BIHOR POKAZAO PRAVO LICE: Izgubljeni novac vraćen za pola sata od objave na portalu Radija Petnjica

0

U samom centru Petnjice, Rejhan Ramčilović je izgubio više od šest hiljada eura. Portal Radija Petnjica odmah je objavio apel za pomoć uz poruku da je nagrada obezbijeđena za pronalazača.
Samo pola sata nakon objave, stigla je i vijest koju bismo voljeli češće pisati: Denis Ramdedović, predsjednik NVO Lica sa invaliditetom Petnjica, javio je redakciji da je — našao novac.

Ovo nije tek “srećan kraj” jedne nezgode. Ovo je podsjetnik da Bihor i dalje drži do riječi, obraza i komšijskog povjerenja. Da postoje ljudi koji, kada ih niko ne gleda, biraju da urade pravu stvar. U vremenu brzih vijesti i kratke pažnje, Denisov gest ima težinu. Tiha, ali snažna poruka da se poštenje ne pregovara.

Zato danas upućujemo velike pohvale:

  • prije svega Denisu Ramdedoviću, za čist primjer lične odgovornosti i građanske vrline;

  • i našoj redakciji Radija Petnjica, koja je ovim jednostavnim činom — objavom apela, brzom provjerom i posredovanjem — još jednom pokazala šta je misija lokalnog medija – da bude na usluzi zajednici, da spaja ljude i rješava probleme.

Da Radio Petnjica nije uradio ništa drugo, samo ovo bi opravdalo postojanje našeg portala. A ipak, ova priča je više od uredničke satisfakcije — ona je javna zahvalnica svima koji vjeruju da se dobro ne oglašava sirenom, već djelom.

Rejhanu želimo da ova neprijatnost ostane samo kratka epizoda; Denisu — da njegov primjer ohrabri druge, a svima nama — da ne posustanemo u malim, velikim činovima koji čuvaju duh Petnjice.

SAMIR RASTODER

Konkurs za dodjelu studentskih stipendija Opštine Petnjica za školsku 2025/26. godinu

0

Na osnovu članova 2, 5, 6 i 7 Odluke o stipendiranja studenata u Opštini Petnjica („Službeni list CG – Opštinski propisi“, br. 42/2017, 40/2020 i 37/2021), Sekretarijat za lokalnu upravu raspisuje

K O N K U R S

za dodjelu studentskih stipendija za školsku 2025/26. godinu

I. Pravo na stipendiju

Pravo na stipendiju mogu ostvariti redovni studenti primijenjenih osnovnih i akademskih osnovnih studija koji ispunjavaju sljedeće uslove:

  • imaju crnogorsko državljanstvo;

  • imaju prebivalište na teritoriji Opštine Petnjica;

  • su, prema nastavnom programu visokoškolske ustanove, položili ispite iz prethodne godine sa najmanje 90% ECTS kredita;

  • imaju prosječnu ocjenu najmanje 9,00;

  • prvi put su upisali semestar tekuće studijske godine;

  • nijesu obnavljali ni jednu godinu tokom studija;

  • nisu u radnom odnosu;

  • nisu stariji od 25 godina.

II. Posebne kategorije

  1. Studenti tehničkih fakulteta (građevina, arhitektura, elektrotehnika) imaju pravo na stipendiju bez obzira na uspjeh, zbog deficita ovih zanimanja u Opštini Petnjica.

  2. Pravo na stipendiju ima i jedan student iz porodice lošeg materijalnog stanja (roditelji korisnici MOP-a i/ili nezaposleni roditelji, odnosno porodice čiji ukupni prihodi ne prelaze visinu minimalne zarade) u kojoj ima troje i više djece, bez obzira na uspjeh.

III. Potrebna dokumentacija

Kandidat uz prijavu dostavlja:

  • potvrdu o prebivalištu;

  • potvrdu o upisu godine studija;

  • potvrdu o položenim ispitima iz prethodne godine;

  • potvrdu o broju ostvarenih ECTS kredita;

  • potvrdu o prosječnoj ocjeni;

  • izjavu da kandidat nije u radnom odnosu;

  • izjavu da kandidat ne prima drugu stipendiju.

Za kandidate iz porodica lošeg materijalnog stanja sa troje i više djece, dodatno:

  • uvjerenje o kućnoj zajednici;

  • potvrdu da su roditelji korisnici MOP-a ili potvrdu da su nezaposlena lica, odnosno potvrdu o visini prihoda članova domaćinstva.

