U sali Centra za kulturu u Petnjici, u srijedu 10.01.2018.godine, biće prikazan film “Monster in Law”. Svekrva, prijatelj ili neprijatelj, još jedan član porodice ili još jedan neprijatelj? Doživotni dobročinitelj ili protivnik opasan po život? Draga ili omražena…odgovorena na ova i mnoga druga pitanja, možete potražiti u ovoj komediji. Projekcija je zakazana za 18 časova, a ulaz je besplatan.
D.B.
Predsjednik SO Petnjica Mehmed Adrović zakazao je drugu redovnu sjednicu Skupštine opštine Petnjica za ponedjeljak 15. januara 2018. godine.
Prva tačka dnevnog reda su Izbor i imenovanja, a druga Predlog odluke o izboru Predsjednika Opštine Petnjica.
Protekle nedjelje OO DPS Petnjica kandidovao je za to mjesto dosadašnjeg predsjednika Samir Agovića. On je za sada jedini kandidat za tu funkciju.
Sjednica će se održati u novoj administrativnoj zgradi Opštine Petnjica (sala Skupštine opštine), sa početkom u 09:30 časova.
Piše: Miljenko Jergović
Ovo je fotografija s tog koncerta u Skenderiji, prvog ili drugog, sedmog ili osmog veljače, to se precizno ne zna. Ispred njega je četrnaest tisuća ljudi. Ali kakvih ljudi. Bilo je važno stati pred njih.
Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998.
Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, prolamale se ruševine iz tek minulog rata.
Prelazak na onu stranu još uvijek se nije smatrao uobičajenim, ustvari gotovo nitko nije ni prelazio, jer ni visoki predstavnik Carlos Westendorp još nije uveo zajedničke registarske tablice, bez oznake grada ili entiteta iz kojih automobil dolazi.
Dogodit će se to nekoliko mjeseci kasnije, kada će ovaj španjolski diplomat, bivši kraljevski ministar vanjskih poslova, donedavno zaraćenim narodima nametnuti i zajedničku valutu i zastavu, ustvari cjelokupni onaj žuto-plavi simbolički inventar koji danas predstavlja Bosnu i Hercegovinu.
Ali u to vrijeme, u zimu 1998, sve je još djelovalo tako beznadno pusto i siromašno, tako trajno nepopravljivo, osim što je u ljudima još uvijek bio vrlo živ ushit činjenicom što nema rata, što se ne puca, i živa je nada da će uskoro sve poći po dobru. Onog trenutka kada po dobru i pođe, to se više neće primjećivati, a namjesto nade zavladat će beznađe.
Balaševićev koncert u opustošenoj Skenderiji, tom svojedobnom gigantu socijalističke izgradnje, dvorani u kojoj su od početka sedamdesetih održavani partijski kongresi, međunarodni sajmovi, svjetska prvenstva u stolnom tenisu i koječemu drugom, i preko koje je Košarkaški klub Bosna postao prvak Europe, organiziran je po nalogu i u organizaciji međunarodne zajednice.
Nakon uspjeha koncerta na stadionu Koševo, kada su U2 Sarajlijama i inim prisutnim Bosancima trebali pokazati kako su dio Europe, zamišljeno je nešto mnogo rizičnije i u svakom pogledu neizvjesnije: da se ljudima koji su živjeli pod najdužom opsadom u modernoj povijesti, bivšim borcima, onima koji su ostali bez ruku i nogu, onima kojima su stradali bližnji, onima kojima je, ako ništa drugo, ukradeno tri i pol godine njihovih života i u kojima su se u tom vremenu zametnule njihove buduće mirnodopske smrti, svi ti čekajući ratni tumori, infarkti i fizički slomovi, da se svima njima dovede pjevač iz – Srbije.
Ali ne neki alternativac, rocker i punker, koji će privući specijaliziranu publiku i ušareniti marginu koja je ionako uglavnom šarena, nego netko za koga svi znaju, pravi, priznati prijeratni pjevač, onaj koji će biti simbolički Srbin i koji će tu doći, stati pred ljude i pjevati, a oni će, tako su, bit će, zamišljali stranci, shvatiti kako Srbi više nisu oni koji ubijaju i protiv kojih se ratuje.
Ideja je bila jednostavna i pogrešna, preuzeta iz iskustva postrasističke Južne Afrike. Ovdje, međutim, nije bilo crnih i bijelih ljudi, niti zločina koji bi nastao na rasnim predrasudama i vidljivim razlikama.
