Petnjica će u subotu, 26. septembra, biti mjesto susreta čuvara tradicionalne muzike, pjesme, igre i narodnog stvaralaštva iz Crne Gore i regiona. IX Internacionalni festival izvornog stvaralaštva „Petnjica 2026“ biće održan u JU Centar za kulturu Petnjica, sa početkom u 18 časova.
Prema zvaničnom programu, publici će se predstaviti 14 ansambala, društava, grupa i pojedinačnih izvođača iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova.
BOGAT PROGRAM IZVORNE PJESME, IGRE I TRADICIONALNIH INSTRUMENATA
Na programu su:
KUD „Bihor“ – Petnjica, Crna Gora
Udruženje „Dalmatika“, ženska pjevačka grupa – Zadar, Hrvatska
KUD „Vesna“ – Mojkovac, Crna Gora
„Vullkani i Istogut“, Ansambl narodnih igara – Istok, Kosovo
Rajko Radović, guslar – Cetinje, Crna Gora
Ivan Barać – Široki Brijeg, BiH, diple i izvorni napjevi iz zapadne Hercegovine
Balija Kujperović – šargija, Rožaje, Crna Gora
KUD „Kolo“, muška pjevačka grupa – Berane
Milica Radović – recital uz gusle, Cetinje, Crna Gora
Udruženje narodnog stvaralaštva „Đurđevi Stupovi“ – Berane, Crna Gora
Marko Pendić – frula, Raška, Srbija
Zikret Murić – Zikro – izvorne pjesme, Rožaje, Crna Gora
Željko Martinović – frula i diple, Podgorica, Crna Gora
Jure Miloš – Grude, BiH, ljerica i izvorni napjevi iz zapadne Hercegovine
Hor „Luča“ – Cetinje, Crna Gora.
Pokrovitelj festivala je Opština Petnjica.
Festival će tako još jednom na jednom mjestu okupiti različite forme izvornog stvaralaštva – od gusala, frule, dipala i šargije, do tradicionalne pjesme, napjeva, hora i narodnih igara – dajući petnjičkoj publici priliku da vidi i čuje dio kulturnog nasljeđa različitih krajeva Crne Gore i regiona.
Početak programa zakazan je za 18 časova u Centru za kulturu Petnjica.
U subotu, 19. septembra, održan je tradicionalni darts turnir u organizaciji BD-Fonda, pod nazivom „Coup de Monténégro – In Memoriam Agović Zeno“.
Ovogodišnje izdanje okupilo je čak 57 takmičara u pojedinačnoj konkurenciji i 27 parova u ekipnom dijelu takmičenja.
Ovakav odziv još jednom potvrđuje da je naš turnir tokom godina izrastao u jedan od najvećih i najznačajnijih turnira u elektronskom dartsu u Luxembourgu – ne samo po broju učesnika, već i po nagradnom fondu, koji je ove godine iznosio čak 3.000 €.
POJEDINAČNA KONKURENCIJA
Prvo mjesto osvojio je takmičar iz Njemačke Hans Wustenberg.
Drugo mjesto pripalo je Wolner Stievu, članu i kapitenu luxemburške darts reprezentacije.
Treće mjesto osvojio je Floh Alex, takođe član luxemburške reprezentacije.
Četvrto mjesto pripalo je našem Korać Muneveru, igraču ekipe BD-Fond 1.
EKIPNA KONKURENCIJA – VELIKI USPJEH BD-FONDA!
Posebno smo ponosni na rezultat koji su ostvarili Korać Munever i Skenderović Selmin, igrači ekipe BD-Fond 1.
Njih dvojica napravili su senzacionalan rezultat i osvojili PRVO MJESTO, savladavši u velikom finalu dvojicu luxemburških reprezentativaca – Floh Alexa i Reuter Marka!
Treće mjesto osvoji li su takmičari iz Njemačke Ličina Anis i Wustemberg Hans.
Na turniru su, pored naše dvije ekipe, učestvovali i igrači timova Bihor A i B, koji su takođe ostvarili zapažene rezultate. Alomerivić Emir, član A tima, osvojio je odlično 5. mjesto u pojedinačnoj konkurenciji, dok su Crnić Enes i Alen, otac i sin, osvojili 5. mjesto u konkurenciji parova.
Na kraju, veliko HVALA svim takmičarima koji su svojim učešćem doprinijeli kvalitetu i atmosferi ovogodišnjeg turnira.
Posebnu zahvalnost dugujemo našim sponzorima, kao i Ministarstvu dijaspore, koji su finansijski podržali realizaciju ovog projekta.
Hvala svima koji su bili dio još jednog uspješnog izdanja turnira Coup de Monténégro – In Memoriam Agović Zeno.
Čestitamo svim pobjednicima i učesnicima i vidimo se ponovo naredne godine!
Prva zbirka poezije Zaima Čelebića “Nedosanjani snovi” pred čitaoca donosi intiman i emotivan svijet satkan od ljubavi, majke, zavičaja, rata, sjećanja i ljudske patnje. Književnik Faiz Softić prepoznaje prije svega iskrenost pjesničkog glasa i poručuje da ovu knjigu ne treba čitati kao zaokruženje, već kao početak jednog pjesničkog puta.
RIJEČ UREDNIKA
Ovo je prva knjiga poezije Zaima Čelebića i ne bih nikako volio da je i posljednja.
Kažem to nakon čitanja rukopisa koji pred nama otvara jedan osoben, emotivan i nadasve iskren pjesnički svijet. Čelebić ne piše da bi pokazao koliko zna o poeziji, niti da bi čitaoca zadivio komplikovanom metaforom. On piše zato što ima potrebu da sačuva ono što ga je dotaklo, zaboljelo, obradovalo ili vratilo u vrijeme koje više ne postoji.
U središtu ove knjige nalazi se čovjek – sa svojim ljubavima, gubicima, grijesima, uspomenama i nadama. A možda ponajviše sa potrebom da se vrati onome od čega je potekao.
Posebno mjesto u toj pjesničkoj mapi pripada majci. Čelebić o njoj ne govori samo velikim riječima. Naprotiv, najbolji trenuci nastaju upravo onda kada se velika ljubav pokaže kroz mali, gotovo neprimjetan detalj.
U pjesmi „Zavjet“ nalazimo jedan od najljepših takvih prizora:
Najveće lekcije bile su skrivene u malim detaljima: kad sam pao s bicikla i poderao nogavicu svojih novih hlača, a ona ih sašila.
Ali tako – da niko primijetio nije, jer isti šav je napravila i na onoj drugoj nogavici.
Tu je, zapravo, cijela jedna majka. I cijela jedna škola života. Ljubav se ne objašnjava – ona zašije poderanu nogavicu, a onda isti šav napravi i na drugoj, samo da dijete ne osjeti siromaštvo i ne bude drugačije od ostalih.
Taj motiv majke proteže se kroz gotovo čitavu knjigu i prerasta granice ličnog. Majka više nije samo pjesnikova majka Refika. Ona postaje majka koja čeka, majka koja ispraća, majka koja pamti i, konačno, majka kojoj je ostavljeno da svijetu svjedoči o vlastitom gubitku.