IV. Način i rok prijave

Prijavu sa kratkom biografijom i kompletnom dokumentacijom (svi dokazi o ispunjenju opštih i posebnih uslova) dostaviti u roku od 30 dana od dana objavljivanja Konkursa, u zatvorenoj koverti, na pisarnici Opštine Petnjica – zgrada Opštine, sa naznakom:

„Za konkurs za dodjelu studentskih stipendija za školsku 2025/26. godinu“

Apel: Izgubljena veća suma novca u Petnjici – nagrada pronalazaču

0

Na potezu od restorana “Merak” do ambulante u Petnjici izgubljena je veća količina novca.
Vlasnik moli sve koji imaju bilo kakvu informaciju ili su novac pronašli da se odmah jave redakciji Radija Petnjica.

📞 Kontakt: Redakcija Radija Petnjica (poruka, poziv ili mail)
🎁 Nagrada je obezbijeđena za pronalazača.

Molimo građane da provjere svoje torbe, vozila i okruženje duž navedene trase i, ukoliko su nešto uočili, jave se što prije. Hvala na pomoći i korektnosti.

NEOBIČAN SUSRET U ŠUMI: Poskok na grani kod tvrđave Bihor (VIDEO)

0

Jedan stanovnik Bihora tokom šetnje šumskom stazom prema tvrđavi Bihor zabilježio je neuobičajen prizor: poskoka kako mirno leži na suvoj grani iznad puta. Snimak pokazuje da je zmija bila potpuno mirna i gotovo stopljena s korom drveta, što je prolazak učinilo posebno osjetljivim.

Prema riječima autora snimka, prizor je zatekao nadomak ruševina tvrđave. Nakon što je uočio zmiju, zaustavio se na bezbjednoj udaljenosti, zabilježio nekoliko kadrova i nastavio kretanje stazom bez uznemiravanja životinje.

Poskok (Vipera ammodytes) važi za najotrovniju evropsku zmiju, prepoznatljivu po malom “rogu” na vrhu njuške. Iako može djelovati zastrašujuće, stručnjaci godinama ukazuju da ove zmije rijetko pokazuju agresiju i najčešće biraju da ostanu nepomične ili da se povuku kada osjete prisustvo ljudi. Ugriz se, međutim, može desiti ukoliko je životinja uznemirena ili ugrožena.

Kako se ponašati pri susretu sa zmijom

  • Zadržite distancu i smirite pokrete.

  • Ne dirajte i ne pokušavajte da premještate životinju.

  • Zaobiđite mjesto širokim lukom i nastavite kretanje.

  • Ako ste u području gdje su otrovnice prisutne, nosite zatvorenu, čvrstu obuću i gledajte gdje stajete.

Autor snimka podsjeća da je šuma dom divljim vrstama i da se prirodi treba prilaziti s poštovanjem. Video je objavljen na društvenim mrežama i izazvao je veliki broj reakcija zbog neuobičajene “poze” zmije na grani

Čestitka Stranke pravde i pomirenja povodom Dana Bošnjaka!

0

Stranka pravde i pomirenja Crne Gore čestitala je Dan Bošnjaka 28. septembar.

“Na današnji dan smo obnovili svoje vjekovima poznato ime i danas i uvijek trebamo biti zajedno. Kroz istoriju smo naučili da moramo biti jedinstveni po svim pitanjima koja se tiču nacionalnog interesa. Čuvajmo jedni druge. Svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka”, stoji u saopštenju SPP CG

VRIJEME ISTINE I DOSTOJANSTVA BOŠNJAKA

0

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

„Bošnjak sam, i ma koliko me pekle istorijske nepravde, u meni gori nada da dolazi vrijeme istine. Vrijeme u kojem će se naš glas čuti jasnije, a naše dostojanstvo biti jače od svih rana, u kojem će naši mezari govoriti jednako snažno kao i živi, a naše ime biti zapisano među narodima koji su opstali uprkos svemu.“

(Zapis iz dnevnika Zaima Azemovića, 1993.)

