U sali Skupštine opštine Petnjica počela je sa radom 15 sjednica lokalnog parlamenta.
Na Dnevnom redu se nalazi Izvještaj o radu TO Petnjica za 2019 godinu i Plan rada za 2020. godinu. Druga tačka na Dnevnom redu je Prijedlog odluke o izmjenama i dopunama Odluke o stipendiranju studenata u Opštini Petnjica.
Tačka pod brojem tri nakon izmjene Dnevnog reda je Predlog odluke o izmjeni Odluke o Budžetu za 2020 godinu. Na kraju predvidjena su odbornička pitanja.
Sjednicu možete pratiti na talasu Radija Petnjica.
Novembar i jesen je vrijeme kada se privode radovi i sprema se za zimu.
Međutim, miholjsko ljeto i sunce Petnjici, koriste svi, a ponajprije građevinski radnici.
Ovih dana se mogu vidjeti intezivni radovi na nekoliko građevinskih objekata u centru Petjnice, od uređenja dvorišta do postavljanja fasada.
Sve te aktivnosti će dovest do ljepšeg i urbanijeg izgleda užeg centra čaršije. Ostaje nam samo da vidimo kako će se uklopiti stambeni objetki sa novom fasadom sa ulicama koje više, gledano sa aspekta količine prašine, liče na makadamske površine nego li na uređene, javne površine.
Razlozi odlaska Bihoraca sa svojih ognjišta su manje više isti. Tako i Munir Latić i njegov odlazak iz Lagatora ne razlikuje se puno od ostalih. Rođen je 1957. godine, osnovno obrazovanje završio u Petnjici, a srednje u tadašnjem Titogradu, mašinski smjer.
Nakon školovanja, 1975.godine odlazi na svoj prvi radni angažman u Sloveniju.
„Jeste da nije bio rad u struci, ali sam za početak prihvatio bilo koji posao. Radio sam u fabrici za preradu kože, u Kamniku nekih godinu dana nakog čega odlazim na odsluženje vojnog roka. Slovenija je već tada puno odvajala od ostalih Republika SFRJ. Bila je dosta uređena, plate su bile bolje. Tada nijesam mogao da nađem posao ovdje jer je sve bilo zauzeto, a moja struka nije bila nešto posebno atraktivna.
Nakon Slovenije i vojnog roka, nalazim posao u struci isto u Sloveniji i ostajem do avgusta, 1980.godine“, priča Munir o svom prvom radnom angažmanu daleko od Bihora.
„Mlad, neoženjen i čovjek je u tom periodu emotivno vezan za svoje roditelje, svoju porodicu, svoje najbliže i svoj kraj. Sve mi je to puno nedostajalo i puno sam čeznuo. Bilo je trenutaka i misli da se vratim i da potražim posao ovdje. Tada sam upisao Višu pedagošku školu u Skoplju kako bih lakše našao posao u svom kraju. Nakon godinu dana studiranja, a nisam imao posao, dobijam ponudu da idem za Švajcarsku od amidžića Sabita Latića. Inaće, amidžić je poznat po tome što je mnogima Bihorcima pomogao da dobiju posao u Švajcarskoj.
Jedan od prvih koji je otišao u okolinu Berna jeste Sabit i puno je pomagao našim ljudi, počev od prevoda pa svega ostalog jer je, ako ništa drugo, poznavao jezik. Starao se oko smještaja, prevoda i svega onog što je nama bilo potrebno. Počeo sam da radim u firmi gdje je i on upošljen. Radim kao sezonac punih deset sezona a jedna sezona mi je trajala do devet mjeseci. Devet mjeseci u Švajcarskoj a tri mjeseca kući, u Bihoru. Tako sam provodio život a moralo se mukotrpno radit da bih dobio papire za sledeću sezonu.
Prije nego li sam otišao u Švajcarsku, oženim se i otac sam troje djece i sve troje je rođeno u Beranama. Danas djeca imaju svoje porodice i žive u Švajcarskoj. 1993.godine, iz zdravstvenih radnikam odlazim u invalidsku penziju u kojoj uživam i danas“; ističe Munir koji ne krije ljubav prema svom Bihoru ali da uvijek u životu postoji i ono “ali”.
