišćenja duvana u javnim prostorijama je čovjeku vratila nadu. Nekada je to bilo nezamislivo. Sada su pušači ti koji moraju vani. Vjerovatno je broj pušača smanjen makar u zimskom periodu. Ali ne bih o njima – draži su mi klanjači. Ti hrabri Bogobojazni i Bogoljubivi malobrojni ljudi zbijeni u safovima, njih grije božja ljubav te njima nije hladno. Njihova iskra vjere ljubavi i istrajnosti u traganju za Svevišnjim i smislom nikada ne prestaje. Naprotiv, sve je jača! Ali sjutra će biti drugačije. Biće im toplo u džamiji…

I zato žurim da ispunim i drugo dato obećanje, ovog puta dato Almiru i umjesto njega naložim ložionicu naše petnjičke ljepotice.

JASMIN KOČAN

PRIČE IZ DIJASPORE: DŽEMALUDIN LATIĆ – SVAROVICE (1/10)

U narednih deset dana u isto toliko nastavaka obajvljujemo priču Džemaludina Latića “Svarovice”.

Latić je rođen u  mjestu Pridvorci, Gornji Vakuf u Bosni a u ovoj priči dokazuje svoje bihorsko porijeklo.

                                                  SVAROVICE

I

Ovo što ćemo sada ispričati dogodilo se u našem kraju davno, prije više od dvjesto godina, u ona sretna vremena kada su ovom zemljom hodile evlije i kada je u njoj bilo mnogo ovaca i pčela.

Po svoj prilici, to je bilo u četvrtom- ili petom?- koljenu otkad je – odnekud iz Hercegovine, ili sa sjeveroistočnog zaleđa Jadranskoga mora, iz Like, ili sa bihorskih planina, ko će ti ga znati – u Suhodo doselio rodonačelnik našeg plemena i osnivač sela, Šećer-aga Skopljak.

Doselio je, kaže priča, oko Duhova, na konjima natovarenim sepetima iz kojih su virile mnogobrojne gologlave dječije glave.

On je jahao naprijed, pod bijelim sarukom i u dugom crnom kaputu, sa tek progrušanom kratkom žutom bradom, naoružan puškom i handžarima zadjevenim pod pasom, na prvom konju sedleniku, sa najstarijom od svoje četiri žene i sa mlađom djecom koju je dobio s njom. Dvojica najstarijih mu sinova od ove žene jahali su svaki svoga hata, isto tako naoružani i u aginskim sarucima, sa bijelim košuljama i bensilasima u zlatnim bojama. A iza njih su išla tri vranca, na svakom po jedna žena sa svojom djecom. Zapravo, četvrta, najmlađa, koja još nije bila zanijela, posudila je na ovom putu po jedno dijete od svojih dviju inoča, i jahala živahno i razdragano u tome osunčanom pramaljetnom danu razgledajući novi kraj gdje je vlast dodijelila čiftluke njihovom đuvegiji Šećer-agi („koji nije Bog zna kako lijep, ama jeste sladak,“ bila je česta začkoljica ovog šereta rodonačelnikove „čerge“).

Četiri budimke u Velikim baščama iznad sela, koje i danas cvjetaju i čiji plod miriše onim svojim prepoznatljivim mirisom (kojim – prema Rumiju i nekim drugim gavsovima – miriše Sâm Dženāb-i Hakk) svjedok su toga sretnog i raskošnog braka, a Skopljaci koji su izhmilili iz njega na svaki Bajram dolaze pod te jabuke – svaki pod svoju, pa onda i pod ostale – prisjećajući se svoga babe, babinog babe i babinog babe babe, svojih amidža, djedova i pradjedova po muškoj lozi, pa se onda, kako je i red, prisjećaju svoje ženske loze. I svi se, na kraju, nađu na jednom ušću – kod pra-pradéde Šećer-age i četiri pra-pranene.