Draga braćo i prijatelji Bošnjaci,

Na ovaj veliki dan treba da budete ponosni na svoje ime, vjeru, jezik i kulturu. Kada se osvrnete na vijekove vaše borbe i trajanja, viđećete da ste uvijek iznova pokazivali snagu i istrajnost. Od srednjovjekovne Bosne, banova i kraljeva, stećaka koji i danas stoje kao kamene knjige vašeg identiteta, preko burnih stoljeća Osmanskog i Austrougarskog doba, do stradanja i ratova u 20. vijeku  ostali ste čvrsti u svom biću. Nosili ste polumjesec i zvijezdu iskušenja, ali i svjetlost svoga imena. I u najtežim trenucima, poput genocida u Srebrenici, naučili ste da vaše pamćenje mora biti i opomena i snaga za budućnost. Treba da budete ponosni jer vi niste narod koji je trajao samo kroz bol i patnju  vi ste narod bogate kulture i duha. Vaša sevdalinka je pjesma u kojoj se prepliću tuga i radost, ljubav i čežnja. Vaša književnost, od Envera Čolakovića, preko Maka Dizdara, Nedžada Ibrišimovića  do Huseina Bašića i mnogih savremenih autora, dokaz je da riječ može biti jednako snažna kao i mač. Vaša tradicija pokazuje da je pravi identitet živ onoliko koliko zna da primi i počasti gosta, da dijeli hljeb i osmijeh.

Vi ste nit koja povezuje različite svjetove. Na razmeđu kultura i civilizacija pokazali ste da se može živjeti s drugima, dijeliti i hljeb i riječ, i radost i bol. U vašem identitetu sadržana je univerzalna poruka  da je čovjek uvijek veći od granica, i da svako ime postaje uzvišeno kada je utkano u zajedništvo.

Zato vas danas podsjećam na velikana koji je upravo to znao: Zaima Azemovića. Ove godine navršava se 90 godina od njegovog rođenja i 10 godina od njegovog prelaska na bolji svijet. Njegova riječ bila je amanet i Bošnjacima i Albancima, i Crnogorcima i Srbima  jer je vjerovao da sudbina jednog naroda ne može biti odvojena od sudbine drugih. Bio je čuvar duše Sandžaka, ali i pjesnik univerzalnog čovjeka, prijatelj svakog insana. Književnost u njegovom opusu iscrtava arabesku koja ostaje da povezuje i onda kada su svi drugi tragovi nestali.

Danas, dok obilježavate ovaj Dan, treba da budete ponosni i na vašu dijasporu. U Njemačkoj, Švedskoj, Luksemburgu, Americi i širom svijeta Bošnjaci čuvaju svoje ime, prenose ga na đecu i unuke, i dokazuju da se identitet ne gubi kada se prelaze granice naprotiv, on postaje snažniji i bogatiji. Vi ste pokazali da se može biti i vjeran korijenima i otvoren svijetu.

Vaše ime je kao voda Ibra koja vijekovima teče i oblikuje kamen. Vaša pjesma je poput sevdalinke u njoj je i bol i nada. Vaša vjera je postojana vatra koja svijetli i onda kada svi drugi plamenovi nestanu.

Zato danas, draga braćo i prijatelji Bošnjaci, ponosite se sobom i znajte da vaša djela postaju nasljeđe budućih generacija.

Ja, kao etnički Crnogorac, dijelim sa vama i vaše dobro i vaše zlo, jer vjerujem da vaša istorija, kultura i budućnost pripadaju i našem zajedničkom hodu kroz vrijeme.

Ekskluzivno povodom Međunarodnog dana Bošnjaka Po prvi put javnosti donosimo poglavlje „Glasovi o odlasku“ iz romana “Muhadžiri” Zaima Azemovića. Ovo poglavlje, nastalo iz pera čuvara duše Sandžaka, svjedoči o progonima, patnji i dilemi bošnjačkog naroda početkom 20. vijeka. Snaga ovih stranica nije samo u njihovoj istorijskoj podlozi, već u univerzalnoj poruci o opstanku identiteta i vjeri u bolje sjutra.

GLASOVI O ODLASKU

 S proljeća 1913. godine snjegovi su se otopili, ali se nije otopio strah u srcima ljudi. Naprotiv, svakog dana pristizale su nove vijesti koje su donosile još nemira. U Rožaje su počele stizati izbjeglice iz susjednih krajeva: iz Peći, iz Plava i Gusinja. Pričali su potresne priče od kojih se krv ledila u žilama. Jedan insan raskinu rukav i pokaza zapešće oguljeno do krvi; djeca oboriše pogled i stisnuše zube. Noć je trajala duže od života. Ljudi iz čaršije su ih dočekivali s kahvom i somunom, ali i sa suzom u oku, jer svaka riječ bila je opomena šta bi moglo doći i na njihova vrata.