Balašević nikada nije bio moj izbor. Manje iz razloga senzibiliteta, više zato što smo se generacijski mimoišli – jer nisi baš mogao biti punker i alternativac i imati simpatija za romantičnog, djevojačkog kantautora – tek odrastao sam i formirao se uz neku malo drukčiju muziku.
Naravno da sam cijenio to što on nikad zanikad nije izgovarao nacionalističke baljezgarije, nije bio za Miloševića, a kada je trebalo, reskirao je svoj građanski komfor zbog istine o ratu koji je njegova zemlja vodila u prvom susjedstvu, protiv dojučerašnje braće u bratstvu&jedinstvu.
Dubinsko bi dokumentacijsko-novinsko forenzičko istraživanje pokazalo da se taj čovjek ogriješio samo o Albance, kada je u jednom intervjuu rekao nešto što nipošto nije smio reći. I to mu, naravno, može i treba biti zamjereno, ali ne više nego bilo kome drugom tko je u ovom vremenu živio i govorio. Na kraju, postoji, valjda, i mogućnost iskupljenja.
Riječi ponekad ubijaju, ali češće ubija sklonost ljudska da se jednome smrtno zamjera nešto što se drugome i prešuti i previdi i ne čuje.
Na koncert sam te subote, 7. veljače 1998, otišao iz znatiželje i s osjećajem neke čudne jeze.
Nisam mogao pretpostaviti da će Skenderija biti do vrha puna, zvanični UNHCR-ovi podaci govore o 14.000 ljudi, ali već sama situacija u kojoj pjevač iz Novog Sada, srpski pjevač – koji je, istina, u nekom prethodnom vremenu percipiran kao jugoslavenski pjevač, čovjek s one strane granice, staje u Sarajevu, pred ljude iz Sarajeva kao simbolička figura onih od tamo, koji su prethodnih godina, također simbolički, bili prisutni isključivo preko tenkova, topova i granata, djelovala je izazovno.
Danas više nije lako ni objasniti zašto je djelovala izazovno, čak ni ljudima koji se tog vremena sjećaju. Ponekad je i najteže sjetiti se svojih jučerašnjih osjećaja, sjetiti se kakav je bio svijet prije nego što je postao ovakav kakav je danas.
Ljudima u publici trebao je, međutim, netko kome će oprostiti. Ljudima koji su stradali trebao je netko kome će oni te večeri izdati uvjerenje o nedužnosti, netko kome će upravo oni reći da nije kriv za ono što se njima događalo.
I što je najvažnije, trebao im je netko pred kime će pokazati da su oni zapravo – dobri. To je u onom trenutku bilo najčudnije i iz današnje perspektive najteže za shvatiti: prvo što su htjeli oni koji su patili bilo je da pokažu kako nisu krivi i nisu zli.
I doista, bili su u tom trenutku najispravniji ljudi na svijetu. Samo što ta ispravnost neće moći potrajati. Kada ih u sljedećoj epizodi, za godinu, dvije, tri, spopadne onaj strašni osjećaj moralne superiornosti, otići će u propast i 7. i 8. veljače 1998. i Balaševićev koncert, ali i koješta od onog što je mnogo važnije i sudbinskije. Nema ničeg što je po zajednicu škodljivije i što ju na kraju gore ponizi i obesmisli sve njezine patnje i stradanja od osjećaja moralne superiornosti i preuzimanja uloge žrtve.
Balašević je iskoračio pred tih 14.000 ljudi. Već bi i to bilo mnogo, bez da išta izgovori ili otpjeva. Koncert je trajao skoro četiri i pol sata. I sutra još četiri i pol sata. U jednom je trenutku rekao: “Neću da se izvinjavam za nešto za šta nisam kriv…” Vrlo se precizno sjećam te formulacije, koja mi se u trenutku nije svidjela, a kojom je taj zapravo vrlo neobični čovjek, na trenutak prevario i na krivi trag naveo i mene i svoju publiku, da bi zatim zapjevao: “Nisu krivi primitivci/što su pokupili mast/korov nikne digod stigne/ma svaka njima čast /// Krivi smo mi /// Odkud svi ti paraziti/što su nam zagustili/nemoj stari moj/krivi smo mi/što smo ih pustili /// Krivi smo mi /// Ma šta su znali đenerali/i brkati majori/jedino da viču pali/ali nisu najgori /// Krivi smo mi /// Ni svi ti infantilni/što su puške sanjali/krivi smo mi/što smo se sklanjali.”