Iz kôla onog Šećer-aginog sina čija se budimka razgranala na istočnoj strani Velikih bašča rodio se, kako rekosmo, prije dvjesto i kusur godina, Zuhdo sin Ibrahima Zukušina sina Mehmeda muhtara sina Ibrahima Čajdinušina sina hodže Metke miskina sina Šećer-agina.

Zuhdo je bio jedinac u svojih roditelja. Jedno od malih nogu tužno, tiho i svima drago dijete. I on je imao mutnozelene oči, po kojima je Šećer-agina loza poznata u ovom kraju i po kojima se i danas prepoznaju njegovi mnogobrojni potomci kad god se sretnu diljem bijeloga svijeta. Krhka zdravlja, od dječaštva povijen u leđima (zbog povrede koju je zadobio od pada na guvno, u snu, iz pojate), savijenog nosa na koga je hunjkao, Zuhdo je svoj vijek proveo u samoći, ibadetu i sa čudnim, ama istinitim bešaretima koja se i danas prepričavaju u našem kraju.

Pripovjedač nije mogao dokučiti zašto, ali želi istaći da se junak njegove priče još od dječaštva klonio ljudi i družio se samo sa svojim ovcama, kerovima, volovima i kravama na vani, u avliji sa pilićima,  po kući sa mačkama…, i sa svima njima povazdan pričao kao da su oni insani.

Nijema Božija stvorenja toliko su se zbližavala sa njim da su, ve la havle, razumijevala njegov jezik i slušala ga: na Zuhdin blagi povik njegov Cvjetko bi dizao jednu pa drugu nogu i samo njemu dopuštao da ga u miru potkuje; šćenac koga bi naruži zbog nekog njegovog nestašluka prilazio bi mu, savijao mu se oko nogu i tako tužno zavijao da su i oni koji su gledali taj prizor znali da ga to on moli  da mu oprosti njegov prekršaj, neki njegov pobješnjeli napad na nepoznatog putnika i sl.; njegovi volovi – kojima se, opet, obraćao gotovo strogo, ali sa nekim posebnim uvažavanjem, što je godilo njihovoj ćudi i silnoj džovdi – sami bi turali svoje velike glave u jaram u njegovim rukama; krave bi radosno mučale kad se on – pozdravivši ih uza spomen Božijeg imena- pomoli u štali i jedva čekale da ih počeše po vratu; mačke su ga sačikale pred kapijom, trljale ga vratom po uzglavlju čakšira i zaskakivale mu se na rukave dok im je on iz torbe -donosivši salavate na onoga koji je pohvalio samilost prema njima – vadio komadiće hrane koju su najviše voljele, a znale su da ga otprate i do džamije, sve do njegovog mjesta u jednom ćošku, gdje su mirno kunjale sve dok on ne bi sklanjao namaz i proučio zikir. A posebno su mu se radovala ždrebad; njih je, sjećajući se našeg mudroga kralja Sulejman-pejgambera, iz teočaka puštao vani s njihovim „materešinama“, zekama, dorušama i vranicama, pa ih, od dragosti, diveći se njihovom zdravlju i živahnoj igri, mamio na dlan, davao im po kocku šećera i mlada hrastova lišća i naticao im na vrat šarene ogrlice sa po dva-tri mesingana zvončića…

Bacio se, kažu, na nekog od peterice svojih daidža, onog za koga se govorkalo da je evlija (viđale su ga bosanske hadžije na Ćabi u isti dan kad je on bio u svojoj tekiji!), i to „iz Bosne,“ to jest, iz okoline Fojnice, kako se ovaj kraj u narodu zove, gdje su ljudi od pamtivijeka pobožni i učevni i gdje se i danas događaju kerameti. A Zuhdina je majka bila Zukuša, potomak Husejn-babe Zukića, osnivača nakšibendijskog tarikata u Bosni, rodom iz Tvrča, sela čija visoka brda, svezala za oblake, ujutro i podnoć obeharaju kad na njih šljegnu silna stada ovaca.