Jednog petka, poslije džume-namaza, džamija u čaršiji bila je prepuna ne samo vjernika već i zebnje. Hodža je toga dana sa mimbera umjesto uobičajene hutbe govorio o onome što se dešava:

— Braćo, teško su vrijeme dočekali muslimani na ovim prostorima. Ko odluči da ode, Allah da mu otvori pute, a ko ostane, da mu da sabura. Bilo kako bilo, ne smijemo zaboraviti ko smo i u srcu uvijek nositi vjeru i emanet naših predaka.

Ljudi su skrušeno klimali glavama, a poneko je brisao suzu. Poslije dove, niko se nije razilazio odmah. Ostali su u haremu džamije u grupicama, razgovarajući. Tu ispod starih jela, moglo se čuti potmulo jecanje ponekog starca, dok su mladi stajali stisnutih šaka, lica zapaljenih ili od bijesa ili od straha. I kamen pod nogama kao da je drhtao od njihovog nemira.

Husein, insan srednjih godina iz Plava, stajao je na kamenim stepenicama i oko njega se okupila čitava skupina insana. On je stigao u Rožaje pješke, samo s odjećom na sebi i promrzlom ženom i sinom, pa su im mještani dali utočište. Sad je kroz suze i bijes pričao šta je vidio:

— Vallahi, braćo, noć kad su ušli u Plav, bilo je kao smak svijeta! Koga su god zatekli s oružjem, strijeljali su. Zulum je učinjen neviđen… Na stotine je pobijeno, a onda su preostale postrojili i nož pod grlo — ili ćeš primiti njihovu vjeru, ili te više nema. Kažu da je preko deset iljada naših natjerano da se krsti ili da ih progone i ubiju.

Na te riječi prolomio se muk i zapomaganje. Neko iz mase reče:

— Aman, Bože… Zar u ova vremena tako nešto?

Starina Mujo, sijede brade, podiže drhtavu ruku ka nebu:

— Gospodaru, daj nam snage da ovo izdržimo…

Glasine o pokolju u Plavu i Gusinju širile su se poput požara. Nije to više bila samo daleka priča  pred očima rožajskih majki i očeva sad su bili živi svjedoci, ljudi izbjegli sa ranama, bez imetka, sa djecom koja plaču za očevima ostalim negdje u planini. Djeca Rožaja pitala su svoje majke: „Hoće li i nama tako biti?“  a majke su šutjele, stežući ih uz skute, jer nisu imale odgovor.

Težak teret spustio se na dušu čaršije. Kod kuća, po avlijama i čardacima, danima su se vodili isti razgovori: šta da se radi? Ostati na svom ognjištu pa šta bude, ili krenuti put Turske, gdje je vele, vladar turski sultan i gdje bi možda mogli naći mira? U srcima ljudi bila su dva plamena jedan što je gorio za zavičajem, i drugi što je tinjao od nade za sigurnošću daleko.

U avliji hadži Šemsa, jedno veče su se skupile komšije na vijećanje. Bijaše tu i Aziz-aga sarač, i Mujo, i neki ugledni ljudi iz mahale. Ugasili su fenjer do pola da ih mrak i riječi sakriju. Ajša je iznutra, iza pendžera, posmatrala skup  muškarci su sjedjeli na stolicama, lica ozbiljnih kao kad se kakva presuda čeka. Meho je sjedio kraj svoga oca Hamze, koji je takođe bio među starješinama.

— Ja ne idem odavde, vala! – reče Mujo snažno, ali odlučno.

– Ovdje sam se rodio i ovdje ću, akobogda, i umrijeti. Pa makar sjutra poginuo, ne dam svog praga!

— Allah te pomogao, Mujo, ali… – nastavi Aziz-aga blago.

– Šta ako navale ko na Plav? Ne pita dušman čija je kuća, zapali i moju i tvoju…

— Šta hoćeš da kažeš? Da idemo svi? Da ostavimo mezare naših dedova neokopane? Aman zaman, brate, što je previše, previše je.

Neko treći, Ahmet zvani Zeko, protrlja čelo:

— U Turskoj kažu da primaju braću iz ovih krajeva. Već su mnogi iz Peći otišli. Priča se i da su cijele familije iz Plava i Gusinja krenule put Skoplja, pa vozom dalje za Carigrad.

— Vozom? – upita neko.

— Ja, vozom. Kažu da se željeznicom sad može daleko…

Hadži Šemso uzdahnu duboko:

— Eh, teško je to. Ko ostane možda strada, ko ode ko da samom sebi otkine od srca.