U pjesmi „Majke Srebrenice“ Čelebić dolazi do nekoliko možda najsnažnijih stihova u cijeloj zbirci:
Srebrenica je svadba koja se nije dogodila.
Kolijevka koja je ostala prazna.
Ime unuka koje nikada nije izgovoreno.
Ovdje pjesnik ne pokušava obuhvatiti tragediju brojkama. Naprotiv – vraća je pojedinačnom ljudskom životu. Svadbi koje nije bilo. Praznoj kolijevci. Unuku čije ime niko nije stigao izgovoriti. Upravo u toj jednostavnosti stih dobija svoju snagu.
Još je potresnija slika majke pred mezarom sina:
ko će mene, sine, jednoga dana spustiti pored tebe?
U nekoliko riječi sabrana je čitava jedna ljudska tragedija: majka koja je sahranila sina ostaje bez onoga koji je, po prirodnom redu stvari, trebalo jednoga dana da sahrani nju.
Čelebić zna biti jednako snažan i kada govori o strahu, ratu i smrti. Tada njegov stih postaje ogoljen, bez ukrasa, gotovo dokumentaran. U pjesmi „Deseti kabur“ nekoliko kratkih stihova nose težinu čitavog jednog vremena:
Samo da preživimo – još ovu noć.
I još jednu.
I tako svake večeri: još ovu samo, ovu jednu…
Nema ovdje potrebe za dodatnim objašnjenjem. Čovjek koji živi između dvije noći, između dva straha, više ne pravi velike planove. Njegova budućnost svedena je na jednu jedinu želju – dočekati jutro.
Iz istog moralnog osjećanja nastala je i pjesma „Večeras ćemo za njih voljeti“, u kojoj se pjesnikov pogled okreće prema Gazi. Posebno je snažno mjesto na kojem Čelebić odbija da dijete pretvori u statistiku:
Još nijesmo pristali da dijete postane broj.
A malo dalje dolazi možda još važnija pjesnička i ljudska obaveza:
Da se nećemo naviknuti. Da ćemo pamtiti.
Upravo je to jedna od važnih niti ove knjige – ne pristati na navikavanje na tuđu patnju. Čelebićeva pjesma želi biti na strani čovjeka, bez obzira na njegovo ime i mjesto stradanja.
Zato u ovu knjigu prirodno ulaze i Štrpci. U pjesmi „Prljavi ples Štrpci“ pjesnik pravi bolan paralelizam između zločina i kasnijeg odnosa prema uspomeni na žrtve: ljudi su najprije izdvojeni od ostalih putnika, a godinama kasnije i njihov spomenik biva izdvojen i skrajnut. Tako pjesma više nije samo govor o zločinu nego i o odnosu živih prema mrtvima.
Čelebić se, dakle, ne zadržava samo na vlastitoj uspomeni. Njegova lična rana otvara prostor za tuđu. Od majčinog mezara do Srebrenice, od Štrpaca do Gaze, pred nama se postepeno oblikuje jedna od važnijih ideja ove zbirke: čovjekova bol nema vjeru ni naciju, ali čovjek ima obavezu da je prepozna.
Ali ova knjiga nije samo knjiga bola. U njoj ima ljubavi, čežnje, ženskog lika i ljepote pred kojom pjesnik ostaje razoružan.
U pjesmi „Okna moje duše“ ljubav se prepliće sa grijehom, vjerom i iskušenjem. Oči postaju krivac jer su prve ugledale ljepotu:
Kleo sam vas, oči – Bog vas ne ubio, žudno što gledaste, pamet sada kori; duša gladna onog što vas nagovara, i iz čijih grudi srce čežnjom zbori.
A nekoliko stihova kasnije pjesnik će priznati:
Oprosti mi, Bože, grješnom robu Tvome; ljepota mi njena dušu opčinjela.
U tim stihovima prepoznajemo pjesnika koji ljubav ne odvaja od svijeta kojem pripada. U njegovu pjesmu ulaze i vjera, i grijeh, i Džennet, i zabrana, i ljudska nemoć pred ljepotom. Sve je to dio istog unutrašnjeg nemira.
U „Elmini“, napisanoj po motivima Šantićeve „Emine“, Čelebić se svjesno naslanja na tradiciju bošnjačke i južnoslovenske ljubavne lirike. Taj književni razgovor sa Šantićem pokazuje i drugu stranu autora – onu vedriju, gotovo mladalačku, koja se ne stidi zanosa pred ženskom ljepotom.
A u pjesmi „Nestvarno lijepa noć“ taj zanos prelazi sa čovjeka na prirodu. Pred zalaskom sunca pjesnik zapisuje:
Postoje slike što se opisati mogu – Samo ćutanjem.
I upravo je ta misao zanimljiva za razumijevanje Čelebićeve poetike: ponekad pjesnik najviše kaže onda kada osjeti granicu riječi.
Njegov pjesnički svijet nije zatvoren u jednu temu. U njemu se dodiruju porodica i zavičaj, ljubav i smrt, rat i sjećanje, vjera i grijeh, nježnost i gorčina. Neke pjesme djeluju kao zapisi nastali u jednom dahu, neke kao dugo nošene uspomene, a neke kao ispovijest koju je pjesnik morao izgovoriti da bi se oslobodio njenog tereta.
I upravo je iskrenost možda najvažnija osobina ove knjige.
Zaima Čelebića ne treba predstavljati kao pjesnika koji je već završio svoj pjesnički put. Naprotiv. Ovo je njegova prva knjiga i treba je čitati kao početak. U njoj već postoje slike i stihovi koji pokazuju da autor ima osjećaj za detalj, za emociju i za onu malu životnu situaciju iz koje može nastati dobra pjesma.
Pred njim je, ukoliko nastavi pisati, važan posao: da svoj stih još više sažima, da bude stroži prema napisanoj riječi i da vjeruje upravo onim mjestima na kojima govori najjednostavnije. Jer pjesma često postaje snažnija kada joj oduzmemo ono što joj nije potrebno.
A u ovom rukopisu već postoje mjesta na kojima pjesnik to postiže.
Kada majka napravi isti šav na obje nogavice; kada čovjek u ratu moli samo za još jednu preživljenu noć; kada Srebrenicu nazove svadbom koja se nije dogodila; kada kaže da dijete ne smije postati broj – tada Čelebiću nisu potrebne velike riječi.
Tada poezija govori sama.
Zato ovu knjigu ne doživljavam kao zaokruženje jednog pjesničkog puta, nego kao njegovo otvaranje.
I, na kraju: ako bih Zaima Čelebića pokušao uporediti s nekim od bošnjačkih pjesnika, onda bi to bio Musa Ćazim Ćatić. Ne govorim, naravno, o izjednačavanju njihovih poetika niti pjesničkih dometa, nego o nečemu dubljem i intimnijem – o srodnosti senzibiliteta. U njihovoj poeziji prepoznajem srodan melanholični glas: glas tuge i čežnje, ali istovremeno i glas nade, vjere i razuma.
Ako Čelebić u narednim knjigama bude najviše vjerovao upravo tom svom glasu – i ako bude dovoljno strog prema svakoj suvišnoj riječi – vjerujem da će njegova prva knjiga opravdati ono čime sam ovaj tekst i započeo: ne bih nikako volio da bude i posljednja.
