Sve manje djece u petnjičkim školama vjerovatno je jedan od najvidljivijih dokaza demografskog pražnjenja Bihora. O iseljavanju se može govoriti kroz statistiku, strategije i politička obećanja, ali se njegov rezultat najlakše vidi u učionici – tamo gdje je iz godine u godinu manje klupa koje treba popuniti.
Direktor OŠ „Mahmut Adrović“ u Petnjici Almir Pljakić kaže za Radio Petnjica da su škole uspjele da manji broj učenika iskoriste za kvalitetniji i individualniji rad, ali upozorava da prosvjeta ne može sama voditi bitku protiv demografije.
Njegova poruka, ogoljena do suštine, jeste da škola može naučiti dijete da voli Bihor, prirodu i mjesto u kojem je rođeno, ali mu ne može obezbijediti posao, ekonomsku sigurnost i razlog da sjutra ovdje formira porodicu.
Radio Petnjica je početkom septembra objavio da su u pet osnovnih škola na području opštine Petnjica u prvi razred školske 2026/27. godine upisana svega 32 učenika. Prije pet godina bilo ih je 55.
Broj prvaka za pet godina smanjen je za 23.
To, naravno, nije samo posljedica iseljavanja – na broj djece utiču i natalitet i starosna struktura stanovništva – ali u opštini koja se godinama suočava sa odlaskom mladih i čitavih porodica, takav podatak teško može biti samo školska statistika.
MANJE DJECE, GOTOVO INDIVIDUALNA NASTAVA
Pljakić kaže da škole pokušavaju da iz nepovoljne demografske situacije izvuku makar jednu obrazovnu korist.
„Manja odjeljenja znače da nastavnici danas imaju vremena da se posvete svakom djetetu. Nastava je postala kvalitetnija, a rad je personalizovan, što pomaže djeci da lakše savladaju gradivo“, kaže on.
U pojedinim odjeljenjima, slikovito govori Pljakić, nastava danas gotovo podsjeća na privatne časove.
Manji broj učenika, prema njegovim riječima, promijenio je i odnose unutar škole.
„Škole u Bihoru funkcionišu kao velike, složne porodice. Đaci se međusobno bolje poznaju, podržavaju i odrastaju u bezbjednom i toplom okruženju.“
Ipak, iza te obrazovne prednosti ostaje mnogo ozbiljniji problem.
Ako se broj učenika nastavi smanjivati, pitanje neće više biti samo koliko je kvalitetna nastava, već koliko će djece u pojedinim školama uopšte ostati.
ŠKOLE SE MODERNIZUJU, A DJECE JE SVE MANJE
Pljakić kaže da škole ne pristaju na logiku po kojoj manji broj učenika automatski znači i propadanje sistema.
Naprotiv.
„Statistika jeste opomena, ali ona ujedno budi inat i kreativnost kod prosvjetnih radnika i lokalne zajednice da sačuvaju svoje škole“, kaže direktor OŠ „Mahmut Adrović“.
Navodi da su petnjičke škole danas opremljenije nego ranije, da se ulaže u digitalizaciju i obnovu objekata i da se nastava modernizuje.
Tu se, međutim, pojavljuje paradoks koji Petnjica već dugo živi: infrastruktura se popravlja, škole se uređuju, a potencijalnih učenika je sve manje.
Važnu ulogu u održavanju škola ima i dijaspora.
Pljakić podsjeća da ljudi porijeklom iz Bihora, koji žive u inostranstvu, pomažu renoviranje školskih objekata, stipendije i druge aktivnosti.
Ali i tu povlači jasnu granicu.
„Dijaspora i lokalni entuzijasti ne mogu sami. Ovo je jasan signal da država mora preuzeti sistemsku ulogu u očuvanju ovih ustanova.“
Drugim riječima, donacije mogu popraviti učionicu, ali ne mogu riješiti razlog zbog kojeg iz tog mjesta odlazi porodica koja bi u toj učionici imala dijete.
DJECA ČESTO UČE STARIJE KAKO DA ČUVAJU PRIRODU
Ekologija je druga velika tema koju škola, prema riječima Pljakića, pokušava da približi djeci ne samo kroz nastavu već i kroz konkretan odnos prema prostoru u kojem žive.
To je posebno važno u Petnjici, gdje je Radio Petnjica kroz ovaj projekat mjesecima ukazivao na probleme divljih deponija, otpada, vodotokova i komunalne infrastrukture.
Pljakić kaže da se promjene često prvo vide upravo kod djece.
„Kroz ekološke sekcije, djeca u školi usvajaju savremene navike koje potom ponosno prenose roditeljima, nanama i djedovima. Oni su ti koji u svojim kućama uvode pravila o odvajanju otpada.“
To je, možda, i jedan od zanimljivijih obrta cijele priče.