„Emocije su jedno a posao i životna egzistencija je drugo. Kada bih ušao u Sežanu, granični prelaz u Sloveniji, kao da sam ušao u svoj Bihor. Eto koliko sam volio onu Jugoslaviju. Ali život u Švajcarskoj i Jugoslaviji se nije mogao uporediti. Tamo se skromno zarađivalo, u svakom slučaju bolje nego li u Jugoslaviji. Slobodu smo imali kako u Jugoslaviji tako i u Švajcarskoj. Naši ljudi, sa prostora SFRJ, okupljali smo se i družili bez obzira na vjeru. Tada vjera nije imala nikakvog uticaja. Tada smo bili svi jedno, Jugosloveni. Međutim, nakon raspada SFRJ, sve se mijenja. Dolazi do podjela na svim nivoima i segmentima kod nekih ljudi. Zajednički klubovi prestaju da rade, osnivaju se svoji ali smo se ipak sretali i družili. Zadržao se duh zajedništva i kod nas u Švajcarskoj“, priča Munir Latić o životu i druženju nakon raspada SFRJ.
„Bihor i Lagatore me vuku stalno, često dolazim i ostajem i do pola godine. O trenutnoj situaciji kakva je sada, ne razmišljam o tome da dođem sa porodicom i da živim ovdje. Puno toga bi trebalo da se promijeni da bih se osjetio sigurnim, prije svega u ekonomskom smislu, pa da mi porodica ovdje živi.
Supruga, Izeta me je u svemu podržavala i u pravom smislu bila desna ruka, koja me čak i sada prati u smislu radnog angažmana. Djeca, Asmir, Amela i Almasa su ostvareni, imaju svoje porodice i svoju djecu vaspitavaju u duhu bihorske tradicije.
Petnjici je prijeko potrebna neka fabrika koja će se bavit proizvodnjom a lokalnoj vlasti je da razmišljaju i čini sve u njihovoj moći da to realizuju. To je jedini način da se poboljša životni standard i da spriječi mlade ljude da odlaze iz svog rodnog kraja. Kako na lokalnom tako i na držvanom nivou, previše je ljudi zapošljeno u držvanim institucijama, što bi se reklo na državne jasli a bez proizvodnje, nema kvalitetnog života niti kvalitetnog društva. Na kraju, nema ni opstanka ovdje, jer, ne mogu svi u državne institucije da rade, nema mjesta. I pored toga što nije povoljan ambijent, savjetujem mladim Bihorcima da se izbore za bolje uslove rada i života u svojoj opštini i time bi uspjeli da ostanu na svojim ognjištima. Naravno, za to im je neophodna pomoć kako opštine takao i države“, zaključio je Munir Latić za portal radija.
U Petnjici trenutno osam inficiranih od korona virusom. Labaratorije Instituta za javno zdravlje bilježe rast novoinficiranih slučajeva u opštini Petnjici.
Trenutan broj aktivnih slučajeva u Petnjici iznosi 8 inficiranih od COVID 19.
U prethodnom periodu dvadesetdevet osoba je izliječeno, dok je jedna osoba preminula od posljednica virusa.
Stopa aktivnih slučajeva na 100 hiljada stanovnika u opštini Petnjica iznosi 153 inficirane osobe.
Neminovno je da dešavanja koja su bila u prethodnim danima u Crnoj Gori imaju uticaj i na građane Petnjice. Stoga, potrebno je ponovno podići svijest kada su u pitanju preporuke NKT-a, kako ne bi došlo do masovnog inficiranja u Petnjici.
Sagovornici portala Radija Petnjica kazali su da je sve više građana Petnjice u domovima zdravlja sa simptomima i da će se najvjerovatnije u narednom periodu uvećavati broj inficiranih u Petnjici zbog naglog opuštanja i nepoštovanja preporuka.
U okviru projekta „Zajedno protiv zagađenja“ (United Against Pollution) koji realizuju opština Petnjica i NVO „Centar za regionalni razvoj“ iz Rožaja, a koji finansira Evropska unija kroz IPA II program prekogranične saradnje Crna Gora – Kosovo 2014-2020, postavljene su info table uz puteve u opštini. Poruke su o zaštiti životne sredine, sa jedinstvenim parolama na tu temu, kako bi se povećala svijest građana o važnosti čiste i zdrave životne sredine.