Najprije od nje, a onda, izgleda, i od njezina brata, kome je uoči petka odlazio na noge sve do Prokosa, izučio je vjerske nauke i „srkao dervišluka.“ Narod ga, stoga, još dok bijaše u mladosti, prozva Zuhdi-bàbom, mada se on nije volio tako predstavljati. Sve dok je bila živa, majka mu je govorila da ga je njegovo ime Zuhdī (Onaj koga dunjalučke čari ne mogu omesti od sjećanja na Allaha, dželle šānuhū) u potpunosti obilježilo „zāhiren ve bātinen“ – u vanjštini i u duši, mada je i njoj bilo drago čuti kada ga svijet oslovljava ovom velikom titulom i ne znajući šta ona znači i podrazumijeva.

Osim sa svojim životinjama, razgovarao je, i to nekim još zagonetnijim jezikom, i sa vodama. U našem kraju izvire bar jedna stotina manjih i većih vrela, kroz njega protiču dvije rijeke i pet-šest potočića, jedno veliko jezero se napuni na proljeće i ne presušuje do Kasuma, dok drugih dvoje-troje, manjih i dubljih, presuše već u rano ljeto i zatrave se u šaš. Odakle potiču, gdje nastaju, kuda teku, kako izviru baš u našem kraju i zašto presahnjivaju baš u ta i ta doba te mnoge vode? – ako iko, osim Boga, o tome može nešto znati, to bi bio on, Zuhdi-bàba, prijatelj njihov.

Iz dana u dan, čuvajući ovce i izvodeći pčele, on obilazi i blagosilja svaku od tih voda na koju naiđe. I nijednu ne zaobiđe, svakoj se svrati i sa svakom vodi svoj slatki eglen-beglen.

Čim priđe nekoj od njih, nazove joj selam, otkopa busen ili uzme kamen, sagne se i koljeno položi na nj, ogleda se u njezinom ogledalu pa se tri puta napije, svaki put potegnuvši Bismillu i neku od svojih brojnih dova, a na kraju se zahvaljuje „Onome koji je dao i nadario.“

Dugo sjedi pokraj njih, šuti i nešta im govori, govori, uči dove, dlanom potire lice, púše nad njima pa, na kraju, progovori našim, ljudskim jezikom:

-Aaa, slađa si mi ove godine nego lani. Mašallah! Provaljanila se, he-he-he! Ama neka, i lani si ti bila slatka i valjana, nisam rek'o…Ne ljuti mi se, ja to onako…, od dragosti što se opet, evo u nekol'ko dana, belćim, viđamo… Ve selam!“ I digne se i ode od nje – okrenut prema njoj licem, i tako se natraške udaljava nekoliko koraka, kao što su naši preci nekada, dok su se čuvali stari običaji, izlazili iz džamije.

Prepoznavao im je okus do te mjere da je mogao pogoditi s kojeg je vrela koja donesena, pa čak, ako bi neko izmiješaj vode sa dva vrela ili potoka, on je, čim pomiriše sud, odgonetao koje su to vode:

-Kikuša! Kikuša, moga mi Boga!

-Aha?!…Kikuša i Bajramuša!