Predsjednik Opštinskog odbora SDP Petnjica i predstavnik Evropskog saveza Eldar Adrović poručio je da je, nakon višemjesečne političke i institucionalne blokade u Petnjici, vrijeme da politički akteri lične i partijske interese stave po strani i pokušaju da pronađu model kojim bi lokalni parlament ponovo počeo da funkcioniše.
Adrović kaže da su SDP i Evropski savez spremni da kroz razgovore, konkretne planove i kompromis doprinesu deblokadi Skupštine, ali i da ponude kadrovska rješenja kako bi Petnjica naredne lokalne izbore dočekala sa funkcionalnijom upravom.
Aktuelna politička kriza u Petnjici traje mjesecima, a lokalni parlament ni nakon brojnih pokušaja nije uspio da održi redovnu sjednicu zbog nedostatka kvoruma.
„KAKVI TEMELJI, TAKAV I REZULTAT“
Osvrćući se na period od povratka statusa opštine 2013. godine do danas, Adrović ocjenjuje da je već na samom početku napravljena greška jer, kako kaže, veliki dio političkih aktera nije dovoljno ozbiljno razumio odgovornost koju je Petnjica dobila povratkom opštinskog statusa.
„Aktivna petnjička politika počinje 2013. godine povratkom statusa opštine Petnjici. Taj period obilježava početna faza neozbiljnosti kod većine političkih aktera, pa je, hronološki gledano, današnji rezultat upravo onakav kakvi su bili temelji na kojima je postavljena prva uprava“, kazao je Adrović.
On podsjeća da je njegova politička opcija ranije predlagala šire učešće različitih političkih subjekata u lokalnoj vlasti, smatrajući da bi takav model mogao da doprinese razvoju Petnjice.
Prema njegovim riječima, takve inicijative tada nijesu naišle na razumijevanje, jer su, kako tvrdi, prevladali stranački interesi, političko kalkulisanje i „kadrovska i politička sebičnost“.
„DANAS VIŠE NEMAMO LUKSUZ DA BIRAMO IZ VELIKOG BAZENA LJUDI“
Adrović upozorava i na posljedice dugogodišnjeg iseljavanja iz Bihora.
„Hoćemo li sada, 13 godina kasnije, birati kadrove? Mislim da nećemo i ne možemo, jer su naš kraj napustili mnogi ljudi sa znanjem i iskustvom, a mi i dalje iz različitih političkih kuhinja, sa različitim stavovima, uporno nastupamo“, naveo je.
Kaže da nije zadovoljan ni načinom na koji je vlast tokom prethodnih godina upravljala opštinom, ali ni djelovanjem opozicije, za koju smatra da često nije pokazivala dovoljno agilnosti niti sposobnosti da uspostavi jasno partnerstvo oko rješavanja problema Petnjice.
SPREMNI ZA DOGOVOR I DEBLOKADU
U trenutku kada Skupština opštine mjesecima ne uspijeva da zasjeda, Adrović poručuje da njegova politička opcija ne želi da ostane samo posmatrač krize.
„Zbog cjelokupne situacije, blokade Skupštine i neodgovornosti velike većine, spremni smo da kroz pregovore i konkretne planove nađemo kompromis, odblokiramo Skupštinu, ponudimo kvalitetna kadrovska rješenja i učinimo sve što je u našoj moći kako bismo nove lokalne izbore dočekali u sređenijoj upravi“, kazao je Adrović.
On dodaje da podrška rješenju koje bi omogućilo normalno funkcionisanje lokalnih institucija neće izostati.
„ZAVRŠITE POLITIČKE TRGOVINE I OSTAVITE LIČNE AMBICIJE PO STRANI“
Adrović zato javno poziva sve političke subjekte u Petnjici da što prije završe neformalne razgovore i politička nadmudrivanja i pokušaju da dođu do dogovora kojim bi bila prekinuta višemjesečna blokada.
„Tražimo od svih političkih subjekata da što prije neformalne pregovore i političke trgovine privedu kraju, da lične ambicije ostave po strani i da se konačno napravi model koji će nas izvesti iz ovog lavirinta“, poručio je.
Građanima Petnjice, kako navodi, ostaje da iz događaja koji su obilježili posljednjih 13 godina izvuku zaključke pred naredne lokalne izbore.
„Građanima bismo ponovo poručili da sve ovo što se dešavalo od 2013. godine uzmu u obzir i da biraju mudro, da daju podršku ljudima i politici koja nas više neće dovoditi u slične situacije“, zaključio je Adrović.
Priča o iseljavanju iz Petnjice godinama se uglavnom završava na istom mjestu – ljudi odlaze, sela ostaju praznija, a kada se govori o mogućem preokretu, gotovo po pravilu se pogleda prema dijaspori i ponovi da bi naši ljudi iz inostranstva trebalo da ulažu u zavičaj.
Priča Ferida Škrijelja iz Javorove počinje upravo tamo gdje se ta često ponavljana rečenica završava.
Ferid Škrijelj
On je uradio ono što se od dijaspore očekuje – poslije godina provedenih u Holandiji vratio se u rodni kraj, odlučio da uloži sopstveni novac, znanje i iskustvo, pokrene poljoprivredno i seosko gazdinstvo i razvija ruralni i etno-turizam. Prema njegovim navodima, pripremio je plan, registrovao se za seosko domaćinstvo, ima objekat i više od dva hektara zemlje u jednom kompleksu.
A onda je investicija, prije nego što je ozbiljno i počela, udarila u ono o čemu Radio Petnjica u okviru ovog projekta mjesecima govori – put, vodu, električnu energiju, internet i pitanje koliko je jedna lokalna sredina zaista spremna za povratnika kada se on, umjesto sa pričom o povratku, pojavi sa konkretnim projektom i sopstvenim novcem.
POVRATAK KOJI JE TREBALO DA BUDE PRIMJER
Škrijelj u inicijativi upućenoj predsjedniku i potpredsjedniku Opštine Petnjica i nadležnim opštinskim službama ne krije šta želi.
Njegova namjera je da u Javorovi razvije poljoprivredno-seosko gazdinstvo, a zatim i sadržaje ruralnog i etno-turizma, pri čemu naglašava da ideja nije samo da napravi posao za sebe.
„Cilj projekta nije samo lična investicija, već stvaranje primjera koji bi mogao pokazati drugim ljudima iz dijaspore da je moguće vratiti se“, navodi Škrijelj.
U tome je, zapravo, i mnogo šira priča od jednog imanja u Javorovi.
Petnjica je, prema popisu iz 2023. godine, imala 4.957 stanovnika. U opštini sa manje od pet hiljada ljudi, u kojoj je iseljavanje jedna od centralnih razvojnih tema, čovjek koji se vraća iz inostranstva sa idejom da svoj kapital uloži u zemlju, poljoprivredu i turizam teško može biti samo privatna priča.
Pogotovo zato što se u razgovorima koje je Radio Petnjica tokom ove godine vodilo o iseljavanju i razvoju Bihora gotovo uporno vraća ista veza – bez osnovne infrastrukture nema ozbiljnog biznisa, bez biznisa nema dovoljno poslova, a bez realne perspektive teško je govoriti o zaustavljanju odlazaka ili povratku dijaspore.
