Povodom Dana sjećanja na genocid u Srebrenici, objavljujemo pjesmu mlade pjesnikinje Elvise Latić, posvećenu žrtvama, majkama koje decenijama žive sa nenadoknadivim gubitkom i obavezi svih nas da pamtimo. Njeni stihovi su dova, opomena i glas protiv tišine i zaborava.
Elvisa Latić
Dok šuti Srebrenica
Uči mi duša Fatihu u snu,
na kamenu što ne plače,
ali zna,
da pod njim ne leže samo kosti već ugašena detinjstva i ugašeni životi.
Imala je petnaest kad su došli, brat joj je imao sedamnaest. Oči su mu bile pune Neba, ali zemlja je htela da ga zadrži zauvijek.
U Potočarima,
bijeli nišani stoje kao vojska
koja više ne ide u rat.
Samo čuvaju tišinu,
da nas ne preplavi zaborav.
Pitam se: Da li me čuju kad šutim? Jer glas mi zapne između suza i stida.
U Srebrenici tišina nije prazna,
ona viče.
Više nego topovi.
Više nego svijet koji je gledao
i okrenuo glavu.
Jedna majka je izgubila četiri sina,
ali svakog Bajrama peče baklavu,
stavlja koji fildžan više na sofru,
jer kaže:
“Nikad ne znaš kad Allah pošalje vetar iz Dženneta.”
Ovde svaki kamen zna ime.
Zna poslednji pogled,
zna dovu,
zna strah.
Ovde ni trava ne raste bez sjećanja,
ni rijeke ne teku bez tragova krvi.
Ja sam pisac.
Ali kako da pišem kad mastilo peče kao rana?
Moja riječ je svedok.
Zakletva.
Dova.
Pisala sam danima: “Srebrenica nije broj.”
Nije statistika.
To je plač bez zvuka,
majka bez sina,
mezar bez tijela.
To je dečiji dlan u zemlji.
To je brat koji nikad neće dočekati sestrinu svadbu.
To je Allahov ispit,
da vidimo da li ćemo ćutati.
Nećemo.
Neka naše riječi budu njihov glas.
Neka svaka suza što padne iz duše
bude dokaz da ih nismo zaboravili.
Jer ne možeš zaboraviti ono što je urezano
u svaki ezan,
u svako “Ja Rabbi!”,
u svaki dan kad sunce grane
nad Potočarima
i obasja tišinu
koja govori više od svijeta.
Oprostite što svijet nije vikao. Oprostite što su neki još slijepi, još gluhi. Ali mi, tvoji, pišemo, govorimo, pamtimo. Jer Srebrenica zauvijek diše u nama.