-Na moju dušu, ovo ti je voda sa Kaurskoga guvna, ispod onog trnka…

Znao je koje su zdrave, a koje štete zdravlju, i iznosio čudnu teoriju o odnosu njihove boje i okusa, na jednoj strani, i Sunca i Mjeseca, na drugoj strani, pa one koje izviru iz strana koje odmah po izlasku ogrije sunce i obasjava ih sve do navečer, kada ga, sa svojom prosijanom  svjetlošću, smijeni hladna mjesečina, prema njegovom kazivanju, „veselije su, slađe i zdravije, i na njih slijeću i oko njih kruže meleci sa svojih sedam stotina dugih krila“, dok su one koje ističu ispod hladovitih strana „kiselkaste i, Bože mi oprosti, zločeste; oko njih ima više šejtanske plijesni nego čistih meleka.“  Nadalje, prema njegovim besjedama koje se i danas pamte u našem kraju, te i te vode liječe žive kraste, gluho bilo, sugreb, micinu i džigere, a od tih i tih se stvara kamenac; neke nadimaju i kvare mokraćnu bešiku, a neke liječe utrobu od svake zaraze, smiruju želdac i otklanjaju glavobolju; od nekih i konj može da se nadme, pa čak i da crkne ukoliko ih se vruć napije (od davnina je poznato više takvih slučajeva, a sve iz Zuhdi- bàbinih priča).

A kada bi ga put nanesi na Svarovice, koje izbijaju iz kamena u jednoj šikari u podnožju Crnog vrha i u koje tuku i sunce i mjesečina, uzmi bi pregršt njihove vode pa bi je, kao kakav pobjednik, polij po kamenu i ovako bi govori:

-Prvak dana u hefti je petak, kada je stvoren Adem-pejgamber; prvak mjeseci u godini je ramazan, kada je spušćen Musāf; prvak hajvana je ovca, jer je ona iz Dženneta, a prvak bosanskih voda ste vi, drage Svarovice – jer vi tečete iz kamena, u kamenu se varite, tople ste… i zdrave…, k'o što su iz kamena potekla i Musaova vrela! I ona voda kojom je Ejup-pejgamber saprao svoj mujasin pa ozdravio, mora da se i ona u kamenu varila i iz kamena tekla! Aaa, Bož'jeg davanja!- pa bi opet desnicom zahvati s njihova vrutka i napij ih se s takvim merakom kao da se nikad prije nije okusio vode.

(nastaviće se)

http://dzemaludinlatic.com/biografija/

ZENKA U PETNJICI: ZAKON O NACIONALNIM SIMBOLIMA VAŽAN ZA GRAĐANE PETNJICE

0

Ministar za ljudska i manjinska prava u Crnoj Gori Mehmed Zenka juče je, sa svojm saradnicima posjetio Opštinu Petnjicu.

Tim povodom razgovarao je sa predsjednikom Opštine Petnjica Samirom Agovićem.
Tema sastanka je bila unapređenje ljudskih i manjinskih prava, posebno okategorijama koje su potrebne pomoći.

„Drago mi je što sam u Petnjici, jednoj od najmlađih opština u Crnoj Gori. Naš razgovor je tekao u pozitivnom smjeru na rješavanju ljudskih i manjinskih prava. Potpisali smo sporazum o razumijevanju. Područje Petnjice i njene smjernice su pokazatelj da Petnjica ima jasnu viziju i da zaslužuje posebno mjesto u Crnoj Gori“, kazao je za portal ministar Zenka.

Na pitanje novinara Radija Petnjica koji su to projekti koji su upućeni Petnjici, Zenka je rekao da je ministarstvo poslalo zakon o nacionalnim simbolima u Skupštinu. Taj zakon, kaže Zenka je bitan za građane Petnjice. On je dodao da će se takođe potruditi da pomogne u oblasti kulture i unapređenju ljudskih i manjinskih prava.

„Zadovoljstvo nam je što nam je u posjeti ministar sa svojim saradnicima.
To je bila prilika da razmijenimo mišljena o raznim temama u oblasti kojima se bavi ministarstvo sa širokim spektrom prava za svakog građanina.
Zaključeno je na sastanku da Vlada Crne Gore i resorno ministarstvo daju punu podršku Petnjici na svim poljima za potpuni razvoj.
Ministar je razumio poziciju Petnjice i njene potrebe, posvetio je pažnju gdje je i njegovo resorno ministarstvo zaduženje a to je pitanje prava svih etičkih zajednica, prije svega romske popupacije u Petnjici i njihovim rješavanjem stambenog pitanja.
Zahvalan sam resornom ministru koji je dao punu podšku našim projektima kao što su izgradjna dječijeg vrtića, adaptacija školskih objekata i svih ostalih projekata kako bi Petnjica bila ravnopravna sa svim opštinama u Crnoj Gori.U okviru Bihorskog kulturnog ljeta želimo da afirmišemo kulture svih naroda koji su zastupljeni u Crnoj Gori“, zaključio je Samir Agović predsjednik Opštine Petnjica za portal Radija Petnjica.