U toj gorkoj pop-pjesmici, jednostavne kabaretske melodije, ritmičnog, za Balaševića tipičnog stihoklepačkog teksta, ista je ona poruka koju je Thomas Mann uputio Nijemcima. Istina, Balašević nije Mann, ali ni Srbi nisu Nijemci, kao što, recimo, ni Bošnjaci nisu Židovi.
S druge, pak, strane veliki je pisac riječi gorkog prijekora upućivao Njemačkoj iz Švicarske, pa sa zapadne obale Sjedinjenih Američkih Država, dok je novosadski trubadur takve riječi svojima upućivao iz Srbije, tako da su ga mogli zatući kao psa ili kao Ivana Stambolića. Uostalom, zar je on, pjevajući krivi smo mi, mogao biti baš tako siguran da mu pjesma, ipak, neće doći glave i da drugarica Mirjana i njezin muž baš i nisu za pjesmu zainteresirani?
Ali da, to je bila suština: Balašević je pred punom Skenderijom najprije odbio da se izvinjava za nešto za što nije kriv, da bi onda vrlo zorno i jasno priznao da je kriv. I da, to je bilo izvinjenje, isprika i iskupljenje kakvih oko ratova devedesetih, kao ni oko ratova četrdesetih, u nas zapravo nije ni bilo. A ako ih je i bilo – ozbiljan i moralno čvrst bio je nastup bosanskosrpskog političara Dragana Čavića – protagonisti bi od svjetine bivali izrugani i odbačeni. Tako je, uostalom, na kraju izrugan bio i sam Balašević.
Ne samo da od sarajevskih koncerata nije mogao imati nikakve materijalna koristi, jer je nastupila epoha u kojoj više gotovo da i nije bilo prodaje legalno izdanih nosača zvuka, niti je od kasnijih bosanskih koncerata moglo biti veće fajde, nego je od tog događaja pjevač u Srbiji samo potvrdio i učvrstio status nacionalnog izdajnika, ovjeren i od samog današnjeg srpskog predsjednika. Dakle, Balašević je u Sarajevu i zbog Sarajeva nešto žrtvovao, i ništa nije profitirao. Od tog vremena stvari su postale depresivnije i beznadnije, ali i mnogo, mnogo normalnije. Balašević ima zasluge za normalnost. U Bosni, a i inače.
Nikada više nisam bio na njegovom koncertu. Naprosto nije bilo potrebe. I ne daj Bože da se potreba stekne. Ali drug moj Mosor išao je za Balaševićem po koncertima na sve strane. Putovao je u Novi Sad, samo da ga upozna, suzu bi pustio na njegove pjesme o devetnaestovjekovnim kočijašima, paorima, nesretnim ljubavnicima. I moj drug Ćićo, isto.
Govorio sam im obojici da su sto posto u pravu, jer da mora biti nečega velikog u čovjeku koji će stati pred četrnaest tisuća ljudi bez ruku, nogu i glava, i reći im: ljudi ja sam kriv taman i da nisam kriv. Da nije bilo takvih kao Balašević, svijet bi već odavno ostao bez duše i savjesti. A moji mrtvi drugovi ne bi imali razloga da žale za njim.
Mještani sela Lagatore i Trpezi iskoristili su lijepo vrijeme za vikend za čišćenje dionice lokalnog puta Kutnje brdo – Murovac.
Mještani kažu da se akciji organizuje svake godine. Sjeku šumu, odvode otpadne vode, kako bi obezbijedili dobar prilaz i omogućili, kada se počne otapati snijeg i kiše počnu da padaju, lakši odvod vode.
ALDIJANA NOVALIĆ
Povodom božićnih praznika, čestitku svim sugrađanima pravoslavne vjeroispovjesti uputio je predjednik SO Petnjica i predsjednik OO DPS Mehmed Meša Adrović u želji da praznik provedu sa svojima najmilija.
„Neka Božić donese novo nadahnuće da kroz jedinstvo, toleranciju i mir shvatimo i razumijemo jedni druge, da budemo slobodni u svojim različitostima. Dragi sugrađani, neka vam Božić donese svima snagu, zdravlje i međusobno razumijevanje“, istakao je Adrović.
D.B.
Predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović čestitao je građanima pravoslavne vjeroispovjesti Božić.