PUT JE NA PAPI RU „PRIORITET“, NA TERENU JOŠ PROBLEM
Škrijelj nije krenuo od medija.
Dokumentacija koju je dostavio Radio Petnjici pokazuje da je još 26. juna sa grupom mještana uputio zahtjev za hitnu sanaciju putnog pravca Javorova–Murovac–Poroče. Na dokumentu je evidentiran prijem u Opštini početkom jula, a u zahtjevu mještani stanje puta opisuju kao izuzetno loše, navodeći rupe, ulegnuća i odrone i tražeći sanaciju, ravnanje, odvodnju i druge radove, ali i trajno rješenje kroz modernizaciju puta.
Uz zahtjev je dostavljen i spisak građana koji su podržali inicijativu.
Gotovo istovremeno, 30. juna, predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović javno je saopštio da će MZ Javorova te godine biti stavljena „u sami vrh prioriteta“ kada je riječ o putnoj infrastrukturi. Naveo je i da je u pripremi novi tender za modernizaciju lokalnih puteva, finansiran iz lokalnog budžeta, uz očekivanje podrške države i dijaspore.
Upravo zbog toga Škrijelj sada traži da se sa opštih najava pređe na precizne podatke.
Da li postoji projektna dokumentacija? Da li je tender pripremljen ili raspisan? Kolika je vrijednost radova? Odakle će se finansirati? Kada bi radovi trebalo da počnu i završe?
To su prva pitanja iz njegove nove inicijative.
Drugim riječima, više nije sporno da je problem puta prepoznat čak i sa adrese predsjednika Opštine. Sporno je ono što svakog čovjeka koji planira investiciju najviše zanima – kada će najavljeno postati urađeno.
NIJE SAMO ASFALT: VODA, STRUJA I INTERNET ODLUČUJU DA LI OVDJE MOŽE DA SE RADI
I upravo bi bilo pogrešno ovu priču svesti samo na nekoliko kilometara asfalta.
Škrijelj tvrdi da njegov projekat danas koče i nekvalitetno vodosnabdijevanje, elektroenergetska infrastruktura i dostupnost savremenih elektronskih komunikacija. Zato od Opštine traži odgovore postoji li plan za rješavanje vodosnabdijevanja Javorove, da li je prema CEDIS-u pokrenuta inicijativa za elektroenergetsku infrastrukturu i postoji li plan poboljšanja širokopojasnog interneta i mobilnih komunikacija.
To nijesu luksuzni zahtjevi ruralnog turizma.
To su uslovi bez kojih je danas teško voditi ozbiljno gazdinstvo, rezervisati smještaj, naplatiti uslugu, reklamirati turističku ponudu, koristiti savremenu mehanizaciju ili jednostavno živjeti životom koji se u 21. vijeku podrazumijeva.
Fotografije koje je dostavio pokazuju prostrano imanje u tipičnom bihorskom pejzažu i objekat koji Škrijelj označava kao svoj budući dio seoskog domaćinstva. Do njega, međutim, vodi makadamski put.
On kaže da mu prašina tokom suvih dana završava na imanju, dok kiša donosi sasvim drugu vrstu problema, a suštinu svodi na jednostavnu stvar – projekat je pripremljen, ali ga bez osnovne infrastrukture ne može ozbiljno pokrenuti.
DIJASPORA SE ČESTO POZIVA DA POMOGNE – ŠTA SE DOGODI KADA ZAISTA DOĐE DA ULOŽI?
Ovdje priča Ferida Škrijelja prestaje da bude priča samo o Feridu Škrijelju.
U Petnjici se saradnja sa dijasporom godinama predstavlja kao jedna od najvećih razvojnih šansi. I sama lokalna uprava je ove godine javno govorila o pomoći dijaspore infrastrukturnim i socijalnim projektima, pa i o zajedničkom finansiranju pojedinih putnih pravaca.
Ali između dijaspore koja ljeti pošalje donaciju i dijaspore koja odluči da se vrati i napravi održiv posao postoji ogromna razlika.
Prvoj je dovoljan emotivni odnos prema zavičaju.
Drugoj treba sistem.
Treba joj put kojim gost može doći, voda koju može koristiti, struja na koju može računati, internet preko kojeg može poslovati i administracija od koje može dobiti precizan odgovor šta je moguće, pod kojim uslovima i u kojem roku.
Upravo su i predstavnici dijaspore, sa kojima je Radio Petnjica ranije razgovarao u okviru projekta, upozoravali da odnos prema zavičaju ne može vječno ostati na pomoći i emociji, već mora prerasti u investicije i konkretne projekte, uz infrastrukturu i partnerstvo sa institucijama.
Ferid Škrijelj je sada praktičan test te priče.
„NIJESAM DOBIO NI USMENI NI PISMENI ODGOVOR“
Posebno je važno što Škrijelj tvrdi da se Opštini već obraćao i da odgovor nije dobio.
U inicijativi navodi da je upravo zbog toga bio primoran da problem iznese preko medija.
„Nikada nijesam dobio niti usmeni niti pismeni odgovor na moj zahtjev“, navodi Škrijelj, tražeći da ovoga puta dobije pisano izjašnjenje.
On pritom ne traži samo asfaltiranje puta, već deset konkretnih odgovora – od dokumentacije i tendera, preko vode, struje i telekomunikacija, do pitanja koje mjere Opština uopšte ima za povratnike i investitore iz dijaspore koji žele da ulažu u poljoprivredu i ruralni turizam.
Traži i sastanak sa nadležnim službama.
I upravo tu se možda najbolje vidi suština cijele priče.
JAVOROVA KAO TEST: NE KAKO ZADRŽATI ONOGA KO ŽELI DA ODE, NEGO KAKO DOČEKATI ONOGA KO SE VRATIO
Mnogo je teže ubijediti nekoga da ostane nego napisati strategiju o ostanku, ali bi trebalo da bude mnogo lakše pomoći čovjeku koji se već vratio, koji ne traži radno mjesto u opštinskoj administraciji i koji ne čeka da mu neko pokloni biznis, već želi da svojim novcem napravi nešto što bi moglo donositi prihod njemu, ali i život jednom selu.
Zato je slučaj Javorove važan i za cijelu priču koju Radio Petnjica kroz ovaj projekat mjesecima otvara.
Jer se iseljavanje ne zaustavlja samo pričom o patriotizmu, zavičaju i ljubavi prema rodnoj grudi. Ljudi ostaju, vraćaju se i ulažu tamo gdje mogu normalno da žive i rade.
Ferid Škrijelj kaže da je svoj dio pokušao da uradi: vratio se, ima zemlju, objekat, ideju i spremnost da uloži.
Sada traži da mu institucije kažu svoj dio – ima li Javorova konkretan plan, ima li rok i, možda najvažnije, kada će čovjek koji želi da se vrati u Petnjicu prestati da bude samo poželjna statistika i postati investitor kojem su obezbijeđeni elementarni uslovi da svoj novac zaista ostavi u svom kraju.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
U okviru XIII Bihorskog kulturnog ljeta, u subotu, 19. septembra, u Centru za kulturu Petnjica biće održani VIII Petnjički književni susreti „Orfeji Bihora“, manifestacija koja će i ove godine na jednom mjestu okupiti književnike iz Crne Gore i regiona.