Ministar Zenka i predsjednik Opštine Samir Agović potpisali su  Sporazum  o saradnji u borbi protiv diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, poštujući ostvarivanje osnovnih ljudskih prava LGBTI zajednice u Crnoj Gori, stoji na sajtu Ministarstva za ljudska i manjinska prava u Crnoj Gori. 

ENKO KORAĆ

KULTURA I DIJASPORA: DANI BOŠNJAČKE KULTURE U LUKSEMBURGU

ZK Bihor iz Luksemburga ne posustaje; samo u zadnja dva mjeseca imao je dvije prestižne manifestacije kulture: Obilježavanje jubileja „Deset godina postojanja“ i festival „Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“

 
Još jedan festival, u organizaciji udruženja ZK Bihor iz Luksemburga, je iza nas. Još jedna dobro organizovana priredba kulture 30-og novembra i 1-og decembra ove godine, protekla je u znaku Desetogodišnjice postojanja ZK Bihor.
Grupa ljudi, istinskih entuzijasta, predanih očuvanju tradicije i kulture – još jednom su, i to sa visokom ocjenom, položili ispit zrelosti i nacionalne osviješćenosti.

Svi smo mi, na kraju isti, misleći na norode koji žive na Balkanu, sa malim kulturološkim razlikama. I to, za svakog normalnog čovjeka, treba predstavljati prednost, a ne falinku. Jer upravo ta tanka nit kulturološke različitosti i jeste essencija i najljepša šara na multinacionalnom i multikonfesionalnom tkivu naroda Crne Gore i drugih država na Balkanu, a, svakako, i u svijetu.
Bošnjaci Crne Gore, kao i drugi narodi koji je čine, sa tom svojom kulturološkom različitošću, predstavljaju cvijet u kulturnom mozaiku Crne Gore i Balkana.
***

Ovogodišnju, desetu po redu, manifestaciju „Dani bošnjačke kulture u Luksemburgu“ svečano je otvorio ministar rada i socijalnog staranja u Vladi Crne Gore Kemal Purišić, koji je, između ostalog, naglasio da je dijaspora dala nemjerljiv doprinos crnogorskoj nezavisnosti, ali i da različitost kultura koje se dopunjuju predstavlja bogatstvo našeg državnog prostora.

“Ovo je prilika da vam iskažemo veliku zahvalnost za sve što ste radili i radite da današnja Petnjica i Bihor budu zajednička briga i naša kuća koju želimo da uredimo na najbolji mogući način“, rekao je Purišić.
Ministar savjetnik u ambasadi Crne Gore u Briselu Predrag Stamatović govorio je na skupu i još jednom podvukao čvrstu saradnju ambasade Crne Gore i dijaspore u Luksembiurgu.

***

Svakako, kao što je mnogima poznato, ZK Bihor iz Luksemburga jeste čuvar kulturnog obilježja i tradicije Bihora, Bošnjaka i Crne Gore koju doseljenici u Luksemburgu, članovi ZK Bihor, uzimaju za svoju jedinu domovinu.:
“Mi znamo ko smo, odalke dolazimo i šta želimo. Mi nastavljamo stazama kulture, humanitarnog rada, organizovanosti, čuvanja tradicije našeg Bihora, Petnjice i naše Crne Gore”, Rekao je, u svom obraćanju, između ostalog,  predsjednik UO ZK Bihor, diplomirani iženjer Esko Halilović i naglasio:
Mi sve što radimo vezano za ZK Bihor, zavičaj i svoju domovinu – radimo srcem, a kada se srcem radi rezultati ne mogu izostati i zato mi jesmo danas udruženje o kojem se priča širom dijaspore i domovine. Potrudit ćemo se da tako i ostane.