“Info table su postavljene na pet mjesta pored petnjičkih puteva i dovoljno je da građani u prolazu vide table koje će ih podsjetiti da je važno zaštititi životnu sredinu u svom neposrednom okruženju, samim tim ako svako od nas krene prvenstveno od sebe i izgradi svoju ličnu kulturu da ne baca smeće u svojoj okolini, vjerujemo da neće to raditi ni na drugim mjestima, a isto tako služiće i kao dobar primjer drugima.
Značajno je da uvidimo benefite koji proizilaze iz čiste životne sredine i da pametno investiramo u našu zajedničku budućnost, tako što ćemo brinuti i zaštiti životnu sredinu koja je ujedno i dom svih nas”, kazali su iz lokalne petnjičke uprave.
Stanica policije u Petnjici je u prethodnom periodu imala niz akcija u cilju sprečavanja krijumčarenja robe na prutnom pravcu Tutin – Petnjica.
Zahvaljujući sprovedenim akcijama i zapljenjivanju robe bez carine, službenici policije su sakupili određenu količinu neocarinjene robe i predala je, shodno zakonu, carinskoj ispostavi u Beranama.
Odlukom nadležnih organa ove ustanove i Stanice policije u Petnjici, neocarinjena zaplijenjena roba, biće uručena kao donacija opštini Petnjica.
Tim povodom, krajem prošle sedice, upriličen je sastanak u prostorijama stanice policije na kojem su prisustvovali predstavnici carine, policije i opštine Petnjica gdje je uručena donacija.
Kako saznaje portal radija, roba će biti donirala socijalno ugroženom stanovništvu na području opštine.
Regionalno udruženje pisaca “Teuta”, koje je osnovano od pisaca sa Kosova, Albanije i Crne Gore, organizovalo je osmu trograničnu književnu manfiestaciju “Muzat e Alpeve-Alpske Muze 2020.
Nagrada za životno djelo “Teuta”, koja je prošle godine dodijeljena doajenu crnogorske književnosti Zuvdiji Hodžiću, dok ove godine u Petnjici nagrada je pripala eminentnom piscu Xhevahiru Spahihu, istaknutoj ličnosti albanske književnosti iz Albanije.
Priznanje za doprinos u organizaciji književne manifestacije dobila je Opština Petnjica i JU “Centar za kulturu u Petnjici”.
Manifestacije su održane 30 i 31 oktobra i opštini Klini i opštini Petnjici.
Prvi put Petnjica je bila domaćin regionalnih pisaca i bila je to prilika da se razmijene mišljenja i promovišu djela stvaralaca iz ovih država.
Učesnici na književnoj manifestaciji govorili su o različitim aspektima književnih djela Xhevahira Spahiu.
Petnjica kao i do sada pokazala je da može biti izvrstan domaćin Regionalnih razmjera kada su u pitanju književna stvaralaštva.
Dijana Tiganj rođena je 1995. godine u Prizrenu. Osnovnu školu je završila u Trpezima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla je u Gimnaziji „Panto Mališić“ u Beranama. Magistrantkinja je na Studijskom programu za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, smjer: Nauka o književnosti. Objavila je zbirku poezije „Ulica starih koraka“ i roman „A vrijeme ide dalje.“ Bihorska pjesnjikinja Dijana Tiganj, zaposlena u gimnaziji “Panto Mališić” u Beranama priprema magistarski rad na temu ,,Interkulturalni prostori u djelima Ćamila Sijarića.” Osim pisanjem, bavi se i književnom kritikom i naučnim radom, ali i recenzijom i lekturom ( prevod knjige „ Metamorfoza“ Eve Petoezi). Član je Hrvatskog književnog društva i učesnik brojnih književnih festivala. Promoterka i jedan od najljepših kultrnih poslenika Bihora, Petnjice, i same Crne Gore.