„Svim građanima pravoslavne vjeroispovjsti čestitam Božić u želji da provedu u krugu porodice prijatelja. Božićni blagdani su prilika da se vjernici dodatno duhovno osnaže i da univerzalne vrijednosti života što više osjete. Harmoničan život dvije vjere na području naše opštine je vjekovima prisutan i to prožimanje svima nama ukazuje da to možemo samo činiti u miru, slozi i zajedništvu. Zato je ovo prilika da još jednom ukažemo na potrebu očuvanja zajednog suživota, mira i tolerancije i da treba da nastavimo da i dalje vjerujemo u univerazalne vrijednosti kao što je mir, tolerancija i suživot“, istakao je predsjednik opštine Samir Agović u svojoj čestitci povodom Božića.
D.B.
U kasnim popodnevnim satima 6. januara ove godine, u velikoj gradskoj sali grada Rumelanža u Luksemburgu, otpočela je Generalna, a ujedno i Izborna skupština ZK “Bihor”.
Ova skupština, deveta po redu od osnivanja udruženja, započela je u prijateljskom tonu u prisustvu velikog broja članova kluba, te njihovih porodica i prijatelja. Skupštinu je otvorila predsjednica skupštine Safija Rastoder, a predsjednik Upravnog odbora Esko Halilović, u svom nadahnutom obraćanju, govorio je o uspjesima udruženja u zadnje dvije godine koliko je i trajao njegov prvi i drugi mandat na čelu Upravnog odbora i naglasio da je ZK “Bihor” iz Luksemburga, primjer kolektivne organizovanosti, kvalitetnog rada, kao i primjer sloge među članstvom koje od prvog dana zna šta hoće i neprestano stremi zadatim ciljevima, te je, između ostalog, rekao:
Dragi prijatelji,
Mi smo u prošloj godini održali trideset sastanaka UO. Tokom ove dvije godine koliko sam ostao na čelu predsjednika UO ZK „Bihor“, trudio sam se da naše udruženje što je više moguće izraste i da ostane prepoznatljiva organizacija doseljenika u Luksemburgu. Tako je i bilo; u relativno kratkom vremenskom intervalu dobili smo dva prestižna državna priznanja: nagradu „Iskra“ za filantropiju i dobročinstvo i Nagradu za doprinos u oblasti razvoja kulture, te također prestižno priznanje opštine Petnjica „4. avgust“ koju ćemo i dalje shodno našim mogućnostima nastaviti pomagati, ali ne samo nju. Naša srca otvorena su prema svim dobronamjernim ljudima u Crnoj Gori, pa i šire kome je potrebna pomoć i koga možemo učiniti sretnijim.
Ne smijemo zaboraviti da je revija Bihor izrasla u svjetski medij koji se rado čita širom svijeta. Ne samo u Luksemburgu i u Bihoru, već širom svijeta.
Za uspjeh samoga udruženja nemjerljiv je doprinos revije, kao i česte reportaže i novinski članci koji iz našeg udruženja putem TV Crne Gore i raznih drugi medija odlaze u svijet.
ZK Bihor je danas najrespektabilnije udruženje doseljenika iz Crne Gore u cijelome svijetu. O nama se zna i o nama se priča. Od nas se uči i mnogi pokušavaju kopirati naše programe i način organizovanja što nas jako raduje i mi smo spremni za pomoć i saradnju sa svim dobronamjernim ljudima širom planete.
Ugled ZK „Bihor“ se ne smije narušavati, i svaki član ovog udruženja dužan se je odgovorno i s poštovanjem odnositi prema ovome što smo uradili i što nam služi za ponos.
Mi smo skoro jedino udruženje u svijetu koje je od svoga novca kupilo svoje prostorije koje već uveliko služe svrsi.
Ko god da bude na čelu ovoga udruženja u narednom periodu – dužan je voditi računa da klima u klubu uvijek bude na zadovoljstvo svih članova i onih koji posjećuju naše prostorije.
Ovo je naša zajednička kuća i vodimo računa da u njoj svaka stvar bude na svome mjestu i onda ćemo i u narednom periodu imate festivale, druženja i razne manifestacije koje pobuđuju i potpomažu naše intelektualno sazrijevanje. Zato se na kraju i družimo da jedni od drugih učimo i jedni druge pomažemo na razne načine.
Blagajnik udruženja Sabit Šabotić, detaljno je elaborirao finansijske tokove tokom predhodne godine, te na kraju podnio kompletan finansijski izvještaj. Harun Halilović, predsjednik finansijske komisije je taokđer iznio izvještaj ovog organa udruženja i naglasio da je i pored velikih izdataka tokom predhodne godine, finansijski bilans pozitivan.
Na ovoj skupštini izabran je novi Upravni odbor, finansijska komisija, predsjednik savjeta i predsjednik skupštine.
