Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Pred programom bihorskog skupa zastajem kod godina 1939–1948. Razmišljam o svemu što istraživač mora razumjeti između tih datuma, o životu prije rata i onome što je ljudima ostalo poslije njega. Kao crnogorski književnik, stradanje bošnjačkog stanovništva doživljavam kao pitanje savjesti zemlje kojoj pripadam. Bošnjak ima pravo da izgovori imena svojih stradalih i da traži istinu o njihovoj sudbini. Ne pristajem na shvatanje mira koje od potomaka žrtava zahtijeva ćutanje. Čovjek mora moći da govori o svojoj porodici bez straha da će mu neko zbog toga osporiti pravo na zajednički život.
Međunarodni naučni skup „Bihor 1939–1948: Narativi, mitovi i historijska istina“, održan od 6. do 9. avgusta 2026. godine u Domu kulture u Petnjici, u organizaciji Instituta za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka, takvim pitanjima dao je prostor za naučno razmatranje. Za mene mnogo znači što se taj razgovor odvijao upravo u Bihoru. Ljudi o čijem se zavičaju piše dobijaju priliku da istraživačima postave svoja pitanja, ponude sačuvanu građu i upozore na praznine u objavljenim tumačenjima. Petnjica time učestvuje u nastajanju znanja o sebi, sa pravom da traži preciznost od svakoga ko govori o njenoj prošlosti.
Skup u Petnjici učvrstio je moje uvjerenje da nijedno naslijeđeno tumačenje ne smije biti izuzeto od provjere, ma koliko dugo ponavljano i politički zaštićeno. Porodično śećanje zaslužuje punu pažnju, naročito tamo đe službeni zapisi nijesu sačuvali ljudsku sudbinu, ali upravo poštovanje prema stradalima obavezuje nas da razlikujemo neposredno śedočanstvo od onoga što je njihovoj priči naknadno dodavano. Arhivski dokument takođe ima autora, okolnosti nastanka i svrhu koju treba razumjeti. Istorijska istina traži strpljenje da se ti izvori uporede, čak i kada rezultat narušava predstavu uz koju smo odrasli. Takvu spremnost smatram poštenjem prema bošnjačkom narodu i prema ljudima sa kojima živimo.
Veliki doprinos akademika Šerba Rastodera proizlazi iz njegove dugogodišnje posvećenosti upravo takvom radu. Kao preśednik Naučnog odbora, skupu je dao istraživačko usmjerenje oslonjeno na decenije proučavanja crnogorske i bošnjačke prošlosti. Njegova „Skrivana strana istorije“ i rad o Šahovićima śedoče o istrajavanju na pitanjima koja su dugo ostajala zapostavljena. Poštujem naučnika koji pristaje da mu nalaz poremeti početno uvjerenje i koji čita dokument i onda kada bi društvu više odgovaralo da ostane zatvoren. Rastoderov doprinos razumijem i kao podsticaj mlađim istraživačima da ośetljivost teme prihvate kao razlog za veću savjest (koje nam često nedostaje).
Značaj rada svih učesnika ogleda se u širini programa, od okupacije i oružanih pokreta do privrede, školstva, zdravstva i kulturnog života. Okupljanje različitih disciplina omogućava da se ratni događaj poveže sa porodičnom sudbinom, a politička odluka sa njenim dugotrajnim posljedicama. Upravo je program pokazao koliko pitanja ostaje izvan istorije svedene na komandante i vojne operacije. Domaćini, organizatori i vakifi omogućili su da se takva istraživanja predstave u Petnjici. Njihov rad poštujem kao ulaganje u znanje koje treba da bude dostupno i ljudima čiji su ga životi učinili neophodnim.
Godine uoči Drugog svjetskog rata zahtijevaju pažnju zbog društvenih odnosa, agrarnih pitanja, političkih podjela i položaja bošnjačkog stanovništva. Potrebno je razumjeti kako su ljudi živjeli jedni uz druge, kome su vjerovali i šta je podrivalo njihovu sigurnost. Zanima me i govor kojim se susjedu najprije osporava pripadnost, a zatim mu se pripisuje krivica zbog imena ili vjere. Takve promjene ne nastaju odjednom. Istražujući ih lakše prepoznajemo kako se priprema prihvatanje nasilja i kako čovjek koji godinama živi pored nas može postati meta politički proizvedene mržnje.
Nije isto braniti Bihor od četničkih jedinica koje napadaju stanovništvo i učestvovati u zločinima nad civilima. Tu razliku smatram neophodnom za pošten razgovor o borbama Bihoraca. Bošnjak nije gubio pravo da zaštiti porodicu zato što se njegova odbrana kasnije nije uklapala u poželjno tumačenje rata. Muslimanske formacije i lokalnu samoodbranu (lokalna milicija) treba proučavati kroz stvarne prijetnje, odnose sa okupacionim vlastima i postupke njihovih pripadnika. Jedna politička oznaka ne može objasniti svaku odluku donesenu u takvim okolnostima. Istovremeno, pozivanje na odbranu ne opravdava ubistvo nenaoružanog čovjeka, pljačku ili progon. Svaki zločin zahtijeva utvrđivanje odgovornosti izvršilaca i nalogodavaca, bez zaklanjanja iza naroda kojem pripadaju.