Program počinje u 18 časova, a petnjičkoj publici predstaviće se autori iz Prištine, Tuzle, Sjenice, Budve, Podgorice, Plava, Rožaja, Berana i Petnjice.
Na književnim susretima učestvovaće prof. dr Shyqri Galica iz Prištine, Sead Husić iz Tuzle, Sehada Baždarević i Sanela Salković iz Sjenice, Dženis Šabotić iz Budve, kao i Gordan K. Čampar i Aleksandra Vujisić iz Podgorice.
Publici će se predstaviti i Marija Vujošević iz Podgorice, Senadin Pupović iz Plava, Safet Hadrović Vrbički i Mirsada Bibić Šabotić iz Rožaja, Braho Adrović i Nada Matović iz Berana, kao i domaći autor Reho Ramčilović iz Petnjice.
„Petnjički književni susreti – Oreli Bihora“ već osmu godinu predstavljaju dio kulturnog programa kojim Petnjica tokom Bihorskog kulturnog ljeta okuplja stvaraoce različitih generacija i književnih izraza, a ovogodišnji spisak učesnika još jednom daje manifestaciji regionalni karakter.
Događaj će biti održan u Centru za kulturu Petnjica, u subotu 19. septembra sa početkom u 18 časova.
Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.
Na panelu BIRN-a „Crna Gora i međunarodne sankcije: sistem koji funkcioniše ili spisak lijepih želja“ ocjenjeno da je Crna Gora pratila međunarodnu restriktivnu politiku EU, ali da primjena sankcija u praksi nije dala rezultate.
Primjena međunarodnih sankcija u Crnoj Gori ima ograničene efekte u praksi i uglavnom ostaje na nivou formalne državne politike, dok se nacionalne restriktivne mjere ne primjenjuju, ocijenjeno je na panelu „Crna Gora i međunarodne sankcije: sistem koji funkcioniše ili spisak lijepih želja“, koji je organizovao BIRN Crna Gora.
Advokat Veselin Radulović, koji je radio analizu sprovođenja međunarodnih sankcija u Crnoj Gori, smatra da se Zakon o restriktivnim mjerama trenutno primjenjuje isključivo radi sprovođenja međunarodnih sankcija. On je istakao da je, od stupanja na snagu Zakona o restriktivnim mjerama, usvojenog krajem 2024. godine, Vlada donijela 24 odluke o međunarodnim restriktivnim mjerama.
„Vlada Crne Gore je u proteklom periodu donosila odluke kojima se u domaći pravni poredak prenose restriktivne mjere utvrđene na nivou Evropske unije ili u okviru sistema Ujedinjenih nacija. Ove odluke imaju pretežno implementacioni karakter i ne podrazumijevaju samostalno utvrđivanje sankcionisanih subjekata od strane domaćih organa“, kazao je Radulović.
On je istakao da Vlada nijednom nije uvela nacionalne restriktivne mjere na osnovu sopstvene procjene, iako je to zakonom omogućeno. Time su, kako je naveo, u praktičnoj primjeni izbjegnuta pitanja koja bi se mogla pojaviti u slučaju autonomnog uvođenja sankcija na nacionalnom nivou, posebno u pogledu proporcionalnosti mjera i zaštite prava pojedinaca.
Poslanik Građanskog pokreta URA Dritan Abazović rekao je da je, u periodu dok je bio premijer, Vlada slijedila politiku EU i uvela sankcije Rusiji nakon agresije te zemlje na Ukrajinu.
„Dometi nisu preveliki, ali su iskazivali državnu politiku u tom trenutku… U jednom trenutku lista sankcija proširila na 800 ljudi. Ali se ništa značajno nije promijenilo. Lica koja su bila pod sankcijama nisu dolazila u Crnu Goru“, rekao je Abazović.
On je istakao da država nije imala snage da od Evropske unije traži neku vrstu kompenzacije zbog uvođenja sankcija Rusiji, podsjećajući da je tom odlukom izgubila 20 do 30 odsto turista iz Rusije.
„Nekada naš nacionalni interes treba da stavimo na prvo mjesto“, rekao je Abazović.
Podsjećajući na odluku Ministarstva finansija Sjedinjenih Američkih Država (OFAC) o uvođenju sankcija političarima i biznismenima iz regiona, Abazović je istakao da su neke od tih sankcija ukinute nakon promjene vlasti u SAD.
„Sistem sankcija je narušen i ne mislim da je stekao kredibilitet. Mnogi poslovi između Rusije i EU i dalje postoje, samo više ne idu kanalima kojima su išli prije, nego preko posrednika“, rekao je Abazović.
Radulović smatra da primjena zakona kao instrumenta za sprovođenje međunarodnih sankcija ne umanjuje značaj normativnih rješenja koja omogućavaju znatno šira ovlašćenja izvršne vlasti u budućnosti.
„Upravo zbog toga ostaje relevantno pitanje preciznijeg normativnog uređenja postupka donošenja nacionalnih restriktivnih mjera, uključujući jasnije definisanje kriterijuma za njihovo uvođenje, efikasnu sudsku kontrolu i periodično preispitivanje njihove opravdanosti“, rekao je Radulović.
Politička kriza u Petnjici odavno više nije samo pitanje ko ima 15, ko 16 odbornika i ko će se pojaviti u skupštinskoj sali. Dok lokalni parlament mjesecima pokušava da održi sjednicu, a političke partije traže izlaz iz pat pozicije, Petnjica istovremeno pokušava da riješi mnogo ozbiljnije probleme – kako zaustaviti odlazak ljudi, stvoriti uslove za razvoj, završiti osnovnu infrastrukturu i od opštinskog centra napraviti prostor u kojem se može normalno živjeti.
Predsjednik Opštinskog odbora Bošnjačke stranke u Petnjici Ervin Duraković smatra da je za sadašnje stanje odgovorna lokalna vlast DPS-a i poručuje da njegova partija neće biti „slamka spasa“ predsjedniku Opštine Samiru Agoviću. Istovremeno, tvrdi da BS razgovara sa drugim opozicionim subjektima i nezavisnim odbornicima o mogućem izlasku iz krize.
Sve se to dešava u trenutku kada je 27. sjednica SO Petnjica, prvi put zakazana još 6. jula, do 10. septembra bezuspješno pokušavana da bude održana deset puta zbog nedostatka kvoruma. DPS je na izborima 2021. osvojio 16 od 31 mandata, ali je nakon izlaska Anele Muratović iz odborničkog kluba izgubio sigurnu većinu.
Za Radio Petnjica Duraković kaže da se više ne radi samo o prolaznom političkom nesporazumu.
„Apsolutno sam saglasan sa konstatacijom da se Petnjica nalazi u političkoj i institucionalnoj blokadi, za šta je odgovorna lokalna vlast DPS-a“, kaže Duraković.