Riječi su tonule u noć kao kamen u vodu. U tišini se čulo samo disanje insana i pucketanje grana na vatri.

U tom času zazvecka žica na kapiji, psi pod mahanom zalajaše i ućutaše. Vjetar s planine donio je miris snijega i hladnoće, kao da i on govori na uvo bježite ili ginite. Po krovovima prah snijega narastao je ko meki jorgan, pendžer zažuti, pa utihnu. Ajša je kroz zamagljeno staklo gledala muškarce i zamišljala kako im riječi vise u zraku kao oštrice.

Te večeri se opet nisu dogovorili, osim da sačekaju još malo. “Ne srljajte, braćo,” govorio je hodža koji je prisustvovao, “već se Bogu dragom molite za pomoć, a odluku svako neka sam sa svojom porodicom prelomi.” Hodžin glas bio je jezgrovit snažan, ali se osjećalo da i on u srcu nosi brigu koja ga izjeda.

Samo je mjesec iznad Hajlinih vrhova svjedočio suzama koje su te noći potajno tekle u mnogim kućama. A glasovi o odlasku, glasovi nade i očaja, govorili su jedni drugima i raznosili se sokacima, kao da ih sam vjetar nosi. Nije bilo kuće u kojoj se ta riječ nije sa brigom izgovarala, pa makar i  preko kolijevke dok se uspavljivalo dijete.

Dani su se razvlačili kao hladna vunena pređa. Žene su, nečujne, vezivale zavežljaje po koji jorgan, preobuku, hljeb omotan u krpu. Muškarci mjerili brašno i sol da „potraje“, pa opet odmjeravali kao da mjere i vlastite dane. Hodža bi za akšam proučio kraću dovu, a u smiraj poslije nje čulo se kako neko šušti po avliji sakriva ključ pod kamen, ne znajući hoće li ga ikada više potražiti.

Pastiri s planina donijeli su glas da je na prevoju snijeg do iznad koljena, da karavanski trag zablijedi za tren. Trgovci s pijace kazivali su da je u Skoplju već podignut logor za muhadžire. Ajša i Meho su se mimoilazili pogledima koji su trajali duže od riječi, jer su znali da odluke odraslih stoje i nad njihovim srcima. Hadži Šemso pravio spisak šta ponijeti, a Hava je na rub marame ušivala crvenu nit „da se ne izgubi put“. Djeca su spavala u opancima, „za svaki slučaj“.

I kad bi zora zapucketala po ledu na izvoru, činilo se da svaka odluka u grudima legne kao kamen ostati, pa šta bude ili krenuti, pa šta Allah dadne. A glasovi o odlasku miješali su se s dovama i koracima po snijegu, postajući trajna briga koju nosi cijela čaršija.

 

 

EDUKO ŠKOLA U BERANAMA – JEDINSTVEN PROGRAM ZA DJECU OD 2. DO 6. GODINE

0

Eduko škola je posebna škola za intelektualni razvoj djece, zasnovana na učenju kroz igru – najboljem i najprirodnijem načinu usvajanja znanja kod djece.

U Eduko školi, djeca uče kroz pažljivo osmišljene i zabavne radionice:

– Razvijaju motoriku i spretnost – za pravilan razvoj ruke i koordinaciju pokreta
– Uče da budu strpljiva i koncentrisana – kroz posebne radne listove i igre pažnje
– Nenametljivo upoznaju slova i brojeve – “oživljavaju” slova, rješavaju male logičke zadatke i razvijaju matematičko razmišljanje
– Obogaćuju rječnik i pravilno izgovaraju glasove – stiču samopouzdanje u govoru
– Postaju samostalnija i sigurnija u sebe
– Rade na radoznalosti i ljubavi prema učenju – istražuju planete, prirodu i svijet oko nas

Sve to se odvija kroz igru, osmijeh i mali broj djece u grupama – jer je to najprirodniji način učenja za najmlađe.

 Poseban poziv upućujemo i roditeljima Petnjice – pridružite se i učinite da i vaši mališani budu dio Eduko putovanja, jer svako dijete zaslužuje priliku da ostvari svoj puni potencijal.