 

                Bogata književna lepeza na festivalu


Na ovogofišnjoj manifestaciji učešće su uzeli književnici: Nico Helminger, književnik iz Luksemburga, Sreten Vujović, Safet Sijarić i Ivana Đukić iz Crne Gore, Murat Baltić porijeklom iz Sjenice, koji godinama živi u Njemačkoj, kao i Dino Burdžović rođen u Bijelom Polju a koji, također, godinama živi u Njemačkoj. Iz Bosne i Hercegovine predstavio se prof. dr Džemaludin Latić,  kao i glumac Zijah Sokolović čiji su nastup često prekidali frenetični aplauzi u prepunoj sali Centra za kulturu u gradu Rumelanžu.
O književnom stvaralaštvu Murata Baltića govorio je poznati publicista Almir Mehonić, dok je moderiranje književnih nastupa kao i promocije časopisa „glasnik Bihora“ i monografije „Deset godina postojanja udruženja ZK Bihor“ pripalo Faizu Softiću.
Promoteri monografije bili su: Remzija Hajdarpašić, dr. Ismet Iko Latić, Safet Sijarić i urednik monografije Faiz Softić.
Promocija časopisa „Bihorski glasnik“ povjerena je Sinanu Tiganju, Džemilu Skenderoviću, Ismetu Iku Latiću i Faizu Softiću.
Ovaj put publika je imala priliku slušati i mladu Elvinu Rastoder za klavirom, koja je maestralno izvela kompoziciju 1ére Arabesque Debssy.
KUD „Bihor“ iz Petnjice pokazalo je da s pravom slovi za jedno od najboljih folklornih društava u regionu.
Pored KUD Bihor iz Petnjice, publika je imala priliku vidjeti i nekoliko koreografija folklorne sekcije ZK Bihor.
Na ovoj manifestaciji predstavila se i Sevda Čelebić, porijeklom iz bihorskog sela Crhalj, prva Bihorka koja je u svom rodnom selu pokrenula seoski turizam; izgradila veliku kuću i uredila ambijent, te je svake godine posjećuju turisti iz Evrope, mahom iz Holandije.
Voditelj programa i ovaj put – Hamdija Rastoder.
I, da bi sve bilo kako valja i tradicija nalaže, vrijedne aktivistkinje ZK Bihor su pripremile bihorsku sofru za goste i sve prisutne, tako da smo se imali priliku, za trenutak, i kroz ukuse i mirise tradicionalnih jela, vratiti zavičaju, kojega, i na taj način, čuvamo od zaboorava.

FAIZ SOFTIĆ

 

.

 

POZIV ZA PREDLOGE: IZBOR ZA NAJBOLJA DOSTIGNUĆA U SPORTU U OPŠTINI PETNJICA

0

Opština Petnjica tradicionalno nagrađuje najbolje za dostignuća u sportu u tekućoj godini.  Nagrade će biti u 3 kategorije:

  • Najbolji sportski kolektiv,
  • Najbolji sportista i
  • Najbolji sportista u dijaspori.

Iz Opštine su pozvali sve da pošalju svoje predloge sa obrazloženjima na e-mail: [email protected] ili na šalteru pisarnice, sa naznakom: predlog za najboljeg sportistu ili klub u Petnjici za 2019.godinu.

Za najboljeg sportistu u dijaspori predloge šaljite Radiju Petnjica na kom ćete moći i da glasate za te predloge.