BS RAZGOVARA SA OPOZICIJOM, ALI JOŠ BEZ DOGOVORA
Duraković podsjeća da je Bošnjačka stranka zajedno sa dijelom opozicije već učestvovala u pokušajima smjene čelnih ljudi Opštine i lokalnog parlamenta.
U maju je inicijativa za razrješenje predsjednika Opštine završena sa 13 glasova za smjenu, 15 protiv i jednim uzdržanim, pa je Agović ostao na funkciji. Kriza, međutim, time nije završena, a narednih mjeseci preselila se iz glasanja o povjerenju u pitanje da li lokalni parlament uopšte može da radi.
Duraković sada potvrđuje da postoje razgovori o narednim potezima.
„Kao odgovorni predstavnici građana i kao najjači opozicioni subjekt, pokrenuli smo razgovore sa ostalim opozicionim subjektima i nezavisnim odbornicima u cilju pronalaženja najboljeg rješenja za izlaz iz političke i institucionalne krize u kojoj se našla naša opština“, kaže on.
Ne želi, međutim, da govori o mogućim modelima nove većine, navodeći da su razgovori tek na početku.
Jednu mogućnost, ipak, kategorički odbacuje.
„Bošnjačka stranka potpuno isključuje mogućnost pružanja podrške ili slamke spasa odlazećem predsjedniku Opštine Samiru Agoviću i DPS-u. Takođe, tražićemo odgovornost i ostalih lokalnih funkcionera, ne samo predsjednika Opštine, jer svi oni snose dio odgovornosti“, poručuje Duraković.
Agović je, sa druge strane, ranije saopštio da ne planira da podnese ostavku i da izlaz vidi kroz mogućnost formiranja nove većine, koalicije ili manjinske podrške aktuelnoj vlasti.
U SALU ZA FERIDA MUHIĆA – „KADA JE U INTERESU GRAĐANA, UĆI ĆEMO“
U višemjesečnoj blokadi lokalnog parlamenta postoji detalj koji pokazuje da linija između vlasti i opozicije ipak nije potpuno neprobojna.
Dok redovna sjednica nije mogla da obezbijedi kvorum, 23. jula održana je posebna sjednica na kojoj je akademiku Feridu Muhiću dodijeljeno zvanje počasnog građanina Petnjice. Kvorum su tada pomogli da obezbijede odbornici Bošnjačke stranke.
Duraković kaže da u tome ne vidi političku nedosljednost.
„Ferid Muhić je jedno od najvećih imena bošnjačkog naroda današnjice i mišljenja smo da treba da bude čast svakom Bihorcu što je njemu dodijeljeno zvanje počasnog građanina. Istom logikom ćemo se voditi i ubuduće – kada procijenimo da je u interesu građana, ući ćemo u salu, kada procijenimo da nije, nećemo ući“, kaže predsjednik OO BS Petnjica.
Takva pozicija, praktično, znači da BS svoju odluku o obezbjeđivanju kvoruma neće vezivati za samu činjenicu da je sjednicu zakazala aktuelna vlast, već za sadržaj odluka o kojima se glasa.
POLITIKA SE VODI U SKUPŠTINI, A KANALIZACIJA I DALJE ČEKA
I upravo tu politička priča prestaje da bude samo priča o partijama.
Jer, dok se odbornici prebrojavaju, Petnjica i dalje nema funkcionalnu javnu kanalizacionu mrežu u opštinskom centru. Postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u Gusarama, čija je izgradnja počela 2020. godine i u koje je uloženo oko 450.000 eura, više od pet godina čeka sistem koji bi do njega doveo otpadne vode. Direktor Komunalnog preduzeća Mithad Cikotić potvrdio je ranije za Radio Petnjica da su objekti u centru uglavnom i dalje priključeni na septičke jame, dok dio izgrađene mreže tek treba povezati kolektorom sa postrojenjem.
Duraković kaže da je BS na taj problem upozoravala godinama.
„Više puta smo ukazivali na problem nepostojanja kanalizacione mreže i neodgovoran odnos lokalne vlasti prema postrojenjima u Gusarama i Podvadama. Na svaki naš apel i inicijativu po tom pitanju lokalna vlast se oglušila“, tvrdi on.
Njegov odgovor na pitanje koliko građani još treba da čekaju je politički i nedvosmislen – smatra da se drugačiji odnos prema tom problemu može očekivati tek poslije promjene lokalne vlasti.
CENTAR PETNJICE: ASFALT NIJE ISTO ŠTO I UREĐEN GRAD
Kanalizacija nije jedino mjesto na kojem se najbolje vidi razlika između realizovanog projekta i riješenog problema.
Istraživanje Radija Petnjica pokazalo je da je gotovo tri četvrtine učesnika ankete nezadovoljno izgledom i uređenjem centra, 80 odsto kao problem vidi nedostatak parkinga, dok više od tri četvrtine ukazuje na nedostatak trotoara i bezbjednih pješačkih površina. Istovremeno, u rekonstrukciju gradskih saobraćajnica uloženo je više od 450.000 eura.
Duraković smatra da upravo takve teme moraju biti u centru lokalne politike.
„Da je Bošnjačka stranka danas na vlasti, bavili bismo se svim pitanjima od značaja za naše građane, a među njima su svakako i pitanja uređenja parkinga, trotoara i centra naše čaršije“, kaže on.
Problem, prema njegovoj ocjeni, nije prvenstveno nedostatak novca.
„Novca ima i prenosi se nepotrošen iz godine u godinu, što daje opravdan povod za sumnju da se time želi zloupotrijebiti u izbornoj godini. Dakle, definitivno je najveći problem nepostojanje politike razvoja“, tvrdi Duraković.
Tvrdnja o mogućoj izbornoj zloupotrebi predstavlja njegov politički stav, ali pitanje planiranja i dinamike trošenja sredstava već je bilo predmet javne polemike. Opština je, odgovarajući na kritike zbog toga što je Nacrt programa javnih radova za 2026. upućen na javnu raspravu tek u avgustu, saopštila da tokom prvog dijela godine nijesu bili konačno poznati podaci o dinamici, vrijednosti i izvorima finansiranja niza projekata koji se realizuju preko državnih institucija i drugih izvora.
NOVAC IZ DRŽAVNOG BUDŽETA I NOVI SUKOB OKO ODGOVORNOSTI
Poseban dio političkog sukoba DPS-a i BS-a u Petnjici već mjesecima se vodi oko pitanja koliko državna vlast ulaže u Bihor i ko koči realizaciju tih projekata.
Duraković ističe da Bošnjačka stranka kroz učešće u državnoj vlasti pokušava da usmjeri više sredstava prema Petnjici i navodi da su amandmanima poslanika BS na budžet za 2026. obezbijeđena sredstva za infrastrukturne projekte.
BS je još u aprilu javno saopštila da je kroz amandmane i podršku dijela parlamentarne većine za lokalnu putnu infrastrukturu Petnjice opredijeljeno više od pola miliona eura, uz tvrdnju da Agović nije pristupio potpisivanju ugovora sa nadležnim ministarstvom.
Duraković sada tu temu ponovo otvara.
„Nažalost, vrlo često doživljavamo opstrukcije u ovim zalaganjima i namjerama od strane lokalne vlasti i odlazećeg predsjednika Opštine“, kaže on, navodeći da je BS svojim amandmanima obezbijedila 350.000 eura, dok je zajedno sa amandmanima drugih poslanika parlamentarne većine iznos dostigao pola miliona.