Više informacija i upis na broj: 067 144 474
Instagram: @eduko_crnagora

https://www.instagram.com/reel/DOF75kmjL-V/?igsh=YTRmZGFlYm96azJp

 

Izložba „Njegujemo kulturu različitosti za srećniju budućnost“ otvorena i u Podgorici

0

Nakon uspješno realizovane izložbe u Petnjici, koja je trajala 15 dana i izazvala veliku pažnju javnosti, Mreža nevladinih organizacija iz Petnjice  sa zadovoljstvom najavljuje otvaranje druge izložbe pod nazivom „Njegujemo kulturu različitosti za srećniju budućnost“ u Podgorici.

Izložba je svečano otvorena 25. septembra 2025. godine u autentičnom ambijentu „Etno kolibe“ na Kakarickoj gori, i biće dostupna posjetiocima tokom narednih 10 dana.

Ovaj kulturni događaj ima za cilj da kroz umjetnički izraz promoviše međukulturalni dijalog, poštovanje različitosti i zajedništvo, kao temelje za izgradnju pravednijeg i inkluzivnijeg društva.

Projekat je realizovan uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih i ljudskih prava, a nosilac projekta je Mreža nevladinih organizacija iz Petnjice 

Pozivamo sve građane, medije, organizacije i institucije da posjete izložbu i daju svoj doprinos njegovanju vrijednosti koje nas povezuju.

Sportski talenti Crne Gore u Luksemburgu – ADNAN ŠKRIJELJ: IZRASTANJE VELIKOG KARATAŠKOG ASA

0

Rođen 9. avgusta 2004. godine u Luksemburgu, Adnan Škriječlj danas je jedno od najistaknutijih mladih imena karatea u toj zemlji. Najstariji je od troje djece Đulbije i Sabine Škrijelj, rođene Huremović, koji vode porijeklo iz Bihora. Njihov sin Adnan odrastao je u duhu istrajnosti, discipline i ljubavi prema korijenima.

Njegovo prvo ozbiljno životno poglavlje počelo je vrlo rano – već sa šest godina zakoračio je na tatami. Na tom putu usmjerio ga je otac Đulbija, koji je prepoznao sinov talenat i odlučio ga uvesti u svijet karatea. Na vrijeme je uočio njegove predispozcije i okrenuo ga u tom pravcu. Bio je to put pun rada i odricanja, ali i pravilan izbor: danas Adnan nosi crni pojas, iza sebe ima niz pobjeda, a od oktobra će započeti akademsku naobrazbu, upisujući univerzitet u Štuttgart. Odabrao je studije biologije.

Adnan Škrijelj, sa trenerom Samirom Šabotićem

Adnanov put je dokaz da se radom i disciplinom može stići daleko, ali i da se čovjek ne smije odvojiti od svog zavičaja. Njegova priča poručuje mladima da nikada ne zaborave odakle su potekli – jer korijeni su temelj svakog uspjeha, a zavičaj snaga koja prati i na najvećim visinama.

Tokom svoje sportske karijere prošao je kroz brojna takmičenja, kako na državnom, tako i na međunarodnom nivou. U Luksemburgu je više puta bio šampion u svojoj kategoriji, dok je na međunarodnom turniru u Njemačkoj, među 98 takmičara, osvojio prvo mjesto. U Francuskoj je, u snažnoj konkurenciji sportista iz cijele Evrope, stigao do drugog mjesta – potvrđujući da njegovo ime pripada vrhu mladih evropskih karatista.

Prve korake načinio je u KK Bettenbourg, a od 2022. godine član je KK Differdange. Njegov trener od samih početaka ostao je isti – proslavljeni karatista iz Luksemburga, porijeklom iz Crne Gore, Samir Šabotić, koji je pratio i oblikovao Adnanov razvoj.

Iako uspjesi nižu medalje i priznanja, Adnan ostaje skroman i privržen svojim korijenima. Slava ga nije ponijela, niti su ga zaveli reflektori Evrope. Svake godine rado se vraća u Bihor, zavičaj svojih roditelja, gdje je uvijek „svoj na svome“. Upravo tu, u susretu s rodnim krajem porodice, pronalazi dodatnu snagu i potvrđuje da su korijeni jednako važni kao i pobjede.

SVEČANA AKADEMIJA POVODOM DANA OSLOBOĐENJA PETNJICE

0
Opština Petnjica, u saradnji sa UBNOR-om Petnjica, organizuje 28. septembra prvu svečanu akademiju povodom obilježavanja Dana oslobođenja Petnjice.
Svečanost će se održati u nedjelju 28. septembra u sali Centra za kulturu sa početkom od 18h
Pozivamo Vas da zajedno obilježimo ovaj značajni istorijski datum ovog kraja.