Generacije koje su naslijedile zagađene rijeke i divlje deponije danas bi trebalo da budu generacije koje odrasle uče da otpad ne završava gdje ko stigne.
Pljakić kaže da škola pokušava da kod učenika razvije i nešto šire od obične ekološke navike.
„Škola uspijeva da kod djece izgradi snažan osjećaj ponosa prema prirodnim ljepotama Bihora, razvijajući u njima zaštitnički odnos prema zavičaju.“
DJECA MOGU DA ČISTE, ALI NE MOGU DA ZAMIJENE INSTITUCIJE
Učenici, kaže Pljakić, ne ostaju samo na teoriji.
Uključuju se u akcije čišćenja i uređenja prostora i, kako kaže, često su među najaktivnijima kada treba izaći na teren.
„Oni ne čekaju da neko drugi riješi problem, već ponosno oblače rukavice i čiste kritične lokacije.“
Ali upravo tu dolazimo do pitanja koje je Radio Petnjica više puta otvarao tokom projekta – koliko dugo građani, aktivisti, djeca i volonteri mogu čistiti ono što sistem ne uspijeva da trajno riješi?
Pljakić tu nema dilemu.
„Čišćenje ima smisla samo ako institucije dugoročno održavaju i štite te prostore.“
To je možda i najvažnija ekološka poruka iz škole.
Djeca mogu organizovati akciju, pokupiti otpad i poslati poruku. Ali ne mogu uspostaviti sistem odvoza smeća, riješiti kanalizaciju, ukloniti divlje deponije niti kažnjavati one koji ih ponovo stvaraju.
To je posao institucija.
TERENI I MANIFESTACIJE JESU VAŽNI, ALI MLADI MORAJU OD NEČEGA DA ŽIVE
Kada se govori o kvalitetu života mladih u Petnjici, Pljakić ne spori značaj sportskih, kulturnih i drugih sadržaja.
Pominje sportske terene, halu, manifestacije poput Bihorskog kulturnog ljeta, ali i mogućnosti koje nude seoski turizam, eko-turizam i poljoprivreda.
Ipak, vrlo brzo dolazi do suštine.
„Mladima nisu dovoljni samo tereni i manifestacije. Ključna stvar je kreiranje novih radnih mjesta, otvaranje privrednih pogona i sistemska finansijska podrška kako bi ovdje mogli planirati porodicu.“
To je, zapravo, pitanje koje se provlačilo kroz gotovo sve teme koje je Radio Petnjica otvarao u okviru projekta.
Može li se od mladog čovjeka očekivati da ostane samo zato što voli rodni kraj?
Može li patriotizam prema Bihoru zamijeniti posao, sigurnu platu, riješenu infrastrukturu i mogućnost da porodica normalno funkcioniše?
Pljakić smatra da ne može.
Zato traži mnogo ozbiljniji pristup države i lokalne samouprave.
„Svi ovi lokalni napori ostaće bez trajnog efekta ukoliko opštinska vlast i država ne ulože dodatne napore i hitno donesu konkretnu strategiju za opstanak naroda na ovom prostoru, kao i na cijelom sjeveru države.“
ŠKOLA MOŽE DA STVORI ŽELJU DA DIJETE OSTANE – ALI TU NJENA MOĆ PRESTAJE
Uloga škole je, smatra Pljakić, da dijete obrazuje, ali i da mu razvije osjećaj odgovornosti prema sredini iz koje potiče.
Nastavnici, kaže, pokušavaju da učenicima pokažu da život u maloj sredini nije sam po sebi nedostatak i da čista priroda, zajednica i zavičaj mogu biti prednost.
„Škola stvara obrazovanog i odgovornog mladog čovjeka koji želi da ostane“, kaže Pljakić.
Ali između želje da se ostane i mogućnosti da se ostane postoji velika razlika.
Tu se završava odgovornost škole, a počinje odgovornost politike.
Škola ne otvara fabrike, ne zapošljava roditelje, ne uređuje puteve, ne gradi kanalizaciju i ne donosi razvojne politike.
Zbog toga je Pljakićeva završna poruka mnogo više od priče o obrazovanju.
„Ukoliko svi mi, kao jedan tim – počevši od škole, preko lokalne uprave, pa sve do samog državnog vrha – ne budemo ozbiljno i hitno prepoznali ova demografska kretanja, ovaj prostor će u skorijoj budućnosti biti potpuno prazan.“
I možda upravo u toj rečenici staje cijela dilema Petnjice.
Škola još može da uči djecu da vole svoj zavičaj.
Pitanje je da li će država i lokalna vlast uspjeti da im daju razlog da u njemu i ostanu.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
