Jutarnji sunčani zraci se pripremaju da zagospodare horizontom.
Polako se sve budi.
Rani cvrkut ptica presječe poneko promuklo pjevanje sve rijeđih pijetlova, koji nam najavljuju novi dan i novu nafaku. Na okolnim pokošenim rosanim livadama već ojačala i druga ruka koja će za koju heftu stasati za kosidbu. Vrijedne pčele ko, zapete puške čekaju, da im jutarnja rosa ustu-pi prostor, pa da užurbano pohitaju da privode kraju ovogodišnji hizmet i da pripune svoje saće. I njih je sve manje, pa se često dosjetljivi pčelari, na sreću ne svi, u nedostatku pravog meda bave raznim mućkama i eksperimentima, kako bi zadovoljili sve veće prohtjeve tržišta za pravim medom. Pritom su i cijene zakovali, ne možeš kilo meda kupit ispod 20 Eura da ti je za iljač.
Ono što nam je poklon od Svevišnjeg Gospodara svjetova, što mi nazivamo prirodom, funkcioniše besprekorno, sve dok najsuperiornije živo biće ne dođe u kontakt sa njom i aktivno uzme učešća u permanentnom stvaranju haosa u toj harmoniji, tu onda nastaju peripetije raznih oblika.
Najšizofreniji paradoks univerzuma.
Sva ta jedinstvena savršenstva dobijena na korišćenje od Allaha dž.we teala, najviše uništava nje-govo najuzvišenije stvorenje – čovjek, a stvorena su da bi njemu bila na usluzi. Ima li kud dalje?
E ne, Božja ti je vjera, što bi godinama unazad vrlo često čuo od starijih ljudi.
Ljudi zbog svoje bahatosti (opet na sreću ne svi), nijesu u stanju da spoznaju svoju sićušnost, da se pomire sa njom, i nikako da shvate da je prolaznost tako blizu, oni nastoje što više sebi prigra-biti i oteti od prirode, što ostavlja ogromne tragove uništenja i posljedice nesagledivih razmjera.
Centar grada: smrad, gužve i izostanak reda
Prilazeći samom centru grada, ambijent naglo mijenja oblik, iz one prigradske i seoske idile gdje dominira cvrkut ptica i zujanje pčela i žagor zrikavaca, u samom centru nadvladava sve glasnija zuka dosadnih muha, koje su se u ogromnom broju sakupile, oko jedne nevješto prokopane pu-tanje kojom se neka kanalizacija odliva sa novosagrađenog platoa u pravcu rijeke Popče, kao nekada na ondašnjim predizbornim DPS mitinzima. Ništa nije bolja situacija ni oko nestručno raspoređenih i prepunih metalnih kontejnera. To im dođe kao ona poznata mutigamba oko onih izbornih štabova.
U ovim ljetnjim danima, je i ogromna saobraćajna gužva, koju prave bijesni automobili stranih tablica, i bahato parkiranje njihovih vlasnika, bukvalno gdje stignu, i kako stignu. Kladim se da tu naviku koju ovdje praktikuju, ne smiju tamo gdje su ta auta kupili, jer bi bili propisno sankcionisani.
Jedan od naših ”Bihorizama“, koji se teško ili nikako ne liječi. Jedino dobrom i paprenom kaznom. Komunalne, kao i ostale službe se nešto posebno ne staraju oko toga, jer ih ne možes pohvatati, raštrkani rotiraju po kafićima i lenčare po vas bijeli dan. Nikad do sada nijesam ima prilike da vidim, neku njihovu intervenciju, ili da su nekom zabranili da se negdje parkira, Bože sačuvaj da zavedu nekakav red, nego ti često ljeti treba dobrih desetak minuta samo da prođeš kroz centar Petnjice.
Tu bi mi koji smo vani, trebali da pokažemo to kvazi elementarno vaspitanje (strah od kazni), koje su nas zapadni sistemi izdresirali, pa da ga mi 1 kroz 1, (1/1) prenesemo na Bihor, a ne da redovno i uporno dokazujemo da tolike godine ništa nijesmo naučili.
Asfalt kao vjesnik izbora i kratkog daha
Sa okolnih brda, povjetarac nam donosi miris dobro poznatog naftnog derivata pomiješanog sa drobljenim pijeskom srednje granulacije, koji se najkraće zove – asfalt, što nam svojom aromom najavljuje nove izbore. Njegovo nevješto i namjerno tanko premazivanje je vjesnik nekog budućeg izbornog procesa. Kao što su nas nekada učili iz biologije, da su ljubičice i zvončići vjesnici proljeća, i da nam opadanje tamno-žutog lišća sa grana nagovještava duboku jesen i ulazak u hladnu zimu, tako nam i drndanje teških mastiljavih mašina najavljuje predstojeći odraz ”slobodne volje građana“. (smijem se dok vam ovo pišem).
Nikako mi nije jasno, koliko je naš narod mentalno utučen i fizički zgnječen, da se iznova i opet raduje tom asfaltu, gdje čitam komentare i neke hvalospjeve na račun opštine i njenog predsjednika.
Neodoljivo me podsjećaju na onaj vanvremenski komentar neponovljive baba Živane iz Batočine: ”ovo je predsjednik je živ i zdrav i da peva i da mu kuća peva, i da naši unučići idu po avlije i da pevu i da igraju i da gledau u asfalt…“, samo da se ne igraju previše, će ga ur-nišu.
