Mudre i lijepe riječi muslihuna su postizale mnogo kad god su sloga, mir i svakodnevni život bili narušeni. One su mirile neprijatelje ostvarujući gotovo nedostižne ciljeve.

Na prostoru Bihora i šire, među bošnjačko-muslimanskim stanovništvom, postojala je jedna posebno cijenjena institucija – muslihun/i. Suštinsko značenje tog pojma, koji svoje korijene duguje arapskom jeziku i koji je izveden iz jednog dijela Kur'anskog ajeta sure El-Hudžurat (Sobe), jeste pomiritelj, onaj koji miri zavađene, ko uspostavlja mir (u devetom ajetu ove sure, pored ostalog je zapisano: „Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih…“; u narednom ajetu je naglašeno: „Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha da bi vam se milost ukazala“). U muslihune se zato nije mogao svrstati bilo ko. To su mogli biti jedino ugledni ljudi, odnosno oni kojima je, zbog znanja, urođene inteligencije i iskustva, priznavan autoritet među drugima. Često se muslihunstvo njegovalo u pojedinim porodicama i bilo njihova tradicija unazad nekoliko pasova. Na taj način se, u onome ko je nastavljao muslihunske poslove, akumulirala mudrost, sabur, praktično iskustvo i sve ono što je bilo potrebno da se ostvari ravnoteža između ljudskog duha i oscilacija u življenju i pogledima na njega.

Koliko su oni bili cijenjeni, i kako se vodilo računa o njihovom ugledu, možda najbolje govori i ilustruje jedna anegdota koju je zabilježio književnik Zaim Azemović. Nekom prilikom u selu Uglu na Pešteri skupili su se muslihuni da izmire zavađene. Među muslihune je pozvan i Bajram Balota iz Balotića. Kako je uvijek bio skromno odjeven, jer nije imao ćurak (bio je simbol bogatijih), već običan talagan, ušao je u sobu punu ljudi, nazvao sellam i sjeo u dno sobe. Oni bliži su prihvatili sellam, dok drugi nijesu ni primijetili da je bilo ko ušao u sobu. Nedugo nakon toga jedan od muslihuna je zatražio da počnu posao zbog koga su se okupili. Domaćin se nije složio sa tim, već je rekao da nema ništa od posla dok ne dođe Bajram Balota. Sa dna sobe uslijedio je odgovor: – Počnite vi samo, Bajram je tu. Oni pribraniji su odmah reagovali, ustali i pomogli Bajramu da ustane i odveli ga u pročelje sobe, tražeći od čovjeka koji je sjedio tu da se pomjeri kako bi Bajram sjeo. Čovjek je negodovao, a Bajram čim je sjeo, reče tom čovjeku: ‘Uvijek sjedni na dnu sobe, pa gdje ti ljudi odrede mjesto. Ne trči da sjedneš na mjesto koje misliš da ti pripada, jer to ljudi određuju, pa ti se može desiti ovako da sjedneš na tuđe mjesto'“.

Obdareni govorništvom i sposobnošću da brzo reaguju na riječima, muslihuni su imali riječ kao „glavno i moćno oružje“, kojim su uticali na druge da prihvate njihove prijedloge. Muslihuni su, prije svega, mirili ljude, porodice, bratstva i plemena, ali je njihova uloga vremenom bivala sveobuhvatnija. Najčešće su postupali u duhu mudre poslovice da „blaga riječ zove prijatelje; ona tješi i miri neprijatelje“. Angažovanje muslihuna uslijedilo bi svaki put kada bi došlo do ozbiljnih sukoba između pojedinaca ili porodica, a koji su prijetili da prerastu u širi sukob. Način njihovog uključivanja u proces pomirenja dešavao se samoinicijativno ili na molbu krivca. U takvim slučajevima muslihuni su odlazili u kuću oštećenog u sporu, „na hatar“, kako se najčešće govorilo, kako bi zatražili izun – mir.

Glavni cilj muslihuna ili čitavog muslihunskog vijeća bio je da postignu od oštećenog da ne posegne za bilo kojom vrstom osvete. Svaki muslihun je na umu morao da ima tri osnovna principa ili pravila u svom djelovanju: da se nikada ne svrstava ni na jednu stranu; da mnogo ne govori; i da vodi računa da ljudi njegovu izgovorenu riječ „ne bace za vrata“ (ne shvate neozbiljno). Broj muslihuna koji su preduzimali da određeni slučaj razriješe i kanališu u tokove koji su garantovali mir, zavisio je od težine sukoba ili od eventualne štete koja je bila počinjena djelovanjem krivca. Muslihunsko vijeće je najčešće brojalo 24 najuglednija pojedinca sa određenog prostora, ali se moglo desiti da taj broj bude i veći. Ako bi djelovali u manjim grupama, vodilo se računa da broj muslihuna u grupi bude neparan.

Najteži slučajevi za muslihune bila su ubistva. Pored njih muslihuni su rješavali sporove oko međa, slučajeve pomirenja prijatelja kada bi se desilo da se djevojka uda bez odobrenja roditelja, slučajeve pohare imanja i sl.