 

FOTO PRIČA: PETNJICA POD SNIJEGOM

0

Petnjica je prvi put ove zime osvanula bijela, pod snijegom. Padavine su se očekivale mnogo ranije, ali dugo “Miholjsko ljeto” produžilo je lijepo vrijeme i bihorskim domaćinima uštedio koji metar drva.

Ipak, snijeg nije blokirao puteve jer su svi prohodni i saobraćaj se, uz opreznu vožnju, odvija bez zastoja.

SJUTRA HRONIKA PETNJICE, GOST PREDSJEDNIK OPŠTINE SAMIR AGOVIĆ

Sjutra (četvrtak, 5.decembar ) od 10:15 u emisija Hronika Petnjice, gost studija Radija Petnjica je predsjednik opštine Samir Agović.

U ovoj hronici, slušaoci zavičajnog radija imaće priliku da predsjedniku postave pitanja o aktuelnim dešavanjima na području opštine. Pitanja za emisiju „Pitajte predsjednika“, slušaoci mogu slati na na mail adresu: petnjica.radio@gmail.com, u inbox FB stranice ili na broj telefona: 051 / 241 – 351.

D.B.

PREDSJEDNICI OPŠTINA PETNJICA I PRIBOJ ZAJEDNO DO EU FONDOVA

PREDSJEDNICI OPŠTINA PETNJICA I PRIBOJ ZAJEDNO DO EU FONDOVA

0

Juče je u Priboju održan radni sastanak predsjednika Opštine Petnjica i Opštine Priboj na kojem su dva čelnika razgovarali o EU fondovima i mogućnostima prekogranične saradnje kao i razmjeni iskustava i primjera pozitivne prakse u radu dvije opštine.

Predsjednik Samir Agović obavio razgovor sa predsjednikom opštine Priboj, Lazarom Rvovićem i predsjednikom SO Priboj, Borisom Mrdovićem.

„S obzirom na to da su već raspisani pozivi za projekte prekogranične saradnje Srbije i Crne Gre, vidimo veliku mogućnost da skoro u svim oblastima možemo konkurisati za sredstva, naravno nakon izrade projekata i aplkacija. Opština Priboj ima iskustvo za povlačenje sredstava iz EU fondova, a takođe je i naša opština već njih korisnik tako da očekujemo da ćemo to iskustvo  objediniti i da ćemo ostvariti željene efekte“, saopšteno je iz kabineta predsjednika opštine Petnjica, Samira Agovića.

DENIS BOŽOVIĆ

SAMIR AGOVIĆ: PETNJICI POTREBNI INVESTICIONI FONDOVI EU

OSVRT: SNIJEG ISPRAZNIO ČARŠIJU

0

Prve snježne pahulje i prohladno vrijeme je ispraznilo petnjičku čaršiju. Ono malo stanovništva koje je moralo poslovno da boravi u centru Bihora, odmah po završetku posla, ili nazad kući ili u neku obližnju kafanu.

„U Petnjicu skoro kao u Meku. Ove ljepote nema niđe. Ovaj snijeg nas je zatvorio i okupio oko veoma važnih tema. Izmđu ostalog, čudmo se što se Vasojevići stalno komate oko nepovratne ambalaže piva, što se Šumadinci sjekiraju oko cijene plina, a mi se sjekiramo oko Centralnog komiteta i zašto Petnjicu tamo predstavlja samo jedno pleme“, reče jedan od rijetkih prolaznika sa šubarom na glavi, aludirajući na to da Tito još nije umro.

D.B.

PRVI SNIJEG U BIHORU

PRVI SNIJEG U BIHORU

0

Danas je u Petnjici i okolnim selima pao prvi snijeg. Visina snijega je bila dovoljna da se napravi par grudvi i da se malo zabavi na ovogodišnjem prvom snijegu.

Prvi snijeg obično padne i dosta ranije, ali ove godine Petnjica se zabijelela tek jutros.

Svi putni pravci su prohodni ali zbog klizavog kolovoza neophodna je oprezna vožnja.
E.K.