Dijana Tiganj
Savremena poezija mladih stvaralaca sve manje govori o težnjama pjesnika da u okvirima i (okovima) poezije pronađu sebe. Nekada je ljubav bila jedna od najvažnijih tema poezije, danas treba pronaći sebe u hiper-modernom svijetu u kom dominiraju lažni tabui i idoli. Dijana Tiganj je i svojom prvom zbirkom (,,Ulica starih koraka“) ali i svojom ukupnom poezijom itekako uspjela. Vodeći se neskrivenim emocijama svoje ličnosti, ona u poeziji razotkriva i sebe i druge. Kulturni milje u kom je odrastala inspirisan zavičajnim ali i ruskim piscima daje posebne tonove njenoj poeziji. Očigledno je spojila duh tradicionalnog sa modernim. Stim što modernost u njenoj poeziji dominira i daje joj lični i autentični pečat. Dijana Tiganj veoma obazrivo ulazi u poetske vode ne dozvoljavajući sebi bilo kakvu inprovizaciju. Autorka je glasnogovornica očuvanja iskustva u riječima i prihvatanju sebe ali ,,ženskog svijeta“ kojim dominiraju različite stigme. Iako je riječ o poeziji koja na momente može da nam zvuči tematski je vrlo kompleksna. Autorka ipak kroz stihove svoje poezije govori o vrlo složenim i univerzalnim pitanjima, njena poezija vlada diskursom unutrašnjeg alter ega u sebi. Veoma je važno istaći da poetski performans autorke bez obzira na to o kojoj temi da se govori, da li je riječ o ženama, ljubavi, Jeseni, Miljacki mjestima za koja se sama pjesnikinja snažno i veoma emotivno veže, ili da govori o drugim ljudima i njihovim životima, makar oni bili i njoj sasvim nepoznati poezija je racionalna, jasna sa jakim unutrašnjim nabojem.
Dijana Tiganj u svojoj poeziji jasno nam definiše ,,realni svijet“ koji na momente djeluje potresno kao u pjesmi ,,Urgenntni centar. Koševo“ u kojoj je zapisala:
,, Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu. “
U fokusu autorkine poezije su često zastupljeni sasvim obični ljudi sa svojim životima koje je vješto oko autorke zapazilo i sasvim svjesno su se našli u njenoj poeziji. Humanizam autorke u poeziji ima svoju sublimaciju u odnosu prema savremenim temama u društvu. Sudbina njihovih života sasvim slučajno spaja čsto opsesivne teme kojima istaknute pjesnikinje pišu i danas a to su: bol, nada, grijeh krv, požuda. Intimnost je veoma vizuleno uspjela i deskriptivnost pjesničkih slika uspostavlja posebnu vezu autorke sa čitaocem, pokazujući ne samo svojevrsnu empatiju već i iskreno suočavanje sa lirskim subjektima. U pjesmi ,,OH, JESEN“ autorka je zapisala:
,, I poljubac koji je prigušio smijeh.
I izdajničko lupanje srca.
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:” Bio sam jednom novembar…”
Ukus pečenog kestenja i hladni dah novembra,
i moja ruka u džepu tvog kaputa,
i usne uz tvoje rame. “
(odlomak)
Posebno je dominantan jedan motiv koji predstavlja manir istaknutih pjesnikinja a to je ljubav kao stvaralačka snaga i esencija koja djeluje iz samog mikrokosmosa tajanstvenosti kojim autorka želi sačuvati onaj trenutak intimnosti iz nekog prošlog trenutka i vremena u kom preispituje i sebe. Dijana Tiganj želi da napravi psihoanalizu svih poetskih likova predstavljajući ih sasvim precizno. U poeziji otkriva u njima ono intrigantno. Poetska složenost stihova autorke toliko je hiperrealistična da se onaj ko čita poeziji može u ovim pjesmama prepoznati i dio sopstvenog bića i trenutka postojanja. U poeziji Dijane Tiganj koja je savremena (vanvremnska) ističu se univerzalne vrijednosti poezije. Mlada heroina Bihora i Petnjice uspijeva da kroz bogastvo, svojih poetskih seansi objasni sve tabue i poteškoće balkanskog društva, ali i mentaliteta a da pritom u poeziji nema patetike niti klišea u vremenu kada je nažalost mnogo hiperprodukcije. Siguran sam da će vrijeme koje dolazi pred ovom autorkom svrstati je u sam vrh Evropske poezije jer joj Dijana Tiganj sa punim pravom pripada.
URGENTNI CENTAR. KOŠEVO
Dimom cigarete varam bol,
um mi pomračuje.