To važi i za ličnosti o kojima su decenijama opstajale gotovo isključivo ideološke presude. Njihove postupke treba ispitivati pojedinačno, sa podjednakom pažnjom prema dokazima koji potvrđuju ili osporavaju optužbu. Četničke zločine nad bošnjačkim civilima treba imenovati jasno, uz utvrđivanje mjesta, okolnosti i sudbine žrtava. Zločin se ne objašnjava karakterom čitavog naroda, niti se stradalnik smije pretvoriti u sredstvo za novu mržnju. Za mene istraživanje gubi smisao ako čovjek iz dokumenta ponovo nestane, ovoga puta iza potrebe da se odbrani unaprijed donesena presuda.
Ni poratni Bihor ne može se razumjeti bez ispitivanja djelovanja nove vlasti i OZNE, političkih optužbi, obnove i demografskih promjena. Službeni dosije treba čitati znajući ko ga je sastavljao i na osnovu čijih iskaza. Pobjeda nad fašizmom ne oslobađa poslijeratnu vlast odgovornosti za represiju, kao što istraživanje te represije ne opravdava poništavanje Narodnooslobodilačke borbe. Bošnjaci zaslužuju da se sačuvaju i imena njihovih antifašista i istina o ljudima izloženim poratnim nepravdama. Želim istoriju dovoljno savjesnu da razlikuje te sudbine i dovoljno otvorenu da preispita ranije ocjene kada se pojave novi dokazi.
U razgovoru o seobama želim da se čuje riječ muhadžiri. Naročito mislim na ljude koji su domove napuštali pred nasiljem, bez sigurnosti da će se vratiti. Podatak o smanjenom broju stanovnika malo govori o njihovom iskustvu. Treba istražiti šta je porodicu natjeralo da ode, đe je našla utočište i šta joj je onemogućavalo povratak. Muhadžir je imao pravo na sigurnost u vlastitoj kući, prije nego što je morao tražiti tuđu. Zato prinudni odlazak valja razlikovati od iseljavanja zbog rada ili školovanja. Tek tada govor o demografiji može obuhvatiti i ljudske posljedice rasturanja domaćinstava i prekidanja porodičnih veza.
Porodična kazivanja približavaju nam te posljedice, uz obavezu da razlikujemo neposredno śedočanstvo od naknadno prenesene priče. Uloga žena zaslužuje pažnju koja prevazilazi predstavu o čuvarkama običaja. Treba istraživati njihov rad, odluke i načine na koje su održavale porodice, kao i razloge zbog kojih ponešto nijesu mogle javno izgovoriti. Kultura ćutanja može poticati iz straha, ali i iz nastojanja da se najbliži poštede bolnog saznanja. Književnost i umjetnost pomažu da razumijemo kako se iskustvo pamti i prenosi. Uz istoriju škole, liječenja i privređivanja, omogućavaju nam da ljude upoznamo i po životu koji su stvarali. Ne želim da Bihorce pamtimo jedino po onome što su pretrpjeli.
Današnje veličanje četništva razlog je da ovaj posao smatram i neposrednom društvenom obavezom. Podizanje spomenika četničkom komandantu u Gornjem Zaostru kod Berana 2025. godine pokazalo je dokle može stići nastojanje da se odgovornima za stradanje civila pribavi javno poštovanje. U tome prepoznajem širenje nacionalšovinizma koji od drugih traži da prećute sopstvene mrtve kako ne bi narušili njegovu predstavu o junaštvu. Tome se protivim bez zadrške. Od Bošnjaka se ne može očekivati ravnodušnost pred slavljenjem ljudi odgovornih za zločine nad muslimanskim stanovništvom. Crna Gora duguje svojim građanima sigurnost da njihova ravnopravnost neće zavisiti od spremnosti da podnesu takvo poniženje.
Od ustanova očekujem dosljednu zaštitu građana izloženih nacionalnoj i vjerskoj mržnji, a od javnih ličnosti jasnu osudu veličanja zločina. Protivljenje četničkoj ideologiji ne podrazumijeva optuživanje srpskog naroda. Potomci ne nasljeđuju krivicu, dok čovjek koji danas slavi zločinca odgovara za vlastiti izbor. Đeci dugujemo obrazovanje u kojem će razumjeti zašto odbrana komšije zaslužuje poštovanje, a napad na njega osudu. Tako se može govoriti o prošlosti bez pristanka na falsifikovanje i bez nametanja obaveze novim generacijama da nastave stare mržnje.
Kao član PR tima, osjećam odgovornost da javnosti prenesem zašto je naučni skup u Petnjici bio potreban, sa poštovanjem prema radu učesnika i granicama onoga što je istraženo. Poslije završnih riječi ostaje pitanje hoće li ljudi Bihora dobiti knjige (zbornike) koje mogu čitati, dostupnu arhivsku građu i priliku da razgovor nastave. U tome vidim nastavak Rastoderovog rada i zajedničkog doprinosa skupa. Želim da Bošnjak u takvoj istoriji bude prisutan kao čovjek sa punim pravom na zavičaj, slobodu i sopstveno śećanje. Petnjici dugujemo da započeta pitanja ne ostanu u programu. Živima pripada odgovornost da zločin ne postane uzor, a žrtva ne ostane bez imena.