Bog vas ne ubio, da vas ne ubije.
Brate, taj asfalt ti je samo 3-4 cm debljine, ugrađen bez valjane pripreme i kvalitetnog tampona i bez ikakve nivelacije, puknut će ti kod prve jače smrzline, raspršit će ti se do sljedećeg ljeta, i opet ćeš nevoljno čekati na neke nove izbore i na novo premazivanje. I opet će mu se iznova, kao prvi put radovati.
Što reče jedan moj prijatelj, oni ti to naruče u asfaltnu bazu, a okolo preko svojih poltrona glasno puste halabuku i priču i uveliko sakupljaju novac od brojne dijaspore i seljana da asfaltiraju puteve, i na kraju samo ga razmažu i dogodine pojeo vuk magarca.
Sakupljeni novac, naravno strpaju u svoje džepove, asfalt dobili od partije ili od Vlade.
Bihorci opet nasankani i prevareni, i hajmo opet u krug.
Mobilizacija poltrona: dženaze, šifre i „država je u pitanju“
Svima je primijetna i opšta mobilizacija ogromnog broja poltrona.
Sad je njihov momenat.
Ovu priliku nikako ne smiju da propuste.
Toliko su razradili njihove bolesne mehanizme, skoro do savršenstva, svaki put sve perfidnije i beskurpuloznije. Zamisli, najbolja prilika im je neka dobroposjećena dženaza, gdje se oni kao na-vodno ”ožalošćeni“, i kao slučajno sakupe u jedan buljuk, i među sobom dijele instrukcije i pov-jerljive informacije, ko bajagi od presudnog značaja. Centralnu ulogu u tom buljuku ima drugi čovjek, jer prvi je tu samo da ga presluša, i eventualno nešto ispravi, ili nešto bitno doda, ukoliko ovaj nešto presefi ili zaboravi, a taj drugi ne smije ništa propustiti. Najjače je ono kad kažu: ”država je u pitanju, ako je sad ne spasimo, ima da je nema, ima da prsne u trijeske, poniješe je“.
Kod oskudno inteligentnih ljudi to nabija strašan adrenalin, koji se brzinom svijetlosti penje do neslućenih granica pojačava ionako jaku dozu patriotizma i budi potajnu i nesuđenu životnu želju za vječnom slavom, a svi znamo šta to znači iz njihove perspektive. Punije jasle.
Poslije dženaze se na nekoj namjerno pristojno odmerenoj i propisnoj distanci, u probranoj i ciljanoj masi šifrovano poluglasno dovikuju:
”Videl mi za ono, jesil bio kod onoga, šta ti reče ona za ono, završil mi ono za onoga, kad ćemo otić onamo, šta bi čul se ti sa onijem, mogal šta učinet“? – to ti je najlakša odrednica i putokaz za raspoznavanje poltrona i špijuna.
Kad god čuješ takvu njihovu šifrovanu komunikaciju, znaj da ti je to najbolji indikator za poltro-na. Ko od njih više pitanja postavlja, taj je u toj hijerarhiji žešći, i ima jača ovlašćenja dobijena od glavnoga, a onaj što daje odgovore je buduća poltronska nada, a od odgovora zavisi mnogo.
I na kraju kad ovaj nadređeni razočarano glasnije kaže: “ništa od tebe, moraću to sam da sredim”- tu ti on iznenada patosira ovog podređenog poltrončića, koji se zrtvovao, završio on posao ili ne završio, jer mora jasno da mu se malo pristrahne, da mu se da do znanja ko кosi, a ko vodu nosi, inače sve ovo gubi na smislu.
Plijen poslije izbora: ko kosi, a ko vodu nosi
Onim zaslužnim iz prvih redova se odmah, i to čak za vrijeme kampanje pozna i osjeti, a tek na-kon izbora znaju i ljepota da se oparu, pa se krišom ide u obnovu, mijenjaju se starija auta za novija i bolja, obnavlja se pokućanstvo i namještaj po kući, čak se nekima, čuo sam i novi zubi ujdurišu. Asfalt pojedinim dolazi do pred vrata. Ulična rasvjeta do pred kuću, kontejneri na najbližu raskrsnicu, itd. i tome slično. Da nije smiješno, bilo bi za plakanje.
Tu ti se na kraju vidi ko je bio veći baja.
Pripadne mu veći dio kolača.
Mogo je ruku dublje u ćesu da zavuče. U najprostijem prevodu ti to znači da je dobio više para da plati glasače, a on nije, nego ih je ostavio sebi, ili veći dio. Iako je najveći dio posla odradila sitna poltronska boranija, ovi žešći mnogo bolje sa parama prođu. Tu dolazi ono obavezno i moćno zaključno diskretno došaptavanje: “zvo sam juče ove glavne u centralu stranke u Podgoricu, reko sam im da si ti odradio veliki poso, da je tvoj doprinos bio najveći, i da u buduće moraju više da računaju na tebe, sljedeći put si odma` do mene”, i namigne mu.
Ima li veće satisfakcije, na vas bijeli svijet? E ne da j… oca.
IME AUTORA POZNATO REDAKCIJI