Tamni ugrušci se kidaju,
Svježa krv niz nogu kaplje.
Sestra sa crvenimkarminom
Rukom znak pokazuje:
Zabranjeno pušenje.
Bacam cigaretu, zdravom nogom
Je gnječim.
Ostaci njeni miješaju se sa mojom krvlju.
Liče mi nazgnječeno tijelo i zamalo
Izgovorih molitvu.
Red ispred praznog šaltera sve je duži.
Pauza, šapuću.
Dva sata?!
Bio je to vapaj umjesto pitanja.
Žena Ispredmene bebu smiruje.
Dječak je, deset mjeseci.
Temperatura već treći dan ga mori.
Rukama ga ljulja u dronjcima,
pjeva mu uspavanku na čudnom jeziku.
Poljakinja je, kaže.
Njena uspavanka kao da je posmrtna himna,
A plač djeteta je kida.
Pticu zloslutnicu.
Ispred je čovjek u radničkomo dijelju,
U rukama prljavim od maltera drži knjižicu.
Bolna grimasa mu je nalicu, a rame u zavoju.
Probilo mu željezo mišić.
Zašili mu bez anestezije.
Zaboravila sestra kaže, sad čeka potvrdu za bolovanje.
A zna da mu gazda neće dozvoliti.
Sjeća se kući sirotinje koju treba da nahrani
I rukom sivom briše oči.
Malter peče sluznicu oka.
Pored mene sjede žena sa maramom.
Modre oči sanjivo gledaju prema šalteru.
Usne se pomjeraju. Broji ljude u redu.
Dolazi već treći dan zaneku potvrdu.
Mršavim rukama skida maramu sa ćelaveg lave.
Tumor. Poslednji stadijum.
Rukom mi pokazuje na uvele dojke,
A pogledom broji ljude.
Jedan manje, uzviknu sa nadom,
A njen glas me opeče.
Konačno se otvori šalter.
Hodnicima se razli metež, graja i miris uvele nade.
Dva policajca dovedoše nekog sa rasječenom rukom.
Kriminalac,
Kriminalac ima prednost, govore
I pomjeriše Poljakinju sa bebom,
Povrijeđenog građevinskog radnika sa malterom na rukama
I ženu koju jede rak.
Gledam lokvu krvi i razmišljam
Koga je potrebno ubiti da bih konačno
Došao na red?
JELOVNIK ZA LJUBAVNIKE
Vještica sam.
Spremam ti večeru.
Zavešću te.
Poješću ti srce.
Uzimam nož
i režem bilje
kojim ću tu utrobu u
požudu pretvoriti.
Jezikom oštricu kušam.
Kašikom miješam smjesu.
Tučkom ti ponos mrvim
i muški ego gnječim.
Ostaće od tebe samo mrve.
Krpom obrisane
U vrelim tiganju
jezik ću ti ispeći.
Oklagijom ću ti riječi
u tijesto pretvoriti.
Sve će ići glatko.
Viljuškom ću ti oči probosti.
Vidjećeš samo mene.
OH, JESEN
Uvelo lišće na stazama Vilsonovog šetališta svjedočiće
da smo nekada postojali i neki
Mi.
I ozeblo miholjsko sunce zbog kojeg mi je rumen lice oblilo.
Ili je to bilo zbog blizine tvog daha.
Neki glas koji je govorio stihove Gorana Tadića i
“teško mi je jer znam da je i tebi teško…”.
I imigranti čije su nesrećne oči čeznjivo našu sreću gledale
s one strane Miljacke,
vidjevši u našim koracima duh slobode.
Domovinu. I nadu.
Ulični prodavci nakita i smaragdne naušnice koje si mi stavio na uši i riječi:
” Za nju.”
I trag zuba na lijevom obrazu.
Zbunjeni pogled kontrolora nakon bijega iz tramvaja jer nijesmo kupili kartu,
ne jer nijesmo imali,
već jer smo voljeli jurcati držeći se za ruke,
I poljubac koji je prigušio smijeh.
I izdajničko lupanje srca.
Jer sam bila živa. Jer si bio živ.
Jer smo bili Mi.
Zvuci poznate melodije:” Bio sam jednom novembar…”