U novi Upravni odbor izabrani su: Esko Halilović, Suka Kijamet, Raif Adrović, Hamid Rastoder, Meho Ćeman, Alija Skenderović, Alija Rastoder, Sead Agović, Hamdija Rastoder, Amer Gorčević, Remzija Hajdarpašić, Edin Medo Latić, Sabit Šabotić, Safija Rastoder i Nuradin Nino Muhović.
Upravni odbor je za novog predsjednika izabrao Remziju Hajdarpašića, a za potpredsjednika Edina Meda Latića. Sekretar će biti Hamdija Rastoder, predsjednik savjeta biće Hamid Rastoder, a predsjednik skupštine Nuradin Nino Muhović, dok će poslove blagajnika obavljati: Raif Adrović i Sead Agović.
Ugođaj je obogatio folk – pjevač Emil Skenderović, a i Edin Kačar, kao gost na ovoj skupštini, koji je doputovao iz Podgorice, otpjevao je nekoliko hitova poznatih pjevača sa Balkana.
Kada se spustila zavjesa na ovogodišnju Skupštinu ZK “Bihor” iz Luksemburga većina članova novog Upravnog odbora, kao i članova kluba, svjesni obaveza koje ih očekuju – još jednom su nazdravili!
Na kraju novoizabrani predsjednik udruženja Remzija Hajdarpašić je naglasio da su pred udruženjem veliki zadaci i očekivanja – ali, duboko sam uvjeren, da će i ovaj Upravni odbor odgovoriti zadatku, te da ćemo se i na kraju ove godine ponositi postignutim rezultatima – naglasio je novi presjednik.
Druženje je nastavljeno do kasno u noć.
F.S.
Dosadašnji predsjednik opštine Petnjica, Samir Agović je kandidat da tu funkciju obavlja i u narednom mandatu. Ta odluka je juče donesena na sjednici OO DPS Petnjica. Na predlog Mehmeda Meše Adrovića da kandidat ispred DPS bude dosadašnji predsjednik opštine, jednoglasno je prihvaćen i podržali su je svi članovi OO DPS Petnjica. Sjednica SO na kojoj će odbornici glasati za predlog, kako saznaje portal Radija Petnjica, trebala bi da se održi do kraja mjeseca nakon što se obave neophodne procedure koje su zakonom predviđene.
D.B.
Radniici JP Komunalno iskoristili su lijepo vrijeme za uređenje prostora parkinga za potrebe preduzeća, kao i da obezbijede prilaz džamiji i gasulhani. Takođe, postavili su cijevi za odvod otpadnih voda u dužini od 20 metara.
Direktor Komunalnog preduzeća Mithad Cikotić, je rekao da je ove radove bilo neophodno uraditi, kako bi obezbijedili prilaz i parking okolnim objektima.
ALDIJANA JAVOROVAC
Aldijana Javorovac, novinarka Radija Petnjica i Emina Agović, najbolje su polaznice novinarske radionice koju je realizovala NVO ”Tolerancija” u saradnji sa Radiom Berane. Deset polaznika uspješno je završilo obuku, koja je održavana protekla dva mjeseca u prostorijama Radija Berane.
„Cilj ovog projekta je obuka pripadnika bošnjačke nacionalne zajednice iz Berana u pisanju i kreiranju medijskih sadržaja“, rekao je Elvis Ramusović, predsjednik NVO udruženja.
Programom su rukovodili Tufik Softić i Milena Bubanja.
„Drago mi je što sam bio dio ovog programa i što sam uspio, zajedno sa svojom koleginicom Milenom da prenesem određena znanja, iz oblasti novinarstva, polaznicima ovog kursa. Još veće mi je zadovoljstvo što znam da se naše druženje ne završava ovdje i što će ovi mladi ljudi uvijek moći da se obrate, kako meni, kako mojoj koleginici kad god osjete da im je potrebna naša pomoć“, rekao je Softić za portal Radija Petnjica.
Iz NVO udruženja najavljuju da imaju u planu proširenje ovog programa i u drugim gradovima, ali da će o tome naknadno govoriti.
Saradnik Radija Petnjica, Ilhad Rastoder takođe je uspješno završio novinarski kurs
„Zadovoljstvo mi je sto sam bio jedan od učesnika ovog kursa. Jedno novo iskustvo i novo saznanje.“ , rekao je Rastoder.
Projekat je finansiran od strane Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava, a impementira ga NVO Tolerancija-Berane i Lokalni javni emiter Radio Berane d.o.o
A.J.