On tvrdi da je izostanak predsjednika Opštine sa potpisivanja ugovora privremeno zaustavio realizaciju planiranih projekata i upravo zbog toga ponovo traži ostavke lokalnog rukovodstva.
DOK TRAJE POLITIČKA KRIZA, NAJVAŽNIJE PITANJE OSTAJE – KO ĆE OVDJE ŽIVJETI
Ipak, sva pitanja o većini, kvorumu, ugovorima, amandmanima i partijskim odnosima na kraju se vraćaju na temu koja je mnogo starija od aktuelne političke krize – iseljavanje.
Projekat „Priče iz Bihora – između sjećanja i budućnosti“, u okviru kojeg se otvaraju ove teme, upravo pokušava da pitanje odlaska ljudi iz Petnjice ne svede na statistiku, već da traži odgovor zbog čega ljudi odlaze i šta institucije, politika, privreda i sama zajednica mogu učiniti da Bihor ponovo bude prostor u kojem se ne ostaje samo iz emocije, već zato što ovdje postoji perspektiva.
Sagovornici Radija Petnjica tokom ovog projekta iz različitih uglova su ponavljali gotovo iste probleme – nedostatak radnih mjesta i investicija, infrastrukturu, odnos institucija prema građanima, ali i gubitak povjerenja da se stvari mogu promijeniti. Predsjednik Opštine Samir Agović je, govoreći ranije o istoj temi, takođe priznao da je odlazak mladih „nenadoknadiv gubitak“, ali je naglašavao infrastrukturne projekte i vraćanje statusa opštine kao osnovu za dugoročan opstanak Petnjice.
Duraković odgovor traži u političkoj promjeni.
Hoće li do nje doći prije redovnih lokalnih izbora ili će Petnjica nastaviti da živi između neuspjelih sjednica i pokušaja sklapanja nove većine, tek treba da se vidi.
Ali jedno pitanje neće čekati politički rasplet.
Koliko još ljudi Petnjica može izgubiti dok politika odlučuje ko ima većinu?
Duraković zato završava porukom koja je istovremeno politička, ali i mnogo šira od partijskog interesa:
„Nemamo više vremena za gubljenje.“
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
Sve manje djece u petnjičkim školama vjerovatno je jedan od najvidljivijih dokaza demografskog pražnjenja Bihora. O iseljavanju se može govoriti kroz statistiku, strategije i politička obećanja, ali se njegov rezultat najlakše vidi u učionici – tamo gdje je iz godine u godinu manje klupa koje treba popuniti.
Direktor OŠ „Mahmut Adrović“ u Petnjici Almir Pljakić kaže za Radio Petnjica da su škole uspjele da manji broj učenika iskoriste za kvalitetniji i individualniji rad, ali upozorava da prosvjeta ne može sama voditi bitku protiv demografije.
Njegova poruka, ogoljena do suštine, jeste da škola može naučiti dijete da voli Bihor, prirodu i mjesto u kojem je rođeno, ali mu ne može obezbijediti posao, ekonomsku sigurnost i razlog da sjutra ovdje formira porodicu.
Radio Petnjica je početkom septembra objavio da su u pet osnovnih škola na području opštine Petnjica u prvi razred školske 2026/27. godine upisana svega 32 učenika. Prije pet godina bilo ih je 55.
Broj prvaka za pet godina smanjen je za 23.
To, naravno, nije samo posljedica iseljavanja – na broj djece utiču i natalitet i starosna struktura stanovništva – ali u opštini koja se godinama suočava sa odlaskom mladih i čitavih porodica, takav podatak teško može biti samo školska statistika.
MANJE DJECE, GOTOVO INDIVIDUALNA NASTAVA
Pljakić kaže da škole pokušavaju da iz nepovoljne demografske situacije izvuku makar jednu obrazovnu korist.
„Manja odjeljenja znače da nastavnici danas imaju vremena da se posvete svakom djetetu. Nastava je postala kvalitetnija, a rad je personalizovan, što pomaže djeci da lakše savladaju gradivo“, kaže on.
U pojedinim odjeljenjima, slikovito govori Pljakić, nastava danas gotovo podsjeća na privatne časove.
Manji broj učenika, prema njegovim riječima, promijenio je i odnose unutar škole.
„Škole u Bihoru funkcionišu kao velike, složne porodice. Đaci se međusobno bolje poznaju, podržavaju i odrastaju u bezbjednom i toplom okruženju.“
Ipak, iza te obrazovne prednosti ostaje mnogo ozbiljniji problem.
Ako se broj učenika nastavi smanjivati, pitanje neće više biti samo koliko je kvalitetna nastava, već koliko će djece u pojedinim školama uopšte ostati.
ŠKOLE SE MODERNIZUJU, A DJECE JE SVE MANJE
Pljakić kaže da škole ne pristaju na logiku po kojoj manji broj učenika automatski znači i propadanje sistema.
Naprotiv.
„Statistika jeste opomena, ali ona ujedno budi inat i kreativnost kod prosvjetnih radnika i lokalne zajednice da sačuvaju svoje škole“, kaže direktor OŠ „Mahmut Adrović“.
Navodi da su petnjičke škole danas opremljenije nego ranije, da se ulaže u digitalizaciju i obnovu objekata i da se nastava modernizuje.
Tu se, međutim, pojavljuje paradoks koji Petnjica već dugo živi: infrastruktura se popravlja, škole se uređuju, a potencijalnih učenika je sve manje.
Važnu ulogu u održavanju škola ima i dijaspora.
Pljakić podsjeća da ljudi porijeklom iz Bihora, koji žive u inostranstvu, pomažu renoviranje školskih objekata, stipendije i druge aktivnosti.
Ali i tu povlači jasnu granicu.
„Dijaspora i lokalni entuzijasti ne mogu sami. Ovo je jasan signal da država mora preuzeti sistemsku ulogu u očuvanju ovih ustanova.“
Drugim riječima, donacije mogu popraviti učionicu, ali ne mogu riješiti razlog zbog kojeg iz tog mjesta odlazi porodica koja bi u toj učionici imala dijete.
DJECA ČESTO UČE STARIJE KAKO DA ČUVAJU PRIRODU
Ekologija je druga velika tema koju škola, prema riječima Pljakića, pokušava da približi djeci ne samo kroz nastavu već i kroz konkretan odnos prema prostoru u kojem žive.
To je posebno važno u Petnjici, gdje je Radio Petnjica kroz ovaj projekat mjesecima ukazivao na probleme divljih deponija, otpada, vodotokova i komunalne infrastrukture.
Pljakić kaže da se promjene često prvo vide upravo kod djece.
„Kroz ekološke sekcije, djeca u školi usvajaju savremene navike koje potom ponosno prenose roditeljima, nanama i djedovima. Oni su ti koji u svojim kućama uvode pravila o odvajanju otpada.“
To je, možda, i jedan od zanimljivijih obrta cijele priče.
Generacije koje su naslijedile zagađene rijeke i divlje deponije danas bi trebalo da budu generacije koje odrasle uče da otpad ne završava gdje ko stigne.