U teškim djelima koja su završavana smrtnim ishodima, „odrezana“ tj. procijenjena šteta od strane muslihuna zvala se „krvnina“. Nju je plaćao onaj ko je počinio štetu ili krivično djelo. Procijenjena šteta mogla se isplatiti u novcu ili naturi (stoci, ćilimima, zlatu, oružju..). Pristajanje na isplatu krvnine podrazumijevalo je trajno čuvanje mira. U takvim situacijama strane u sporu su odustajale od redovnih sudova. U postupku dolaska do trajnog rješenja, muslihuni su pribjegavali i mirenju pomoću sklapanja braka. To se činilo upravo između zavađenih strana. U takvim slučajevima djevojke su bile žrtve mirenja, bolje reći, garant mira između zavađenih strana. Kćerka, sestra ili neka bliska rođaka počinioca, bila je obavezna da se uda za nekog sa oštećene strane. Takvim mirom muslihuni su postizali naročito trajna rješenja.

Način rada muslihuna bio je sličan nekoj vrsti isljeđivanja. Oni su razgovarali sa krivcem i oštećenim, ispitivali svjedoke ukoliko ih je bilo, imali pravo da traže da se krivac zakune, ako su tvrdili da nije kriv, ili da se drugi zakunu za njega. Takav postupak sadržao je u sebi elemente običajne tradicije i postupaka koji su na određeni način predstavljali iskorak u vremenu.

Nakon sprovedenog istražnog postupka slijedio je postupak razmjene mišljenja svih muslihuna. Taj dio posla obavljan je u kući krivca, po mogućnosti bez prisustva ukućana, ako se nije mogla obezbijediti posebna prostorija. Muslihuni su tom prilikom najčešće sjedjeli u krugu, a njihov skup bi otvarao onaj kojega bi za to odredili (najstariji, neko sa najvećim autoritetom i sl.). Njemu bi bilo povjereno vođenje cjelokupnog postupka donošenja odluke o presudi i on je predstavljao muslihune pred porodicom krivca i oštećenog.

Tokom rada muslihuna riječ je prvi dobijao najmlađi muslihun. Njegov zadatak je bio i da bilježi ili pamti ono što su ostali govorili, odnosno iznosili činjenice ili predlagali kaznu. Ta je bila neka vrsta vođenja zapisnika sa sastanka muslihuna. Nekada se vodilo i računa da se govori s desna u lijevo. Sastanak muslihuna završavao je najugledniji muslihun ili onaj koji bi bio određen da predsjedava. Značajnu ulogu među muslihunima često su imali imami ili hodže.

Kada bi muslihuni svoj rad priveli kraju, pozivali bi krivca i njegovu porodicu da im saopšte svoju odluku. Slijedio je naredni korak koji je podrazumijevao saopštavanje odluke oštećenom. Za taj korak muslihuni su zajedno sa krivcem odlazili kod oštećenog. Pošto se najčešće znalo ili moglo vidjeti i naslutiti kada će muslihuni doći, porodica oštećenog ih je čekala pred kućom. Nakon razmjene obaveznih pozdrava, muslihuni i krivci ulazili bi u kuću. Pristanak oštećenih da krivca puste da uđe u kuću, predstavljao i pristanak na simbolični mir između zavađenih. U samoj kući oštećenog ili oštećenih, muslihuni su iznova uzimali riječ i saopštavali svoj sud, odnosno odluku koju su donijeli. I u tim slučajevima oni su bili svjesni da lijepe riječi ne koštaju mnogo, ali da se njima postiže mnogo. Upravo snagom riječi i pravednog sagledavanja činjenica, muslihuni su stvarali mostove među ljudima premošćavajući ponore koji bi bili stvoreni raznim činjenjima, djelima ili nedjelima.

Kroz dugu istoriju Bihor je imao svoje muslihune. U mnogim selima bilo je onih ljudi koje su ostali mještani posebno pribirali, uvažavali, cijenili i poštovali. Zbog mudrosti koju su ispoljavali i na djelu pokazivali, mnogi muslihuni iz Bihora su ostali upamćeni u anegdotama, pričama i kazivanja. Ta riznica sjećanja na njih je bogata pa se prosto nameće pitanje zašto još uvijek nemamo monografiju posvećenu njima i plemenitoj misiji kojoj su bili posvećeni.

Bez obzira što je prošlost na području Bihora donosila i odnosila razne države, zakone i uzuse, institucija muslihuna nije gubila na svom značaju, već je opstajala i prkosila onim institucijama koje su smatrane za sistemske. I u naše vrijeme, bez obzira na postojanje savremenih institucija koje se bave raznim vrstama zaštite ljudskih prava (medijatori), muslihuni su i dalje prisutni. Djeluju i odolijevaju. Njihova riječ i njihov način rada još uvijek se poštuje i uvažava.

U Nikšiću, 16. maja 2020. god.