Pljakić kaže da škola pokušava da kod učenika razvije i nešto šire od obične ekološke navike.
„Škola uspijeva da kod djece izgradi snažan osjećaj ponosa prema prirodnim ljepotama Bihora, razvijajući u njima zaštitnički odnos prema zavičaju.“
DJECA MOGU DA ČISTE, ALI NE MOGU DA ZAMIJENE INSTITUCIJE
Učenici, kaže Pljakić, ne ostaju samo na teoriji.
Uključuju se u akcije čišćenja i uređenja prostora i, kako kaže, često su među najaktivnijima kada treba izaći na teren.
„Oni ne čekaju da neko drugi riješi problem, već ponosno oblače rukavice i čiste kritične lokacije.“
Ali upravo tu dolazimo do pitanja koje je Radio Petnjica više puta otvarao tokom projekta – koliko dugo građani, aktivisti, djeca i volonteri mogu čistiti ono što sistem ne uspijeva da trajno riješi?
Pljakić tu nema dilemu.
„Čišćenje ima smisla samo ako institucije dugoročno održavaju i štite te prostore.“
To je možda i najvažnija ekološka poruka iz škole.
Djeca mogu organizovati akciju, pokupiti otpad i poslati poruku. Ali ne mogu uspostaviti sistem odvoza smeća, riješiti kanalizaciju, ukloniti divlje deponije niti kažnjavati one koji ih ponovo stvaraju.
To je posao institucija.
TERENI I MANIFESTACIJE JESU VAŽNI, ALI MLADI MORAJU OD NEČEGA DA ŽIVE
Kada se govori o kvalitetu života mladih u Petnjici, Pljakić ne spori značaj sportskih, kulturnih i drugih sadržaja.
Pominje sportske terene, halu, manifestacije poput Bihorskog kulturnog ljeta, ali i mogućnosti koje nude seoski turizam, eko-turizam i poljoprivreda.
Ipak, vrlo brzo dolazi do suštine.
„Mladima nisu dovoljni samo tereni i manifestacije. Ključna stvar je kreiranje novih radnih mjesta, otvaranje privrednih pogona i sistemska finansijska podrška kako bi ovdje mogli planirati porodicu.“
To je, zapravo, pitanje koje se provlačilo kroz gotovo sve teme koje je Radio Petnjica otvarao u okviru projekta.
Može li se od mladog čovjeka očekivati da ostane samo zato što voli rodni kraj?
Može li patriotizam prema Bihoru zamijeniti posao, sigurnu platu, riješenu infrastrukturu i mogućnost da porodica normalno funkcioniše?
Pljakić smatra da ne može.
Zato traži mnogo ozbiljniji pristup države i lokalne samouprave.
„Svi ovi lokalni napori ostaće bez trajnog efekta ukoliko opštinska vlast i država ne ulože dodatne napore i hitno donesu konkretnu strategiju za opstanak naroda na ovom prostoru, kao i na cijelom sjeveru države.“
ŠKOLA MOŽE DA STVORI ŽELJU DA DIJETE OSTANE – ALI TU NJENA MOĆ PRESTAJE
Uloga škole je, smatra Pljakić, da dijete obrazuje, ali i da mu razvije osjećaj odgovornosti prema sredini iz koje potiče.
Nastavnici, kaže, pokušavaju da učenicima pokažu da život u maloj sredini nije sam po sebi nedostatak i da čista priroda, zajednica i zavičaj mogu biti prednost.
„Škola stvara obrazovanog i odgovornog mladog čovjeka koji želi da ostane“, kaže Pljakić.
Ali između želje da se ostane i mogućnosti da se ostane postoji velika razlika.
Tu se završava odgovornost škole, a počinje odgovornost politike.
Škola ne otvara fabrike, ne zapošljava roditelje, ne uređuje puteve, ne gradi kanalizaciju i ne donosi razvojne politike.
Zbog toga je Pljakićeva završna poruka mnogo više od priče o obrazovanju.
„Ukoliko svi mi, kao jedan tim – počevši od škole, preko lokalne uprave, pa sve do samog državnog vrha – ne budemo ozbiljno i hitno prepoznali ova demografska kretanja, ovaj prostor će u skorijoj budućnosti biti potpuno prazan.“
I možda upravo u toj rečenici staje cijela dilema Petnjice.
Škola još može da uči djecu da vole svoj zavičaj.
Pitanje je da li će država i lokalna vlast uspjeti da im daju razlog da u njemu i ostanu.
SAMIR RASTODER
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for Democratic Transition (CDT).
Ova priča je nastala uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru projekta SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans, koji sprovodi Centar za demokratsku tranziciju (CDT). Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove, mišljenja ili vrijednosti Evropske unije ili Centra za demokratsku tranziciju (CDT).
Predsjednik Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) Milutin Đukanović, generalni direktor Zdravko Dragaš sa saradnicima prisustvovali su u Beogradu svečanom otvaranju vjetroparka Čibuk 2, snage 154 MW.
Puštanjem u rad ovog vjetroparka formiran je najveći vjetroenergetski kompleks u Srbiji i na Zapadnom Balkanu.
Vjetropark Čibuk 2 razvile su kompanije Abu Dhabi Future Energy Company PJSC – Masdar, globalni lider u oblasti čiste energije, i Taaleri Energia. Novi vjetropark nalazi se uz Čibuk 1, snage 158 MW. Zajedno čine kompleks ukupne instalisane snage 312 MW, koji proizvodi dovoljno čiste električne energije za oko 178.800 domaćinstava. Vrijednost investicija u ova dva projekta premašuje 500 miliona eura.
Prisustvo predstavnika EPCG ovom događaju bilo je i prilika za nastavak kontakata sa Masdarom, sa kojim EPCG razvija saradnju u oblasti obnovljivih izvora energije. U okviru te saradnje planirano je formiranje zajedničke kompanije, sa ciljem razvoja i realizacije projekata u oblasti obnovljivih izvora energije.
Otvaranje Čibuka 2 pokazuje značaj velikih investicija u obnovljive izvore i njihov doprinos sigurnosti i stabilnosti energetskog sistema. Masdar, pored više od 300 MW instaliranih u kompleksu Čibuk, u Srbiji razvija dodatne projekte ukupne snage veće od 200 MW. Oni obuhvataju solarnu energiju, energiju vjetra i baterijske sisteme za skladištenje energije.
Svečanoj ceremoniji prisustvovali su i ministar energetike i rudarstva u Vladi Crne Gore Admir Šahmanović, ministarka rudarstva i energetike Republike Srbije Dubravka Đedović Handanović, ambasador Ujedinjenih Arapskih Emirata u Republici Srbiji Ahmed Almenhali, zamjenica ambasadora Finske Elina Ollila, kao i predstavnici kompanija Masdar i Taaleri Energia.
EPCG je usmjerena na razvoj novih proizvodnih kapaciteta i povećanje udjela obnovljivih izvora energije. Saradnja sa međunarodnim partnerima i razmjena iskustava na projektima poput Čibuka 2 važni su za sagledavanje novih investicionih i razvojnih mogućnosti u Crnoj Gori.
